- Peščanik - https://pescanik.net -

Osobe sa invaliditetom – od institucije do zajednice

Foto: Predrag Trokicić

Deinstitucionalizacija (DI) je prvi korak vraćanja dostojanstva čoveku koji živi u ustanovi socijalne zaštite. U profesionalnim krugovima DI se definiše kao politički i društveni proces razvoja širokog spektra usluga i podrške unutar zajednice za osobe sa invaliditetom, koji omogućava svim građanima da žive u lokalnoj zajednici, uključeni u okolinu i društvo. U sledećim redovima kratko ću predstaviti situaciju u srpskim ustanovama socijalne zaštite, kršenja prava građana sa invaliditetom i objasniti zbog čega se čini da je DI inkompatibilna sa načinom vladanja aktuelne koalicije.

Nasuprot životu u zajednici stoji institucija – objekat u kojem žive ljudi sa nekom zajedničkom karakteristikom (u ovom slučaju to su smetnje u razvoju, intelektualni invaliditet, višestruki invaliditet, mentalne teškoće), suštinski odvojeni od ostatka zajednice, koji vode striktno uređen režim življenja. U ovim institucijama građani su faktički lišeni slobode, te se njihov način življenja i potrebe prilagođavaju instituciji, njenoj organizaciji i zaposlenima. Prenaseljenost je uobičajena, a privatnost ne postoji, odnosno svedena je na korisnikov krevet, što ima poguban efekat na očuvanje identiteta stanara (Ljubičić 2016). Razlog za ovo je to što se sve prostorije dele, a u spavaonicama srpskih ustanova socijalne zaštite nalazi se od 3 do 15 kreveta, dok pojedine institucije broje i preko 500 korisnika, poput Doma Veternik i Malih pčelica u Kragujevcu (ne, Male pčelice nisu naziv vrtića, već ustanove za smeštaj odraslih ljudi). Materijalni uslovi su često jako loši, kreveti i dušeci stari i pohabani, zidovi vlažni, a u toaletima nekada nema pregrada između čučavaca ili vece šolja. Neke socijalne ustanove u Srbiji imaju bolje materijalne uslove od opisanih.

Sve navedeno neretko vodi nepopravljivoj šteti koja se čini korisniku. Deca koja žive u ovakvim ustanovama su u posebnom riziku, jer i kratki boravci mogu uzrokovati nastanak ili produbljivanje postojećih smetnji u intelektualnom, kognitivnom, socijalnom, emocionalnom i fizičkom razvoju. Jedan od ilustrativnih primera je da deca koja žive u institucijama u proseku dostižu znatno manju visinu od onih koja žive u porodicama, pa je poznat i sindrom u engleskom jeziku nazvan psychosocial dwarfism – nizak rast kao posledica emocionalne depriviranosti i ekstremnog stresa. Stručnjaci koji su pratili razvoj dece u mesecima po izlasku iz institucije i smeštaja u porodicu (biološku, hraniteljsku, adoptivnu) beležili su velike napretke u rastu, ponašanju i opštem stanju deteta (Browne 2009).

Cilj DI je da sva deca i odrasli ljudi sa invaliditetom žive van institucija, u otvorenoj zajednici, uz pristup podršci i uslugama koje su potrebne i uz dostupnost uobičajenih servisa koje koristi šira populacija (domovi zdravlja, opštinske zgrade, centri za socijalni rad, pošta, banke itd). Uz odgovarajuću podršku svako može živeti u zajednici.

Dokazi da je proces DI zamro u poslednjih nekoliko godina je nepostojanje strategije DI ili drugog strateškog dokumenta koji bi obuhvatio DI, ali i drugih inicijativa administracije usmerenih ka DI. Tu je i izgradnja novih smeštajnih kapaciteta, iako je ovo strogo zabranjeno u procesima DI; kretanje broja korisnika u ustanovama koji se za odrasle blago povećava, a za decu presporo smanjuje. Smrt je gotovo jedini način prekida smeštaja odraslih korisnika sa invaliditetom u institucijama socijalne zaštite, pa se na primer 2018. samo 3% korisnika vratilo u svoje porodice (RZSZ 2019).

