- Peščanik - https://pescanik.net -

Paradijabolično

Zapad je zabrinut zbog porasta islamizma u Africi. Dva su velika razloga za ovu zabrinutost. Jedan je da postoji nova međunarodna teroristička mreža koja će napasti Evropu i Ameriku. Drugi je da će lukave islamističke grupe poput Muslimanskog bratstva pobediti na izborima i odmah zatim ukinuti demokratiju.

Ali iza ovih strahova krije se strašno uprošćena, skoro beletristička vizija sveta. Ona opseda mnoge zapadne političare, novinare i pridružene think-tank „eksperte“. U središtu ove vizije je svojevrsni filter koji briše sve što je kompleksno u borbama za vlast unutar afričkih zemalja – i zamenjuje to jednostavnom slikom sveta podeljenog na dobre (mi na Zapadu) i opasne loše momke, koji su se nameračili da nas unište.

To je istovremeno i slepa i arogantna vizura. I izuzetno je opasna.

Kako bismo je bolje razumeli, vratiću se dvadeset godina unazad da ispričam dve dramatične priče. U njima se kriju koreni današnjih zapadnjačkih strahova – ali i ključ za razumevanje dve krucijalne stvari koje danas na sopstvenu štetu ignorišemo. Prvu čine zamršene lokalne borbe za vlast koje su doprinele usponu islamizma u Africi, a druga je način na koji su dosadašnje zapadne intervencije raspirile mržnju i nepoverenje prema Evropi i Americi – koja je mnogo doprinela usponu islamizma.

Prva je priča o tome šta se dogodilo u Somaliji od 1990. do 1993 – pravi događaji koji su doveli do „Pada crnog jastreba“, ili da je nazovemo pravim imenom, „operacije Gotska zmija“. Druga je priča o čudnim i strašnim događajima u Alžiru između 1992. i 1996, kada je islamistička partija FIS oružanim pučem sprečena da pobedi na izborima. Bio je to državni udar sa prećutnim odobrenjem Zapada.

Jedna čudna sablast pohodi ne samo somalijsku istoriju, nego i zapadnjačku imaginaciju. Ime joj je Muhamed Abdulah Hasan – i pre sto godina on je pokušao da ujedini sve somalijske narode u jednu islamsku državu. Britanci su ga zvali „ludi mula“ i dvadeset godina su se borili protiv njega, sve dok nisu pronašli nov način da ga se otarase. Bombardovali su ga iz vazduha.

Ovo su zaboravljene ruševine mesta koje je trebalo da bude prestonica njegove islamske države – on ju je zvao Derviška država.

Narednih dvadeset godina somalijski narod je ostao podeljen, pod vlašću Britanaca i Italijana kao deo njihovih imperija. Zatim je 1960. Somalija konačno stekla nezavisnost. Ali poput tolikih drugih bivših evropskih kolonija, u zemlji su se zadržali razni atavizmi kolonijalne vladavine. Ne samo arbitrarno povučene linije na kartama koje su delile nove države – nego i atavizmi u glavama i imaginaciji miliona novooslobođenih ljudi.

Ovo je film iz 1961. koji to sjajno ilustruje. Film je deo serije Afrika danas, čiji je podnaslov „Reportaže iz prve ruke sa previrućeg kontinenta“, a reč je o životu i politici novih sila u nezavisnoj Somaliji.

Glavni grad, Mogadišu, pripadao je Italijanskoj Somaliji – i film jasno pokazuje koliko je Italija i dalje prisutna. Ne samo u grandioznim zgradama koje su bile deo Musolinijevog sna o Drugom rimskom carstvu, nego i u jeziku. Ne samo da ne postoji pisani somalijski jezik – što znači da Somalci govore italijanski – nego nemaju čak ni reč za „nezavisnost“, pa tako koriste italijansku reč „indipendenza“. Dopada mi se i pokušaj stvaranja pisanog somalijskog jezika. Zvao se „osmanija“ i nije bio uspešan.

Film prikazuje i kako je Mogadišu već postao „poligon za propagandnu borbu u Hladnom ratu“. U filmu vidimo ambasadore svih važnih igrača – sovjetskog, američkog, kineskog i zapadnonemačkog – kako zuje u šljaštećim automobilima po Mogadišu, pokušavajući da ostvare uticaj kod novog predsednika, Abdulaha Osmana Dara.

A ključ za taj uticaj je strana pomoć. Film pokazuje kako Rusi nude da sagrade luku, dok Kinezi već grade novi sistem puteva za Somaliju. Amerikancima izgleda ne ide naročito dobro, ali ambasador Zapadne Nemačke je vrlo revnostan, sve vreme šeta pustinjom i traži moguće lokacije za razvojne projekte.

Ali odmah se vidi ko će pobediti: ruski ambasador, koji se u filmu opisuje kao „veseli agitator dečačkog šarma“.

Ali 1969. godine došao je kraj demokratiji u Somaliji. Izvršen je vojni puč pod vođstvom general-majora Sijada Barea, koji je državi dao ime Demokratska Republika Somalija. Međutim, to je bila centralizovana komunistička država, zasnovana na general-majorovom tumačenju Marksa, Lenjina i Maoa.

Sijad Bare je obećao da će proterati duhove prošlosti koji sprečavaju Somalce da budu zaista nezavisni. To nije podrazumevalo samo stare kolonijalne atavizme, nego i, kako je Bare govorio, ključnu stvar koja sputava Somaliju – klanovsku strukturu.

Somalijsko društvo prožimala je složena klanovska struktura. Somalci su u velikoj meri sebe definisali i razumevali svoje međusobne odnose kroz ovaj sistem klanova i potklanova. Said Bare je rekao da su klanovi – ili „klanizam“ – odgovorni za podrivanje demokratije u novoj Somaliji, tako da će on zbrisati taj destruktivni i prevaziđeni plemenski sistem i zameniti ga novim, centralizovanim društvom pod upravom Vrhovnog revolucionarnog saveta.

