Jim Sumkay, 30. novembar 2011.
Jim Sumkay, 30. novembar 2011.

Sedim u kolima parkiranim u predgrađu Hjustona u Teksasu i razgovaram sa Arundati Roj, autorkom Boga malih stvari, koja vozi ka Bostonu, 2.000 milja daleko od mene. I sama sam prešla 7.000 milja izveštavajući o pokretu Okupiraj iz 23 grada.

Zašto ste želeli da posetite Okupiraj Volstrit i kakvi su vam utisci?

Kako da ne odem tamo? Imajući u vidu šta sam radila tolike godine, čini mi se, intelektualno i teorijski, da je bilo prilično predvidivo da će se ovo u nekom trenutku desiti. Ali ne mogu da kažem da se nisam iznenadila i obradovala kada se stvarno desilo. Želela sam i sama da vidim obim, teksturu i prirodu ovog skupa. Kada sam prvi put otišla tamo, zbog svih onih šatora, to je više ličilo na skvot nego na protest, ali vremenom je počelo da se profiliše. Neki ljudi su bili uporni i to je postalo središte okupljanja za druge koji su hteli da se organizuju, da promisle o nekim stvarima. Kao što sam rekla u govoru na Narodnom univerzitetu, čini mi se da se ovim uvodi jedan novi politički jezik u SAD, jezik koji bi se ne tako davno smatrao bogohulnim.

Da li mislite da bi pokret Occupy trebalo da se definiše okupiranjem jednog konkretnog prostora ili više njih?

Mislim da poenta ovog protesta nije u zauzimanju fizičke teritorije, već u buđenju nove političke imaginacije. Mislim da država neće dopustiti ljudima da zauzmu neki konkretni prostor ukoliko ne misli da će takvom dozvolom stvoriti kod građana neku pomirljivost i da će se tako izgubiti efektivnost i urgentnost protesta. Činjenica da u Njujorku i drugim mestima ljude premlaćuju i proteruju ukazuje na neurozu i konfuziju u redovima vladajućeg establišmenta. Mislim da će ovaj pokret postati, ili bi trebalo da postane, pokret raznolikih ideja i akcija, gde faktor iznenađenja kontrolišu demonstranti. Moramo očuvati faktor intelektualne zasede i njegovu fizičku manifestaciju, za koje će vlada i policija uvek biti nespremne. Pokret mora stalno da se obnavlja, jer se zauzimanje neke teritorije neće tolerisati u državi koja je toliko moćna i nasilna kao što je to SAD.

Istovremeno, okupiranje javnih prostora privuklo je pažnju javnosti. Šta mislite, zašto?

Mislim da smo tu imali čitavo jedno prikriveno nezadovoljstvo koje su ovi pokreti iznenada počeli da oličavaju. Pokret Occupy je pronašao mesta gde ljudi koji su besni mogu da dođu i podele svoj bes sa drugima. To je izuzetno značajno u svakom političkom pokretu. Okupirani prostori poslužili su za merenje nivoa besa i nezadovoljstva.

Kažete da je pokret napadnut. Desetine okupacija je zatvoreno, raseljeno, barem privremeno. Šta mislite, koja je sledeća faza ovog pokreta?

Ne znam da li sam kvalifikovana da na to odgovorim, jer ne provodim mnogo vremena u SAD, ali pretpostavljam da će se pokret uvek iznova okupljati na različite načine, i da će bes koji izaziva represija zapravo proširiti pokret. Ali na kraju, veća opasnost je to da će se pokret preliti u predstojeću izbornu kampanju. To sam ranije viđala kod antiratnih pokreta ovde, i to se stalno dešava u Indiji. Sva energija ode na podršku „boljem čoveku“, u ovom slučaju Baraku Obami, koji zapravo širi ratove po čitavom svetu. Izgleda da predizborne kampanje isisavaju politički bes, pa čak i osnovnu političku inteligenciju i pretvaraju je u nekakav veliki vodvilj, nakon kojeg završimo na istom mestu odakle smo i krenuli.

