- Peščanik - https://pescanik.net -

Palata Albanija

Bekim Fehmiu (1936-2010)

Bekim Fehmiu spada u retke domaće glumce koji su osetili svetsku slavu. Nabrojmo neke od faza u karijeri ovoga glumca:

Italija – igrao je glavnu ulogu u seriji Dina De Laurentisa Odisej. Snimao je  sa rediteljima Frankom Rossijem, Mariom Bavom (Odisej), Markom Boloninijem (Libera, amore mio) i Tintom Brasom (Salon Kitty).

Amerika – igrao je u filmu Johna Frankenhajmera Crna Nedelja, kod Lewisa Gilberta u Avanturisti, kod Burt Keneddija u filmu Đavolja Kičma.

Jugoslavija – glumio je u prvom filmu Živojina Pavlovića Neprijatelj, u prvom filmu Gorana Markovića Specijalno vaspitanje, u najpoznatijem filmu Saše Petrovića Skupljači perja, u najskrivenijem filmu Kokana Rakonjca Klakson, u najzabranjenijem filmu Puriše Đorđevića Pavle Pavlović, u najboljem filmu Miće Popovića Roj, u najskupljem filmu Hajrudina Krvavca Partizanska eskadrila, u poslednjem filmu Jovana Živanovića Uzrok smrti ne pominjati…

Kada saberemo sve ove podatke, oni zaista deluju impresivno. Ako Bekim Fehmiu nije naš najbolji glumac, onda je zasigurno naš najbolji kasting! Objasnimo ovu reč; ona se ne tiče samo dobro odigrane uloge, već odnosa glumca sa likom, odnosa lika sa drugim likovima, odnosa glumca sa drugim glumcima, kao i odnosa glumca sa producentom i rediteljem. Ali, kako se postaje dobar kasting u zemlji bez kasting agencija? Odgovor je – biranjem uloga. Možda Bekim Fehmiu kao mlad nije bio izbirljiv, ali se vremenom izborio za poziciju da može da bira, pa i da odbija uloge.

Svi domaći velikani bili su prvi u svom selu. Bekim Fehmiu nije bio poslednji u gradu. Zato, kada čitamo njegovu biografiju nailazimo na razgranatiju mrežu podataka nego kada gledamo filmove Zorana Radmilovića. Zagonetnost njegove karijere govori o nečemu nepoznatom domaćoj javnosti, a to je utisak da je glumac ujedno i autor svojih likova. Ako hoće da zadrži svoje autorstvo, takav glumac ne prihvata uloge koje su ispod ili mimo njegovog opusa.

Kada gledamo manje uspešne filmove Pavle Vujisića, gledamo glumačku veličinu koja se snalazi u blatu domaće kinematografije. Kada Bekima Fehmiua gledamo u njegovim manje uspešnim filmovima, mi vidimo Odiseja u Hadu, vidimo i sve ostale njegove filmove u kontinuitetu, put i dinamiku jedne karijere koja prateći simboliku odigranih likova prolazi kroz razna herojska iskušenja, boreći se za – život porodice, slavu naroda, ljubav Penelope…

Čak i najsiromašniji italo-američki filmovi u kojima je igrao, pripadaju ikonografiji koja fascinacira postmoderne reditelje kao što su Tarantino ili Rodrigez. To su niskobudžetni komercijalni filmovi, neuspeli u svom vremenu, ali koji istovremeno predstavljaju zakopano blago istorije filma. Drugim rečima, tamo gde je igrao on nije uvek dokazivao svoj talenat, pa ni potvrđivao svoj uspeh, ali jeste zadržavao svoj kultni status. Sve što je snimio nosi neku vrstu slave – estetizaciju i artikulaciju umetničkog stava, kao i jasnoću autorskog pečata. Samo takva karijera ostaje u vremenu.

Ali, ako je Bekim Fehmiu slavni heroj, za koga se on borio? Za Jugoslaviju koje više nema? Ipak je on Odisej, a ne Don Kihot. I zato, vratimo se na poslednji čin njegove karijere i razmotrimo ga kroz problem albansko-srpskog pitanja, jer upravo je na tu vodenicu on sam želeo da nas navede. U nastavku teksta baviću se političkim konotacijama i asocijacijama vezanim za njegovu smrt.


Novi glumački poredak

Puno je napisano o smrti ovog glumca i o njegovom pokušaju da pomiri Srbe i Albance. Ova tragedija je prva srpska medijska vest koja promoviše albanski problem, samim tim naginjući ideji priznavanja kosovske države.

Za razliku od mnogih međunacionalnih sukoba Srbije i susednih naroda, sukob Srba i Albanca ne ide na dušu samo nacionalističkim strujama, već i onima srpskog građanskog centra. To je logično, zato što se ovaj sukob ne tiče ideje o velikoj Srbiji, već ideje o velikoj Albaniji, a ona uznemirava i najdemokratskije građane Srbije.