Godine 1974, Savet je objavio knjigu o novom društvu u nastanku. Knjiga je puna revolucionarnih prizora.


ali i lepih slika u boji, poput ove o modernim Somalcima koji plešu u diskoteci u novom hotelu Džuba u Mogadišuu.


Pritom je ovako opisivala taj vrli novi revolucionarni svet, i sjajnu budućnost:


Od samog početka Vrhovni revolucionarni savet preduzeo je mere koje su podsticale veru u svetlu i uređenu budućnost. Uredbe Saveta donosile su restauraciju pravde, jednakost pred zakonom, pravo na rad, pravo naroda da samostalno odlučuje, pravednu raspodelu nacionalnog prihoda, iskorenjivanje gladi, bolesti i neznanja i eliminaciju štetnog ali dominantnog plemenskog sistema… Ovo su bile uredbe o kojima je somalijski narod do tada mogao samo da sanja. Ali sada su se ti snovi pretvarali u javu… u novo i bolje društvo. Iz ovog buđenja rođena je narodna revolucija u Somaliji – revolucija iz naroda i za narod.

Alžir nije dobio nezavisnost tako lako kao Somalija. Od 1954. do 1962, revolucionarne grupe – glavna se zvala FLN – vodile su opaki teroristički rat protiv Francuza koji su upravljali Alžirom. FLN je dizao u vazduh francuske civile u kafićima i na ulicama, ali i ubijao mnoge Alžirce u alžirskoj vojsci, koju su kontrolisali Francuzi. Francuzi su odgovarali ubijanjem gerilaca, a praktikovali su i torturu.

Godine 1962. Francuzi su se predali i Alžir je postao nezavistan. Prvi predsednik Alžira postao je jedan od vođa FLN – Ben Bela. Ali on je 1965. srušen vojnim udarom, koji je organizovao jedan od njegovih bliskih prijatelja iz revolucinarnih dana, Huari Bumedjen – pa je tako Alžir, poput Somalije, pretvoren u kopiju Sovjetskog Saveza.

To je neko vreme išlo dobro, jer je Alžir imao naftu – i dok je cena nafte rasla FLN je koristio novac da subvencioniše državni socijalizam. Ali svi su znali da je vlast zapravo koncentrisana u rukama male elitne grupe sa istoka zemlje, i da su ostali isključeni.

Nezadovoljstvo je raslo, ali nije bilo koherentne opozicije. Međutim, u novembru 1982, došlo je do niza obračuna na Alžirskom univerzitetu između grupe marksističkih studenata i grupe islamista, koji su ubili jednog marksistu. Islamisti su se bunili protiv toga što će marksisti, koji su govorili francuski, dobiti sve najbolje plaćene poslove. Onima koji su znali samo arapski bilo je skoro nemoguće da nađu pristojan posao. To je značilo da su ti ljudi isključeni iz vlasti u alžirskom društvu.

Protesti su odmah ugušeni i islamisti su pohapšeni. Ali to je bio važan momenat, jer se radilo o prvoj javnoj demonstraciji islamističke opozicije, koja je skinula masku i otvoreno se pokazala u zemlji gde je opozicija bila zabranjena. Proteste je vodio nastavnik po imenu Abas Madani, koji je nekad bio u FLN. On je osuđen na dvogodišnju kaznu zatvora – ali kasnije će se pojaviti u ovoj priči i odigrati vrlo značajnu ulogu.

Za proteste je ključna činjenica da su marksisti govorili francuski – i to je bio njihov put ka vlasti. To je još jedan sjajan primer kako su ostaci francuske kolonijalne vladavine i dalje igrali značajnu ulogu u sudbinama navodno slobodnih i nezavisnih naroda. Takva frustracija bila je snažan pokretač rastućeg islamističkog pokreta.

Najdramatičniji primer kako je francuska imperija i dalje opsedala Afrikance bila je Centralnoafrička Republika. I ona je dobila nezavisnost od Francuske 1960. godine – ali 1965. je izvršen državni udar i na vlast je došao pukovnik Žan Bedel Bokasa. Godine 1972. on je proglasio sebe doživotnim predsednikom, ali je zatim 1977. odlučio da se kruniše za cara Centralnoafričkog carstva.

Bila je to čudna i groteskna demonstracija činjenice da evropsko stanje duha još uvek okupira Afrikance. Pošto se Bokasa direktno ugledao na francuskog cara Napoleona – njegovo krunisanje trebalo je da bude tačna replika Napoleonovog krunisanja u Parizu 1804.

Evo jednog sjajnog filma o Bokasi koji se priprema za krunisanje. Odlično pokazuje šta se dešava kad poludeli diktator odluči da potroši brdo novca – odmah se stvori buljuk evropskih dizajnera, planera i „organizatora“, koji svi to ozbiljno shvataju. A Bokasa sedi u palati i gleda snimke drugih krunisanja i proslavu srebrnog jubileja britanske kraljice, tražeći inspiraciju.

U fimu je intervjuisan i Bokasa. Objašnjava zašto ljudima seče uši – kaže da to nije toliko varvarski čin kao smrtna kazna, koju je Francuska u to vreme još uvek imala. Čini mi se da je u pravu. Zatim pokušava da objasni zašto hoće da proglasi carstvo kad zapravo nema imperiju. Objašnjenje je vrlo čudno – i vrlo zabavno.

