- Peščanik - https://pescanik.net -

Panika oko istopolnog braka

Tokom čitavog devetnaestog i dvadesetog veka prepoznatljiva crta američkog braka predstavljala je stratešku upotrebu federalizma. Bračni zakoni su uvek bili zakoni federalnih država uprkos neprestanim pokušajima da se donese nacionalni zakon o braku i razvodu. Države u SAD su po pravilu koristile ovo pravo da se utrkuju među sobom i brak je ubrzo postao scena nadmetanja. Pre nego što je Nevada postala slavna kao utočište za razvode, za državljane SAD su ovu ulogu imale druge države.

U jednom kratkom periodu Indijana je parovima bila utočište gde su mogli da dobiju razvod, bežeći od strogih zahteva država kakva je Njujork (jedna od najstrožih do pre nekodiko decenija) i Viskonsin. Razlozi zašto bi država liberalizovala svoje zakone bili su kompleksni, ali barem neki od njih su bili ekonomski – dok su parovi boravili u državi zbog nužnog perioda boravka, trošili bi svoj novac u toj državi. Ukratko, kako ističe Hartog, bračni zakoni su „postali javni paketi dobara i usluga koji su se utrkivali sa javnim dobrima drugih jurisdikcija za vernost i poreske dolare mobilnog građanstva“.

Ono što vidimo danas je da je pet država (Masačusets, Konektikat, Ajova, Vermonz i u jednom kratkom periodu Kalifornija) legalizovalo istopolne brakove, a neke druge (Kalifornija, Vermont i Konektikat pre legalizacije) su ponudile građanske zajednice sa brakolikim povlasticama. Treće (Njujork) su najavile da će, iako same neće sklapati istopolne brakove, priznavati one sklopljene u drugim državama. To je ista vrsta kompetativnog procesa – ali sa jednom značajnom razlikom.

Savezni Akt o odbrani braka je učinio jasnim da države ne moraju da priznaju brakove zakonski sklopljene negde drugde. Ovo nije bio slučaj sa kompetativnim režimima razvoda – jednom zakonski razvedene u nekoj drugoj državi SAD, stranke su se smatrale razvedenim i u sopstvenoj državi.

Nepriznavanje sa kojim se suočavaju istopolni parovi ima značajan istorijski presedan. Države sa zakonima koji su zabranjivali rasno mešane brakove, odbijale su da priznaju brakove između crnaca i belaca sklopljene drugde, pa su čak ove brakove i kriminalizovale. Slučaj pred Vrhovnim sudom koji je oborio zakone o rasno mešanim brakovima, Laving protiv Virdžinije, fokusirao se upravo na ovo pitanje. Mildred Džeter (Afroamerikanka) i Ričard Džeter (belac) venčali su se u Vašingtonu, 1958. Njihov brak nije bio priznat kao zakonit u njihovoj rodnoj državi Virdžiniji. Kada su se tamo vratili, uhapšeni su usred noći u sopstvenoj spavaćoj sobi. Njihov venčani list visio je na zidu iznad njihovog kreveta. Država ih je sudski gonila jer je inter-rasni brak u Virdžiniji bio krivično delo i oboje su bili osuđeni. Sudija im je naložio da ili napuste državu na dvadeset pet godina ili da provedu godinu dana u zatvoru. Oni su otišli, ali su istovremeno započeli parnicu koja je dovela do prekretničke odluke iz 1967.

2007. godine, na četrdesetu godišnjicu te odluke, Džeter Laving je dala javnu izjavu, rekavši da borbu koju su vodili ona i njen pokojni muž smatra sličnom borbi istopolnih parova danas: „Moja generacija je bila ogorčeno podeljena oko nečega što je trebalo da bude jasno i ispravno. Većina je verovala da je božija namera da drži ljude razdvojenim i da vlada treba da diskriminiše protiv zaljubljenih ljudi. Ali strahovi i predrasude starije generacije su popustili i današnji mladi ljudi razumeju da ako se dve osobe vole, one imaju pravo da se venčaju. Ni sada, kada sam okružena divnom decom i unučićima, ne prođe ni jedan dan da se ne setim Ričarda i naše ljubavi, našeg prava da se venčamo i toga koliko mi je značilo da imam tu slobodu da se udam za meni tako dragocenu osobu, uprkos tome što su drugi smatrali da je ta osoba bila „pogrešne vrste“. Verujem da svi Amerikanci, bez obzira na rasu, bez obzira na pol, bez obzira na seksualnu orijentaciju, treba da imaju istu slobodu da se venčaju.“

Čini se da politika humanosti zahteva da se sa njom složimo. Ali hajde da ipak razmotrimo argumente druge strane.

