- Peščanik - https://pescanik.net -

Otmica Srbije

 
Radio emisija 08.02.2008, govore: Žarko Korać iz SDU, Ivan Kuzminović iz Helsinškog odbora i novinar Teofil Pančić.

 
Svetlana Lukić: Jesu, bili su izbori, izjasnili ste se u prvom krugu, izjasnili ste se u drugom krugu; mogli ste da se izjasnite i u trećem krugu, ako vas to veseli – ali kao što vidite, to nema nikakve veze sa životom. Ništa konstruktivno niste postigli, naprotiv, glasanjem ste samo zakomplikovali situaciju, glasanjem ste doveli do blokade vlade i parlamenta. Jednom rečju, građani, izazvali ste haos u vladajućoj koaliciji i time destabilizovali Srbiju.

Rezultate izbora vam je poništio predsednik vlade i još jednom doveo u pitanje najelementarniju pretpostavku demokratije – izbore. U brukanju demokratije mu pomaže i predsednik. Ionako živimo u zemlji u kojoj, a to pokazuje najnovije istraživanje CESID-a, iz godine u godinu opada podrška demokratskom uređenju. 30 odsto ljudi u ovoj zemlji se izjasnilo za demokratsko uređenje, 49 odsto za mešovito, što znači da ne shvataju najosnovnije stvari o demokratiji, a 22 odsto građana smatra da su nedemokratski režimi mnogo bolji. Da rezimiram, 70 odsto građana ove zemlje ne shvata ništa. Onda nije čudno što svaki četvrti Srbin kaže da bi radije živeo u Miloševićevoj Srbiji nego u sadašnjoj.

Ovi klovnovi od političara su kompromitovali sve čega su se dohvatili, ustav i demokratiju, izbore i parlament i vladu. Predsednik i premijer se dopisuju puškicama, a njihovi ministri sednicu vlade održavaju mobilnim telefonima. Klovnovskoj državi priliči i klovnovska republička izborna komisija, koja pomera inauguraciju predsednika, jer je ustanovila da je jedan čovek iz okoline Boljevca glasao sa ličnom kartom koja je istekla pre tri nedelje. Klovnovskoj državi priliči da premijer neće da sazove vladu dok predsednik ne sazove skupštinu, pa se posao vredan pola milijarde dolara ugovara na telefonskoj sednici vlade, a na pitanje Dinkiću da li su ministri Demokratske stranke i G17 plus tražili da se na toj telefonskoj sednici vlade razgovara i o potpisivanju političkog sporazuma sa Evropskom unijom, Dinkić kaže da nisu, jer je nezgodno kada se priča telefonom – ne vidiš onoga sa kojim razgovaraš.

Danas je u Beogradu delegacija Evropske unije koju predvodi Štefan Lene. Sastaće se samo sa ministrima iz Demokratske stranke. Stručnjaci kažu da politički sporazum koji nam je ponuđen na potpisivanje ne zahteva ratifikaciju u skupštini, jer je to samo pismo o namerama Evropske unije da sarađuje sa nama tamo gde je to moguće. Međutim Koštunica ni to neće, on i njegov kolega sa klinike, Slobodan Samardžić, tvrde da bi potpisivanjem toga sporazuma Srbija postala prva zemlja koja je priznala nezavisnost Kosova. Po njima, misija Evropske unije dolazi na Kosovo kao okupaciona sila.

A misija Evropske unije, koju sačinjava 1.700 sudija, tužilaca, carinika – dolazi, pa dolazi. Ta misija se priprema skoro dve godine. Evropljane će ona koštati 160 miliona evra godišnje. Srbija na sadržaj misije nije imala nikakvih primedbi. Slušala sam pre neko veče profesora Ivu Viskovića, koji kaže da je srpska strana imala čak 500 amandmana na Ahtisarijev plan – na svaki zarez su imali amandman. Jedino na šta nismo imali primedbi je bio odeljak o misiji Evropske unije. Sada je izgleda sporan način na koji ta misija dolazi na Kosovo.

Odmah su se oglasili Rusi, i oni su pogođeni kršenjem međunarodnog prava. U isto vreme, oni su OEBS-u otkazali gostoprimstvo na sledećim predsedničkim izborima, a izgleda da je Putin opet počeo da primenjuje i stari recept takozvane kaznene psihijatrije. Već dvoje opozicionara je poslato na prinudno psihijatrijsko lečenje, valjda su opasni po rusku demokratiju.

Čuli ste da su fašisti iz Obraza sprečili otvaranje izložbe prištinskih umetnika u Beogradu. Bio je to još jedan performans policije, koji je ličio na onaj naš aranđelovački slučaj. Ovo je demokratska zemlja, svako može da priča ili slika šta hoće, ali i fašisti imaju pravo da to spreče. Policija izađe na teren, stane između njih, da baš nekome ne ode glava i – kao zaštitili su nas, ali svesno i namerno dozvolili fašistima da ostvare ono što su naumili.

U stvari loše mi ide s ovom najavom, jer mi je svejedno. Sve najgore se već desilo, Nikolić i radikali već vladaju Srbijom. Bodrijar je to govorio u vreme izbora u Francuskoj, kada su se Francuzi plašili dolaska Le Pena, a on ih tešio govoreći da Lepen može da pobedi i ne mora da pobedi na izborima, ali da njegove ideje i vrednosti već vladaju francuskim društvom. Radikali i Koštunica su nam već u krvotoku i nastaviće da nas jedu kao krpelji. Boris Tadić je jadan lek, to je kao kada biste se nadali da ćete aspirinom izlečiti tumor. Na početku Peščanika slušate Žarka Koraća.

Žarko Korać: Dve stvari su se dogodile na ovim izborima – referendum koji je pokazao jako duboku podelu unutar Srbije i drugo – Srpska radikalna stranka došla je na mesto desne nacionalne stranke, bez ikakvog procesa unutrašnjeg čišćenja. Tu je ilustrativna priča o Maji Gojković. Pokazalo se da reformisani radikal prestaje da bude radikal, odnosno ispada iz stranke. Tomislav Nikolić je na ovim izborima otišao najdalje do sada u tom pravcu. Tokom radikalske kampanje neki od njih su nosili Šešeljev bedž, a neki nisu.

Koštunica odlazi u političku istoriju. On može da pređe cenzus i da uđe u parlament, ali to će opet biti jedna mala stranka, ono što smo zvali slavska inteligencija. On više nema nikakvih šansi da dobije značajniji broj glasova, jer su njegovi glasovi otišli Tomi Nikoliću. Na desnici je ostao praktično samo Nikolić, odnosno Srpska radikalna stranka i nešto socijalista lojalista, staraca i starica lojalnih Slobodanu Miloševiću. Situacija je mnogo nejasnija sa ove druge strane. Tadić je u velikoj zabuni ako misli da on monopoliše taj prostor. Iako to jeste daleko najveća stranka u tom prostoru, ona nije jedina. Ali u svakom slučaju, Srbija je duboko podeljena. Dovoljno je da pogledate šta vodeći intelektualci pišu o Evropi. Svi su se vratili, od Mome Kapora do Nebojše Jevrića, novinara iz Duge, i sve to piše protiv Evrope. Tu spada i jedan deo Srpske pravoslavne crkve.

Svetlana Lukić: Kampanja koju je vodio Tadić bila je zasnovana na izazivanju straha od radikala i to je očigledno urodilo plodom. Videli smo spotove sa praznim rafovima u prodavnicama, benzinom koji se sipa iz flaše. Nismo videli radikale kao ratnu stranku.

Žarko Korać: Naravno, jer oni imaju problem protivrečnih poruka. Prvo su sa radikalima razgovarali o ustavu, svim rezolucijama o Kosovu, pa čak i o rezoluciji o Kubi, koja je radikalska. Dragoljub Mićunović je u ime stranke obrazlagao zašto je potrebno da se glasa za tu rezoluciju. Znači, stalno su legitimizovali radikale, a onda su odjednom počeli da ih u drugom krugu kampanje prikazuju kao ekonomske štetočine. Nisu smeli da se upuštaju u ulogu radikala u ratovima devedesetih i tako u spotovima DS-a nismo videli snimke smotri dobrovoljaca, koje smo gledali na suđenju Šešelju u Hagu. To je u osnovi priklanjanje tezi da je za rat kriv samo Slobodan Milošević. Kampanja straha i zastrašivanja je uspela, na šta je Tomislav Nikolić odlično odreagovao. Njegovo mirno prihvatanje poraza je u stvari uvertira za dobijanje parlamentarnih izbora. Vučić je eksplicitno rekao – mi nismo mogli protiv straha. E, sada će oni raditi sa strahom. Nikolić je bio sa ženama, pa sa decom, biće tu i malih životinja i ekologije i svega. Tako da je strategija straha ovoga puta upalila, ali neće upaliti sledeći put. Radikali će biti spremni za nju.

Svetlana Lukić: Da se vratimo na ulogu Koštunice, koji završava svoj politički život, koji će potrajati još neko vreme sa određenim brojem poslanika u skupštini. Kada se pogleda taj politički život od 24. septembra 2000 – pa on nas je prevario i na sledećim parlamentarnim izborima će nam za oproštaj vratiti Miloševićevu Srbiju.

