- Peščanik - https://pescanik.net -

Osjeti zaborava slast

Foto: Emilio Morenatti/AP

Kome ovih dana, iz sasvim jasnih razloga, ne pada na pamet neobično važna i slavna stranica u povijesti naše ruske kulture. Ta stranica naziva se Boldinska jesen.1

Ovih dana mi se, kao sablast, neprestano pred očima pojavljuje apstrahirana školska učiteljica sa štapom u ruci. Ona govori naglašeno srdačnom, profesionalno uvjetovanom intonacijom:

„Zamislite, djeco: kolera, karantena, a nevjesta u Moskvi…“

I djeca, naravno, lako zamišljaju i koleru, i karantenu. A da ne govorimo tek o nevjesti u Moskvi.

Kome sad ne pada na pamet stara europska kuga, koja je nadahnula Puškina tijekom karantene, tijekom svoje prisilne „samoizolacije“ da napiše jednu od svojih Malenih tragedija.2

Tko sad ne citira da bi ohrabrio druge i sebe pred nečim što je nerazumljivo, tuđe, nečim što je istovremeno opasno i veselo, a u potpunom skladu s intelektualno-emocionalnim običajima postmodernističke epohe:

Pred kugom, ko pred zimom zlom,
Zaključaj se u domu svom
.
Napuni čaše, uždi sveće.
Oseti zaborava slast.
I, gozbe praveći sve veće,
Carice Kuge slavi vlast
.3

Tako i mi također. Uždimo, punimo, sladimo se, slavimo…

Tako i mi čitavo vrijeme želimo biti lakomisleni, želimo se šaliti i veseliti.

Tijesno se stisnuvši jedno uz drugo, želimo se pod nepouzdanom strehom koja prokišnjava sakriti od velikog informacijskog pljuska.

Iz burnih i mutnih informacijskih bujica love se s vremena na vrijeme koščate ribice, neprikladne za konzumaciju, koje izazivaju samo kratke, efemerne asocijacije koje nisu ni za što korisne i koje ni na što ne obvezuju.

Tako, recimo, kad je moj pogled – ne sjećam se više u kojem kontekstu, ali nije ni važno – izbirljivo pao na sintagmu „Mišustinov zet“,4 ništa mi drugo nije palo na pamet nego to da se radi o još jednom tipičnom nazivu za nekakav predrevolucionarni ruski vodvilj.

Posebno nas zabavljaju, odvlače od sumnji i teških misli besmislene različite vijesti s jasnim karakteristikama crnog humora. Kao da nas tješe na svoj način.

Evo što čitam:

„Mlada Moskovljanka umrla u jednom od barova u centru Moskve, tijekom natjecanja u jedenju kolača. U njemu je sudjelovalo nekoliko ljudi, Moskovljanka je bila najbliža pobjedi, ali se zagrcnula, počela se gušiti te se na kraju srušila.“

Ovdje bi očito trebalo reći „čuvajmo uspomenu na nevinu žrtvu“. No, kažem, nije mi žao.

A na pozadini masovne korona-histerije, koja vlada ovih dana, ne može nas ostaviti potpuno ravnodušnima tužna vijest o tome da je „sedam ljudi u Iranu umrlo od konzumacije metanola radi zaštite od korona virusa“.

Međutim, takva osobina naše selektivne pozornosti ne manifestira se samo u uvjetima velikih poplava vijesti.

Sjećam se jednog ljeta na samom početku dvijetisućitih.

I to ne samo zato što je bilo nevjerojatno vruće, nego i zato što je bio prisutan informacijski deficit – dakle, ono čega danas nema.

Tog se ljeta iz nekog razloga nije ništa događalo. Baš ništa. I tek je krajem kolovoza nešto negdje ipak eksplodiralo. No to je bilo na samom kraju. A prije toga – ama baš ništa.

A novine trebaju o nečemu pisati!

I tako su doslovno sve novine i tjednici, u toj dosadnoj sezoni kiselih krastavaca, navalili na nesretnu Voronješku oblast, u kojoj se – ako je opet vjerovati novinama – u to gluho ljeto dogodilo masovno trovanje gljivama.

O tome su svi pisali. I o tome da su sve gradske bolnice krcate otrovanima. I o tome da je broj mrtvih od trovanja premašio… pa, nešto više… uglavnom, premašio je. O tome da je samo radi toga mobilizirana vojska lokalnog garnizona, koja je čuvala ulaze i izlaze iz šume te da nikoga nisu puštali tamo.