Dok to činimo, treba da imamo na umu dva pitanja. Prvo, da li svaki od ovih argumenata zaista opravdava zakonsko ukidanje istopolnih brakova ili samo stavove moralnog i religijskog neodobravanja? Živimo u zemlji u kojoj ljudi imaju najrazličitija religijska uverenja i slažemo se u poštovanju prostora unutar kojeg ljudi ova uverenja upražnjavaju. Ne slažemo se, međutim, sa tim da bi ova uverenja sama po sebi trebalo da predstavljaju osnov za pravnu regulativu. U principu, razumemo da neka uverenja (uključujući i neke, ali ne sve moralne obaveze) mogu proizvesti javne argumente koji imaju uticaj na živote svih građana u pristojnom društvu, dok druga proizvode samo interne religijske argumente. Tako se verujući Jevreji gnušaju svinjetine, ali retko ko od njih smatra da ovo religijski utemeljeno gnušanje predstavlja razlog da se jedenje svinjetine učini protivzakonitim. Zabrana se zasniva na religijskim tekstovima koje ne usvajaju svi građani, pa samim tim ne može biti prevedena u javni argument koji mogu prihvatiti ljudi svih religijskih uverenja. Slično je i u ovom slučaju: moramo postaviti pitanje da li su argumenti protiv istopolnih brakova izraženi neutralnim jezikom koji svi delimo ili sektaškim doktrinarnim jezikom. Ukoliko su argumenti moralni pre nego doktrinarni, utoliko je njihova težina veća, ali ipak moramo da ispitamo da li su kompatibilni sa suštinskim vrednostima društva koje se zasniva na pružanju jednake zakonske zaštite svim građanima. Mnogi pravni aspekti naše istorije rasne i rodne diskriminacije bili su branjeni svetovnim moralnim argumentima, ali to ih nije učinilo imunim na ustavno preispitivanje.

Drugo, moramo postaviti pitanje da li svaki od ovih argumenata opravdava svoj zaključak ili pak postoji razlog da taj argument vidimo kao racionalizaciju neke dublje vrste anksioznosti ili averzije.

Prvi i najrašireniji prigovor istopolnom braku jeste da je ovaj nemoralan i neprirodan. Slični argumenti su bili rašireni i u debati protiv rasno mešovitih brakova i u oba slučaja ovi argumenti se tipično iznose na sektaški i doktrinaran način, referišući na religijske tekstove. Sudije koje su se suprotstavljale rasnim mešovitim brakovima, na primer, pozivali su se na božiju volju kada su tvrdili da je rasno mešanje neprirodno. Teško je izneti takve argumente u formi koja bi mogla biti prihvaćena od strane građana čija religija poučava nešto drugo. Ovi argumenti izledaju kao oni jevrejski protiv jedenja svinjetine: dobri razlozi za pripadnike neke religije da se ne upuštaju u istopolne brakove ali nedovoljni razlozi za to da se ovi brakovi u pluralističkom društvu zabrane.

Drugi prigovor, koji možda najčešće iznose misaoni ljudi, insistira na tome da je osnovna svrha državno odobrenog braka – razmnožavanje i podizanje dece. Zaštita institucije koja služi ovoj svrsi legitiman je javni interes, tako da postoji legitiman javni interes da se podržavaju brakovi sa potencijalom za razmnožavanje. Da li ovo znači da postoji javni interes i za to da se pravo na brak ograniči samo na one slučajeve u kojima postoji ovaj potencijal? Ovo je već manje jasno. Trebalo bi da se svi složimo oko toga da su razmnožavanje, zaštita i bezbedno podizanje dece važne javne svrhe. Nije jasno, međutim, da smo ikada smatrali da se ove javne svrhe najbolje ostvaruju tako što se brak omogućuje samo onima sa potencijalom za razmnožavanje. Ako smo tako nešto ikada i mislili, svakako nismo ništa na tu temu učinili. Nikada nismo ograničavali brak samo na one plodne, pa čak ni one u plodnim godinama. Veoma je teško, u smislu državnog interesa za razmnožavanje, objasniti zašto bi brak dvoje heteroseksualnih sedamdesetogodišnjaka trebalo da bude dozvoljen, a brak dva muškarca, ili dve žene, ne – tim pre što tako puno istopolnih parova ima i podiže decu.