Za islamiste u Alžiru, pojava poput Bokase bila je dramatičan primer ostvarenja prognoza njihove osnovne teorije. Savremena islamistička teorija govorila je da evropske i zapadnjačke ideje o demokratiji uvek vode u korupciju. Koliko god da su dobronamerne na početku, takav sistem daje ogromna ovlašćenja pojedincu i uvek ga kvari.

Ovo je vrlo pesimistična teorija jer ljude posmatra kao po pravilu slabe i potencijalno nemoralne. Bokasa je ekstreman primer, ali islamisti su verovali da se ista stvar dešava u Alžiru. Idealistični marksistički revolucionari pretvorili su se u korumpiranu i represivnu kliku. Jedino rešenje je političarima nametnuti rigidni, nepotkupljivi sistem moralnih i političkih načela kojih će morati da se pridržavaju. A osnova tog sistema treba da bude islam.

Alžirskim islamistima prilika se ukazala 1988. Dve godine ranije, 1986, cena nafte je pala i posledice u Alžiru su bile katastrofalne. Polovina državnog budžeta je zbisana, i čitav socijalistički eksperiment se urušio. Ova katastrofa dovela je do opšte korupcije i divljanja cena.

Četvrtog oktobra 1988. nasip je popustio i besna siromašna gradska omladina izašla je na ulice. Središte nereda bio je tržni centar Riad al Fath (Pobedničke bašte). To je bio simbol elite koja je vladala Alžirom i demonstranti su ga polupali. Sutradan su se neredi spontano proširili i jedina organizacija spremna da uzjaše talas narodnog besa bili su islamisti.

Desetog marta 1989. formiran je Islamski front spasa (FIS) – sa ciljem da kanališe haotičnu pobunu i iskoristi je za stvaranje islamske države. Ključni ljudi među osnivačima FIS-a bili su Abasi Madani i Ali Belhadž. Madani je predvodio proteste još 1982, i verovao je da je moguće islamizovati Alžir bez promene tkiva države, ali Belhadž je bio radikalniji – smatrao je da je za novu državu neophodna oružana borba.

Ovo su prve reportaže o nemirima u „Oktobarskim danima“ – i nakon toga sastanak na kojem je objavljeno osnivanje FIS-a.

Za to vreme u Somaliji, stvari su krenule po zlu za „pobedničkog vođu“ Sijada Barea.

Njegovi problemi su počeli 1977, kada je pokušao da stvori takozvanu Veliku Somaliju. Bare je prvo izvršio invaziju na oblast susedne Etiopije, Ogaden. Tamo su živeli milioni Somalaca – ali krajem 1940-ih Britanci su, pod američkim pritiskom, proglasili ovu regiju delom Etiopije. Ali sada je Sijad Bare odlučio da je vrati Somaliji.

U početku je invazija išla dobro. Ali zatim je Sovjetski Savez, koji je podržavao Sijada Barea, iznenada odlučio da promeni stranu i podrži Etiopiju. Skoro preko noći povukli su svoje savetnike i trupe, zajedno sa Kubancima koji su takođe pomagali Somaliji.

Za taj preokret Sovjetskog Saveza zaslužna je činjenica da je diktator Etiopije bio veći marksista-lenjinista nego Sijad Bare – pa čak i bezobzirniji. Zato su Rusi smatrali da ga vredi podržati, pa su usmerili oružje, novac i ljudstvo u Etiopiju da bi joj pomogli da porazi Sijada Barea, njihovog nekadašnjeg prijatelja. To je podrazumevalo spuštanje hiljada kubanskih vojnika iz vazduha u Etiopiju.

Ovo je Sijad Bare koji govori da sve ide sjajno sa Rusima – pa zatim snimak sovjetskih saveznika kako nekoliko dana kasnije napuštaju Mogadišu.

A ovo je snimak čudnog, zastrašujućeg sveta pukovnika Mengistua u Etiopiji, kome su Rusi pritekli u pomoć. Snimak je nastao neposredno nakon dolaska Mengistua na vlast 1977. On je upravo otpočeo takozvani Crveni teror. Bilo je to masovno istrebljenje „kontrarevolucionarnih elemenata“, kako ih je Mengistu nazivao – dok su ih drugi znali kao Revolucionarnu partiju egipatskog naroda. Pre toga je ova partija sprovodila takozvani Beli teror – ubijajući Mengistuove simpatizere – inače članove partije Derg.

Tu je jedna vrlo čudna scena na groblju, gde se već kopaju stotine grobova za buduće žrtve Belog terora. Jedan od grobara smrknuto odgovara na pitanja:

Šta je Crveni teror?
Crveni teror sprovode pripadnici revolucije.
A ko su žrtve Crvenog terora?
Oni koji su sprovodili Beli teror.

Rešenje je za Sijada Barea bilo jednostavno. I on je promenio stranu, i zatražio pomoć od Amerikanaca. SAD su počele da šalju novac i oružje u Somaliju. Ali pomoć je stigla prekasno da bi mu pomogla u ratu u Ogadenu. Rusi i hiljade Kubanaca izvršili su kontraofanzivu i razbili somalijsku vojsku. Etiopljani su zatim pokazali oružje koje su zarobili sa natpisima odakle ono dolazi.

I svoju municiju.

Posebno mi se dopada ono „Reakcionarne pakistanske granate“.

Poraz u Ogadenu bio je katastrofalan za Somaliju. Preko milion ljudi prebeglo je iz Ogadena u Somaliju, zemlju koja je tada imala oko 4 miliona stanovnika. Cene hrane su skočile, različite grupe su počele da se sukobljavaju oko dragocene vode i zavladalo je opšte razočarenje u Sijada Barea.