Veliki novci se ulažu u renoviranje i proširenje ustanova socijalne zaštite. Ove informacije možemo dobiti samo putem medija, ali kako se pokazalo ne i putem zahteva za pristup informacijama od javnog značaja upućenih ministarstvu nadležnom za socijalnu zaštitu.

Ovde treba pojasniti da je svako ulaganje u institucije za smeštaj ljudi sa invaliditetom, koje prevazilazi neophodne radove kako bi se osigurala bezbednost i zdravlje korisnika, nedozvoljeno prema preporukama UN Komiteta za prava osoba sa invaliditetom. Takođe, EU je uspostavila mehanizme da spreči korišćenje internih fondova za ovakve projekte (renoviraje i proširenje rezidencijalnih ustanova) jer se smatra da oni podstiču segregaciju i isključivanje ljudi sa invaliditetom. Glavna pretpostavka za uspešnu DI je da se novac koji ide u institucije preusmerava u usluge u zajednici, poput stanovanja uz podršku, pomoći u kući, personalne asistencije, odnosno da „novac prati korisnika“ a ne ustanovu ili drugu uslugu. Kada se novac ulaže u velika renoviranja i proširenja kapaciteta ustanova, to se radi kako bi one nastavile da traju decenijama.

Veći broj kreveta u ustanovama povlači i veći broj korisnika, jer institucija „usisava“ ljude sa invaliditetom zato što finansiranje ustanove zavisi od broja korisnika. Zato ne stoje argumenti poput onoga da se ustanove proširuju zbog povećane potrebe za smeštajem, jer teoretski ukoliko ne ulažete dovoljno u razvoj usluga u zajednici, a u nedogled proširujete kapacitete ustanova, to može rezultirati u institucionalizaciji svih ljudi sa invaliditetom u Srbiji, što bi se brojalo u stotinama hiljada.

Godine 2019. ministar Đorđević je sa ponosom najavio izgradnju nove institucije u Tutinu, sa posebnim naglaskom na to da će ustanova biti izdvojena iz grada, valjda da građane Tutina ne bi uznemiravalo prisustvo sugrađana sa nekim invaliditetom. Inače, ovakvo rezonovanje je vrlo dobro poznato kroz istoriju, pa je tako na primer Luj XIV u 17. veku doneo uredbu o sklanjanju svih „siromašnih, invalida, skitnica i prosjaka“ iz gradova u zatvorene ustanove, u sklopu politike javne higijene (Foucault 1988).

Postavlja se pitanje koji su to razlozi vlasti da zaustavi proces kao što je DI. Za ovo postoje najmanje dva razloga. Jedan je direktna posledica tehnologije vladanja i borbe za kapilarne glasove, dakle on je interesni odnosno politički, a drugi je institucionalni ili personalni – nekompetentnost i nezainteresovanost donosilaca odluka za implementiranje savremenih politika u socijalnoj zaštiti. To je fenomen poznat u mnogim državama, posebno u zemljama u tranziciji, gde se repliciraju stare i štetne prakse, a stavovi decenijama pa i vekovima stari opstaju kao dominantni. To su oni stavovi po kojima su osobe sa mentalnim invaliditetom nejednaki članovi društva i objekti milostinje (ovo niko ne priznaje, ali svi postupaju u skladu sa tim). Tu je i odbojnost prema međunarodnom pravu ljudskih prava, koja se javlja pod izgovorom da „to kod nas ne može“.

Međunarodno pravo pominjem iz razloga što, pre svega, Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom propisuje pravo osoba sa invaliditetom da žive i budu uključene u zajednicu, kao i njihovo pravo na porodični život. Ovaj dokument Srbija je ratifikovala 2009. te joj je od strane ugovornog tela bilo preporučeno da preduzme hitne mere za delotvornu DI (2016). Slično je bilo preporučeno Srbiji od strane drugih mehanizama UN, Evropske unije i Saveta Evrope. Čini se da je negiranje međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog krivičnog prava iz 90-ih i 2000-ih godina imalo uticaja i na to kakav će status međunarodni instrumenti i mehanizmi ljudskih prava uživati u vladajućoj desničarskoj političkoj eliti.