U ovoj formi, argument o razmnožavanju izgleda dvolično. Odobrava se heteroseksualcima i isto to odbija da toleriše istopolnim parovima. Ako prigovarač doda da sterilni heteroseksualni brakovi na neki način podržavaju napore onih plodnih, možemo odgovoriti da gej i lezbejski parovi koji nemaju ili ne podižu decu, na sličan način mogu podržavati trud plodnih parova.

Ponekad se ovaj argument formuliše nešto drugačije: brak se tiče zaštite dece, a znamo da je deci najbolje u domu sa jednim ocem i jednom majkom, tako da postoji legitiman javni interes da se podrži institucija koja ispunjava ovu svrhu. Ovako formulisan, argument ponovo daje legitiman javni razlog u korist heteroseksualnog braka, mada je manje jasno zašto bi trebalo da daje razlog da se ukinu istopolni brakovi (i brakovi onih koji su prestari da imaju dece, ili pak ne žele da ih imaju). Njegov glavni problem, međutim, tiče se činjenica. Psihološke studije pokazuju da je deci najbolje kada imaju ljubav i podršku i čini se da su domaćinstva sa oba roditelja u boljem stanju da im to pruže nego ona sa samo jednim. Nema nikakvih dokaza, međutim, da su raznopolni parovi u ovome uspešniji od istopolnih. Postoji rašireno osećanje da ovi rezultati ne mogu biti tačni, te da život u „nemoralnoj“ atmosferi mora biti loš po dete. Ovo osećanje počiva na religijskim sudovima prvog argumenta, a kada se dobrobit deteta procenjuje na religijski neutralan način, nema razlike.

Treći argument je da će, ukoliko istopolni brak dobije odobrenje od države, ljudi koji veruju da je on zlo morati da ga „blagoslove“ ili odobre, suprotstavljajući se tako svojoj savesti. Ovaj argument je nedavno, na vrlo ubedljiv način, izneo Čarls Frid u knjizi Moderna sloboda i granice vlade.Frid, koji se zalaže za ukidanje zakona koji zabranjuju sodomiju i izražava značajnu dozu simpatije za istopolne parove, ipak misli da brakovi idu predaleko i to baš zbog ove ideje prisilnog odobravanja.

Ali šta se zapravo ovde tvrdi? Frid ne kaže da će priznavanje istopolnog braka prekršiti odredbu o slobodi veroispovesti iz Prvog amandamana1 – to bi bila neodrživa pozicija. Pretpostavljam stoga da je pozicija koja se ovde zastupa, sledeća: država ima legitiman interes da zabrani istopolne brakove, na osnovu činjenice da ovaj vređa mnoge religiozne ljude.

Ovaj argument sadrži mnoge poteškoće. Prvo, on ima problem sa odredbom koja se tiče nepostojanja ustanovljene religije. Kako se religije međusobno puno razlikuju u odnosu prema istopolnim brakovima, država bi se sledeći ovaj argument, stavljala na stranu jedne grupe vernika, a protiv druge. Na opštijem nivou, postoje mnoge stvari koje moderna država čini a koje se ljudima iskreno ne sviđaju i to često na religijskim osnovama. Javno obrazovanje uči decu stvarima nad kojima se mnogi religiozni roditelji zgražavaju (kao što su evolucija i jednakost žena), roditelji se iz tog razloga često odlučuju da svoju decu školuju kod kuće. Javni zdravstveni propisi dozvoljavaju mesarima da tranžiraju presad za ljudsku ishranu, a Jevreji ne žele da budu povezani sa ovom praksom. Ali niko ne smatra da Jevreji imaju pravo da nametnu svoje religijsku zasnovano opredeljenje svim građanima. Amiši starog reda ne žele da im deca idu u školu posle navršene četrnaeste godine, verujući da bi dalje školovanje bilo destruktivno za zajednicu. Država poštuje njihov izbor – kad su u pitanju amiška deca i država dopušta amiškoj deci da budu izuzeta od zakona koji se inače primenjuju iz religijskih razloga. Ali niko ne smatra da bi Amiši imali prava da očekuju od države da zabrani školovanje svoj deci starijoj od četrnaest godina. Deo života u pluralističkom društvu koje ceni neuspostavljanje državne religije, jeste stav- živi i pusti druge da žive. Kad god vidimo naciju koja dozvoljava nametanje religijski zasnovanih opredeljenja svim građanima, kao što je slučaj sa nekim izraelskim zakonima koji ograničavju aktivnosti na Sabat, ili sa nekim indijskim zakonima koji zabranjuju ubijanje krava – mi vidimo naciju sa ustanovljenom državnom religijom, de jure ili de facto. Mi smo odlučili da ne pođemo tim putem i imali smo dobre razloge za tu odluku. U meri u kojoj biramo radne dane i praznike koji se poklapaju opredeljenjem religijske većine, mi činimo sve što možemo da budemo osetljivi na poteškoće koje ovo može izazavati za manjine.