Tokom osamdesetih, Amerikanci su zemlju obasipali raznim oružjem i stotinama hiljada dolara. Kako je ekonomija propadala, država je sve više zavisila od američke pomoći. Ali pomoć je izazvala neobičnu posledicu – klanovska struktura ponovo je ojačala. Sijad Bare je odustao od zamisli da državu očisti od „klanizma“ i počeo je da koristi novac za kupovinu lojalnosti od različitih klanova. Klanovi koji su ga podržavali dobijali su pomoć, oni koji ga nisu podržavali nisu dobijali ništa. Ovo je označilo ključnu promenu, jer su vođe somalijskih klanova počele da gledaju na pomoć kao na sredstvo za dolazak na vlast u Somaliji.

Kada se Hladni rat završio 1990, isključeni klanovi rešili su da obore Sijada Barea. Izbio je rat i Bare je pao. Ali nije se na tome stalo. „Oslobodioci“ su se podelili na manje grupe i počeli žestoko da se obračunavaju. Građanski rat koji je usledio izazvao je strašne posledice, jer je strahovito nasilje bilo osnovni uzrok gladi u zalivskoj oblasti oko Mogadišua. Stotine hiljada ljudi moralo je da beži iz svojih kuća.

Zatim se odigrao jedan od najvećih skandala u proteklih 20 godina. Ujedinjene nacije obećale su da će pomoći – pa nisu uradile ništa. Birokratija koja je nekad obećavala mir u svetu sada je bila razjedena i korumpirana hladnoratovskom politikom – i potpuno je podbacila. Preko godinu dana nije radila ništa – i hiljade Somalaca pomrlo je od gladi.

Ali onda su zapadne televizije otkrile Somaliju. Televizijske ekipe su počele da pristižu iz Britanije i Amerike, i slale su kući zastrašujuće snimke dece na samrti. Televizijske novinare kritikovala je i humanitarna zajednica i oni koji koji su bili protiv slanja pomoći – tvrdili su da televizija pojednostavljuje, emocionalizuje i iskrivljuje realnost na terenu.

Evo jednog filma koji je po mom mišljenju važan u ovoj raspravi. Autor je novinar BBC-a Majkl Buerk, u to vreme stacioniran u Somaliji, i reč je o problemima izveštavanja o takvoj kompleksnoj situaciji. Film je dobar zato što pokazuje koliko su stvari bile haotične i nerazumljive – sa različitim frakcijama u građanskom ratu koje pokušavaju da uspostave kontrolu nad humanitarnom pomoći (zato što su jedino to i znale od osamdesetih godina). Ali pokazuje i koliko su televiziju privlačile dve snažne slike koje su počele da okupiraju dobar deo zapadnjačke imaginacije.

Nedužno dete na samrti,

i strašni zli ljudi u terenskim vozilima.


Dobri i loši momci.

U Alžiru, s druge strane, činilo se da sve ide vrlo dobro. Nemiri su prisilili rukovodstvo vladajućeg FLN-a da odustane od jednopartijske države i uvede pravu demokratiju. U februaru 1989, predsednik Čadili najavio je novi ustav koji će omogućiti postojanje i učešće političkih stranaka na nacionalnim i pokrajinskim izborima. Bio je to veliki korak – i svi su se polagali velike nade u budući demokratski Alžir.

Ali mnogi su bili nepoverljivi. Očiti favorit na svakim budućim izborima bio je FIS – Islamski front spasa – jer su oni već imali nacionalnu organizaciju. Ali pitanje je bilo da li oni zaista veruju u demokratiju? Ili će samo iskoristiti izbore da se dokopaju vlasti pa zatim stvoriti islamsku državu i ukinuti demokratiju. To niko nije mogao da zna.

Ali FIS je imao prednost jer je nudio alternativu korumpiranom režimu. U prvih šest meseci 1990, organizovali su proteste i sastanke, a zatim su 12. juna 1990. ubedljivo pobedili na lokalnim izborima. Osvojili su kontrolu nad većinom komuna u državi.

Ovo je prvi izveštaj BBC-a o šokantnom rezultatu – već se oseća da na Zapadu raste zabrinutost. Bojali su se da se rađa novi Homeini, samo ovoga puta sunitski, a ne šiitski. Tu je i dobar intervju sa jednim tuniskim islamistom koji pokušava da pobije ove strahove. On kaže da zapadne države ne treba da okreću leđa ovom novom islamizmu inače će ostaviti utisak da podržavaju korumpirane vlade, pa će naš narod povezivati diktatore u našim zemljama sa britanskim, američkim i evropskim vladama.

Misteriju o FIS-u oličavala su dvojica vođa islamističkog pokreta. Jedan je bio urbani Abasi Madani, koji je vozio mercedes i umirivao alžirsku srednju klasu da će sve biti u redu.

Drugi je bio harizmatični Ali Belhadž, koji je vozio mali motocikl i bio fantastičan govornik. Njega je podržavala siromašna gradska omladina. Njih su zvali„hitisti“ od arapske reči „hit“, što znači zid. Tako su se zvali jer su milioni hitista po ceo dan stajali prislonjeni uz neki zid, jer nisu imali drugog posla.

U FIS-u je posle lokalnih izbora nastala euforija – ali efekat je bilo produbljivanje misterije i strahova. Grupe mladih sledbenika FIS-a počele su u nekim oblastima da nameću svoju verziju šerijatskog prava. Žene zaposlene u lokalnim komunama primorane su da nose marame, zatvarani su video klubovi i radnje koje su prodavale alkoholna pića. I srednja klasa koja je podržavala FIS počela je da brine.

Stvari su se pogoršale. Krajem 1990, Ali Belhadž je dao intervju gde je izneo teoriju kako zapadna kultura – naročito francuska – truje glave mladih Alžiraca. To je moralo da se spreči. Kako je rekao, namera mu je bila: da proteram Francusku iz Alžira, intelektualno i ideološki, i da već jednom završimo sa onima koje je Francuska zadojila svojim otrovnim mlekom.

