- Peščanik - https://pescanik.net -

Oprali smo ruke?

Foto: Ivana Tutunović Karić

Od nedavno se čitav svet, a sa njim i Srbija, bavi jednom jedinom temom – suzbijanjem pandemije korona virusa koji je do sada usmrtio hiljade ljudi, a preti da ugrozi još mnogo života i da radikalno promeni sliku sveta u kom živimo.

Uprkos tome što istorija pamti i one koji su uspevali da se snađu u vremenima krize, sasvim je sigurno da će za ogromnu većinu ljudi u Srbiji ovaj virus doneti samo pogoršanje životnih prilika. Ukoliko se na trenutak odmaknemo od pitanja zdravstvenih rizika i svakodnevnog brojanja obolelih i testiranih, pa i najave da će sasvim sigurno biti i fatalnih posledica po neke od nas – za potrebe ovog malog uvoda poći ćemo od pretpostavke da fatalnih posledica neće biti, ali da nas očekuje pogoršanje životnog standarda. Da li smo spremni na to? Ne baš.

Upravo su se zbog toga privrednici razleteli da ukažu kako se očekuje veliki privredni pad i kako je potrebno da država što pre interveniše kako bi se očuvala radna mesta i privreda. Neki su otišli i korak dalje, pa su već zakukali kako više ne mogu da plaćaju svoje radnike. Radnici i radnice čekaju konačni ishod novih mera i koliko će im zastoj u privredi, uslovljen merama borbe protiv epidemije korona virusa i rad od kuće (za one srećnije koji imaju tu mogućnost) umanjiti kućne budžete.

Zbog toga je Srbija na početku krize formirala dva štaba – jedan zdravstveni kojim rukovodi predsednica Vlade i drugi koji se bavi otklanjanjem štetnih posledica po privredu kojim rukovodi predsednik Republike. Negde u procepu između ova dva štaba – jednog zdravstvenog i drugog privrednog, nalaze se desetine hiljada ljudi koji se ne brinu previše za očekivano pogoršanje životnog standarda. O svom zdravlju tek ne brinu – nemaju vremena za to u svakodnevnoj borbi za puko preživljavanje. Njihov životni standard već je očajan. Oni su na rubu egzistencije i onda kada su prilike redovne.

Dok svi sa strepnjom prave planove za rad od kuće, menjaju svoje dnevne rutine i bave se iščitavanjem gomile vesti o korona virusu (koju uvećava i ovaj tekst) državni organi u uslovima vanrednog stanja užurbano rade na preduzimanju mera za suzbijanje ove epidemije. One se menjaju iz dana u dan, sa verovatno poslednjim korakom uvođenja potpune zabrane kretanja, koja će ulice naših gradova učiniti avetinjski praznima kao u Italiji i Kini.

I dok sve to traje, čitavih sedam dana najžešće pripreme za krizu koja tek predstoji, one desetine hiljada ljudi koje su ispale iz vidokruga ova dva štaba, svakodnevno pokušavaju da prežive. To su izbeglice i raseljeni koje žive u neformalnim kolektivnim centrima, bez struje i vode. To su desetine hiljada Roma i Romkinja koji žive u neformalnim naseljima, i oni bez struje i vode. To su naši sugrađani i sugrađanke koji žive od neformalne ekonomije, studenti koji svoje studije finansiraju tako što rade, konobarišu, dostavljaju pice, rade na građevini. Ukratko – svi oni koji rade na onim mestima gde nemate poslodavca nego „gazdu“, koji usmeno kaže koji su uslovi rada i kolika je plata i koji lako može da se predomisli. Tu naravno treba dodati i beskućnike koje se pravimo da nemamo i nevoljnike kojima prete prinudna iseljenja zbog neplaćenih zakupa socijalnih stanova ili drugih problema. Na kraju, tu treba dodati i korisnike socijalne pomoći koji sa bedno niskim ali ipak prinudnim radom zarađenim socijalnim davanjima nikako ne mogu da spoje kraj s krajem.

U vezi sa svima njima, ali i mnogim drugima koje nismo stigli da pomenemo, do sada nismo čuli ni jedan predlog mera koje bi mogle da im olakšaju predstojeći period. Osoba koju zanima šta država planira da uradi u borbi protiv korona virusa posle nekog vremena bi završila na sajtu Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, da vidi koje mere ovo ministarstvo planira da sprovede. A tamo – ministar koji posle vanredne sednice Socijalno-ekonomskog saveta prepričava zakonske odredbe, vanredni kolegijum zaposlenih u ministarstvu i provera kako se mere zabrane poseta u domovima za stare sprovode u Pančevu.

Da se razumemo, važno je ponoviti odredbe Zakona o radu u uslovima sveopšte konfuzije o platama i organizovanju rada od kuće. Važno je i da je u samom ministarstvu organizovan rad od kuće: time se smanjuju potencijalni kontakti i usporava prenošenje virusa. Svi znamo koliko je važno striktno poštovanje zabrane poseta domovima za stare i koliko je važno sačuvati one koji su najstariji i najslabijeg zdravlja.

Ipak, važno je i da znamo:

– Kako peremo ruke kada nemamo vode?

– Kako učimo školu preko RTS-a ako nemamo struje?

– Kako dobijamo „najmanje 60% zarade u prethodnih 12 meseci a nikako manje od minimalne zarade“ ako je zarada dogovorena sa gazdom koji sutra može da odluči drugačije?

– Kako sprovodimo mere samoizolacije ako tri generacije žive u jednoj sobi?

– Kako ostajemo kod kuće kada nemamo kuću?

– Kako kupujemo sapun, maske, rukavice i paracetamol ako živimo od socijalne pomoći koja je stotinak evra?

Ni na jedno od ovih pitanja desetine hiljada ljudi koji možda trenutno nisu u direktnom zdravstvenom riziku kao najstariji i najbolesniji, ili u direktnom ekonomskom riziku kao najvredniji i najsposobniji, ali su u svakodnevnom egzistencijalnom riziku – nisu dobili odgovor.

Zbog toga je potrebno h i t n o preduzeti mere zaštite svih ovih ljudi, osmisliti mere podrške, planove reakcije i uposliti već postojeće kapacitete da počnu da se bave ovim pitanjima.

Solidarnost na koju se pozivamo ne znači ništa ako se u vremenima krize ne solidarišemo sa onima koji su najslabiji.

Autor je programski koordinator A 11* – Inicijative za ekonomska i socijalna prava.

Peščanik.net, 19.03.2020.

KORONA