Četvrti argument, koji se ponovo poziva na legitimnu javnu svrhu, usresređuje se na poteškoće sa kojima se u našem društvu suočava tradicionalni brak. Upirući prstom na visoke stope razvoda i dokaze o šteti koju deci pričinjava nedostatak roditeljske podrške, ljudi kažu da treba da branimo tradicionalni brak, a ne da ga podrivamo otvarajući ovu instituciju za one koji nemaju nikakavu brigu za njenu tradicionalnu svrhu. Mogli bismo da počnemo osporavajući ovakvu karakterizaciju istopolnih brakova. U velikom broju, oni imaju i podižu decu. Brak, za njih, kao i za druge roditelje predstavlja jasan okvir prava i odgovornosti, kao i bezbednost, legitimnost i društveni status za njihovu decu. Masačusets, Konektikat, Ajova i Vermont su među državama sa najnižom stopom razvoda u celoj naciji, a dokazi iz Masačusetsa pokazuju da ova stopa nije porasla kao rezultat legalizacije istopolnih zajednica. U evropskim državama koje su legalizovale istopolne brakove, stope razvoda su približno iste kao i kod heteroseksualnih parova.

Mogli bismo takođe da zastanemo iz razloga koje sam već navela, pre nego što prihvatimo da porast stope razvoda predstavlja znak društvene degeneracije. Ali hajde da dopustimo, rasprave radi, da društveni problem postoji. Šta ćemo onda sa tvrdnjom da bi zakonsko priznavanje istopolnih brakova podrivalo napor da se odbrani ili zaštiti tradicionalni brak?

Ako društvo uistinu želi da odbrani tradicionalni brak, kao što svakako ima prava i najverovatnije i treba da učini, mnoge mere se same nameću – porodična i zdravstvena bolovanja, savetovališta za probleme narkomanije i alkoholizma, izdašna finansijska podrška za bračno savetovanje i brigu o mentalnom zdravlju, postrožavanje zakona protiv nasilja u porodici i njihova doslednija primena, savetovališta za traženje posla i finansijska podrška onima koji su pretrpeli najveći udar tekuće finansijske krize i naravno, stroža primena zakona o alimentaciji. Takve mere su u jasnoj vezi sa pritiscima i napetostima kojima je izložen tradicionalni brak. Zabrana istopolnih brakova nije. Ako bismo proučavali heteroseksualni razvod, teško da bismo našli i jedan jedini slučaj u kojem stranke osećaju da je njihov razvod izazvan dostupnošću braka istopolnim parovima.

Prigovarač u principu na ovom mestu preduzima sledeći korak. Samo priznanje istopolnog braka kao jednakog tradicionalnom braku, unižava ovaj potonji, čini ga manje vrednim. Ono što se ovde tvrdi je, čini se, nešto slično ovome: ako bi na audicijama za Metropoliten operu počele da se dele nagrade pop pevačima od sorte koja se pojavljuje u Američkom idolu, to bi kontaminiralo svet opere. Na sličan način, uključivanje u Dvoranu slavnih i onih bejzbol igrača koji su do uspeha došli varajući na doping-testu, kontaminiralo bi Dvoranu slavnih, devalvirajući realna postignuća drugih sportista. Uopšte, promiskuitetno odavanje jedne počasti neozbiljnim pretendentima ili pretendentima nižeg ranga, baca ljagu na samu počast.

