- Peščanik - https://pescanik.net -

Paradoks ksenofobije

Česte ponovne pojave neonacističkih organizacija, kao promotera novih/starih ideologija nacizma, a svakako u većoj meri baziranih na ksenofobiji i rasizmu, postavljaju pitanje opšteg i suštinskog porekla ovakvih grupa. Često se kao koren problema, u većini istočnoevropskih zemalja, navodi učenje o suštini nacionalnog identiteta, de facto implementiranog 90-ih godina u uslovima povlačenja komunizma kao novog modela nacionalnih ideologija. Dakle, bilo je to učenje koje nije moralo biti potpuno zvanično, otvoreno i institucionalno sprovođeno, ali koje se indirektno pretpostavljalo u uslovima odrastanja tada mladih generacija ljudi. Nusprodukt time neretko izazvane nacionalne histerije, je i pretpostavka o superiornosti sopstvenog nad drugim narodima. Kao primarni razlog za često nasilno insistiranje, u našoj i nekim susednim zemljama, na tim i takvim shvatanjima, mnogi će često navesti odrastanje u uslovima pratećeg ratnog ambijenta, gde su čitave genercije bile upućene na rat i nasilje kao legitimna sredstva za rešenja mnogih nesporazuma i nesuglasica. Međutim, razlog zbog kojeg je takvo shvatanje uopšte moguće u nemalom delu populacije, je zapravo u suštinskom nerazumevanju osnovnih primesa na kojima se ksenofobicne i rasističke ideologije zasnivaju. Dakle, kao što je i Biljana Stojković takođe napomenula, neznanje i dezinformacije su u korenu mnogih problema sa kojima se danas suočavamo.

Baza insistiranja na nacionalnoj superiornosti pojedinih naroda proističe od eugenike (eugenics), socijalne filozofije kojom se zagovara poboljšanje ljudskih karakteristika budućih generacija kroz selekciju ljudi podobnih za stvaranje potomstva (bioloski „superiornih”) i sprečavanja manje podobnih ljudi (bioloski „inferiornih”) za stvaranje svog potomstva. Prvenstvena ideja eugenike potiče od Ser Francisa Galtona, koji se[1] bavio proučavanjem naslednosti ljudskih karakteristika. On se bavio statističkim proučavanjem naslednosti različitih ljudskih osobenosti i njihovom kategorizacijom na nasledne (nature) i na one usvojene odgojem (nurture). Sprovodio je statističke studije na velikom uzorku porodica, koje su pokazale da su, zaista, određene karakteristike zastupljenije među ljudima koji su u rodbinskim vezama, nego među celokupnom populacijom. Takve karakteristike je kategorisao kao nasledne. Dakle, superiornost sopstvenog naroda, prema raznim rasističkim ideologijama, u osnovi proističe iz verovanja da ja taj narod već prošao kroz ovakav model selekcije u nekom skorijem ili u ranijem periodu.

Međutim, prvobitni okidač statističke studije Fransisa Galtona je bilo objavljivanje knjige Poreklo vrsta, njegovog zapravo rođaka Čarlsa Darvina.[2] U tom delu, Darvin je ukazao na postojanje naslednih karakteristika i na model kako bi se takve nasledne karakteristike mogle propagirati kroz naredne generacije. Osnovna premisa njegovog modela je prirodna selekcija, proces koji bi dovodio do evolucije populacija i, samim tim, stvaranja novih vrsta. Time je Darvin otvorio vrata razmatranjima da bi sličan model mogao biti funkcionalan među ljudskim populacijama, pretpostavljajuci isti model naslednosti karakteristika kao i kod životinjih vrsta, uglavnom ptica, koje je i sam proučavao i na osnovu kojih je izgradio svoj model naslednosti osobina. Dakle, u suštini shvatanja evolucije je proces selekcije, koji će nešto kasnije i sam Galton zagovarati, kao model primenljiv na ljudske populacije.