Žarko Korać: U psihologiji se to zove simbolizacija, vezivanje nade za onoga koji igra spasilačku ulogu. U čuvenom Roselinijevom filmu, General od Rovere, Vitorio De Sika igra prevaranta koji preuzima ulogu heroja otpora. U tom ciničnom filmu Roselini pokazuje kako ništarija postaje heroj. I ovde imate priču o čoveku koji preuzima ulogu heroja, a u sebi nema ničeg od onoga što je za tu ulogu potrebno. To se sada delimično pravi i od Tadića.

Popularnost Koštunice, koja je 2001. išla do 80 odsto, u stvari su bile naše investirane nade. Kada se ta investicija povuče, onda imate ono što se u psihologiji zove – srozavanje. Sada su ljudi besni na sebe, to je kao promašena ljubav. Gledam neke ljude i vidim da ga autentično mrze. On je bio kolektivna projekcija naših želja za boljim životom, za poštenim čovekom, trebalo je da on bude sve ono što nije Milošević. Legende su se ispredale o tome kako on ne poseduje ništa, kako ima samo vikendicu u Belanovici. Sada je ta vikendica postala mračni zamak zlog gospodara. On je vodio aktivnu kampanju i srušio Đinđićevu vladu i prvi put su poražene snage, govorim i o švercerima i o učesnicima rata, videle čoveka koji politički može da ih pokrije i podrži. To je u stvari najdramatičnije u toj priči. On je tada počinio pragreh i sve što je činio kasnije je od mnogo manjeg značaja.

U velikom romanu Džozefa Konrada, Lord Džim u jednoj strašnoj situaciji na moru izda i onda ostatak života provodi u senci te izdaje. Setite se šta je Koštunica rekao na dan izručenja Miloševića. Čovek sa kojim smo bili u političkom savezu nazvao nas je kriminalcima. Mi znamo šta je on sve radio da bi sprečio izručenje Miloševića. U javnosti se malo zna koliko je bilo pritisaka na sudije Vrhovnog suda da ponište zakon o ekstradiciji. Postoji čitava predistorija te mutne i prljave priče, u kojoj je Koštunica lično učestvovao. Sve ovo kasnije, samo je nastavak priče o Lordu Džimu.

On je za ove tri godine potpuno restaurirao Miloševića i njegove političke ciljeve. Naravno, svako vreme je različito. Kada Koštunica govori o trećem putu, to nije ono o čemu je govorio Josip Broz. Koštunica nije Broz, niti je ovo Jugoslavija, niti je međunarodna situacija ista. Ali paralele su jasne, i sa Brozom i sa Miloševićem. Zanimljivo je i kako jednog narodnjačkog nacionalistu, koji neprekidno tvrdi da sve radi u ime naroda, rezultati izbora uvek manje obavezuju nego nekog predstavnika liberalne tradicije. Onaj koji govori u ime naroda je valjda onaj koji je dobio najviše glasova od tog naroda, a to je već drugi put za redom Boris Tadić. Ali Koštunica je oba puta ucenio i isponižavao Demokratsku stranku, koja je to oba puta prelako dopustila. U doba formiranja ove vlade čudio sam se kako DS ne vidi da će od takve raspodele korist izvući samo Srpska radikalna stranka. Ne, oni su stajali sa strane i govorili – gledajte ih samo šta nam rade.

Apsurd nacionalizma je, znači, da on sve radi u ime naroda, a ne poštuje volju tog naroda izraženu na izborima. A Demokratska stranka nema snage da izađe pred građane i to im kaže. Oni i sada kalkulišu – nije dobro ići na parlamentarne izbore posle proglašenja kosovske nezavisnosti, jer bi onda te izbore dobili radikali.

Bilo bi zanimljivo uraditi psihološki profil Koštunice, čoveka koji dva puta redom gubi na izborima i oba puta na to reaguje neprihvatanjem realnosti i užasnom mržnjom i gnevom prema onima koji su te izbore dobili. On već drugi put poništava rezultate izbora. Naravno, to je moguće kada za partnera imate čoveka koji to ne prepoznaje ili nema moći da vam se suprotstavi ili neće da vam se suprotstavi. Boris Tadić postaje čovek koji spasava političku karijeru Vojislava Koštunice time što vezuje svoju sudbinu za njega. On sada trpi i dodatno poniženje odlaganja predsedničke zakletve zbog ponavljanja izbora u Boljevcu. Neshvatljiva je mirnoća sa kojom DS sve to prihvata. Oni možda misle da na političkoj sceni Srbije najduže ostaje onaj koji trpi sve, što je verovatno tačno, ali ja bih voleo da čovek bude na političkoj sceni dotle dok je u stanju da realizuje svoje političke ciljeve.

Dakle, Koštunica u ovom trenutku ostaje na vlasti zahvaljujući Demokratskoj stranci, koja odlaže odluku da ide na izbore i time Tadić produžava politički život Koštunici mnogo duže nego što su to hteli građani Srbije.

Ta vlada je grupa ljudi koja vozi autobus, jedan sipa gorivo, jedan gleda gume, jedan vrti volan, ali niko više nema nikakvu ideju o tome kuda taj autobus ide. I to je, što bi rekao Samardžić – potpuno normalno. On je pravi ministar spoljnih poslova. Vuk Jeremić puno putuje, ali ključne spoljnopolitičke odluke u ovoj vladi donosi Samardžić. Dakle, pravo pitanje je kako izaći iz ovoga. Jedina koja ima ključ za rešenje te situacije je Demokratska stranka, a ona je trenutno pasivna. Radikali su definisali svoju poziciju – nećemo da vas oživimo, nama izbori odgovaraju, što se više svađate, za nas je bolje. Demokratska stranka Srbije može da bude na vlasti samo dok traje ova paraliza. Ovo će morati da prelomi Demokratska stranka. Odluka je prvi put u potpunosti u rukama Demokratske stranke i neverovatno je da ona ćuti. Najviše govore Dinkić, Rasim Ljajić, ljudi koji nisu iz Demokratske stranke. To postaje njihova stranačka politika – mi ćemo izdržati sve, kao sveti Sebastijan koga gađaju strelama i muče, ali mi ćemo izdržati radi građana Srbije. Ne vidim kako ta politika može da usreći Srbiju.

Ne radi se tu o obračunu sa Koštunicom, nego o nečem sasvim drugom – da li DS poštuje volju građana. DS je izlepila ceo Beograd – hvala, Beograđani. Eto, ja sam Beograđanin, ja sam stvarno glasao za Tadića, hvala im što su mi se zahvalili, jako učtivo i lepo sa njihove strane. E, a sada me interesuje šta će raditi sa mojim glasom. Znaju oni tačno zašto sam ja glasao za njih, oni tu nemaju zabunu. Glasao sam za evropske integracije, a protiv čoveka koji to neće. Imao sam prijatelja koji se oženio jednom devojkom zato što mu se ona jako udvarala. Pitao sam ga kako se to na kraju tako završilo, a on mi je rekao da ga je ona svakog dana čekala pred kućom. Ona je jako niska, a on je jako visok i kada on izađe iz kuće, ona ga zagrli i ne da mu da ode. I kao na filmu, on krene, a ona ga uhvati za nogu i on ne može da ode. I valjda se to njemu strašno dopalo i počeo je vezu sa njom i na kraju se oženio njome. Meni Tadić i Koštunica počinju da liče na takav neobičan par; jedan te stalno hvata za nogu, ne da ti da mrdneš i umesto da kažeš – nećemo moći ovako – ti popustiš.

Svi oko mene su ili besni ili mračni i svi su počeli da raspravljaju o psihološkom profilu Vojislava Koštunice. Ovih dana slušam mnogo amaterskih psihoanaliza. Naš veliki reditelj Dušan Makavejev je diplomirao psihologiju. On je bio opsednut Miloševićem i bio je počeo ponovo da čita svoje knjige iz psihologije i da se raspituje kod psihologa kliničara i sa njima poredi svoje beleške o psihološkom profilu Miloševića. Sada cela Srbija počinje da liči na Dušana Makavejeva. Svi su u potrazi za definicijom Koštuničine ličnosti, cela Srbija je počela amaterski da se bavi psihoanalizom. Ko je taj čovek, kakav je njegov lik, kakva je to psihološka struktura. Ljudi su toliko prepadnuti i besni i izdani. A Koštunica nema mnogo veze s tim. Zna se da ovu vladu čini koalicija tri stranke, zna se da jedna stranka može da sruši vladu, zna se da radikali neće podržati manjinsku vladu – sve je vrlo prosto. Ako se ništa ne promeni u sledećih 15 dana, Demokratska stranka je rešila da oživi Koštunicu i on će biti kao vampir Nosferatu, ni živ, ni mrtav. Nema ga, ali hoda i deluje. To može da se desi.

Setite se kako je Koštunica tražio izbore od Đinđića sa obrazloženjem da njegova vlada ima samo 20 odsto podrške. Ova vlada ima podršku ispod deset odsto, Velja Ilić je dobio manje glasova nego onda Maršićanin, ali Koštunica to ne primećuje. On ima istorijsku misiju da spase Srbiju. To je čovek koji hoće Albance u svojoj državi, a na bečkim pregovorima ne može da sedne ni za večeru sa njima. Imam prijatelje Albance i znam da su oni to doživeli kao tešku uvredu, bez obzira što su je očekivali. Pa ja bih otkazao svoju sahranu, samo da sedim na toj večeri.

