Marijeti, Maru i Denisu
Unatoč tome što prefiks pod u riječi podneblje upućuje na ono što se nalazi ispodneba, dakle zemlja, zemljište, krajobraz, polja, rijeke, planine i doline, pri izgovaranju ili razmišljanju o podneblju naša pozornost ostaje prikovana za nebo, za neblje. Privlačnost neba za naš duh, njegova premoć nad zemljom, barem na jezično-asocijativnoj razini, ostaje neupitnom. Nebo nam nije pod nogama, ne možemo po njemu hodati (osim ako ne postanemo sveci, ali o tome ćemo nešto kasnije), ne možemo ga svojim rukama mijenjati ili alatima obrađivati. No postoje podneblja koja itekako znaju svladati nebo i oblikovati ga svojom sirovom snagom. Takvo podneblje jadranski je krš.
O tom sam naizglednom paradoksu počeo razmišljati jednog proljetnog dana vraćajući se od dragih prijatelja vinara koji žive u malom mjestu Prizdrina, na poluotoku Pelješcu. Autobus koji me je trebao odvesti do Dubrovnika, unatoč mahanju, projurio je pokraj lokalnog stajališta, ostavivši me sama na cesti. Mogao sam se vratiti prijateljima i ostati još jedan dan kod njih ili ih zamoliti da me prebace do Stona. No odlučio sam još malo uživati u osami usred pelješkog krajolika koji me uvijek iznova zadivi svojom raznolikošću. Tada sam primijetio da oblaci, koji su, nošeni nebeskim strujama, dolazili iz smjera Orebića, nad predjelom Prizdrine i okolice, naglo mijenjaju oblik i gotovo potpuno nestaju iznad moje glave. Neka ih je nevidljiva ruka grabila i mrvila, mijesila kao svježe tijesto, oblikovala prema svojim nakanama. Isprva sam pomislio kako je to posve obična pojava: oblaci koji klize iznad hladnijeg mora kada dođu poviše ugrijanog krša, jednostavno se rasplinu. Sjetio sam se riječi podneblje i počeo više obraćati pozornost na ono što se događa na tom mjestu susreta neba i zemlje.
Povukao sam se pod staničnu strehu kako se ne bih pržio na suncu i tu, igrom slučaja ili sudbine, pronašao dokaz o snazi utjecaja žilavog predjela na nebesa: na unutrašnjosti stanice selotejpom je bio zalijepljen mali plakat koji je stanovnike Pelješca pozivao na festu Gospe Delorite, koja se lokalno štuje kao zaštitnica pomoraca i ribara. Uz prigodan tekst, na plakatu se nalazio i prikaz Gospe. I upravo je njezin izgled, ali i izgled malog Isusa kojeg je držala u naručju, bio ono što mi je zapelo za oko: oboje su imali izrazito tamnu put, bili su „opaljeni suncem“ poput peljeških težaka. Štoviše, imali su nešto gotovo kreolsko u sebi. Ono što posebno dođe do izražaja na slikama ovakvih svetaca, poput tamnoputog svetog Nikole iz Barija (Sanda Necòle gnore, u lokalnom dijalektu), njihove su oči, odnosno bjeloočnice. Kontrast s bojom kože očima daje na živosti i prodornosti. Imate dojam da vas odista gledaju, pomno ispitujući vaša duševna nagnuća.
Sveci, opće je poznato, obitavaju na nebu, ali se k njemu uzdižu sa zemlje. Nije mi nakana ovdje ulaziti u složenu i nedvojbeno uzbudljivu logiku svetaštva u kršćanstvu. Na plakatu ispod strehe stanice u Prizdrini toga dana nalazio se prikaz jedne svetice, djevice Marije, koja se na Zemlji rodila i na njoj provela cijeli svoj život, da bi se potom, zahvaljujući svom uzornom životu, bezgrešnom začeću i majčinstvu (ni manje ni više) Božjeg sina, uzdigla na nebo, i njezina sina, jedinog među ljudima koji se utjelovio kao božji sin-iskupitelj, sišavši s neba na Zemlju. No neovisno o podrijetlu, božanskom, polubožanskom ili ljudskom, sunce im je u kožu utisnulo kolur pelješkog podneblja. U jadranskom kršu čak i sveci i Božji sinovi dijele sudbinu njegovih ljudi, ne mogu se otrgnuti postojanosti njegova kamena, upornosti i strpljivosti raslinja ni Sunčevoj žegi. Moglo bi se odista govoriti o nekoj vrsti svetačkoraznolikosti, odnosno o razlikama koje u način štovanja, ali i u izgled i ponašanje nominalno istog sveca, utiskuju značajke lokalnog podneblja.