Iz različitih makabrističnih scenarija izdvajao se jedan, čiji je junak postao neki lokalni liječnik. Та okolnost da je on upravo liječnik, a ne, recimo, upravitelj kemijske čistionice ili vozač autobusa, nije se samo podcrtavala da bi se reporterski članak „začinio“. Taj detalj je u čitavoj toj priči odigrao sasvim bitnu ulogu.

Uglavnom, taj liječnik je bio, usprkos svemu, toliko opsjednut nesavladivom strašću prema gljivama da je zaobišao stroge kordone i probio se u gustu šumu, u kojoj je nabrao punu košaricu gljiva, pa se nekakvim partizanskim stazicama uspješno vratio kući.

Kod kuće je, naravno, ispržio te gljive s krumpirom, pojeo ih s velikim apetitom te je istu tu noć dospio na oživljavanje.

Dospio je tamo, sudeći po svemu, na vrijeme. Ne samo da je ostao živ nakon raznih odlučnih klistiranja i drugih pročišćavajućih procedura, nego se i uskoro vratio kući na vlastitim nogama.

A onda se, vjerojatno, dogodilo ono najzanimljivije.

Pošto je došao kući, taj nedovoljno otrovani medicinski radnik ušao je u kuhinju, otvorio hladnjak i otkrio u njemu ostatke prekjučerašnjeg ne sasvim uspjelog pira.

Svi mogu pretpostaviti što je bilo dalje. Da, baš tako – uzeo je te gljive iz hladnjaka, podgrijao ih na maslacu na tavi i pojeo ne bez užitka, točnije posljednjeg užitka u svojem životu.

Živio je sam, nije imao bliskih rođaka, zato su susjedi i kolege morali skupiti novac za sahranu.

Da, nije da samo u uvjetima burnih informacijskih bujica nesvjesno tražimo i ponekad nalazimo različita utješna svjedočanstva da vi i ja nismo najnepopravljiviji idioti u kozmosu.

No upravo je u takvim uvjetima naše pohlepno zanimanje za tu stranu slučaja posebno intenzivno.

A tu su još i snovi. A glasine? A razmišljanja u dokolici?

Ili, recimo, nekakve čudne nesavladive potrebe, sasvim neobjašnjive, koje nemaju veze ni sa kakvim aktualnim, strašnim ili zabavnim događajima, ponekad osvajaju čovjeka u takve dane.

Evo, recimo.

Zašto me upravo nedavno spopalo da saznam kako se na kineskom piše Labuđe jezero. Eto, naprosto nije jasno zašto se odjednom pojavila takva misao. Ispostavilo se – ako je vjerovati Google prevoditelju – da se piše ovako:

天鵝湖

I što da radim, pitam se, s tim znanjem?

Još bih nekako možda mogao objasniti zašto je tu upleten baš kineski. Pa, razumije se – ipak je to domovina korona virusa, tajanstvene nesreće, koja ako još uvijek nije sasvim ujedinila, onda će svakako doprinijeti bratskom ujedinjenju čitavog čovječanstva u zajedničkoj borbi protiv navedene nesreće.

No kakve tu veze ima Labuđe jezero?

To je, čini se, nerazrješiva zagonetka. Čini se, nerazrješiva…

МБX медиа, 14.03.2020.

Preveo sa ruskog Ivo Alebić

Peščanik.net, 18.03.2020.

KORONA VIRUS

________________

  1. Boldinska jesen 1830. je najbogatije stvaralačko razdoblje u životu A. S. Puškina. Zbog epidemije kolere i opće karantene, veliki ruski pjesnik je proveo tri mjeseca na imanju Veliko Boldino, na kojem je napisao najbolja djela koja su postala temelj ruske književnosti. Ovako je pisao svojoj nevjesti, koja je u tom razdoblju boravila u Moskvi: „Boldino ima izgled otoka okruženog grebenima. Ni susjeda, ni knjiga. Vrijeme je užasno. Svoje vrijeme provodim u škrabanju i negodovanju.“ (op. prev.)
  2. Ciklus drama od četiri djela: Škrti vitez, Mozart i Salieri, Kameni gost, Pir u vrijeme kuge (op. prev.)
  3. A. S. Puškin, Male tragedije, Novo pokoljenje, prevoditelj Lav Zaharov, Beograd, 1954., str. 148.
  4. Slučaj iz ruskih medija, u kojem je biznismen Aleksandr Udodov, zet premijera Ruske Federacije Mihaila Mišustina, makinacijama stekao šest stanova u New Yorku (op. prev.)