- Peščanik - https://pescanik.net -

Parada ponosa: O jaretini, politici i drugosti

Moja pokojna baka je bila slobodoumna žena. a srpsko društvo je tolerantno. Ove dve uvezane propozicije na prvi pogled nemaju puno toga zajedničkog sem prilično široke pojmovne veze između slobodoumnosti i tolerancije. Veza postaje jasnija ako se pažljiv čitalac iz opreza nasleđenog od dekonstruktivista ovde odmah zapita na koji je to neiskazan način život moje bake možda odstupao od ove hvale vredne mentalne prakse, i time čitavu rečenicu sa početka teksta (a ne samo njen drugi deo) obojio ironijom. Ima li, dakle, nečega u njenoj biografiji što je u neprijatnoj suprotnosti sa profilom iz moga sećanja, koje bi da ispegla svaku neravninu? Ima – moja slobodoumna baka bila je homofob.

To sam otkrio jednog prašnjavog leta u Vojvodini, kada je lokalni nežni div, među nama decom legendarna teta-Miomirka, rešila da sa našom porodicom podeli malo sveže jaretine. Baka je otvorila dvorišna vrata i uzela od komšinice nevešto zapakovano meso, još vruće i krvavo, brzo se zahvalila i još brže zatvorila vrata. Primetivši izraz uplašene zgađenosti na bakinom licu, shvatio sam da nešto nije u redu i odmah je pitao šta joj je. Odgovor me je prenerazio – taj jarac je, kako je to moja baka diplomatski sročila, zdravo mlogo volio sa drugim jarcima. Mi “to” ne možemo jesti. I čudo se desilo – ono meso što se pušilo na stolu naglo je obeleženo, otpisano kao opasan upad nečistog u naš život, i baka ga je istog dana bacila u smeće. Ja sam se sve vreme pitao kako bi afiniteti te zlosrećne životinje mogli da utiču na kvalitet samog mesa ali vezu nisam uspevao da nađem. No, logika i ono malo zdrave biologije su se pokunjeno povlačile pred crnom magijom parčeta obične jaretine, nastalom iz snage bakinog autoriteta. Iako sam slutio da nešto ne štima u tom “argumentu”, i dalje sam osećao mutan i uporan strah.

Taj iracionalni stav i mutni strah predstavljaju emotivni obrazac koji je na delu ne samo u ovom smešno lokalnom događaju iz lične istorije. On je u jezgru svih predrasuda o manjinama bilo koje vrste, pa tako i sadašnjih predrasuda u srpskom društvu, i može se opisati kao strah od magične drugosti. Identitet manjine je tu do kraja određen razlikom, onim što manjinu razdvaja od većine, a samo prisustvo razlike, sam čin razlikovanja je opasan za većinu na jedan nužno podmukao način. Kada vam beogradski taksista u vožnji usput kaže da “te gejeve treba ukloniti jer zagađuju našu naciju”, on je simbolički bacio u smeće meso za koje veruje da je kužno i opasno, i time sveo identitet i etičke domete svih pojedinaca u srpskoj gej populaciji na za njega neprihvatljivo i opasno seksualno opredeljenje.  Ruku pod ruku sa ovim ide i posmatranje nacije kao organizma čije zdravlje može biti ugroženo prisustvom stranih tela a homoseksualnost tj. homoseksualci tako postaju jedna od magičnih esencija koje mogu samim prisustvom da obore u bolničku postelju inače rumeno, jedro i monolitno “srpsko biće”.

To biće se i do sada mnogo mučilo sa prisustvom raznih “remetilačkih” identiteta, a ovakvo zapažanje još uvek izaziva sablažnjeno nerazumevanje onih koji najdublje veruju da je srpsko društvo u celini otelovljenje tolerancije, najčešće zasnovane na parapsihologiji nekakve čiste slovenske duše. Na nesreću, tolerancija upravo ovog (nadam se ne i većinskog) dela društva prečesto se može opisati kao prihvatanje teorijskog postojanja različitosti ali ne i slobodnog praktikovanja te različitosti.  Nema boljeg i tragičnijeg primera od Parade ponosa 2001. godine, pa onda i 2010, kada su (preko)brojni licemeri, strašljivci i nasilnici po sopstvenim rečima samo želeli da zaštite javni moral od nečega što je po njihovom uverenju sramotno i u privatnoj sferi. Ove godine se Parada ponosa organizuje opet, i važno je ponovo ukazati ne samo na otvorenu homofobiju, vulgarnu u svojoj fanatičnosti, već i njenu mlađu i podliju sestru – kripto-homofobiju.

