- Peščanik - https://pescanik.net -

Opozicija i genocid

Foto: Photobucket

Prošle sedmice sam bio na savjetovanju posvećenom “postkomunističkim identitetima” pod nazivom “Brothers No More” (“Ne više braća”) u Madisonu, Wisconsin. To se počelo organizovati prije tri mjeseca, ali je na samom savjetovanju, iz očiglednih razloga, tema Kosova dominirala. Organizatori su bili divni, bilo je par uglednih gostiju (David Albahari, Dragan Kujundžić), a bio je i čovjek pod imenom Zoran Milutinović, bivši profesor Beogradskog univerziteta, koji sad predaje negdje u Americi. Gospodin Milutinović bi se mogao nazvati članom srpske opozicije i kao takav je bio žrtva prošlogodišnjih čistki na Beogradskom univerzitetu. Gospodin Milutinović je perfektan primjer kakva moralno-politička katastrofa je srpska opozicija.

Za gospodina Milutinovića svi su krivi za zločine u Bosni (pri čemu sam ga ja podsjetio da je izvjesni Slobodan Milošević upotrebljavao isti argument), kao i za kosovsku epopeju, s tim što je NATO najkrivlji jer ima najviše moći i oružja. Gospodin Milutinović se ne slaže da se u Bosni, a kamoli na Kosovu, radi o genocidu. Gospodin Milutinović ne haje za Veliku Srbiju, što se njega tiče, Srbija bi bolje prošla bez Kosova – tamo su ruralni i siromašni i nepismeni i treba puno para da ih se održava u životu, a gospodin Milutinović bi radije te pare trošio na knjige za beogradsku Univerzitetsku biblioteku. U jednom trenutku, gospodin Milutinović je prigovorio Clintonovom povezivanju kosovske situacije sa holokaustom. Nije to isto, smatrao je gospodin Milutinović, jer Jevreji nisu bili naoružani i nisu teroristički napadali Nijemce. Ja nisam odmah shvatio implikacije ove rečenice (malo sam tupav), ali onda mi je sinulo i oblio me je hladan znoj: implikacija je da bi holokaust bio opravdan u slučaju da su Jevreji imali svoju oslobodilačku armiju. Tako je, izgleda, potpuno uništenje varšavskog geta od strane Nijemaca vojno opravdana situacija u umu srpskog opozicionara Milutinovića, jer su tamo Jevreji imali oružje i napadali Nijemce. Zahvalan sam gospodinu Milutinoviću jer sam shvatio da se veliki dio srpske opozicije odupire Miloševiću ne zato što je on sklon genocidima – za genocide su svi krivi – nego zato što im Milošević ne da da slobodno govore i žive u demokratiji. Pa što ih, bre Slobodane, ne pustiš da žive u demokratiji, neće ti ništa.

Dok je gospodin Milutinović razbrojavao žrtve, dokazujući da je u ovoj kosovskoj epopeji poginulo više Srba nego Kosovara, kao što u načelu Srbi uvijek gore prođu nego što izgleda pogrešno informisanom svijetu, ispred mene je sjedila mlada žena, pripadnica srpske dijaspore, koja je toliko klimala glavom da sam mislio da će joj otpasti. U pauzi je sa svojim drugarima razgovarala o mirovnim demonstracijama protiv NATO-bombardovanja, i jedan joj je pokazao ne baš maštovitu skicu zastave koja bi izgledala kao američka, osim što je umjesto zvjezdica u ćošku imala hašišarski znak mira. Nisam prisustvovao tim demonstracijama, ali obično se na njima nađu pripadnici Internacionalne socijalističke omladine, izvjestan broj hašišara koji se za mir bore još od šezdesetih i, naravno, veliki broj srpskih patriota.