Izgleda da Koštunica nikada nije preboleo pad sa vlasti 2003. i raspad poslednje Jugoslavije, kada je izgubio mesto njenog predsednika. Izgleda da se od toga nikada nije oporavio i da ne želi da po drugi put padne sa vlasti.

Posle proglašenja kosovske nezavisnosti doći će do ozbiljne krize, nemira u većim gradovima Srbije, paljenja izloga, razbijanja stranih banaka, paljenja vozila ambasada, napada na neke političke stranke, doći će kolone izbeglica sa Kosova, a moguće je i neko nasilje na samom Kosovu. Zapaljiva retorika u jednom času počinje da obavezuje političke aktere. Nikolić dobija izbore, a ustav koji je Tadić usvojio predviđa smenu predsednika. Cinici kažu da će ovo biti najkraći mandat Borisa Tadića. Bira se radikalski predsednik, Koštunica odlazi u penziju, jer je ispunjen njegov životni san – Srbija je uništena i odsečena od evropskih integracija. Čuo sam ljude koji kažu – neće valjda zapad to da dozvoli.  Reći tako nešto je znak velike regresije i pada moći rasuđivanja. Razumljiva mi je želja ljudi da se pojavi neka velika sila i reši stvar, ali to nije realno. Ima i ovih koje se vajkaju – šteta što Srbija nije okupirana. Znate, možemo da crtamo istoriju, pa da zamislimo da Miloševića nije bilo. Još je Lav Tolstoj rekao – od prošlosti je lepša sadašnjost, a najlepše je ono što nikada nije ni bilo. Ne vredi nam da crtamo ono čega nema. Uvrediće se Toma Nikolić, ali pravi Koštuničin nastavljač u simboličkom smislu je postala radikalna stranka. Nekada su neprijateljski nastrojeni prema DSS-u, Koštunicu zvali Šešeljem u fraku. Sada je očigledno i Nikolić obukao frak. Sada su dvojica u fraku, pa će onaj veći sa frakom uvek biti atraktivniji za glasače. To je taj najgori scenario.

Svetlana Lukić: Mislite da će radikali pobediti zajedno sa socijalistima, pri čemu veliku ulogu igra i Dontov sistem, koji dodaje glasove najvećoj stranci. 

Žarko Korać: Dontovim sistemom oni uvek dobiju dodatnih 4, 5, 6 odsto, u zavisnosti od toga koliko se glasova raspe na male stranke, koje će ostati ispod cenzusa od pet odsto. Sada su u prvom krugu na 60 odsto izlaznosti radikali dobili 40 odsto glasova, a socijalisti šest. To je 46 odsto na koje dodaješ još nekoliko procenata. Tadić računa da bi mogao da uzme vlast sa manjinama, on plus Bošnjaci, plus Mađari, plus Romi, plus možda još neka manjina. Znači, i jedni i drugi su pripremili ražanj za zeca koji je u šumi, ali mogli bi ga uhvatiti i jedni i drugi. Šta bi sprečilo dolazak radikala? To da Demokratska stranka počne da vodi potpuno drugačiju politiku, da se okrene građanima i kaže im – vidite li vi ovo. Zar ne bi bilo normalno da Boris Tadić večeras na televiziji pročita šta piše u tom sporazumu sa EU? Da čujemo da se tu ne pominje Kosovo i da vidimo da su predviđeni razgovori o ukidanju viza. Tadić treba da nam objasni da se Koštunica sveti Evropskoj uniji zato što nam uzima Kosovo, a ne kaže nam šta bi uradio sa milion i 800.000 Albanaca. Ne kaže nam kako on zamišlja njihovu pacifikaciju. Hoće li da zove ove iz Južne Afrike da mu oni objasne kako se to radi. Kada smo poslednji put silom pokušali da zadržimo Kosovo, bombardovao nas je NATO. Hoće li ponovo da nas bombarduju? Više od hiljadu ljudi je poginulo u tom ratu. Znači, Tadić ništa od toga ne izgovara, nego samo kaže – ja sam za evropske integracije.

Novinari su trijumfalno otkrili javnosti sadržaj tog dokumenta, umesto da je Demokratska stranka sazvala veliku konferenciju za štampu i podelila svima taj dokument. Trebalo je da ga kao letak izlepe po svim ćoškovima Srbije, da ga ubace u svako sanduče. Kada su nam dostavljali sliku Borisa Tadića, bilo im je lako – zašto to ne urade i sa ovim sporazumom? Ali ne, oni se povlače – dobro, ako to izaziva takve probleme, hajde malo da sačekamo. Ja to ne razumem. Moraš da se suprotstaviš aktivno. To u potpunosti izostaje. Znači, pošto ja postojim, postoji i evropska opcija. To nije dovoljno, ti svaki put treba da reafirmišeš tu ideju, koju je Koštunica tako ozbiljno ugrozio.

Koštunica je najzaslužniji za povratak radikala, jer već tri godine šalje odgovarajuće političke poruke – Hag je deveta rupa na svirali, Evropa nas ne razume, majčica Rusija. Svi su išli u Rusiju da dobiju imprimatur, dozvolu da mogu da budu predsednički kandidati. To je strašno. Čuo sam da je bilo protokolarnih skandala u Rusiji. Koštunica je insistirao da bude pored Tadića, bez obzira što je protokol predviđao samo razgovor dva predsednika. Bilo je i neprijatnih trenutaka sa otimanjem mikrofona i tako.

Znači, po ovom scenariju Srbija postaje radikalska i pred nama je nekoliko godina čekanja da se to promeni. Zato sam ja na ovim izborima bio protiv logike – što gore, to bolje. Ta logika nije tačna, nema tog dna, dno ne postoji, znate. Jedan čuveni psiholog je posle godinu dana provedenih u koncentracionom logoru napisao knjigu o svom iskustvu. Jednom je gledao krematorijum, iz dimnjaka nije išao dim, pa je bio srećan, jer je znao da toga dana ne spaljuju ljude. Znači, možete doći na ovaj nivo deskripcije sreće. Mi nismo ni blizu toga, naravno, ali da ste srećni što vas nisu ubili toga dana na ulici ili što ste našli kilo hleba – to je moguće. Znači, Demokratska stranka odbija da se aktivno bori, nego sve ovo ispada kao neka borba elita, kao neki superbol: tuku se Tadić i Koštunica, a narod se smeje telefonskim sednicama vlade. To strašno ruinira Demokratsku stranku, ne znam kako ona to ne vidi. Zavitlava te čovek koji ne može da dobije ni 150.000 glasova.

Glasač DS-a će sledeći put da kaže – što ja da glasam za Tadića, što ja uopšte da glasam, pa to nema nikakve veze, na vlasti su oni koji su najlukaviji, najbeskrupulozniji. To ruinira volju glasača. Ova agonija je u stvari posledica ubistva Zorana Đinđića. Sećam se razgovora sa jednom starom ženom, koja mi je za vreme rata, posle nekog strašnog pokolja, rekla – šta će im ta teritorija, kada na njoj više nema ljudi. Ona je tom rečenicom obesmislila ceo taj rat. Isto važi i za Tadića – šta će ti glasovi, kada sa njima nećeš ništa uraditi. Odmah posle svoje pobedem on je pozvao Tomu Nikolića na razgovor. Ma ne Tomu Nikolića, mene zovi, ja sam glasao za tebe. Tadiću kao da je važniji onaj koji nije glasao za njega, nego ja koji sam glasao. To je bizarno shvatanje politike, nikad tako nešto nisam video. Sećate li se Tadićeve izborne parole – zajedno idemo u Evropu. Umesto da nam kaže – na daju nam, ova vlada ne može da opstane i pozivam vas na izbore. Shvatili bi to ljudi i ponovo bi glasali za Tadića. Ne, Bubalo je odmah rekao – vlada ipak funkcioniše, nemojte da sada zakeramo.

To je današnja Srbija. Mislim da se na češkom bolnica kaže – nemocnica. Nemoćni, tako meni deluje jedan deo naše političke elite. A mi koji govorimo ovako, mi smo ekstremisti.

Zoran Đinđić: Pratio sam ovu predizbornu kampanju predsedničkih kandidata i mogu da kažem, slažem se sa ponekim porukama koje su oni emitovali, slažem se s tim da treba vratiti osmeh narodu u Srbiji, slažem se da moramo da se borimo protiv kriminala, protiv mafije, slažem se da treba da sačuvamo zemlju u kojoj živimo i da uvedemo više reda u nju. Ništa tu nije sporno, jedno je međutim sporno, da li su ti ljudi oni koji mogu da ostvare te ciljeve? Da li onaj čija stranka je unesrećila stotine hiljada ljudi ima moralno pravo da priča o osmehu? Zašto su nas unesrećili ako hoće da nas obraduju? Mogli su pre 12 godina da nas obraduju time što se uopšte ne bi pojavili u Srbiji. I ovaj drugi, koji kaže – mafija, kriminal. On, kaže, ima najviše iskustva u tome, pa će biti uspešan. To me podseća na onog piromana koji se javio na konkurs za šefa vatrogasne službe i kaže – imam iskustvo u postavljanju požara, izaberite me za tu funkciju, uživam kad vidim požar. Čudan je i ovaj treći koji kaže – sačuvao sam jednu državu, sačuvaću i drugu. Da vas pitam kao sugrađanin – dve koze da imate, da su vam važne i da imate alternativu da ih pustite da se same čuvaju ili njemu da ih date da ih čuva, šta biste izabrali? Da se same čuvaju, naravno.