U priču o novoj Paradi ponosa ušla je visoka politika, i u tom Velikom ogledalu promiču i ogledaju se ministar Dačić, gradonačelnici Marković i Đilas, i gospodin Mlađan Dinkić. Gradonačelnik Jagodine je slavodobitno izjavio da je “homoseksualnost bolest”, efikasno se svrstavši u grupu upornih, nezanimljivih ali opasnih negatora. Ministar policije je prešao malo duži put i zaustavio se na poziciji koja je samo naizgled bitno drugačija – Parada je, dakle, veliki rizik i potencijalna spoljnopolitička bomba, i bez neophodnog sojuziteljnog stava političke elite, ministra i portfelj mu grki nepravedno izlaže “usmerenoj” kritici šire javnosti, na stranu lični stavovi. Gradonačelnik Đilas je Paradu sagledao iz praktične perspektive branitelja opipljivih a ne nebitnih apstraktnih vrednosti i založio se za poštedu grada Beograda od časa buke i besa. Mlađan Dinkić je ustvrdio da prava gej populacije nisu ugrožena i jednim lakim potezom obesmislio napor organizatora Parade i pravednički izvrgao ruglu njihovu percepciju svog položaja u Srbiji.

Savršeno je deplasirano ulaziti u ozbiljnu debatu o prednostima i opasnostima ovakvog načina razmišljanja – ako se po strani ostave politički poeni, ovakav diskurs svojim doslovnim sadržajem služi da sakrije pravi problem u društvu – strah, neznanje i predrasude. Borba za ostvarivanje prava na okupljanje gej (i svake druge manjinske) populacije važna je bez ikakve sumnje, ali nije dovoljna. U političkoj areni u kojoj metodi širenja političke poruke moraju biti zauzdani moralnim aršinom i potčinjeni cilju unapređenja društva, itekako je bitno za javni diskurs i mnjenje koji su lični stavovi političke elite i kako se saopštavaju javnosti. U ovom slučaju, iako je većina političkih aktera manje-više nevoljno stala u odbranu prava na okupljanje, ipak nije razumela veliki značaj odbrane još važnijeg i temeljnijeg prava – prava na neometano razlikovanje. Parada ponosa nije parada nakaza i čudovišta čije mirne skupove štite ustav i zakon. Parada ponosa je pokušaj da se društvu uljudno saopšti da su i te nabeđene nakaze i čudovišta zapravo samo ljudi, i da je to jedino što žele da budu. Kada ministar Dačić kaže da nisu bitna lična uverenja, on je time osnovni problem gurnuo pod tepih. Najjednostavnije rečeno, ako niste jasno i glasno protiv tretiranja sugrađana homoseksualne orijentacije kao kukolja sa građanskim pravima, vi ovakvom pasivnošću indirektno produžavate životni vek predrasudama, a ovu društvenu grupu osuđujete na egzistenciju na zaštićenoj ali i dalje prokuženoj margini. Posle takvog (svesnog ili nesvesnog, proračunatog ili spontanog) miga ministra Dačića i sabraće, kriptofašizmu najgore vrste je lako da nastavi sa životom u senci i pitanje je trenutka kada će se i štit formalnih građanskih prava slomiti pod naletom agresije i straha. Srpsko društvo mora da čuje ne samo da se pravo na različitost bilo koje vrste mora zakonski štititi nego i zašto je to tako.

Dakle, dobro je još jednom ponoviti – humano društvo nije društvo u kome su cigla, letva i bokser standardni deo arsenala beskompromisnih društvenih kritičara a brojno stanje policijskog kordona u direktnoj srazmeri sa razvojem tolerancije. To je društvo koje ne želi da sistematski proizvodi nesreću pojedinaca, koliko god različiti bili. Onaj potuljeno uplašeni, mračnjački, agresivni ili ignorantski odnos prema gej populaciji je upravo to – nesreća u koju bacamo puno čestitih ljudi. Zato je od presudne važnosti da legalizam i principijelnost političkog vođstva ove zemlje ne budu puka dekoracija ili sredstvo za ubiranje spoljnopolitičkih poena. Politička vlast i javna reč moraju da se prema odbrani Parade ponosa odnose kao prema odbrani prava na doručkovanje ili  rekreativni tenis – društvenim pojavama čija je usklađenost sa zakonima manje važna od njihove savršene prihvatljivosti.

Autor je magistrirao na Kembridžu i započeo doktorat iz psiholingvistike na Institutu Max Planck u Holandiji.

Peščanik.net, 29.08.2011.

LGBTQIA+