Vaši eseji poput „Važnijeg zajedničkog dobra“ i „Šetnje sa drugovima“ govore o korporacijama, vojsci i državi koja nasilno okupira tuđu zemlju u Indiji. Kako ove okupacije i otpori izgledaju u poređenju sa pokretom Occupy?

Nadam se da su ljudi iz pokreta Occupy dovoljno politički svesni da znaju da je to što su isključeni iz sramnog gomilanja novca američkih korporacija deo istog sistema isključenja i ratova koje ove korporacije vode, recimo, u Indiji, Africi i na Bliskom istoku. Još od Velike ekonomske krize, znamo da je jedan od najvažnijih načina stimulisanja rasta američke ekonomije proizvodnja oružja i izvoz ratova u druge zemlje. Ostaje da se vidi da li ovaj pokret predstavlja pokret za pravdu isključenih u SAD ili je to pokret protiv međunarodnog sistema globalnih finansija koji proizvodi glad i siromaštvo u nezamislivom obimu.

Pisali ste o potrebi za drugačijom imaginacijom od kapitalističke. Recite nam nešto više o tome.

Često brkamo ili uopšteno koristimo termine „iskvareni kapitalizam“ ili „neoliberalizam“ da bismo izbegli reč „kapitalizam“. Ovaj model američke ekonomije, zapakovan u kutiju sa etiketom „demokratija“, doveo je do toga da u SAD 400 najbogatijih ljudi zajedno poseduje onoliko novca koliko i polovina stanovništva. Hiljade ljudi ostaje bez posla i bez svojih kuća, dok država korporacijama poklanja milijarde dolara.

U Indiji, 100 najbogatijih ljudi poseduje bogatstvo jednako četvrtini bruto domaćeg proizvoda. Tu je nešto naopako. Nijednom pojedincu i nijednoj korporaciji ne bi trebalo da bude dopušteno da nagomila toliku količinu bogatstva. Novac ne sme da bude naša jedina nagrada. Korporacije sa ovakvim ogromnim profitom mogu da imaju sve: medije, univerzitete, rudnike, industriju oružja, bolnice, proizvodnju lekova, nevladine organizacije. One mogu da kupe sudije, novinare, političare, izdavačke kuće, televizijske stanice, knjižare, pa čak i aktiviste. Ovakvom monopolu, ovakvoj isprepletenoj mreži delatnosti, mora se stati na kraj.

Privatizacija zdravstva i obrazovanja, prirodnih resursa i osnovne infrastrukture je toliko naopaka i toliko suprotna svemu što bi moglo da stavi interes ljudi i životne sredine u središte državne politike.

Kako bi izgledala ta drugačija imaginacija?

Ministar unutrašnjih poslova Indije izjavio je da želi da 70% stanovništva Indije bude u gradovima, što podrazumeva preseljenje oko 500 miliona ljudi sa njihovih poseda. To se ne može izvesti a da se Indija ne pretvori u vojnu državu. Tako da se, u šumama centralne Indije i mnogim ruralnim oblastima, vodi velika bitka. Rudarske kompanije, i graditelji brana i puteva proteruju milione ljudi sa njihovih poseda. Ovo nisu ljudi koji su kooptirani u potrošačku kulturu, u zapadnjačke ideje o civilizaciji i napretku. Oni se bore za svoju zemlju i svoj posao, odbijaju da budu opljačkani da bi neko negde daleko „napredovao“ o njihovom trošku.

U Indiji imamo milione interno raseljenih ljudi, I sada oni stavljaju život na kocku i bore se. Hiljade njih je pobijeno ili bačeno u zatvor. To je borba dveju imaginacija, borba za redefinisanje značenja civilizacije, ili značenja sreće, ili značenja zadovoljstva. To svet mora videti, u nekom trenutku, dok nivo vode opada i dok se preostali minerali u planinama odnose, jer doći ćemo do krize iz koje nema povratka. Ljudi koji su proizveli krizu ne mogu biti oni koji pronalaze rešenje za izlazak iz nje.