Prvobitni generalni model grupisanja biljaka i životinja u vrste, na osnovu njihovih fizionomskih karakteristika, uspostavljen je od strane Švedskog botanicara, zoologa i doktora, Karla Linea.[3] Taksonomija koju je uspostavio Karl Line se nije bavila pitanjem porekla različitih vrsta, već je za stvaraoca svega živog pretpostavljala Boga (Bog je stvorio, Line je organizovao, lat. Deus creavit, Linnaeus disposuit). Štaviše, on je izvršio i kategorizaciju ljudi na pet rasa: Africanus (Afrikanac), Americanus (američki Indijanac), Asiaticus (Azijat), Europeanus (belac) i Monstrosus (mitska rasa), baziranu prvenstveno po geografskom mestu porekla (kontinentu), a potom i po boji koze. Analogno klasifikaciji životinjskih i biljnih vrsta, on je opisao i karakteristike svojstvene svakoj od ljudskih rasa. Međutim, Karl Line je sve karakteristike opisao kao urođene i, samim tim, biološki svojstvene tim rasama (koje su kasnije kategorisane kao nature), ne uzimajući u obzir mogućnost da neke od proučavanih karakteristika mobu biti i usvojene (nurture), čime su de facto i implicitno potvrđene različite predrasude kojima su ljudi iz tod vremena, ali i dugo nakon toga, bili skloni. U suštini, model koji je zastupao Line je u potpunosti bio u sklopu tadašnjeg zvaničnog učenja same crkve. Modeli koje su zagovarali Darvin i potom Galton su zapravo bili u koliziji sa tadašnjim crkvenim učenjem, jer su zagovarali da promene i razlike u karakteristikama raznih vrsta životinja, pa i ljudskih populacija, potiču u većem domenu od prirodne selekcije.

Dakle, ideologije koje promovišu eugenički model naslednosti su valjane samo u slučaju da se ljudi vide kao jednostavni biološki materijal, kojim je moguće manipulisati npr. raznim laboratorijskim intervencijama. Štaviše, takve ideologije umanjuju i negiraju sve druge osobine ljudskosti do njihove biološke supstance, posmatrajuci čoveka kao jednostavni organizam, na kojeg se može uticati i jednostavnim okolnostima ili laboratorijskim intervencijama. Međutim, pozivajući se na ideju eugenike ili neke od pojedinosti izvedenih iz takve ideologije, i time insistirajući na sopstvenoj superiornosti, ksenofobi, rasisti i njima slični ideolozi se implicitno pozivaju na valjanost i tačnost teorije evolucije. Paradoks se sastoji u čestom stavu takvih ljudi da je čovečije poreklo u osnovi od Boga, čime se, sa njihovog stanovišta, negira teorija evolucije. Teorija evolucije je, dakle, osnovna premisa eugenike, na kojoj se i zasniva čitava ideologija ksenofobičnih i raznih drugih njima sličnih grupa. Suština ove kontradikcije in terminis je zapravo u nakaradnom i veoma površnom shvatanju ideologije koja sa zastupa.

Dakle, suština problema je u neshvatanju osnovnih stanovišta i porekla različitih teorija o nastanku čoveka, pogotovo onih koje se zastupaju kao valjane. Problem je donekle analogan onom koji je postojao oko navodne nekompatibilnosti u shvatanju nastanka čoveka, kako je opisano u Bibliji, i nastanka ljudske vrste putem evolucije, na šta upućuju brojne naučne činjenice. Papa Pije XII[4] je 1950. godine ponudio tumačenje Svetog pisma, prema kojem nije u domenu Crkve, ili religije uopšte, da se bavi biološkim poreklom čoveka, već isključvo njegovim duhovnim nastankom. Dakle, takvim predloženim tumačenjem Svetog pisma bilo bi dozvoljeno prihvatanje teorije evolucije bez negiranja navoda iz Biblije, jer je pitanje biološkog nastanka čoveka svrstano u isključivu nadležnost nauke, dok se, kolokvijalno rečeno, duhovnim nastankom čoveka bavi religija ili crkva, kao njen institucionalni predstavnik u slučaju hrišćanstva. Naposletku, takvo tumačenje Svetog pisma ipak ne opravdava eugeniku, jer se genetska naslednost osobina, u kontekstu biologije, uopšte ne bavi stečenim osobinama ljudi (nurture), već isključivo njihovim biološki naslednim (nature) osobinama. Dakle, osnovni problem eugenike je da su moderni derivati te ideologije zasnovani na neprincipijalnim stanovištima koja proističu iz nekih nakaradnih naučnih shvatanja ili razumevanja činjenica, dok se u isto vreme ta stanovišta u osnovi odbacuju, jer su navodno u koliziji sa prevlađujućom crkvenom doktrinom.

 
Poglavlje iz knjige u pripremi, u kojoj će autor razmatrati veze između etike i biologije.

Peščanik.net, 11.03.2009.

———–    

  1.  Galton, Francis (1883). Inquiries into Human Faculty and its Development. London: Macmillan.
  2.  Darwin, Charles (1859). The Origin of Species by means of Natural Selection. London: John Murray
  3.  Linnaeus, Carolus (1758). Systema naturae. 10th edition (in Latin), Holmiae (Laurentii Salvii).
  4.  Pius XII (1950). Humani Generis. St. Peter’s, Rome.