Dalje, treba uzeti u obzir uticaj DI na položaj radnika u institucijama socijalne zaštite. Proces Di u Belgiji na primer i dalje ima ozbiljne probleme upravo zato što se radnički sindikati boje za radna mesta, pa vršeći pritisak na vlade usporavaju ovaj proces. Treba naglasiti da delotovorna DI podrazumeva da se deo zaposlenih u institucijama prekvalifikuje u pružaoce usluga u zajednici i popunjavanje drugih radnih mesta koja će se pojaviti usled većeg pluralizma pružalaca ovih usluga. Međutim, sve i da DI ima loš uticaj po zaposlene u ustanovama, vaganjem između značaja ljudskih prava na slobodu lica, slobodu od torture, nečovečnog i ponižavajućeg postupanja, prava na privatni i porodični život itd, i sa druge stane smanjenja broja zaposlenih u ustanovama – trebalo bi da prevagu odnese zaštita osnovnih prava.

Slično Belgiji, i u Srbiji nadležne ustanove ne sprovode proces DI barem jednim delom zbog zaposlenih u ovim ustanovama, ali iz potpuno drugačijeg razloga.

Pružaoci usluge smeštaja za ljude sa intelektualnim ili mentalnim smetnjama – domovi, deo su javnog sektora i zapošljavaju nemali broj ljudi. Veliki broj zaposlenih, odnosno radno angažovanih je niskoobrazovan, a sa obzirom da se ove ustanove uglavnom nalaze u pasivnim krajevima (Trbunje, Tutin, Petrovac na Mlavi, Kulina itd) domovi su značajni za aktiviranje lokalnog stanovništva (iako su po pravilu ovi poslovi veoma loše plaćeni, a uslovi rada izuzetno teški), ali i kontrolu lokalnog biračkog tela kroz neizvesnost njihovog statusa. Takođe, ustanovama upravljaju mahom vršioci dužnosti direktora, kao i u mnogim drugim državnim ustanovama.

Pored snažne medijske kontrole, način zapošljavanja i radnog angažovanja u javnom sektoru na osnovu odobrenja nadležnog ministarstva možda je najprepoznatljiviji mehanizam očuvanja dominacije vladajuće garniture. Ustanove socijalne zaštite, kao i mnogi drugi delovi javnog sektora, predstavljaju značajan izvor stranačkog ljudskog kapitala i kapilarnih glasova koje državna administracija može držati pod kontrolom i eksploatisati ih. U tom smislu, gubljenje kontrole nad zaposlenima, tako što bi oni eventualno prešli u nejavni sektor pružalaca usluga u zajednici ili negde drugde u privatnom sektoru nije povoljna okolnost za poziciju koja se koristi navedenim mehanizmima.

Kada ovo sagledamo, zaključujemo da je tehnologija vladanja koja podrazumeva sveprisutnu manipulaciju zapošljavanjem u javnom sektoru u cilju sticanja glasova na izborima jedan od važnih činilaca za regresiju procesa DI u poslednjoj deceniji.

Literatura

Ljubičić M. Milana, „Identitet(i) i mentalna bolest“, Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta, 2016.

Foucault Michel, „Madness and civilization. A history of insanity in the age of reason“, Vintage books, 1988.

Komitet za prava osoba sa invaliditetom, „Zaključna zapažanja na Inicijalni izveštaj Srbije“, 2016.

Browne Kevin, „The risk of harm to young children in institutional care“, Save the Children, 2009.

Republički zavod za socijalnu zaštitu, „Izveštaj o radu ustanova za smeštaj za odrasle i starije sa mentalnim, intelektualnim, telesnim ili senzornim teškoćama za 2018. godinu“, 2019.

Autor je deo tima Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRI-S).

Peščanik.net, 05.02.2020.