Ovo je verujem argument koji ljudi iznose kada tvrde da će priznavanje istopolnog braka oskrnaviti tradicionalni brak, kada pričaju o „odbrani braka“ i tome slično. Kako da vrednujemo ovaj argument?

Pre svega možemo osporiti ono što iznosi kao činjenice. Istopolni parovi nisu nalik drugorazrednim pevačima ili sportistima -prevarantima ili im barem nisu ništa više nalik nego heteroseksualni parovi. Oni žele da se venčaju iz vrlo sličnih razloga kao i heteroseksualci: da izraze ljubav i međusobnu obavezu, da dobiju religijski blagoslov za svoju zajednicu, da dobiju paket građanskih povlastica i često da podižu decu. Tradicionalni brak ima svoju porciju kretena, a ima i istopolnih kretena. Ali postojanje kretena među heteroseksualcima nikada nije sprečilo državu da venčava heteroseksualce. Niti ljudi govore i misle na taj način. Nikada nisam čula nikoga da kaže da je spremnost države da venča Britni Spirs ili Ou-Džej Simpsona, ukaljala ili oskrnavila njegov brak. Ali iz nekog razloga, bez da znaju išta o karakteru ili namerama istopolnog para iz susedstva, ljudi misle da bi njihovi brakovi bili ukaljani javnim priznanjem ove zajednice.

Ako je predlog da se brak ograniči na one koji su ga dostojni i koji su položili test karaktera, onda bi on bar bio dosledan, mada bi malo ko podržao jedan tako nametljiv režim. Ono što je jasno jeste da se ljudi koji iznose ovaj argument ne sekiraju oko mogućnosti da nedostojni ili nemoralni heteroseksualci ukaljaju ili devalviraju instituciju braka. Uzimajući u obzir da ih to ne brine i uzimajući u obzir da ne žele da dozvole brak ni gejevima i lezbejkama sa dokazano dostojnim karakterima, teško je prihvatiti ovaj argument u doslovnom smislu. Ideja da će istopolni brakovi ukaljati tradicionalni brak ne može se razumeti bez prelaska na teren gnušanja i kontaminacije. Jedina razlika između nedostojnih heteroseksualaca i klase gejeva i lezbejki koja bi mogla da objasni razliku u reakcijama, jeste da seksualni činovi onih prvih ne izazivaju gnušanje većine, dok seksualni činovi onih potonjih to čine. Ideja bi ovde morala biti da povezivati tradicionalni brak sa seksualnim činovima istopolnih parova, znači oskrnaviti ili kontaminirati ga, na način vrlo sličan na koji je jedenje hrane koju je spremio dalit (poznat još i kao „nedodirljivi“), za mnoge ljude u Indiji predstavljalo kontaminaciju tela pripadnika više-kaste.

Ništa manje od primitivne ideje stigme i nečistoće ne može da objasni rašireni osećaj da istopolni brak skrnavi ili kontaminira strejt brak, dok brakovi „nemoralnih“ ili „grešnih“ heteroseksualaca to ne čini.

Ako prigovarač odgovori da brak između dvoje ljudi istog pola ne može rezultirati u pravljenju dece, te stoga mora biti neka vrsta lažnog braka, koji vređa i parodira, pa stoga unižava pravu vrstu braka, onda se vraćamo na drugi argument. Oni koji tako snažno insistiraju na razmnožavanju ne osećaju se oskrnavljenim ili uprljanim prisustvom tek venčanog para sedamdesetogodišnjih heteroseksualaca, ili pak prisustvom heteroseksualnih parova koji javno iznose svoju nameru da nikada nemaju dece ili heteroseksualnih parova koji su usvojili decu. Oni ne pokušavaju da nateraju zakonodavce da ove brakove proglase nezakonitim i niti tvrde, niti osećaju da su ovakvi brakovi nemoralni i da podrivaju njihove sopstvene brakove. Dakle, osećanje podrivanja ili unižavanja, ne može se iskreno objasniti poentom o deci i mora se umesto toga objasniti drugim prepredenijim idejama.