To izgleda ima samo kod nas u Srbiji – kad je neko nesposoban, onda ga iz milošte zovu nacionalistom. Ja ne znam šta je to u nesposobnosti što je nacionalizam, šta je to, koje je to zadovoljstvo da nalazite opravdanje za poraz pre nego što uđete u utakmicu. Nije to nacionalizam, to je kompleks niže vrednosti. Mi smo narod koji ulazi u svaku utakmicu sa željom da pobedi, ne moramo da pobedimo, ali borimo se za pobedu. Mora toga mnogo da se promeni u Srbiji i zato smo mi ovde i zato svakoga dana radimo na tome. Nema sumnje, mnogo stvari u Srbiji nije u redu i mnogo stvari u Srbiji mora da bude bolje, ali prva stvar koja treba da se promeni jeste da se ponovo uvažava rad, da političari rade, a ne da mudruju, da se rezultati vrednuju, a ne namere, ne poza. Dosta je manekena u ovoj Srbiji, previše ih ima.

Zamislite u jednoj košnici da se organizuju izbori za predsednika košnice i onda se seti trut, deset godina je spavao, mudar je, nikom se nije zamerio, krila nije pokvasio i odlučio je da se kandiduje. Svi ga vole, a što da ga ne vole kad je trut. I krenuo po Srbiji da ogovara pčele radilice, mrzovoljan, podgojen, ljut, uvređen, ništa mu ne valja, ne rade dovoljno, ima trut primedbe. Njega da pitaju, radili bi još više. Srećom, niko ga ne pita. I krenuo trut po Srbiji i otkrio veliku tajnu – loše se živi u Srbiji, otkrio Ameriku. I on se uvredio i počeo je da traži krivce zašto se tako loše živi u Srbiji, kada je njemu dobro u njegovoj toploj košnici. Smislio bi on mnogo dobrih recepata, ali neko drugi treba da vuče kola umesto njega.

Nije tajna i svi mi to znamo – u Srbiji se teško živi, ali dragi prijatelji, to nije novost. To je tako proteklih deset godina, to je tako proteklih petsto godina. A hoćete li da vam kažem šta je novost u Srbiji? Novost je da neke stvari počinju da funkcionišu. Srbija počinje da pokazuje svoje lepo lice, izvlači se iz blata. Oni koji to ne mogu da izdrže, jer su ružni u sebi, mažu je ponovo blatom.

Probudili smo ga i 5. oktobra, ovde smo ga doneli! Nije došao, doneli smo ga!

Hvala vam što ste večeras ovde i hvala vam što ćete biti ovde kada god to bude bilo potrebno Srbiji. Živeli.

Svetlana Lukić: Čuli ste pesmu Respect yourself. Boris Tadić i Demokratska stranka izgleda nemaju baš mnogo samopoštovanja, sudeći po ovim prvim danima posle drugog kruga predsedničkih izbora. Boris Tadić ne sme ništa da pokrene, ništa ne sme da pipne dokle god misli da tempirana bomba kuca u njegovu korist. Malo mu je izgleda 2,3 miliona glasova da poštuje sebe i svoje glasače. Pitanje je koliko miliona glasača je potrebno da bi se on ohrabrio da Koštunici kaže da je vreme da popričaju o tome ko ima najviše legitimiteta da kreira politiku ove zemlje. Ako predsednik i njegova stranka nemaju samopoštovanja, ako to znači da nas svakog dana time zakopavaju u živi pesak, moraćemo nešto da preduzmemo.

Čini se da nas, građani i građanke, ulice zovu. To što nemamo snage da izađemo na ulice ne znači da nas one ne zovu. I kad bismo izašli, to ne znači da bismo nešto uspeli da uradimo, ali to bi bila jedna izjava – da ove svinjarije ne mogu tako lako da se nastave bez otpora. I onih 120.000 Turaka, koji su izašli na ulice Ankare prošle nedelje da protestuju zbog namere Erdogana da vrati feredže na univerzitet, znaju da neće uspeti, ali su izašli da kažu šta misle, izašli su da kažu da znaju da posle feredža na univerzitetu slede feredže u državnim institucijama, u bolnicama, u sudovima, odnosno da znaju da je krajnji cilj ukidanje sekularne države. I Ataturkova deca su izašla na ulice. Na ulice Srbije sve više izlaze fašisti i klerofašisti. Čuli ste o akciji Obraza, a jutros oko pet sati je bačena eksplozivna naprava na parking u zoni tržnog centra Merkator, ovde na Novom Beogradu. Jedan prozor prodavnice u prizemlju je razbijen eksplozijom, policija je izašla na lice mesta, vrši se uviđaj. Nastavljamo sa Peščanikom, u nastavku emisije slušate mladog sociologa, Ivana Kuzminovića, iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Ivan Kuzminović: U nedelju, kada su se zatvorila biračka mesta i kada je CESID izašao sa jasnom predikcijom da je to 100 i nešto hiljada glasova razlike, meni je moj tata, sad ja kao Tadić, poslao SMS. On je inače tipičan glasač Demokratske stranke, ali poslao mi je poruku – čestitam, nadrljali smo. Tadić ima 2,3 miliona glasova, od čega je najmanje milion glasova došlo od potpuno uplašenih ljudi. E, ako on misli da je ovo 2,3 miliona ljudi na koje on uvek može da računa, mi smo stvarno nadrljali sa njim. Ali najvažniji utisak izbora za predsednika republike jeste da je 3. februara u pola deset Srbija odahnula, da bi se 48 sati kasnije javio gazda Srbije i rekao – čekajte, vi ste malo zaboravili na mene. Gazda Voju su iz meni nepoznatog razloga ljudi proglasili za nekakvog gubitnika ovih izbora. DSS će dobijati sve manje i to je u redu, ali to nema nikakve veze sa štetom koju taj čovek još uvek može da napravi.

Mislim da će on sada potpuno zaokružiti političko delovanje DSS-a od 5. oktobra, a to je da se sve što ima veze sa Evropskom unijom proglasi za ultimativnog neprijatelja Srbije. To je situacija kada neko treba da pozove institut za psihijatriju. Koštunica nam je 48 sati posle izbora pokazao šta je realnost. Ja mislim da ni Mirko Marjanović, dok je bio premijer, nije govorio tako teške stvari o Evropskoj uniji, to je bio posao Mire Marković. I sada, iz DSS-a, iz vlade dolaze takve poruke da se briselske birokrate već češkaju po glavi. Primetio sam da je Euro News prvi put nazvao Koštunicu samo nacionalistom. Svet je napokon shvatio šta je Koštunica, ali malo prekasno, jer Koštunica drži to što drži. Ovo je samo jedna bizarna situacija u kojoj se pokazalo da ni predsednički izbori, ni zasedanje vlade, ni zasedanje skupštine, nijedna institucija demokratskog života ovde više nije zagarantovana. Republička izborna komisija odlaže polaganje zakletve predsednika republike zato što je u Boljevcu, koji ima 300 glasača, lokalni DB-ovac na prethodnim izborima zapamtio da će nekome da istekne lična karta. I ispostavilo se da je ovaj zaista glasao bez, možeš misliti, važeće lične karte. Mislim, u ovoj legalističkoj Srbiji RIK bi možda mogao da još jednom prekontroliše izvod iz matične knjige rođenih Borisa Tadića, da nađe neku grešku i potpuno obori izbore. A onaj Miki Maus Đelić, ja bih mu predložio da svoje naoštreno penkalo stavi u koverat i pošalje ga Oliju Renu za uspomenu. Slušamo te gluposti, da on oštri tu olovku već mesecima, a znamo da neće biti potpisivanja tog sporazuma.

Ko su 2,2 miliona ljudi koji su glasali za Nikolića? Kladim se da među njima postoji najmanje milion ljudi koji pate od stokholmskog sindroma. Otmičar te dovede u nemoguću poziciju, možda te i maltretira, ne znaš da li ćeš živu glavu da izvučeš, ali posle nekog vremena ti razviješ simpatije za njega. Postoje neki ljudi kojima ovde ništa nije jasno. To nije bolest zbog koje se neko hospitalizuje, ali to je bolest zbog koje ostali ne žele da žive u ovoj zemlji, jer će uvek da se pojave ti ljudi sa svojim sindromom i uvek će da izigravaju i žrtvu i nasilnika i agresora i paćenika. Fer je da postavite pitanje – je l’ mi možemo išta da napravimo od ovoga društva. Da li je ovo društvo istrulilo do te mere da će ljudi i za dvadeset godina govoriti o istim sranjima o kojima ti i ja sada govorimo, o istoj Srbiji, o istoj eliti, o istom trećem putu u Afriku, na Mars, u Keniju, u Rusiju, gde god. To je situacija koja više nije fer. Možda treba napraviti nevladinu organizaciju, koja će imati zadatak da evakuiše odavde 220.000 najpristojnijih ljudi, a sve što je ispod 25 godina je pristojno, da im svima poželimo srećan put, da iskoriste fondove Evropske unije za obrazovanje i da se nikada više ne vrate ovde. Koliko je godina za moju generaciju prošlo pod Koštunicom? Ja mislim da taj broj više ne smemo naglas da izgovaramo. Znam zašto smo izgubili 2003. godinu i koga su ubili i zašto smo i ekonomski i onako izgubili tu godinu. Nemam pojma zašto smo izgubili 2004, nemam pojma zašto su prošle godine meseci prošli da bi oni sastavili ovu bizarnu vladu, koja će sada možda da padne. I onda će da nas zajebavaju još devet meseci da naprave istu bizarnu stvar.

