Već smo nekoliko puta isticali da Hrvatska nije dobar materijal za Freuda, da ne prakticira psihoanalizu, da zapravo živi u predfrojdovskoj atmosferi. I da je to simptomatično. Za Freuda je Otac već predmet analize, raščlanjivanja. Hrvati dosad na takav postupak s Ocem nisu pristajali. Bar u većini. Zato su tako dobro prolazili razni Očevi, od Oca domovine preko Oca države do Svetog Oca. No, unatoč tome, nije bila posrijedi toliko patrijarhalnost koliko paternalizam. Patrijarhat se raspada pred našim očima, realno ga takoreći više nema. Zato mora onaj tko hoće vladati u ime Oca tim više investirati u njegovu imaginarnu egzistenciju. Svim svojim snagama nastoji očuvati na životu njegovu sliku i priliku. A ona je u opasnosti, ugrožavaju je mračne, neprijateljske sile, razdiru je. Pa ako obranimo njegovu ”svetu” sliku, Otac će iznova zaživjeti u realnosti. I poteći će nam dakako med i mlijeko. No borci u ime Oca znaju da povratka u patrijarhat nema. Ono čemu doista teže jest njihova dominacija u obitelji, društvu, državi. A ta težnja nije ništa drugo do htijenje muškarca (dakako Hrvata i katolika) za paternalističkim, nadzorno-starateljskim ovladavanjem. Ako ne drugdje, ako smo izgubili gotovo već sve, ako nam ni u politici ni i ekonomiji ne ide baš najbolje, onda budimo barem pobjednici na ”moralnom” području.
A problem je u tome da je taj i takav ”moral” daleko od etičnosti. Paternalizam je neetičan, budući da drugog i drukčijeg lišava njegove autonomije, njegove slobode. Temeljna je karakteristika važećeg hrvatskog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, što ga je za vrijeme vladavine HDZ i njegovih desničarskih trabanata, uz blagoslov Crkve, donijelo Ministarstvo zdravstva pod vodstvom ministra Darka Milinovića, da skupini žena oduzima njihovo pravo na slobodu savjesti i na slobodu odlučivanja. Žena, naime, ima pravo na materinstvo! To ne znači da joj država mora zajamčiti rađanje djece, nego upravo da joj država rađanje djece, kao što se dogodilo u famoznom ”Milinovićevom zakonu”, ne smije sprječavati. ”Milinovićev je zakon” naime postavio malenu skupinu žena – skupinu zdravih neudatih žena koje žele umjetnu oplodnju – izvan zakona. U tome je bila očita paternalistička diskriminacijska priroda važećeg zakona. Njegova je vezanost za patrijarhalnost posredna. Ona je u tome da žene koje postavlja izvan zakona i oduzima im pravo na materinstvo u poželjnom obliku apriori proglašava ”nezakonitim majkama”, ukoliko naime postanu majke pomoću medicinski potpomognute oplodnje neovisno o zabrani sadržanoj u zakonu. Proglašava ih ”nezakonitim majkama” bez morala, jer su navodno postupile u suprotnosti kako s ”moralnom većinom”, koju najglasnije zastupaju katolički teolozi, tako i s ”posebnim moralom”, što ga zastupaju neki ginekolozi i proglašavaju ga čak liječničkom etikom.
Sve je to apsurdno. Možemo se samo pitati: kada će teolozi postati svjesni koliko abortusa, čedomorstava i samoubojstava ima Katolička crkva na savjesti zbog svojega vjekovno zagriženog osuđivanja ”nezakonitih majki”? I drugo: Kad će oni liječnici koji tako zloupotrebljavaju liječničku etiku spoznati da time najveću štetu čine svojem autoritetu i autoritetu liječnika uopće?
Srećom, i ovdje kao i drugdje, postoji međunarodna Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i medicini, koju je potpisala i Republika Hrvatska, a čiji prvi član jasno i razgovijetno kaže:
”Potpisnice ove konvencije čuvaju dostojanstvo i identitet svih ljudskih bića i svakomu bez diskriminacije garantiraju poštovanje njegove duševne i tjelesne nedodirljivosti i drugih prava i temeljnih sloboda u vezi s upotrebom biologije i medicine”. Nikakva diskriminacija dakle nije dopuštena!
Pri tome nije riječ samo o tome da spomenuti ”Milinovićev zakon” ekskomunicira, izopćuje i isključuje (istina vrlo malu) skupinu žena, nego i o tome da im taj zakon zabranjuje pomoć. Nitko u Hrvatskoj, prema tom zakonu, ne smije toj skupini žena izaći u susret preko biomedicinske pomoći.
Postoji, naime, razina nesvjesnog i njegove bazične strukture. Moć je kolektivno nesvjesnog, kroz milenije nagomilane društveno-”moralne” supstancije, zbroja svih Nad-ja, presudna. Da bi čovjek dobio distancu spram te supstancije i postao subjektom autonomne odluke, mora svoju situaciju najprije reflektirati. Uobičajeno je stajalište: tako mislimo i s time se slažemo. Tko ne misli tako kao što je ispravno (čitaj: kako mislimo mi), taj nije ispravan. Zato bi oni najzadrtiji zdrave žene, koje izbjegavaju ”prirodnu” oplodnju, poslali u ludnice, proglasili duševno bolesnima i a priori ih diskvalificirali. Doista je veliki stupanj demokratske osviještenosti potreban da postanemo tolerantni prema drugome, premda se s njim ne slažemo.
Srećom, ovih je proljetnih dana ponovo na dnevni red došla rasprava o postojećem zakonu o medicinskoj potpomognutoj oplodnji i ona ima izvanredno prosvjetiteljsko značenje, čak značenje obrazovanja, obrazovanja kao odgoja za istinu, za istinu koja oslobađa. Kroz raspravu će se, nadamo se, odvijati najširi građanski odgoj: odgoj za demokraciju u punom značenju.
Svojedobna pobjeda ”Milinovićeva zakona” bila je zapravo Pirova pobjeda. Autoritarna desnica je tada pobijedila na moralnoj ravni. No one koji su podupirali takav zakon trebalo bi biti stid. Trebala bi ih gristi savjest jer su drugom škodili umjesto da su mu pomogli. Izgleda da napokon sazrijeva svijest da je strah pred modernom tehnologijom u ovom smislu suvišan, da umjetna oplodnja nema nikakve veze s kloniranjem ili nečim sličnim, da dijete umjetne oplodnje nije nikakvo ”umjetno dijete”, kako se moglo donedavno čuti u Hrvatskom saboru, nego posve prirodno malo ljudsko biće s ljudskim dostojanstvom i svojim ljudskim pravima. Pomalja se uvid da se postupak umjetne oplodnje zdravih žena bez bračnog partnera ne razlikuje od oplodnje zdravih žena s bračnim partnerom. Nadamo se da će postati jasno da je ”moralna većina” tada pobijedila na podlozi hipokrizije i farizejštine.
A ako dođe do promjene postojećeg zakona, što najavljuje novi ministar Rajko Ostojić, u Hrvatskoj će se bar malo lakše disati. Na pomolu je dakle oslobođenost višeg stupnja, nešto što Hrvati još nisu doživjeli. Jer ”nacionalni interes” nije u ustrajavanju na patrijarhalnosti i protežiranju paternalizma, nego u bezuvjetnom poštovanju ljudskog dostojanstva i apsolutnoj jednakopravnosti sviju.
Peščanik.net, 30.03.2012.