Ali i ovdje, u slučaju svetačko-božanske puti, krajolik nadvladava nebesa jer boja kože crnih Gospi, kult kojih je vrlo raširen u Hrvatskoj (Sveta Marija Bistrička), ne dolazi samo od Sunca već upravo od zemlje. Poganske božice plodnosti i poljodjelstva, poput grčke Demetre ili rimske Cerere, predstavljane su crnom puti koja simbolizira upravo plodnu, duboku, tamnu zemlju, zemlju iz čije dubine buja život. Njihov odjek u kršćanstvu tamnopute su Madone. I naravno, simbolika nije ostala samo na površini, na koži: Djevica je Marija u kršćanskoj simbolici „životvornaposuda“, otvorena bez zadrške Božjoj volji, posuda koja, kao zemlja, u sebi nosi božji plod.
Stotinama se, ako ne i tisućama godina, na poljodjelce, u koje spadaju i vinari, gledalo kao na vrijedne ljude kojih život uvelike ovisi o dobronamjernosti neba. Ta nadmoć neba nad zemljom učinila je da izgubimo iz vida predio koji je toliko snažan da mu se čak i nebo mora povinovati, mora se nakloniti njegovim ćudima. Zato kada gledaju u nebo ne bi li dokučili kakvo im ono vrijeme donosi, ljudi na takvim mjestima odgovor moraju tražiti i od krajolika u kojem žive. Na Pelješcu postoji dio, odvojen visokim brdskim hrptom od mora, u kojemu svake zime temperatura pada ispod nule, a snježni pokrivač nekada zna dosegnuti i preko trideset centimetara. Iako to možda nekome tko ne poznaje ove krajeve može zazvučati kao izmišljena priča za laku noć neke od peljeških baka, riječ je o meteorološkom fenomenu koji je neposredna posljedica osobina krajolika. Poznavanje Sunčeve putanje preko određenog podneblja, igre svjetlosti i sjene, mjêsta dubokog hlada koje ono nikada ne osunčava, ali i načina na koji vjetrovi preko njega prelaze i u njega zalaze, od presudne je važnosti za život ljudi. S tim me upoznao jedan iskusni vatrogasac koji svaki put kada dođe gasiti požar na nepoznatom području, hitno traži sastanak s lokalnim ljudima ne bi li doznao koji vjetrovi tu pušu i kako se kreću kroz „nabore“ krajolika, u pokušaju da predvidi kretanje vatrene stihije.
Svaki put, a to je nažalost sve češće, kada vatra ogoli naše otoke i priobalje, iz borove šume i makije izrone nepregledni suhozidi, podsjećajući nas na to koliko se naš odnos prema krajoliku i način života promijenio. Nije tu samo riječ o prelasku sa zemljoradnje i stočarstva na neke druge djelatnosti, posrijedi je dublja mijena u kojoj smo prestali o podneblju brinuti, s brigom gubeći i osjećaj za svetost mjesta. Nekada su ljudi, gdjegod bi naišli na izvor ili čudesnu igru vode, takvo mjesto proglasili sastajalištem nadnaravnih bića. Danas su neka od tih mjesta nepovratno izgubljena. Vremena se mijenjaju, potrebe se mijenjaju, ne možemo živjeti kao prije sto ili dvjesto godina, često ćete čuti kao opravdanje za pasivno promatranje nepotrebnog uništavanja ljepote koja oplemenjuje krajolik u nama, zvan duša. Kao da zaboravljamo da smo mi, ljudi, satkani od podneblja, od mjesta u kojem smo prohodali i progovorili, na kojem su se pred našim očima prvi put sastali nebo i zemlja.
Koliko krajolika toliko i nebesa, moglo bi se reći. I premda, kada podignemo pogled u noći, na njima svi vidimo iste zvijezde, nebesa se nad naše predjele i živote nadvijaju svako na svoj način, duboko prožeta zemljem po kojem hodamo. Kada se susretnemo s paradoksom, poput ovoga vezanog za podneblje, obično se nalazimo na pragu novog načina razmišljanja. Razriješiti ga, znači zadobiti novi pogled na svijet oko sebe. Nebesa tako možemo početi promatrati kao nadzemlje, a možemo i sve odbaciti kao zavodljivu misaonu igru te kao starozavjetni propovjednik ustvrditi da nema ničeg novog pod Suncem…
„Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?
Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.
Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.
Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.
Ima li išta o čemu bi se moglo reći: ’Gle, ovo je novo!’? Sve je već davno prije nas postojalo.
Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.“
(Stari zavjet, Propovjednik)
NAPOMENA:
Nekoliko vinarskih obitelji na Pelješcu, koje se bave ekološkim uzgojem autohtonih sorti vinove loze i ekološkom proizvodnjom vina, godinama se bori protiv izgradnje brze ceste od Brijeste do Orebića. Tako trasirana cesta zauvijek bi uništila iznimno kvalitetne položaje uzgoja vinove loze na tradicionalnim, suhozidnim terasama. U požarima koji su ovog ekstremno toplog ljeta izbili na Pelješcu, vatra je nažalost progutala nekoliko vinograda, a ozbiljno je zaprijetila i kućama i podrumima. Ovaj tekst želi potaknuti zanimanje ljubitelja vina za probleme peljeških i drugih vinara u nakani da održe plemeniti način uzgoja i proizvodnje koji poštuje živi svijet, tlo i krajolik.
Peščanik.net, 10.10.2026.