Zato moramo obratiti pažnju na one sa drugačijom imaginacijom: imaginacijom izvan kapitalističkih, kao i komunističkih, okvira. Uskoro ćemo morati da priznamo da ovi ljudi, poput miliona starosedelaca koji se bore da spreče oduzimanje njihove zemlje i uništenje njihove sredine – ljudi koji još uvek znaju tajne održivog života – nisu relikti prošlosti, nego vodiči za našu budućnost.

U Sjedinjenim državama, pokret Occupy je prvi put posle nekoliko decenija učinio vidljivim siromašne i beskućnike. Kako to komentarišete?

To je toliko različito od onoga što imate u Indiji. U Indiji je siromaštvo tako ogromno da država ne može da ga kontroliše. Ona može da premlaćuje ljude, ali ne može da spreči izlivanje siromašnih na ulice, u gradove, parkove, na železničke stanice. A ovde su siromašni bili nevidljivi, jer očigledno je da ovaj model uspeha koji se prikazuje svetu skriva siromašne. Ali mislim da će doći vreme kada će pokret morati da formuliše nešto drugo osim pukog gneva.

Šta mislite o terminu „okupacija“ koji je sada preuzet i koristi se u pozitivnom smislu, iako je uvek bio jedan od najrepresivnijih termina političkog govora?

Kao pisac, uvek sam govorila da je, pored bezobzirnog bogatstva milijardera, i jezik jedna od stvari koje moramo povratiti. Kada govore o demokratiji ili slobodi, u njihovom jeziku ti termini imaju upravo obrnuto značenje od onoga što stvarno znače. Zato mislim da je izvrtanje značenja reči „okupacija“ dobro, ali bih rekla da se mora još doraditi. Trebalo bi da kažemo: „Okupiraj Volstrit, ne Irak“, „Okupiraj Volstrit, ne Avganistan“, „Okupiraj Volstrit, ne Palestinu“. Te dve stvari treba spojiti.

Širom zemlje, mnogi demonstranti sa kojima smo razgovarali izgleda ne mogu da pomire svoja očekivanja od Obame sa onim što Obama zaista predstavlja. Kada im govorim o tome šta on zaista radi, kažu: „Ruke su mu vezane; republikanci su krivi, nije on.“ Zašto mislite da ljudi tako reaguju, čak i na protestima?

I u Indiji imamo isti problem. Imamo desnicu koja je toliko opaka i otvoreno nemoralna, zove se Baratija džanata (BJP). Zatim imamo Kongres partiju, koja radi možda još gore stvari, ali ih radi ispod žita. Ljudi misle da im je jedini izbor da glasaju za jednu ili za drugu stranku. Moja poenta je da, za koga god glasali, to ne mora da iscrpi sav kiseonik iz političke debate. To je samo lažna predstava, koja je na neki način i osmišljena da obuzda gnev i da vas natera da samo o tome razmišljate i govorite. A zapravo birate između dve vrste deterdženta, koje proizvodi ista kompanija.

Da li je to nedostatak naše imaginacije?

Radi se o upadanju u prilično dobru zamku. Ali to se dešava svuda i dešavaće se i dalje. Čak i ja znam da ću, ako se sutra vratim u Indiju i na vlast dođe BJP, lično imati više problema nego kad je na vlasti Kongres partija. Ali sistemski, u smislu šta se radi, između njih nema nikakve razlike jer odlično sarađuju, sve vreme. Zato neću da potrošim ni minut svog vremena, ako treba da govorim, na ubeđivanje ljudi da treba da glasaju za jednu ili drugu.

Znači to vas inspiriše, kao pisca, ovaj pokret?

Pa, recimo da me teši. Osećam da mi je to na neki način nagrada za ono što sam radila, zajedno sa stotinama drugih, čak i onda kada je izgledalo besmisleno.

Arun Gupta, Z Magazine, januar 2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 13.01.2012.

Srodni linkovi:

In These Times: OWS – pet godina kasnije

George Packer – Svi gnevni ljudi

Slavoj Žižek – 2011: Godina opasnog sanjanja

Boston Review – Okupacija kao pravičnost

OCCUPY WALL STREET