To je već situacija u kojoj više nema zezanja. Ja ne kažem da je gotovo, ali mislim da je vrlo blizu gotovog, jer više nema povratka. 1991. si mogla da misliš – samo da prođe ovaj rat, pa će biti bolje, 1995. možda si mislila – hajde da nam skinu sankcije, pa će biti bolje, 1996. ljudi su stajali na zimi – hajde da sklonimo ovog skota, koji je potrajao još četiri godine, pa će biti bolje. Onda smo skinuli sotonu, a došla je druga sotona. Ja ne vidim gde je kraj tog ciklusa. Kako se zove taj koga mi treba da sklonimo da bi nama sutra bilo bolje? Pitanje je da li je to uopšte samo Koštunica. Da li je stanje stvari jezivo? Jeste. Da li je nepopravljivo? Vrlo moguće. Naravno da je deo tog bespovratnog puta da ti uđe Gasprom, da ti dođe sa svojim investicijama, sa svojim divnim novcem. Postoji mogućnost da je Gasprom način da Koštunica može da vlada narednih 20 godina, a da ni ne izađe na izbore, ma da ga nema u političkom životu, da sedi tamo na onom njegovom smrdljivom Dorćolu, izvinite Dorćolci, ali taj kutak je smrdljiv zbog njega, i da vlada.

Pitanje evropskih integracija je ključna tačka. Postoje zemlje koje iz ovog ili onog razloga nikada neće biti dostojne evropske porodice i o tome počinje da se govori u EU. Može postojati ta treća grupa zemalja koje nikada neće prići Evropskoj uniji. To će vam biti isto kao da ste Zanzibar, daleko ste od EU kao Afrika. Ko nam je kriv što smo se rodili u Srbiji? Ja sam siguran da u Keniji, koja je na ivici građanskog rata, postoji 220.000 ljudi istih kao mi, pristojnih, začešljanih, tuširaju se, čitaju knjige, završavaju fakultete, ali su u Keniji i šta sad? Možda ćemo mi nešto uraditi na sledećim parlamentarnim izborima, ko god da smo to mi, možda ćemo povući tu Demokratsku stranku, možda će se za deset godina napraviti neki mladi lav od lidera, samo što ja nemam tih deset godina. Ali to je to – ko nam je kriv?

Evo samo dva primera kako država Srbija i grad Beograd postupaju prema etničkim manjinama. U strogom centru Beograda je jedan kosovski Albanac, koji je došao u Beograd 50-ih godina prošlog veka, sagradio malu udžericu, kućicu u jednoj ulici blizu centra grada. I ta kuća od 1957. do 2008. stoji takva mala kakva je. Taj čovek je umro, on ima ćerku, ćerka ima albansko ime, srpsko prezime, ima decu. I dođe država Srbija i grad Beograd, skupština opštine Savski venac i sruši kuću iz 1957. zato što je nelegalna. U stvari, sruši kuću zato što je, kako investitor kaže, ta žena Šiptarka koju treba vratiti na Kosovo. A i njemu se baš ta parcela sviđa, jer ima mogućnost gradnje divnih 4.000 kvadrata na njoj. Tri žene iz nevladinog sektora su došle na minus 10 stepeni, došao je bager, došla je policija – srušili su to. Ne znam koga nisam zvao, funkcionere Demokratske stranke, gradskog ovog i onog, jer je to bila prilika da se kaže – nije važno da li si Albanka, ti živiš ovde sto godina, ti si Beograđanka.

Druga stvar, znamo da se većina institucija države Srbije iselila sa Kosova 1999. I na primer, Podujevo je u Kruševcu, nešto je u Nišu, nešto u Vranju, nešto u Kragujevcu. I sada ti, ako si kosovski Albanac, po rezoluciji 1244 kao građanin republike Srbije imaš pravo na dokumenta. I ti kreneš iz Podujeva za Kruševac, uđeš u vatrogasni dom u kome je sada policijska stanica i želiš izvod iz matične knjige rođenih. Daleko bilo da želiš ličnu kartu ili nešto tako strašno kao što je pasoš. Znaš li koliko to košta danas? Izvod iz matične knjige rođenih – 160 evra, državljanstvo – 200 evra, vozačka dozvola – 700, a pasoš – između 1.000 i 1.200 evra. Država Srbija to ne može legalno da ti naplati, ali ti tamo kažu – vi ste manjina, nemamo formulare na albanskom. Ali Žika, bivši pandur iz Podujeva, sedi prekoputa u kafani i možeš sa njim da se dogovoriš, jer Žika ima formulare na svim jezicima nacionalnih manjina za 160 evra. Kakav je odnos Srbije prema tim ljudima, kakav je naš odnos prema njima. Mi smo odvratni, grozni smo kao država i mislim da je svako ko svoju teritoriju može da zaokruži nekom olovkom i odvoji je od Srbije, u stvari dužan da to i uradi.

Smak sveta je bio kada je Koštunici otišla Crna Gora. A ona je dobila sporazum o stabilizaciji i to ovde niko nije primetio. Dakle, to što mi pokušavamo da potpišemo, što ovaj reže penkalo, što ovaj neće da mu da dopuštenje, to privremeno što mi treba da potpišemo, oni su već potpisali u potpunosti. Pa naravno da svako normalan želi da se odvoji od tebe, zato što se ponašaš prema njemu kao da je stoka i on ne želi da živi sa tobom.

Ali me baš zanima šta se podrazumeva pod blokadom Kosova. Da li to znači da ministar energetike preseče struju. Šta ako se na Kosovu uz pomoć Srbije napravi neka vrsta humanitarne katastrofe? I ono bizarno pitanje, kako ćeš ti te Srbe, koji su naravno predmet tvoje pažnje i razlog zašto mi sve ovo radimo, kako ćeš njih da zaštitiš od te ekonomske i energetske blokade? Oni nisu normalni kada danas, 2008. godine, predlažu blokadu bilo koga. Ljudi, nama gori Sandžak, to kada se zapali ne gasi se lako, tamo postoje 33 interesne grupe, kombinacija verskih i političkih interesa, to je jezivo. U Vojvodini su Mađari pali ispod tri odsto opšte populacije u Srbiji, a po Savetu Evrope to je znak za uzbunu. U Srbiji postoje pomeranja van Kosova, postoji siromaštvo, postoji Srbija južno od naplatne rampe kod Bubanj potoka. Mi svi treba da se uhvatimo za glavu jer nam gori zemlja, a ne da nas boli glava za neki deo teritorije, koji je već potpuno izgubljen. Neko je lepo pitao – čega će Samardžić da bude ministar za mesec dana, da li ministarstva za nezavisnu republiku Kosovo i Metohiju, priznatu od pola sveta. Ili ministar za 1389. godinu. Samardžić dole zavodi strahovladu, postrojio je jednog čoveka koji je učestvovao na izborima kao kandidat i rekao mu – šta ti ima da se zaklinješ pred kosovskim institucijama, kad sam ja vlast ovde. A ova dvojica u vladi, koji su, svaka im čast, 10-15 godina proveli u inostranstvu, imaju neverovatno profesionalno iskustvo u ekonomskom, bankarskom sektoru, završili Harvard i došli ovde – oni su u stvari likovi iz crtanog filma, ti ljudi ne postoje u pravom životu. To su Miki Maus Božidar Đelić i ovaj Sunđer Bob Kockalone s dva zuba, ministar spoljnih poslova. Ja ne znam da li se to uči na Harvardu, ali neverovatna je ta sposobnost da u jednoj minuti proizvedeš desetine potpuno besmislenih rečenica koje ni sam ne znaš šta znače, ni novinar preko puta njega ne zna, ni ja ne znam šta znače. Taj Đelić se pretvorio u čoveka koji juče kaže – nema nikakvih problema u vladi. Pa čekaj, ćuti. Ako ne znaš šta da kažeš, hajde ćuti, idi u Brisel, idi kod žene u Pariz. Imamo te ljude koji su navodno najsposobniji, ali ako oni misle, a misle, da mi sada mrtvi hladni možemo da uđemo u Evropsku uniju, ovako slinavi, ovako nenormalni, da je za to dovoljna samo njihova elokvencija, obrazovanje i uštirkana košulja i odela – e, pa to stvarno neće moći u ovom veku.