Hitisti su bili oduševljeni – i grupice njih počele su da lome satelitske antene koje su ulivale otrovno mleko u glave Alžiraca.

Alžirskoj srednjoj klasi se ovo nije dopalo. Osećali su se zarobljenima u sve manjem mehuru – izolovani od sveta sa kojim su ih povezivale francuske vesti i satelitske antene. Takođe su se bojali hitističkih grupa koje su patrolirale ulicama i premlaćivale devojke bez marama.

Osetivši nezadovoljstvo, vladari iz FLN-a zaigrali su prljavo. Napravili su novu podelu izbornih jedinica tako da umanje šanse FIS-a za pobedu. Reagujući na to, rukovodstvo FIS-a se razbesnelo i u junu 1991. pozvalo na generalni štrajk. Hiljade njihovih sledbenika zauzeli su trgove u centru Alžira, i sve je zamirisalo na Arapsko proleće.

Na konferenciji za novinare, Ali Belhadž je dao dramatičnu izjavu. Rekao je da će on, ako vladajuća elita pokuša da zaustavi FIS, uzeti oružje i boriti se kao njegov otac koji se borio protiv Francuza. To je zaista dramatičan momenat koji otkriva koliko je harizme imao Belhadž – kao i zašto se srednja klasa bojala FIS-a.

U odgovoru na to, alžirska vlada je proglasila vanredno stanje, izvela vojsku na ulice i odložila izbore. Belhadž i Madani su uhapšeni.

Alžir je bio u dramatičnoj krizi. Evo jedne scene koja pokazuje koliko je situacija bila napeta. Sin Alija Belhadža govori na masovnom skupu islamista. Sin ima neverovatnu snagu i harizmu – poput oca. Odgovor mase isto tako pokazuje sa čime se alžirska vlada igrala pokušavajući da uskrati FIS-u izbornu pobedu za koju su svi znali da sledi.

Ovde su i inserti iz jedne odlične reportaže snimljene u vreme junske krize i okupacije trgova. Reportaža prenosi raspoloženje tog vremena i pokazuje sve veći strah srednje klase od FIS-a i islamista.

Ali upravo kada je FIS pokušavao da iscedi francuski i zapadnjački otrov iz alžirskih glava, Zapad se – ili tačnije Amerika – vratio na velika vrata da preuzme Somaliju.

U Somaliji se za godinu dana, od decembra 1992. do kraja 1993. odigrao neverovatan niz događaja – rukovođen jednom novom idejom. Radilo se o uverenju da možete da izvršite invaziju na stranu zemlju, ne zato što vam ona preti ili zbog vojne strategije – nego iz dobrih namera i želje da spasete nedužne ljude. Sve je krenulo naopako.

Nesposobnost Ujedinjenih nacija da pomognu žrtvama gladi, u kombinaciji sa televizijskim prizorima izgladnele dece, šokirala je Ameriku. Moćna grupa ljudi iz nekih humanitarnih agencija predložila je alternativno rešenje. Ti ljudi su bili poznati kao „međunarodni humanitarci“, a njihovo rešenje, nezamislivo do pre nekoliko godina, bilo je da država može vojno da se okupira na humanitarnoj osnovi.

Njih su vodili iskreni motivi – ali ova ideja će im dati neverovatnu moć, naročito jer su razne druge grupe u Vašingtonu u njoj prepoznale zgodnu priliku za sebe, sada kad je Hladni rat prošao. U decembru 1992, talas političkog pritiska zasuo je odlazećeg predsednika Džordža Buša. Pokrenuli su ga humanitatci poput Filipa Džonsona, predsednika organizacije CARE-US, koji je predsedniku pisao otvorena pisma i jasno mu poručivao: Međunarodna zajednica, uz pomoć vojnih snaga UN, treba da uđe i preuzme kontrolu nad Somalijom, jer tamo uopšte nema vlade.

Podržavali su ga moćni kolumnisti poput Leslija Gelba iz New York Timesa, koji je ovo još jasnije sročio – rekao je da bi politika trebalo da se vodi pod devizom „pucaj da nahraniš“. Uključila se i američka vojska, koja je želela da dokaže kako je sposobna za OOTW – „Operacije koje nisu ratne“. Zatim su se za istu stvar zalagali i neki elementi iz Stejt departmenta, kao i Ujedinjene nacije iz griže savesti i želje da se predstave u dobrom svetlu. Zvaničnici UN rekli su navinarima da je oko 80% pomoći u hrani pokradeno – što je bilo potpuno netačno. Prava cifra je bila mnogo bliža 20%.

Dobar poznavalac afričkih problema Aleks de Val napisao je sjajnu knjigu koja detaljno opisuje kako se ova pomama za intervencijom pojačala u poslednjih nekoliko nedelja Bušove administracije – i kako je u tom procesu država Somalija tragično pojednostavljena. Knjiga se zove Famine Crimes, i u njoj De Val piše: Dok su bubnjevi za intervenciju dostizali krešendo, vizija Somalije u kojoj američki marinci intervenišu potpuno se razlikovala od prave Somalije u kojoj žive Somalci.

A evo jednog fantastičnog, jasnog i promišljenog dokumentarca o tome šta se zatim desilo u Somaliji. Snimio ga je britanski novinar i dobar poznavalac afričke istorije Ričard Dauden, tokom prvih šest meseci nakon invazije. On polazi od viktorijanskog vremena i objašnjava kako je britanski misionar Dejvid Livingston bio humanitarni intervencionista svoga doba. Livingstona je šokirala arapska trgovina robljem i ubedio je britansku vladu da interveniše – što je nužno dovelo do evropskog preuzimanja Afrike.