Tabu albanskog pitanja u srpskoj kulturi nadilazi pitanje tolerancije. Kao razvijenijem narodu u ovom odnosu, od nas se traži više od miroljubivosti. Traži se pomoć ugroženijem, a opet, motivisanijem susedu. Malo ko priznaje da su Albanci, kao uostalom i Srbi, jedan nedovoljno poznat narod u savremenoj svetskoj kulturi. Opet, teško je reći da su Srbi odgovorni za stagnaciju Albanije. Ali sigurno je da bi Srbija, kada bi htela, mogla da pomogne napredovanje svojih južnih rivala. Time što ne želimo da pomognemo balkanskom narodu koji želi napredak, mi činimo svojevrsni kulturni genocid.

Šta mi znamo o albanskoj kulturi? Majka Tereza, Ana Oksa, slavni epizodisti srpskog filma: Abdurahman Šalja, Faruk Begoli i Enver Petrovci; u Holivudu reditelj Sten Dragoti, glumci braća Beluši… Kada sve saberemo i oduzmemo, bliži uvod u albansku kulturu od ličnosti Bekima Fehmiua mi nemamo. A ako je on primer albanskog karaktera, onda govorimo o tajanstvenosti, uzdržanosti i teatralnosti. Zar nije takva i albanska država? U senci Balkana, zatvorena, verski raznolika, mistična, sa velikim trgovačkim potencijalom i globalističkom ideologijom. Karijera Bekima Fehmiua možda i jeste pravi opis albanskog karaktera, onog koji, kada jednom ostvari željeni rezultat, pruža povratni sjaj i Srbima, Jugoslovenima, Rimljanima i Amerikancima.

Problem albanskog pitanja nije problem srpskog šovinizma, već konformizma. Ko normalan želi najezdu Albanaca u centru Beograda? Zato i ne priznajemo Kosovo, zato održavamo disfunkcionalnu srpsku manjinu u Mitrovici, poput dvora Luja XVI pred pad Bastilje. Mitrovica je nova evropska Bastilja, a Kosovo je nova nacionalna država na mapi Evrope.

Nije stvar u tome da građani Srbije nužno moraju da prihvate svog južnog suseda. Ali ako to ne učine, ne mogu se nazvati demokratskim, a ponajmanje liberalnim građanima. A baš to želi većina civilizovanih i akademskih građana Srbije. To su oni koji propovedaju toleranciju, ali samo dok ne utiče na promenu njihovih društvenih pozicija. U toj funkciji su naše kulturne institucije (JDP, Atelje 212), naši urbani mediji (B92, Studio B) i naše demokratske vlasti (DS, DSS). U pitanju je dvostruka politička autorizacija ili – krađa ideja – kada želiš da se integrišeš u Evropu, ali pritom nećeš da priznaš Kosovo! Time kradeš ideje od onih koji zaista žele društvene promene (kao i od onih spremnih da priznaju da im je zaštita nacionalnog identiteta bitnija od društvenih promena).

Ni jedni ni drugi ne uspevaju da dođu do reči od “demokratskog” centra, koji licitacijom obe ideologije krade autorstvo od svakoga ko je iskreno motivisan da pronađe rešenje za tranzicionu krizu. Srpski monopolisti su na rečima uvek prvi u negovanju mira i kulture, ali ne vole Albance u svojoj kući. Ali Albanci jesu pred vratima naše kuće i njihovo kucanje na njih posledica je realnih komunikacijskih motiva, onih koje mi nemamo.

Mi cenzurišemo albansku reč zato što albanskom ekspanzijom gubimo primat na Balkanu koji držimo već decenijama. Albanskim širenjem srpski Beograd prestaje da bude centar Balkana. Albanski Beograd bi  u tom slučaju bio kulturna tačka sveta i to je prirodna budućnost jugoistočne Evrope – trenutak kada će balkanske zemlje odustati od svojih pristrasnih istorija. A ta promena može da se desi samo globalnom motivacijom celog Balkana.

Kada bi Srbi stvarno želeli da izađu na svetsko tržište, Albanci bi ih u toj disciplini pobedili. Većina Balkana, na čelu sa Srbijom, čuva svoju tradicionalnu društvenu poziciju samo da bi sprečila Albance da povuku Balkan u Novi svetski poredak.

Možda je Novi svetski poredak zla manipulacija vladajućih korporacija. Ako je to istina, onda su srpski nacionalisti i SPC u pravu. Onda Demokratska stranka treba to da kaže, umesto da krade ideje i od konzervativnih i od liberarnih struja, sprečavajući autorizaciju individualnog govora i stvaralaštva.

Bekim Fehmiu, jedan od malobrojnih građana Srbije sa zaštićenim kopirajtom, svojim dugogodišnjim egzilom (od protestnog napuštanja scene u predstavi Madam Kolontejn u JDP 1987), nije uputio svoj protest samo srpskim šovinistima, već i sebi bliskim sugrađanima i kolegama. Onima koji ćute, ne toliko pod političkom koliko pod kulturnom represijom koja guši sve građane koji žele da budu autori svoga života.

To nisu uspeli ni Zoran Radmilović, ni Bata Stojković, ni Pavle Vujisić. To u Srbiji nije uspeo niko! Svi priznati glumci Srbije oduvek su bili samo glumci srpskog društva. Bekim Fehmiu ostao je autor svoje karijere. Baš zato je ovaj albanski glumac jedina srpska zvezda koja sija na nebu iznad sjedinjenjenih filmskih država. I to crvenim sjajem!

 
Peščanik.net, 08.07.2010.