- Peščanik - https://pescanik.net -

Optimizam

Ovde u Njujorku svi osećaju potrebu da se smeše, čak i nepoznatim ljudima koje sreću na ulici. To je lep običaj i ljudi se zaista osećaju bolje; ubrzo ga usvojite, pa je i vama nekako lakše. Padaju i usputne primedbe, prijateljski i uz osmeh: „Uh, ala je hladno!“ ili „Baš vam je dobar taj šešir“ i to. Nije to ništa novo ni posebno: u ostatku Amerike ljudi su još srdačniji, a Njujorčane čak smatraju namćorima. Razlika u odnosu na postkomunističke „tranzicione“ zemlje je strašna: tamo svi hodaju sa mrzovoljnim izrazom, „kao oni idoli iz Lepenskog vira“, kako to zove moja drugarica Elena iz Beograda i Njujorka. Ni Evropljani, uostalom, nisu mnogo veseliji.

Hodajući tako po Njuci, na zubatom suncu i minus deset C, čovek počinje da razmišlja. Tako sam skontao da listi zemalja (društava) koje nikada neće propasti treba dodati SAD i Kinu. Na toj sam listi do sada držao Englesku i Italiju. Engleska je s one strane svake propasti i nju ništa ne može ni da iznenadi, ni da upropasti. Italija, pak, postoji oduvek i postojaće uvek; civilizacija koja traje tri hiljade godina i menja jednu vladu godišnje neuništiva je (videti Džozefa Helera; „Kvaka 22“).

Zašto Amerika i Kina? Iz dva razloga:

Prvo, ne zavise od ruskog gasa.

Drugo, hoće da rade.

Količina „artikala“ po njujorškim i ostalim američkim dućanima koja potiče iz Kine ogromna je. Raspon kvaliteta takođe: od bofla koji znamo od naših Kineza, pa do zaista dobre i skupe robe. Kinezi i Ameri našli su se konačno, po našem receptu: što Amer izmisli, Kinez napravi jeftinije. Ako već ne možeš da ih pobediš – uortači se s njima. Negde do sedamdesetih, glavni izvozni artikal države Njujork bila je tekstilna roba, odeća. Od tada se najviše izvoze pravni saveti. Danas valjda informacije uopšte uzevši, ne samo pravni saveti. Dakle roba sa najvećom dodatom vrednošću.

Nekada je ovde svako hteo da postane doktor ili advokat. Onda su pre petnaestak godina svi navalili da budu menadžeri (MBA) i nastala je šarlatanska japijevska klasa koja nas je dovde i dovela. Eksperti opšte nadležnosti, sve sam Bojan Krišto i isti takvi kao on. Puštaju ispravne zvuke i nose skupa odela i – pošto su tako dobro plaćeni, mora biti da toliko i vrede. Još je čiča Parkinson (ne onaj Basarin, nego ekonomista) upozoravao na to, ali uzaman: što više platiš, to više voliš ono što si kupio. Pošto niko ne želi da ispadne magarac, japi-menadžeri su se izvukli i još su dobili utešnu nagradu od novaca poreskih obveznika. Amerika je velika i sve je ovde veliko, pa će se to nekako već namiriti. A i hoće da rade.

Srbija je, međutim, mala, niko neće da radi, svi se žale i mrzovoljni su kao njihovi preci iz Lepenskog vira. Na Kineze gledaju kao na okupatore i ništa od njih naučiti neće. Amerikanci su na Kineze gledali kao na stoku dok su im ti isti Kinezi gradili željeznicu od Istočne do Zapadne obale. Sada su im glavni privredni partner. Nije da ćemo mi nešto iz toga naučiti: davno smo imali priliku, mnogo njih, a nismo naučili ništa.

Mora biti da to smeškanje i optimizam imaju neke veze s tim. Ili su uzrok ili posledica – ili oboje. Čini mi se – možda grešim – da taj optimizam i dobra volja potiču od nečeg dubljeg nego što su obična društvena konvencija i lepo vaspitanje, mada i to igra ulogu. Naime, neko ko je svestan da će uvek moći nešto da radi, samo ako zapne i hoće, pa tako i da zaradi (koliko-toliko), oseća se u svetu sigurniji. Društveni ugovor, kako se to nekada zvalo, na snazi je i dalje. Plaćam porez i vidim korist od toga; imam i povrat poreza, čega Mlađa, Boža i ostali naši umetnici nikako da se sete. Kad ćete, kad smo kod toga, početi sa povratom PDV? To čak i Hrvati rade, mada su se u međuvremenu avizali, pa zakidaju sve više, ali ipak.

Nego da se vratimo na temu: Ameri će preživeti, Kinezi takođe, zato što imaju takav stav. Cene novac, jer su ga pošteno zaradili i ponosni su na to. U psihopatologiju Srbije nećemo ulaziti sada, to vam je sve ionako poznato.

A da probamo sa pozitivnim pristupom? Osmeh, molim, hvala, izvolite? To bi bio onaj Ataturkov cilindar umesto fesa, o čemu govori Nenad Prokić u špici Peščanika. Ako postanemo ljubazni, počnemo da se osmehujemo, valjda ćemo početi i da radimo umesto da kukamo i žalimo se. Žaliti se i kukati samo je naizgled lakše; posledice su katastrofalne čak i na kraći rok, jer se kukanje pojačava putem povratne sprege i onda dobijete srpski karasevdah-dert i teorije zavere. Sve više vam se čini da nema smisla raditi; čemu sve to? I tu ste gde ste; treba li da vam kažem gde ste?

Obaveštenje putnicima (Notice to Travellers): na ćošku Hester i Mulberry ulica, na samoj granici Čajnatauna i Male Italije, Južni Menhetn, nalazi se Kafe Napoli, tj. restoran (ulaz iz Mulberry St.). Tamo siđete u podrumsku salu i tamo daju da se puši. Koliko da znate. Navodno ima još nekih takvih retkih mesta, ali ovo je zgodno, jer se dobro jede, cene su razumne, a osoblje ljubazno.

PS: Čujem da je umro Bogdan Tirnanić. I dalje mislim da treba da dobije ulicu u Beogradu. Ali u centru, najužem. Nikako u Šimanovcima, zna on zašto.

 
Danas, 18.01.2009.

Peščanik.net, 19.01.2009.