Pojaviće se zamor sa strane Evropske unije – vi nama niste potrebni, a ne obrnuto. Njima nisu bile potrebne ni Rumunija ni Bugarska. Evropska unija jako sporo uči, ali kada nauči neku lekciju, pojaviće se tri stotine birokrata koji će učiniti sve da se ono na čemu su se prethodni put zeznuli ne ponovi. Pogledaj Hrvatsku, vidiš da im je Evropska unija prekinula dovod nekog fonda. To je poruka – znate šta, mi smo to naučili sa Bugarskom i Rumunijom, primili smo ih takve kakvi su, a sada imamo problema sa njima, ali vi nećete ući tako lako i to sigurno neće biti prvog januara 2009, nego možda prvog januara 2011. Čak i kada u jednoj zemlji postoji ta konačna odluka elite i građana da se ide u Evropsku uniju krupnim koracima, čak i tada će doći neke birokrate iz Brisela i reći – čekaj, da mi malo vidimo ove papire, čekajte, treba da ispunite 350.000 uslova, mi smo to spustili na 3.000, ali vi ste ispunili samo 1.700, šta je sa ovih 1.300. A ti u Srbiji kažeš – mi ne ulazimo u NATO, jer to vređa Ruse. I ova javnost je preko toga prešla, a to nije mala stvar, to je u skupštinskoj odluci, neko će jednom morati to da nadglasa, skupština će morati da kaže – izvinite, zezali smo se, hoćemo u NATO. Ovo društvo nema tu odluku. Ni Mladića, čoveče, niko više ni ne pominje. Otišla je Karla del Ponte, mi ne znamo ni kako se taj novi čovek zove, a i on, niti se javlja, niti dolazi. Srbija može da ostane u ovom statusu doveka, a to je status – ni ovamo, ni onamo, to je taj treći put ruskog i pararuskog kapitala. Samo zamisli da su Rusi kupili Aerodrom Beograd, JAT, ušli u bankarski sektor, pa to je da odmah pakuješ torbice i odeš negde u… pip! Ta elita je odlučila da je svako rešenje koje njih ostavlja na vlasti odlično, a ta rešenja su katastrofalna po državni interes, po manjine, većine, bele, žute, sve koji žive u Srbiji. Svi smo nadrljali. Deluje kao da ništa ne može da se uradi. Ovo što ću reći će da uhvati trideset analitičara u Novoj srpskoj političkoj misli, ali naravno – izlazak na ulice. Kakav izlazak na ulice je drugo pitanje, ko će to da artikuliše, gde je ta masa, ko to vodi, gde to ide. Ali uskoro će od onih koji se osećaju ovako kao ja, a znam neke koji se osećaju još deset puta gore, na kraju postati crvene brigade. Majke mi, postoji mogućnost da jedan procenat ljudi stvarno prolupa.

Jedino Demokratska stranka može da mobiliše moju mamu i mog tatu. Oni pripadaju ljudima koji će se pokrenuti samo kada im to Demokratska stranka javi preko megafona. Pitanje je šta je to što će pokrenuti Demokratsku stranku. Meni je žao, ali Boris Tadić nije čovek za to. On je u stvari morao da izgubi ove predsedničke izbore da bi mi pomerili Demokratsku stranku. On je sada dobio mandat do 2013. da misli kako je sve što on radi dobro. Na koje poniženje treba da naiđe Demokratska stranka da bi se pomerila, nemam pojma, možda da dopusti crno-crnoj koaliciji da napravi vladu u narednih par meseci. Hajde neka naprave radikali i Koštunica vladu, hajde, napravite je, pička vam materina, hajde više, dođi, stani na crtu, da vidimo jednom kako to izgleda. Možda bi to pomerilo Demokratsku stranku. Najgore je stanje koje sada imamo – nemaš vladu, nemaš skupštinu, nemaš RIK. Nemaš Republičku izbornu komisiju – ovaj glasa za, nema kvoruma za, ovaj glasa protiv, nema dovoljno za protiv, pa šta ste vi – ništa. Cela Srbija je Republička izborna komisija, nema odluke, nema vlade. Mi smo se blokirali, sociolozi to zovu blokirano društvo, ali ovako blokirano društvo je već unique case. Srbija je stalno neki, jebote, novi slučaj.

Tako da ja vidim tu ulicu. S druge strane, ovo je 2008, kakva sad ulica. Bilo kako bilo, mi koji mislimo – hajde dođi, ti crno-crna, napravi vladu, svi mi koji mislimo odveć stomakom treba da znamo da kada crno-crna koalicija dođe na vlast, vrlo teško ćemo je skinuti. Ako Koštunica za dva meseca formira vladu sa radikalima, pa to je još tri godine, ej, ode prva decenija XXI veka. Šta je potrebno da mi izađemo na ulicu? Potrebno nam je da Toma i Voja naprave vladu. Ne znam kako ćemo mi to izvesti da izađemo na ulicu, ali ćemo bogami početi redovno da izlazimo. Prvih par dana ćemo svi da se izduvamo, videćemo sve ljude koje nismo videli od 1996, a onda treba da odemo kući, sednemo i čekamo da oni dođu po nas – a to nije lepa situacija.

Ovo je ono za šta smo se borili 5. oktobra, ovo je demokratija. Ako Vojislav Koštunica skupi 126 poslanika sa radikalima, što on vrlo lako može da uradi, i ako dođe kod predsednika republike, nema druge nego da gospodin Tadić uruči mandat Vojislavu Koštunici i Tomislavu Nikoliću. To je demokratija, za to smo se borili, tu treba da budemo fer. A to što smo mi nadigrani u sopstvenoj demokratskoj igri, to je već drugo pitanje. Čoveče, mi još uvek nemamo odgovor na pitanje ko je ubio Zorana Đinđića, ej bre, 2008. je godina, pa čemu se mi onda nadamo? Pa nisu ubili poštara, ubili su premijera. Znači, oni su toliko moćni, to je ono Đinđićevo – imao je brod, držao je kormilo, upravljao levo-desno, a brod je išao kuda je hteo. Kada koriste demokratske principe borbe, oni to rade savršeno. Kada DSS i radikali koriste demokratsku proceduru u skupštini, oni su u stanju da podnesu 150 amandmana od kojih je svaki bolji od prethodnog, manje ili više, oni su u stanju da koriste fondove za izbore, oni su u stanju da koriste besplatne minute preko RTS-a, ali su u stanju i da koriste sve paralelne strukture moći, koje očigledno svi oni imaju. Koštunica ima ono što je Milošević imao, radikali su uvek imali neki svoj paralelni DB, neki KOS, bog te pita šta njih drži, a mi, ko nas jebe, beskičmenjaci jedni.

Dobili smo državu i nismo umeli ništa sa tom državom da uradimo. Nismo umeli da raskrstimo sa DB-om, jer smo od 5. oktobra imali trojanskog konja. Koštunica je bio na vlasti kada je Rade Marković uništavao fajlove, kada su nestale pare na Kipar, kada su nestali podaci o ubistvima, šta se desilo Ivanu Stamboliću, sve je nekako nestalo. Pazi, u ovoj zemlji ispade da je demokratski uspeh to što čujem da će Radetu Markoviću opet da sude za nešto. Jednom Radetu Markoviću, ej, jedan, a koliko je njih bilo, koliko ih još ima, 100, 150, 350 Radeta Markovića. Mi nikada nismo uspeli da operacionalizujemo vlast koja nam je bila data, jer je, kako kaže moj omiljeni junak Buš, osovina zla bila prejaka. Mi nismo znali šta s njima da radimo i danas plaćamo cenu toga, kao što ćemo je plaćati i sutra i još bogami neko vreme.

Kako da spojim ovo blato sa nekom budućnošću? Kako nekom sa 17 godina da kažeš – samo ti sedi, za 10 godina će ovo da bude super? To ako kažeš, lažeš, lažeš.

Zoran Đinđić: Ako niste za to da se nešto sprovede, gospodo iz DSS-a, onda budite protiv toga da se to izglasa, nego – hoćemo, ali da ne bude, mi bi, ali da ne. Recite – nećemo. Budite jednom iskreni, hrabri i zaustavite život u ovoj zemlji. Svaki dan odlaganja, to što vi niste mogli, jer ste bili umorni, da dođete na ustavnu komisiju, pa mi danas imamo ovo što je trebalo da imamo pre 15 dana – košta ovu zemlju prava da izveze 10.000 tona junećeg mesa u Evropsku uniju. Ko vama daje pravo da budete umorni u ime ovoga naroda?

Ako ste umorni, idite pa spavajte, bre. Ako ovo ne bude izglasano, šta će biti izglasano? Ništa, još godinu dana ćete spavati, pa još deset godina, pa još sto godina, kao Trnoružica koja čeka svoga princa da je probudi. Prošle su bajke, ovo je realan život, preuzmite na sebe odgovornost kao realni političari u realnoj zemlji ili, brate, sklonite se sa političke scene. Idite, pa spavajte u nekoj bajci.

Svetlana Lukić: Slobodan Samardžić nas je podsetio da će Srbija aktivirati akcioni plan sutradan po proglašenju nezavisnosti Kosova. Državna je tajna šta znače ti akcioni planovi, a bilo bi dobro da znamo o čemu se radi, da možemo da doprinesemo, da nešto zapalimo, da nešto razbijemo, da na nešto bacimo bombu, kao što su jutros neke delije bacile bombu na Merkator. Slovenci su zaslužili da prvi dobiju bombu iz dva razloga. Prvi je što su prvi podržali kosovske Albance u Cankarjevom domu, a drugi je to što su predsedavajući zloglasne Evropske unije. Na redu su Nemci, Amerikanci, Turci, ne pravimo pitanje, svi su oni isti. Slede nam nedelje nacionalističkog divljanja, opet smo kao orangutani, ništa nismo naučili iz svoje nacionalističke prošlosti. Nacionalizam je bio oružje kojim smo uspeli da satremo sve oko sebe, a sada je red na nas same. Valjda će neko da se seti da je nacionalizam oružje koje je, na primer, Ataturk upotrebio da preko noći modernizuje poraženu Tursku, da je nacionalizam oružje koje su Japanci od 1945. koristili da od Japana naprave privrednu silu. U nastavku emisije slušate Teofila Pančića.