Dauden je ubeđen da intervencija u Somaliji 1992 – operacija Povratak nade – ide istim stopama i da vodi do praktičnog imperijalističkog okupiranja države. On beleži fantastične detalje – poput svakodnevnih jutarnjih sastanaka funkcionera humanitarnih organizacija i američke vojske. To je bila de facto vlada Somalije, samo se nije tako zvala, ali koja je, kako Dauden pokazuje, potpuno ignorisala Somalce.

Prikazani su i drugi faktori u igri. Pentagon, koji očajnički pokušava da održi svoj budžet, bivšeg sekretara odbrane – izvesnog Dika Čejnija – koji kaže da to nije istina, i pravu zvezdu programa, američkog marinca intervjuisanog na ulici, koji jasno obrazlaže situaciju: Ovo mesto je prepuno američkih privatnih kompanija koje se nadmeću za ugovore. Ministarstvo odbrane jedino tome služi. Mi smo telohranitelji američkih privatnika… Vi bi trebalo to da znate – školovan ste čovek.

Daudenov film sniman je tokom prvih šest meseci 1992. Međutim, propustio je jedan element koji će nastupiti sa Klintonovom administracijom i dodatno zakomplikovati priču.

Bušovu administraciju ubedili su da interveniše – ali to su bili ljudi konzervativnih pogleda. Njihov cilj je bio da zaštite humanitarne grupe koje su hranile izgladnele Somalce. Jedini problem je bio u tome što je glad, dok su marinci stigli, bila praktično završena. Suočena sa ovom činjenicom i rastućim pritiskom da proširi misiju – Klintonova administracija dobila je novu ideju: izgradnju nacije (state building).

To je podrazumevalo stvaranje nove mirne države u Somaliji. Što je značilo da moraju da se obračunaju sa vođama paravojnih jedinica koje su pravile haos u državi. Jedan od najmoćnijih bio je general Muhamed Farah Aidid. To je bio vođa jedne od grupa koje su zbacile Sijada Barea i njegova paravojska je sada bila glavna u Mogadišuu.

General Aidid nije bio samo gangster, kako su ga predstavljali. Bio je u Bareovoj vladi, bio je ambasador u Indiji i u jednom trenutku Bareov šef obaveštajne službe. Problem za Amerikance u Mogadišu bilo je u tome što je Ajdid mislio da im je prijatelj. Kada su prvi put došli, obratili su se njemu da zaštiti humanitarne agancije, davali izjave u novinama o tome kako je on spreman da pomogne, pa su mu čak i iznajmili kuću.

Ali sada je Aidid bio prepreka izgradnji nacije. To je postalo očigledno u junu, kada je grupa pakistanskih vojnika UN-a pretresla neke Aididove zgrade – uključujući Radio Mogadišu. Aididovi ljudi su ih presreli i ubili 24 Pakistanca. Od tog trenutka general Aidid počeo je da gleda UN i njihove američke sponzore drugim očima. Shvatio je da su oni nalik suparničkom klanu. I počeo je četvoromesečni rat.

U ratu su stradale hiljade Somalaca. Aleks de Val napisao je članak u kome optužuje SAD i druge vojnike pod njihovom kontrolom za ozbiljne ratne zločine u Somaliji. U članku detaljno opisuje višemesečne oružane sukobe u gradu – kada su Amerikanci gađali raketama zgradu gde se sastala grupa Aididovih simpatizera i ubili 54 civila, i svesno gađali raketama bolnicu punu nevinih ljudi jer su mislili da se Aidid tamo krije.

Ovo je insert iz dokumentarca snimljenog 1994. koji govori o ovom ratu i njegovom završetku ispred hotela Olimpija 1993. To su pravi događaji kasnije pretočeni u film Pad crnog jastreba.

I u Alžiru je počeo krvavi teroristički rat. Ali on će trajati šest godina.

Početkom 1992, alžirska vojska je došla na vlast državnim udarom. Povod je bila pobeda FIS-a u prvom krugu odloženih izbora – i vojska je tvrdila da mora da otkaže sve izbore „kako bi odbranila demokratiju“. FIS je raspušten i preko 40.000 ljudi je uhapšeno i poslato u logore duboko u Sahari.

Godinu dana život je tekao relativno mirno. Ali zatim su formirane radikalne džihadističke grupe od ostataka tvrdog jezga FIS-a i drugih islamista. Ključni čovek koji je ujedinio brojne grupe u takozvanu GIA – Oružanu islamsku grupu – bio je automehaničar iz Alžira po imenu Abdelhak Layada.

U martu 1993, Lajada je u jednom intervjuu obrazložio svoju teoriju. Citirao je misli Osvalda Špenglera o propasti Zapada i Bertranda Rasela o tome kako je „vreme belog čoveka prošlo“ – i prognozirao da je sada vreme za novo islamsko društvo. Zatim je objasnio da svi protivnici takvog društva treba da budu pobijeni.

Lajada je ovo pravdao teorijom na kojoj se temelji savremeni islamizam, ali koja je izrazito opasna, budući da je vrlo neprecizna. Po toj teoriji, oni koji sudeluju u politici i vlasti po zapadnom stilu zapadaju u stanje varvarstva ili „džalijaha“, što znači da više nisu muslimani. Dakle, oni su nevernici, ili „takfir“ – što znači da ih je dozvoljeno ubiti.

Opasnost je bila u tome što nije postojao objektivan način da se definiše ko je pobožan a ko nije. Lajada je rekao da se to ne odnosi samo na političare, nego i na svakog ko ima bilo kakve veze s političarima. Tako su, počev od marta 1993, islamisti počeli da ubijaju intelektualce, novinare, lekare i profesore. Mnogi od tih ljudi nisu imali nikakve veze s režimom, ali u očima mladih hitista ovo su bili omraženi intelektualci koji govore francuski, i to je bilo dovoljno.

