Plemeniti čitaoče!
Kad je spremao svoju obranu kršćanske vjere protiv pagana, Laktancije Firmijan, čijem se jeziku nadasve divio Jeronim, želio je imati ponajprije govorničku spretnost koja bi bila što bliža Tulijevoj – prema mojem mišljenju, smatrao je da bi bilo neskromno ako bi želio jednaku.
Ako bi se takvim željama doista moglo nešto postići, ja bih sada, zbog svoje nakane da sve smrtnike potaknem na najsvetije i blagoslovljeno nastojanje oko kršćanske filozofije, i to nastojanje s hvalospjevom proglasim ”klasičnim” studijem, jako želio dar govora koji ne bi bio jednak Ciceronovom govorničkom umijeću, nego koji bi ga čak i mnogo nadmašivao: ako bi bio manje šarolik od Tulijeva, morao bi biti tim više učinkovit.
Ako je, naime, nekome već jednom bila podarena takva moć govora (a drevni je pjesnici nisu tek tako pripisivali Merkuru, koji je svojom božanskom lirom, kao čarobnom palicom, po miloj volji mogao uspavati ili probuditi iz sna, slati na onaj svijet i iz njega prizivati bilo koga), želio bih takvu moć kakva je bila karakteristična za Amfiona i Orfeja: prvi je pomicao oštre stijene, a ovaj potonji je svojom predivnom muzikom privlačio k sebi hrastove i jasenove. Želio bih za sebe moć govora kakvu Gali pripisuju Ogmiju, koji je na dragocjenim lancima, što su sezali od njegova jezika do ušiju (slušatelja), vodio tamo-amo sve smrtnike, onako kako je htio. Želio bih imati moć govora kakvu je basnoslovna drevnost pripisivala Marsiji. No da se ne bih predugo zadržavao kod bajki: još bih više želio imati onu silnu govorničku sposobnost kakvu Alkibijad pripisuje Sokratu, a drevna komedija Periklu, naime takvu koja nije samo ugodna ušima u prolaznoj nasladi, nego baca strijele koje se zabadaju u srca slušatelja. Želio bih takvo govorničko umijeće koje prožima, koje preobražava, koje se rastaje od poprilično drukčijeg slušatelja nego što ga je srela.
O znamenitom muzičaru Timoteju čitamo da je vazda, kada bi otpjevao svoju pjesmu po dorskom napjevu, nadahnuo Aleksandra Velikog na vojničke podvige. Nekoć nije manjkalo takvih koji su smatrali da ništa nije učinkovitije od izreka što ih Grci nazivaju epodai (čarobni napjevi, prim. prev.). Ako dakle doista postoji takva vrsta uroka ili sila suzvučja, koja u sebi doista skriva enthousiasmos; ako postoji Peitho koja doista može zadobiti naklonost srdaca – tada bih želio njezinu prisutnost; molio bih je da stoji uz mene, kako bih sve ljude uvjerio što je najljekovitije od svega. A još više želim da sam Krist, o čijoj stvari je riječ, tako ugodi strune moje harfe kako bi ova pjesma svejednako potresla i ganula srca sviju. Za to, naime, nisu potrebne govorničke dosjetke i prazne fraze: za ono što želimo, ništa nije učinkovitije od Istine same: što je jednostavniji, to je učinkovitiji Njezin govor.
Ne bih želio već na samom početku zalaziti u spor koji doduše nije baš najnoviji, ali je nažalost opravdan – pa čak mogu reći da ne znam je li ikada bio tako opravdan kao u današnje vrijeme, kada se ljudi tako zdušno predaju svojim nastojanjima, a ismijavaju jedino nju, Kristovu filozofiju. Ismijavaju je čak i neki kršćani; a većina je zanemaruje. Njome se bave malobrojni, pa i to hladno, ako ne i posve neiskreno. U svim drugim disciplinama koje izviru iz ljudske marljivosti ništa nije tako skriveno i udaljeno da ga ne bi ispitala bistroumna pamet; ne postoji ništa tako teško, da uz zahtjevan napor ne bi bilo i svladano.