Teofil Pančić: Ništa posebno se nije dogodilo, osim što smo mi, onako poslovnično, za dlaku izbegli jednu direktnu bruku i katastrofu. Međutim, nisu prošla ni dva dana nakon izbora i doživeli smo to da su nam Koštunica i cela ta kamarila, poslali poruku da njih to uopšte ne zanima. Njih uopšte ne impresionira to što smo se mi tu nešto trtili i rekli da hoćemo ovo, a ne ono. Oni će da teraju svoje po svaku cenu, pa i po cenu svoje propasti i propasti Srbije. To ludilo i mahnitanje je prevršilo svaku meru, i onu koju su predviđali najveći pesimisti. Mene to nije iznenadilo. Nisam nikakav prorok, ali stvarno odavno trubim o tome posmatrajući tog čoveka i tu zaista opskurnu ekipu oko njega, ljude kao što su ovaj Samardžić, Simić, Mile Savić. Ti vidiš da su ti ljudi do te mere pomahnitali da oni postaju opasni za sebe i za druge i da sve što oni čine i što će činiti već dobija kliničku sliku. Stvarno ovo ne kažem s namerom da bilo koga uvredim. Ja ovo kažem sasvim ozbiljno i zaista postavljam pitanje da li postoji neki mehanizam u državi da se proveri da li je naš premijer pri sebi. Da li je te ljude zahvatila neka histerija, neki amok – to postoji kao kolektivni fenomen, nije to samo individualno. Da li ti ljudi imaju neki problem, da li nekako može da im se pomogne, a da se i nama pomogne tako što ćemo biti oslobođeni od toga da nas ti ljudi uvaljuju u tako duboka govna da u poređenju sa njima ono što smo do sada imali može da izgleda kao jedan dosta lep život.

Uverenje da Koštunica sada mora da se prikloni Tadiću, video je kako stoje stvari, video je da je njegova specifična težina u biračkom telu veoma mala, u roku od 24 sata se izjalovilo. I sva ta naša kolektivna analitička pamet na gomili je spektakularno omanula. Imam tezu da je ona spektakularno omanula upravo zato što učitava nepostojeću racionalnost u postupke Koštunice i njegovog bližeg okruženja. Bojim se da je Koštunica krenuo u jedan obračun iz kojeg će se vratiti – sa štitom ili na njemu. On je de facto rekao da njega ne zanimaju izbori, ni rezultati izbora, ni to šta ovaj narod misli. Taj čovek, koji se stalno poziva na narod, čak mu se i koalicija zove narodnjačkom, rekao je da ga to ne zanima. Ja mislim da je on zaista utripovao da je posrednik neke više istorijske istine, da je njegova misija na zemlji da sačuva sakralno Kosovo u sastavu Srbije i da je to apsolutno jedina stvar koja je njemu važna. Kada bi zamislila situaciju u kojoj je cela Srbija spaljena, ali je Kosovo na neku foru ostalo u sastavu Srbije, Koštunica bi to smatrao pozitivnim ishodom. Ako sada tačno interpretiram njegove misli, a bojim se da sam u pravu, moramo da vidimo kakvo je stanje prisebnosti tog čoveka. Apsolutno mi nije interesantno da njega ili bilo koga drugog vređam, govorim najozbiljnije, jer uopšte nije čas za zezanje.

To je kao kada rešavaš šahovski problem, pa polaziš od toga da su i beli igrač i crni igrač ljudi em prisebni, em se razumeju u šah. Međutim, zamisli da treba da rešavaš šahovski problem u kojem je bar jedan od dvojice igrača krajnje sumnjive prisebnosti. Pa ne bi mogao ništa, jer ovaj ti je razorio ceo sistem. Ti radiš po sistemu, a zapravo je cela stvar u tome da tog sistema više nema. Već brinem zato što mi razgovaramo u sredu, a emisija će biti emitovana u petak. Čini mi se da u tih 48 sati može svašta da se desi, jer je taj čabar u kojem smo opet dobio onu vrstu ubrzanja da ti osetiš da moraš da na svakih pola sata slušaš vesti. A sve se dešava u trenutku koji bi trebalo da bude neki politički antiklimaks, imao si izbore, imao si nekoliko nedelja predizborne kampanje i u bilo kojoj državi na ovoj planeti nakon toga sledi bonaca, neka vrsta relaksiranja, odlaska u mirnije vode. A ti vidiš da ovi nisu hteli ni da čestitaju Tadiću na toj izbornoj pobedi, nego su odmah krenuli da ruše vladu. Oni blokiraju ovaj sporazum o stabilizaciji, a Demokratska stranka i G17 njih blokiraju u onome što bi oni hteli. To dvovlašće ne može da funkcioniše, to više nikako ne možeš da pomiriš. Kao da imaš bicikl sa dvojicom vozača, od kojih svaki vozi na svoju stranu. Bicikl će u najboljem slučaju da stoji u mestu. Došli smo do momenta u kojem je najzdravije što može da se desi da padne vlada.

Prva loša opcija je da se ovo ipak nekako zakrpi i da se ovo truljenje nastavi do u nedogled. Druga loša opcija, koja presudno zavisi od radikala, je da Koštunica napravi neki pakt sa njima i da se stvori nova većina bez izbora i da onda ta većina poništi Tadićevu pobedu i potpuno blokira Srbiju, zaustavi je u vremenu i prostoru, okameni je i kaže – mi smo sada stali, sve je stalo, ni deca više ne rastu i sad čupamo Kosovo, jebemo kevu Evropi i podajemo se Putinu, spreda i zguza. Ovog časa dok razgovaramo, to se prelama. Pretpostavljam da će u narednih nekoliko dana postati jasno na čemu smo. Ja se nadam da je Koštunica svesno ili nesvesno ovim što radi isterao Tadića na čistac, zato što je Tadić sklon tome da kaže – super, svi smo mi braća i hajde da nastavimo da taljigamo kao što smo i do sada. Njegove prve izjave nakon izbora su bile u tom smislu. Koštunica je to porušio i u tome ima nečega dobrog, ako se iskoristi na pravi način. Pravi način je da se ide u vanredne parlamentarne izbore, na kojima se postavlja to jedno pitanje. Tadić je do sada mogao da kaže – hoću i Kosovo i Evropu. On je na tome dobio predsedničke izbore. Sada nastupa pitanje prioriteta. U redu, ti hoćeš i Kosovo i Evropu, nemam ništa protiv, ali šta ako dođe do toga da moraš da biraš. Oni su se implicitno već izjasnili, jer činjenica da oni hoće da potpišu sporazum zapravo je izjašnjavanje. E, sada to implicitno mora da preraste u eksplicitno i u tom slučaju će sve proevropske političke snage u Srbiji morati da naprave neku vrstu bloka, bez lažnog predstavljanja DSS-a kao proevropske stranke. Možda je DSS to nekada i bio, ali on to odavno nije.

Možda ulazimo u jedan neodređeno dugi period, u kojem ćemo imati proevropsku Srbiju na jednoj i neku u svoj pupak zagledanu Srbiju na drugoj strani. I da će te dve Srbije da se biju za svaki glas. Pa dobro, to nije najstrašnije na svetu i mislim da proevropski orijentisani građani Srbije treba da preuzmu tu bačenu rukavicu. Okej, zašto bismo mi vama davali da govorite u ime Srbije, zašto bi samo ono što vi smislite da je nacionalni interes bilo nacionalni interes. Sada ćemo mi malo da pričao o nacionalnom interesu, pa ćemo da kažemo da je nacionalni interes Srbije da bude član Evropske unije. Treba da se odmerimo. Tu će svako morati nešto da žrtvuje. Tadić će morati da se okane svog kunktatorstva, G17 će morati da se okane svog kalkulantstva, LDP će morati da se okane svog pravedničkog sindroma i pretenzije da je on taj koji svima drugima određuje meru evropejstva i demokratičnosti. I stranke manjina će morati da se odreknu toga da su one zastupnici samo jedne partikularne priče, jer ona ne vredi ništa, ako nema kontekst u koji će da se stavi. Tako da tu ima jako mnogo posla, ali možda ovo sranje kroz koje prolazimo ovih dana ima veliku pozitivnu posledicu. Možda ćemo doći do toga da imamo te vanredne parlamentarne izbore, na neki način protivno Tadićevim željama i namerama. Možda je ovo trenutak da on končano postane državnik.

Svetlana Lukić: Kad si pomenuo dva loša scenarija, pao mi je na pamet i treći, koji se meni čini najgorim i dosta realnim. Ako budemo imali vanredne parlamentarne izbore, oni će se desiti relativno brzo. Radikali, socijalisti, uvek je tu i neka romska ili vlaška partija – uz pomoć Dontovog sistema oni mogu da pobede.