Zatim je Lajada uhapšen. Novi vođa GIA zvao se Džafar al Afgani – jer se borio u Avganistanu – i on je dodatno proširio kategoriju onih koje je dozvoljeno ubiti. Časno je, rekao je on, ubijati bezbožne strance i bezbožne Alžirce. Pokret je počela da zahvata opasna logika nedomišljenih teorija islamizma.

Ovo je insert iz filma o islamističkom terorističkom pokretu u Alžiru. Snimljen je 1994. dok je broj ubistava rastao. Snimani su islamski borci u planinskim kampovima, i prizor je vrlo neobičan. Oni poziraju za kamere, a atmosfera je slična onoj u odmaralištu. Svi se izležavaju u gledaju televiziju, pa zatim ustaju da faksom pošalju pretnje smrću, pa onda sedaju za šivaću mašinu da zakrpe pocepane kožne redenike.

Najuvrnutiji deo je kada „majstor za bombe“ pokazuje kako se pravi ogromna bomba pomoću plinske boce. To je kao neka groteskna kulinarska emisija – sve do začina koje ubacuje na kraju – užasnih metalnih šrapnela, da što više ljudi strada.

Zatim se u septembru 1994. nešto vrlo čudno dogodilo sa GIA. Nakon što su ubijena dvojica njenih vođa, postavljen je novi čovek po imenu Džamel Zituni, sin živinara.

On je proširio nasilne akcije – pre svega pokretanjem terorističke kampanje u Francuskoj. Zatim je logično proširio spisak legitimnih meta. Zituni je obavio da su pripadnici drugih islamističkih frakcija koje se ne slažu s njim takođe zlikovci – pa i njih treba pobiti.

Nije se na tome stalo. Čitave 1995. trajale su čistke u samoj GIA – što je značilo da je Zituni smatrao nevernicima i one oko sebe. Njegovi suparnici u GIA, ali i neki novinari, bili su ubeđeni da je on marioneta alžirskih obaveštajnih službi. Da su službe lukavo usmeravale ludačku logiku islamizma tako da pokret sam sebe uništi.

Ali možda i nije bilo baš tako, jer je situacija postala još uvrnutija i strašnija. U julu 1996, Zituni je ubijen i na čelo grupe je došao Antar Zuabri.

GIA je zatim počela da ubija stotine običnih Alžiraca u nizu strahovitih masakara koji su kulminirali strašnim pokoljima u avgustu i septembru. GIA je preuzela odgovornost za ubistva i saopštila da su ona opravdana jer je sada svako ko nije član GIA nevernik i treba da bude ubijen. Kao što piše istoričar islamizma Žil Kepel, GIA je odlučila da ekskomunicira čitavo društvo. Osim njih samih, svi ostali moraju biti ubijeni.

Bilo je to ludilo, i islamistički pokret u Alžiru se raspao.

Ovo su neki inserti iz reportaže o užasu koji su stvarali i teroristi i vlada. Počinje sa ženom po imenu Zora, veoma živahnom portparolkom vojnih vladara. Zatim sledi demonstracija realnosti.

U središtu obeju priča – u Somaliji i Alžiru – krije se jednostavno pitanje: da li su haos i užas mogli da se izbegnu?

U oba slučaja postoje zanimljive indicije.

U Somaliji, to je jedno mesto koje, što se tiče ostatka sveta, ne postoji. Reč je o nezavisnoj Republici Somalilend – velikoj teritoriji na severu Somalije koja se 1991. otcepila i proglasila za nezavisnu državu. Od tada je narod Somalilenda izgradio – odozdo – bezbednu, uspešnu i demokratsku državu bez ikakve spoljne pomoći ili intervencije.

To je fascinantna priča koja je prošla gotovo nezapaženo. Nakon 1991. hiljade Somalaca vratili su se iz inostranstva i počeli u novoj državi da osnivaju mala porodična preduzeća koja su postepeno obnovila državu bez ikakvog centralizovanog usmeravanja. Ti ljudi su prozvani „pionirima Somalilenda“. Onda je iz toga rođena nova ideja o tome kako se somalijski klanovski sistem može integrisati u višepartijsku demokratiju. Ova ideja je razvijana demokratski, kroz niz građanskih skupova – a nije nametnuta od strane zapadnjačkih „graditelja nacija“.

Novinarka Meri Harper je urednica svetskog servica BBC-a u Africi i napisala je briljantnu knjigu o Somaliji i njenoj novijoj istoriji. Svako ko želi da shvati šta se zaista događalo u toj zemlji trebalo bi da je pročita. Knjiga se zove Getting Somalia Wrong, i autorka apsolutno nedvosmisleno piše šta priča o Somalilendu znači:

„Budući da zapadni modeli pomirenja i izgradnje države nisu nametani sa strane, Somalilend je na neki način izbegao sudbinu Somalije. Primer Somalilenda je pokazao da, kada ih ostavite na miru, Somalci mogu da naprave funkcionalnu nacionalnu državu. Po proglašenju nezavisnosti od Somalije 1991, narod Somalilenda je pogledao u svoju tradiciju, izgradio sistem, u početku zasnovan na klanovskoj politici, ali koji je vremenom inkorporirao savremenije političke institucije i procese. Osmišljen je hibridni sistem vladavine, gde su institucije po ugledu na zapadnjačke spojene sa tradicionalnijim oblicima društvenog i političkog organizovanja. Taj sisem je utemeljen na narodnom konsenzusu a ne nametnut sa strane.“

Ovo je vlada Somalilenda – zemlje koju ne priznaje nijedna država na svetu.