Ako potražimo istorijsku paralelu strahu od istopolnog braka, naći ćemo je u istoriji pogleda na rasno mešotive brakove. U vreme slučaja Laving protiv Virdžinije, 1967. godine, šesnaest država je ne samo zakonom zabranjivalo, nego i kažnjavalo brakove između pripadnika različitih rasa. Virdžinija je tipičan primer: u njoj je takav brak bio tretiran kao krivično delo koje se kažnjavalo zatvorom u trajanju od jedne do pet godina. Baš kao i istopolnim brakovima, međurasnim zajednicama su se suprotstavljali različitim argumentima, kako političkim, tako i teološkim. Iz današnje perspektive uviđamo da je na delu bilo gnušanje. Ono se nije preterano ni krilo- ideja rasne čistoće se ponosno iznosila (primer je virdžinijski zakon o rasnom integritetu iz 1924.), a ideje o nečistoći i kontaminaciji bile su sveprisutne. Ako je bela osoba osećala gnušanje pri pomisli da je crna osoba pila iz iste javne fontane ili se kupala u istom javnom bazenu ili koristila isti javni toalet ili koristila isto posuđe i čaše – što su sve pogledi koje su delili mnogi beli južnjaci – možemo videti da bi pomisao na seks i brak između crne i bele osobe izazivala snažnu odvratnost. Vrhovni sud je zaključio da su takve ideje rasne stigme bile jedine koje su uistinu podržavale ove zakone, šta god drugo da je bilo izrečeno u njihovu odbranu.

Isti zaključak bi trebalo izvesti i povodom zabrane istopolnih brakova: iracionalna ideja stigme i kontaminacije, od vrste kakav je i „animus“ koji je sud prepoznao u slučaju Romer protiv Evansa2, značajna je potpora ovoj zabrani. Tako je mislio i Vrhovni sud države Konektikat u oktobru 2008., kada je rekao:

„Osim sa moralnim neodobravanjem, gej osobe se susreću i sa zloćudnom homofobijom koja se zasniva isključivo na osećanjima odvratnosti prema gej osobama i intimnim seksualnim ponašanjem sa kojim se oni povezuju. Takve visceralne predrasude ogledaju se i u velikom broju zločina iz mržnje (hate crimes) počinjenih prema gej osobama. Iracionalna priroda predrasuda uperenih prema gej osobama, koje su „ismevane, ostrahizovane, prezirane, demonizovane i osuđivane“ samo zbog toga što su ono što jesu potpuno je drugačije vrste od predrasuda koje trpe pripadnici drugih grupa kojima se ranije uskraćivao sumnjivi ili kvazi-sumnjivi klasni položaj. Ova činjenica nam daje dodatni razlog da verujemo da takve predrasude neće biti skoro eliminisane i potcrtava realnost da se gej osobe u svojoj političkoj i društvenoj integraciji suočavaju sa jedinstvenim izazovom.“

Videli smo, dakle, argumente protiv istopolnog braka. Oni ne izgledaju ni najmanje impresivno. Nismo videli nijedan koji bi snabdeo vladu ubedljivim državnim interesom, a čini se izglednim, imajući u vidu Romera, da ovi argumenti, motivisani animusom, padaju čak i na testu racionalne zasnovanosti.

Argument u korist istopolnog braka je jasan. Ako dvoje ljudi želi da se obavežu u bračnom smislu, treba im to i dopustiti i isključivanje jedne klase građana iz uživanja u povlasticama i dostojanstvu ovakve obaveze, ove građane ponižava i vređa njihovo dostojanstvo.

Dissent, leto 2009.

Sa engleskog preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 06.09.2009.

LGBTQIA+

________________

  1. Prvi amandman američkog ustava kaže da Kongres neće uspostaviti državnu religiju ili sputavati ljude u slobodi verosipovesti, te garantuje slobodu govora i štampe. Takođe on garantuje i slobodu okupljanja i peticioniranja građana. (prim. prev.)
  2. U ovom slučaju iz 1996., Vrhovni sud je oborio amandman na ustav države Kolorado kojim bi se sprečio bilo koji grad ili region u ovoj državi da zakonskim, izvršnim ili sudskim putem prizna homoselsualne građane kao „zaštićenu klasu“, po ugledu na druge manjine. (prim. prev.)