NATO-bombardovanje je omogućilo čudnu koaliciju između srpskih patriota, koji uvijek tvrde da su protiv Miloševića (a skoro nikad da su protiv genocida) i izvjesnog dijela američke ljevice, koji je uglavnom izrastao iz opozicije vijetnamskom ratu. Za takvu američku ljevicu američka vojno-kapitalistička mašinerija je vječiti neprijatelj, što je sasvim u redu, jer baćuška sam ja, ali onda lako skliznu u logiku po kojoj je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj. Dok je gospodin Milutinović za sve krivio NATO i ostale, izvjestan broj ljudi u publici – uglavnom akademska ljevica – klimao je glavama, jer je gospodin Milutinović podnosio još jedan dokaz kako zla je kapitalistička mašinerija.

Potpuni fijasko takvog ljevičarenja vidljiv je u tekstu objavljenom u časopisu The Nation od 19. aprila. The Nation je najvažniji i najčitaniji časopis američke ljevice još od prošlog stoljeća, ali je tekst koji su napisala dvojica „stručnjaka”, Benjamin Schwarz i Christopher Layne, sasvim lako mogao biti potpisan od strane gospodina Milutinovića. Schwarz i Layne također tvrde da su svi upetljani krivi, te nema razloga da se onda interveniše protiv srpske države; tvrde da se na Kosovu ne dešava genocid, da se to pretjeruje, da je zapravo građanski rat u pitanju, a, kao što znamo, građanski ratovi su notorno brutalni. Vrlo malo spominju izbjegle Kosovare, pošto su oni zgodno implicitni u brutalnosti građanskog rata. Naravno, Schwarz i Layne se osjećaju pozvanima da upetljaju Bosnu, te tako smatraju da se rat u Bosni i Hercegovini mogao ranije završiti i da bi manje ljudi izginulo da su „bosanski Muslimani” ranije pristali da pregovaraju sa Srbima – da su se, dakle, ranije pomirili sa genocidom – kao što bi se holokaust brže završio da se Jevreji iz tipične jevrejske sebičnosti nisu sakrivali od Nijemaca. Otud nije nimalo iznenađujuće da se u njihovom tekstu ukazuje i masakr na Markalama. Schwarz i Layne citiraju poštenog Davida Owena, koji smatra da su „bosanski Muslimani” sami sebe masakrirali na Markalama. Eto vidite, kažu dvojica ljevičara stručnjaka, sve je to ludo, Jugoslavija je suverena država, a američka vojna mašinerija opet srlja u Vijetnam, protiv kojeg smo se svi onomad borili. Schwarz i Layne su ogavna varijanta ljevičarenja, čiji je glavni cilj da sebe opošteni, da uvijek zauzima moralno superiornu poziciju, koja se, gle čuda, odjednom poklapa sa pozicijom gospodina Milutinovića. Srećom, američka ljevica ima više frakcija. U istom broju The Nationa Christopher Hitchens poredi kosovsku situaciju sa Srebrenicom, kada su se svi pravili blesavi, uključujući i dobar dio američke ljevice, nadajući se da će ludilo genocida pritjerati bosansku stranu za pregovarački stol.

NATO-bombardovanje je greška, zato što NATO to čini iz očaja i prekasno, što znači da će preveliki broj nevinih ljudi – Kosovara i Srba – izginuti i nastradati kako bi se NATO i Zapad izvadili iz sramotne situacije mirnog posmatranja još jednog genocida. Nikad od gospodina Milutinovića ne bih očekivao da navija za one koji mu bombarduju rodni grad (mada znam veliki broj bivših Sarajlija koji su to činili), ali mi se čini da ga to ne bi trebalo spriječiti da prepozna genocid (ili zločin protiv čovječnosti), kao što mi se čini da Schwarz i Layne nisu ništa drugo nego bivši hašišari čiji se pristup genocidu zasniva na duvanju travuljine i pripadajućem otupljenju svih čula, uključujući i moralnih.

BH Dani, 26.04.1999.

Peščanik, 02.08.2009.