U arhivi BBC-a nema praktično nijednog izveštaja o tome šta se dogodilo u Somalilendu – osim jednog filma koji je 2005. snimio neustrašivi reporter Sajmon Riv. On je otišao da pronađe ovo mesto za koje svaka vlast tvrdi da ne postoji. To je sjajan film pun sjajnih podataka. U jednom trenutku, reporter odlazi na aerodrom koji je nekada izgradio Sovjetski Savez – i koji ima najdužu pistu u Africi. Amerikanci su ga kasnije iskoristili u potpuno neočekivane svrhe.

Indicija za ono što se moglo desiti u Alžiru može se potražiti u haosu 1991, kada se islamistička partija FIS spremala da dođe na vlast.

U prvom izbornom krugu decembra 1991, FIS je izgubio skoro milion glasova od lokalnih izbora prethodne godine. FIS je ipak ubedljivo pobedio – ali veliki gubitak podrške otkrivao je da su islamisti počeli da plaše i odbijaju velike delove alžirske srednje klase. Istoričar islamizma Žil Kepel tvrdi da je ovo značilo da FIS više nije bio na vrhuncu svoje političke snage.

Niko ne zna da li je to tačno – ali da je FIS ostavljen na miru, morao bi da se suoči sa činjenicom da gubi podršku vrlo uticajnih delova građanske klase u Alžiru. Zatim bi morali da se suoče sa realnošću vlasti u složenom modernom društvu.

Umesto toga oni su proterani u divljinu – i doslovno i metaforički. To je prouzrokovalo nasilne iluzije. Islamiste je zanela pojednostavljena vizija alžirskog društva – podeljenog na hitiste i zlu prozapadnu elitu zatrovanu demokratijom. To ih je navelo da poveruju da nasiljem mogu da nametnu društvo kakvo žele.

Ali možda se isto ovo dogodilo i Zapadu u Somaliji sa humanitarnom intervencijom?

Godine 1992, neformalna grupa humanitarnih internacionalista, eksperata, političara i televizijskih novinara izmislila je uprošćenu viziju Somalije. Bila je to zemlja puna nedužne izgladnele dece i zlih paravojnih zapovednika koji se vozikaju u džipovima. To je bila slika skoro potpuno odvojena od složenih pitanja vlasti koja su izazvala haos u Somaliji.

Zatim, kada stvari nisu krenule tako glatko kao što je humanitarna vizija predviđala – i kada su se zapadnjaci upleli u lokalne sukobe – posegnuli su za nasljem kako bi državi nametnuli pojednostavljenu viziju demokratije i izgradnje nacije.


Još uvek ništa nismo naučili.

Deset godina od 1994. Somalija je klizila u haos. To nije izazvala propala intervencija Zapada – Somalci za to snose veliku odgovornost. Ali zatim se 2005. pojavio islamski pokret pod nazivom Unija islamskih sudova (UIS), koji je počeo da nameće novu vrstu poretka i stabilnosti u nekim oblastima države preko šerijatskih sudova. Meri Harper i drugi novinari koji poznaju Somaliju tvrde da je Unija islamskih sudova predstavljala lokalni pokušaj uspostavljanja reda i osnovnih službi – sličan onome što se desilo u Somalilendu na severu. On se ne sme romantizovati, ali to je fragmentarna i suštinski lokalna verzija političkog islama – gde su nasilni ekstremisti ubedljivo u manjini.

Amerika je odgovorila tako što je odmah proglasila UIS za još jedan deo globalne džihadske mereže povezane sa „Al Kaidom“. Kroz šest meseci, Somaliju je napala Etiopija – uz podršku Amerike i ogromnih američkih razarača i ratne mornarice. UIS je nestala – ali islamistički pokret se zatim ponovo pojavio u mnogo agresivnijem obliku oličen u grupi Al Šabab. Meri Harper kaže da je Amerika intervencijom u Somaliji strvorila upravo ono čega se bojala.

Ista stvar se sada dešava na severu Afrike: u Maliju, u severnoj Nigeriji sa grupom Boko Haram, i u Alžiru sa ostacima GIA. U svakom od ovih primera, zapadni političari i komentatori uprošćeno predstavljaju ove suštinski lokalne bitke za vlast kao deo globalne borbe protiv „Al Kaide“.

Tačno je da tu ima islamskih ekstremista koji na sav glas viču da su udruženi u globalni pokret. Ali stvarnost govori da ta vrsta ekstremnog islamizma nije uspela nigde. Od Alžira 1990, nijedna ekstremna selafijsko-džihadska grupa nije uspela da preuzme vlast i stvori društvo kakvo priželjkuje. Razlog njihovog neuspeha je jednostavan – rastuća gradska srednja klasa širom arapskog sveta to ne želi. Da biste videli šta se dešava, samo pogledajte sukobe koje sada razdiru Egipat.

Međutim, naši političari u sprezi sa ekspertima za terorizam padaju na islamističko busanje u grudi – i tako postaju njihovi promoteri. To znači da zapadne elite podstiču promociju neuspešnog revolucionarnog pokreta, istovremeno ignorišući naznake moguće afričke budućnosti – novih sistema višepartijske demokratije izgrađene odozdo u mestima poput Somalilenda. Bez ičije pomoći, i bez nametanja centralizovanih oblika kontrole sa Zapada.

U međuvremenu, većina zapadnih humanitarnih agencija u Africi sada se drži strogog pravila. Više ne razgovaraju sa novinarima i televizijom. Sve što rade, rade u potpunoj tajnosti. Imajući u vidu ono što se dogodilo u mestima poput Somalije, to je vrlo razumna odluka. Ali mi i naši lideri tako ostajemo izgubljeni u šumi, tražeći zločince sakrivene iza drveća.

Adam Curtis, bbc.co.uk, 30.01.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 09.02.2013.

NAŠ TERORIZAM