Teofil Pančić: Uopšte nisam siguran da je to najgore što može da se desi. Te radikale smo od 1990. povezivali sa raznim formama političkog i običnog ludila, mahnitosti i zločinstva. Međutim, šta je to što oni rade, a da je luđe od onoga što rade DSS-ovci? Čak bi mogao da spekulišeš da bi se oni ponašali umerenije od DSS-ovaca u nekim važnim stvarima. Imaju izraženiji nagon za samoodržanjem, veštiji su kao političari i nisu iskompleksirani, isfrustrirani salonaši. Zašto je to kada Toma Nikolić nazove Tadića ustašom išta gore od toga kada Velja Ilić kaže za Božidara Đelića da je izdajnik. Oni su se sveli na isto. Ako je već isto, daj mi ono od istog što je istije.

Svetlana Lukić: Kada je Tadić pobedio, svima je laknulo, i u okruženju i onima iz Evropske unije. Prosto sam uhvatila sebe kako mislim – pa ako je svima toliko laknulo, onda i meni valjda treba da lakne.

Teofil Pančić: Nije baš svima u okruženju laknulo, jer u regionu postoji i škola mišljenja koja je smatrala da je za njih dobro da pobedi Toma Nikolić, jer će onda oni izgledati bolje. Što se Evrope tiče, da sam ja neki birokrata tamo u Briselu, i meni bi laknulo. Nevolja je u tome što se već sutradan pokazala slabost te pobede, koliko je ona neutemeljena, sve dok je izvršna vlast u Srbiji ovakva kakva jeste. Tu Tadića bije po glavi njegov apsolutno najkatastrofalniji politički potez i verovatno najkatastrofalniji politički potez u postkomunističkoj istoriji Srbije, dakle, činjenica da je on Koštunici poklonio mesto premijera. Zato njegova pobeda ne može da slomi premijera, koji je rešio da igra drugačije. Zato nije dobro da ova vlada opstane. Čovek je prešao Rubikon, nismo ga ti i ja oterali na tu stranu, on je sam to uradio iz vlastitih razloga. Čovek je prešao Rubikon, daj da se prebrojimo iznova, pa ako je Srbija kojoj pripadaju on, Toma Nikolić, Ivica Dačić zaista većinska, onda je Srbija tako izabrala, a mi ćemo već da izvučemo pouku. U jednom šaljivom tekstu ja sam predložio da se Srbija lepo podeli na dva dela, kao Istočna i Zapadna Nemačka, pa da vidimo ko će kako da napreduje. Jedna Srbija ode u Evropsku uniju, a druga neka postane Gasprom država. Pa se sastanemo za dvadeset godina da se odmerimo.

Svetlana Lukić: Neki grde Evropljane zato što su prebrzo doneli odluku o slanju svoje misije na Kosovo. Sa druge strane vidiš podatak da oni spremaju tu misiju već dve godine, da je to 1.700 ljudi i budžet od 160 miliona evra godišnje. Znači, imamo jednu strašnu mašineriju koja puno košta.

Teofil Pančić: Ma da, nisu čekali ni jedan dan. Da su čekali mesec dana, neko bi rekao – nisu čekali ni dva meseca, da su čekali šest meseci, onda bi rekli – pa nisu čekali ni godinu dana. Nisu morali uopšte da čekaju, a čekali su, čekali su te izbore. To ti je isto kao sa famoznim Holanđanima – jao, samo su nam još oni falili. To je i meni bila prva reakcija i ona je normalna, jer hoću da se potpiše taj prokleti sporazum, a neki Holanđani su mi seli na kičmu i ne daju. Ali s druge strane, čoveče božiji, pa ova zemlja deset godina ne može da izruči Ratka Mladića. Od 5. oktobra ovo je četvrta vlada koja to nije u stanju da uradi. Pa nemojte me zezati. Taj čovek se šetao po stadionima, bio je javna činjenica, a svi su se pravili blesavi.

Svetlana Lukić: Holandija je to uradila i zato što je njena vlada pala zbog Ratka Mladića. Holandski vojnici su izvršavali samoubistva posle trauma iz Srebrenice.

Teofil Pančić: Ispalo je da je više holandskih vojnika imalo problema sa savešću nego naših. To šalje jednu poruku o nama samima, koju niko od nas ne bi baš voleo do kraja da dešifruje. U odnosu na Evropu, mi govorimo suštinski različitim jezikom. Zato naši ljudi mogu da kažu – šta su ovi zapeli, kud su navrli. Oni jednostavno ne mogu da shvate da ta unija ne bi mogla da funkcioniše sa 27 zemalja u svom sastavu da nije sva zasnovana na tome da ono što piše na papiru mora da se poštuje, da ugovori i obaveze moraju da se poštuju. A to što smo mi sebe doveli u kretensku situaciju, koju sada DSS-ovci i kompanija izvrću na glavu, je druga stvar. Pa nam kažu – nijednoj zemlji nije traženo da se odrekne dela teritorije da bi pristupila Evropskoj uniji. To je tačno, ali nijedna zemlja nije imala Kosovo. Ovde se stalno širi osećaj kako je Srbija neko trinaesto prase i kako je svi samo šutiraju i kako su svi strašno nepravedni, ali zanimljivo je da se u regionu to doživljava drugačije. U Zagrebu, Sarajevu, Prištini, Skoplju, svi kažu – Srbija je miljenik, Srbiji se sve gleda kroz prste, svi joj se umiljavaju, a nama samo isporuče zahteve i kažu – ko vas šiša, javite se kad završite taj posao.

Apsolutno ništa nije osvojeno, od 5. oktobra do danas, a da je nepovratno osvojeno. Šlajfuješ, vraćaš se, korak napred, dva koraka nazad. I sada smo u jednom takvom trenutku, ali stvarno mi se čini da sada to možda može na jedan zdraviji način nego do sada da se razreši – da se ide na te izbore, bez DSS-ovog lažnog predstavljanja kao evropske stranke. DSS je uvek do sada bio majstor kvariš. Sada bismo prvi put imali situaciju u kojoj je DSS na jednoj strani, a ono što se naziva proevropskom Srbijom na drugoj. Čak i da ispadne da je proevropska Srbija u manjini, to bi bila vrlo tesna manjina i ta manjina bi imala jako veliku pespektivu. Ni nezavisnost Crne Gore nije bila izborena odmah. Pristalice te opcije su u početku bile veoma malobrojne. Izgleda da ćemo morati nešto da naučimo iz tog primera.

Svetlana Lukić: Sve ostale teme izgledaju sitno u odnosu na ovu. Hapšenje Džajića i Cvetkovića – ma pusti me sada sa tim.

Teofil Pančić: Mi smo zemlja jedne teme i mi to vrtimo i tu boga nema, dok se to ne razreši. Hajde opet da dam primer Crne Gore. Dok je bila deo virtuelne, kvazizajedničke države, jedina relevantna tema tamo je bila da li Crna Gora treba da bude nezavisna ili ne. Tek kada je to pitanje razrešeno, na red su mogle da dođu sve one teme od kojih se živi. Pogledaj čime se bave vodeće novine u anglosaksonskom svetu. Pre neki dan je glavna tema, koju sam mikroskopom tražio po našim novinama, bila da je jedan mladi čovek u Pakistanu osuđen na smrt zato što je sa interneta skinuo neke podatke o kršenjima ženskih prava u njegovoj zemlji. To je ovde prošlo potpuno neprimećeno.

Svetlana Lukić: 120.000 Turaka je izašlo da kaže NE marami na univerzitetu. 120.000 ljudi je ustalo u odbranu laičke države.

Teofil Pančić: Jeste, a mi ćemo možda doći u situaciju da u ovoj zemlji ponovo budemo prisiljeni da izlazimo na ulice kao 90-ih godina. Ja uopšte ne bih isključio tu mogućnost, ako dođe do institucionalne paralize i ako Koštunica i Velja Ilić otmu Srbiju od nas. Ovo što se sada dešava je pokušaj otmice Srbije kao celine. Znači, možda ćemo mi doći u situaciju da, u još mnogo većem broju od Turaka, izađemo na ulice i kažemo da ne pristajemo na to da se Srbija otme od svojih građana.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Mnogo ljudi nam je javilo da se emisija nije čula, šuštalo je. Ne verujemo u tehničke smetnje, verujemo da je u pitanju ometanje, odnosno naslje. Braća su preduzimljiva, misle da je ovo vreme kada imaju pravo na sve. Međutim, i ustavom i zakonima i vladom i parlamentom i Obrazom i Dverima i Nikolićem i Koštunicom, nama je zagarantovano pravo na samoodbranu.

Preživećemo i ovo što nam rade i ovo što nam tek spremaju, a onda ću, makar ja lično, da čekam čoveka iz priče koju je ispričao Kurt Vonegat. Reč je o bogatom Amerikancu koji je diplomirao na Harvardu, a onda otišao u udaljene ugljenokope da pomogne rudarima da se samoorganizuju i izbore za bolje uslove rada i veće dnevnice. Jednom je zbog organizovanja štrajka dospeo na sud i sudija ga je pitao – pa dobro, gospodine, vi ste završili Harvard, bogati ste, zašto bi se neko vašeg statusa bavio takvim stvarima. Moj junak je odgovorio – kako to mislite, gospodine, pa zbog Besede na Gori. Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani, blaženi mirotvorci, jer će se sinovima božijim zvati. Takav nam treba, samo jedan, još samo jednom. Doviđenja do oslobođenja.

 
Emisija Peščanik, 08.02.2008.

Peščanik.net, 08.02.2008.