Kako da se dakle mi koji Kristovim imenom želimo ispovjediti kako smo Njegove pristaše, ne prihvatimo od sveg srca te filozofije, kao što ona zaslužuje? Ako platoničari i pitagorejci, akademičari, stoici, kinici, peripatetičari i epikurejci tako temeljito poznaju učenja svojih škola i tako ih vjerno čuvaju u svojemu sjećanju, ako su spremni za njih boriti se i radije umrijeti nego napustiti obranu svojega učenja – zašto mi u još većoj mjeri ne stanemo u obranu Krista, našega Utemeljitelja i Vladara?
Ko ne bi smatrao ljutom sramotom ako neki čovjek koji se smatra pristašom aristotelovske škole ne bi znao što je taj čovjek mislio o uzrocima nastanka gromova, o prvobitnoj materiji i o beskonačnom? A ipak nas poznavanje toga ne čini nimalo sretnijim niti nepoznavanje nesretnijim. Mi pak koji smo na tolike načine uvedeni (u misterije) i tolikim svetim tajnama povezani s Kristom, ne vidimo štetu ni sramotu u tome da ne poznajemo Njegova učenja, koja svima omogućavaju najsigurniju sreću?
Nemam nakanu pretjerivati s dokazivanjem u ovom smjeru, jer je nepobožno ludilo već to da na istu razinu postavljam Krista i Zenona i Aristotela, a Njegovo učenje na istu razinu s (blago rečeno) neznatnim propisima ovih (filozofa). Neka svako veliča svoje prvake koliko može i koliko ga je volja, Krist je zacijelo jedini Učitelj koji je došao s nebesa, On je jedini koji je mogao učiti sa sigurnošću, jer je vječna Mudrost; On sam, Utemeljitelj ljudskog spasenja, jedini je učio spasonosna učenja, jedini je posve ostvarivao sve što je učio. I on je jedini koji može ispuniti sve što je obećao. Što dolazi od Kaldejaca i Egipćana vatreno želimo doznati već samo zato što je došlo iz stranih zemalja – a dio cijene zavisi od toga stiže li roba izdaleka. Zato često i uz napregnutu skrbnost istražujemo snove beznačajnog čovjeka, ako ne i jednostavno prevaranta, premda unatoč velikom gubljenju vremena od toga nemamo baš nikakvu korist (veće štete od gubitka vremena radije i ne spominjimo, jer je već i to dovoljno da toliko moći i vremena utrošimo ni na što). Zašto se, dakle, u kršćanskim srcima ne pokrene takva žudnja? Jer uvjereni smo – i to je istina – da ovo (Kristovo) učenje ne potječe iz Egipta ili Sirije, nego sa samih Nebesa? Zašto samo ne pomislimo ovako: ”Nova i predivna mora biti ta vrsta filozofije” (koja uči) da je On koji je bio Bog, postao čovjek, zato da bi sebe podario smrtnicima: da je Besmrtni postao smrtan; da se On koji je bio u središtu Očevom spustio na zemlju? Da, nešto veličanstveno i doista izuzetno treba da je sve što nam je došao navijestiti taj divljenja dostojni Tvorac, nakon tako brojnih škola sjajnih filozofa, nakon tako velikih proroka. Zašto s radoznalošću punom strahopoštovanja ne spoznajemo, istražujemo, razmatramo, i najmanju sitnicu u njoj – posebno zato što se ova izuzetna vrsta Premudrosti, koja je odjednom učinila ludom svu mudrost ovoga svijeta, može iscrpsti iz tih malobrojnih knjiga, kao iz kristalno bistrih izvorišta, s dosta manje napora nego aristotelovsko učenje iz tolikih trnovitih knjiga i ogromnih, međusobno proturječnih komentara njihovih tumača.
Neću ti čak dodavati – koliko bi korist od toga bila veća. Što se toga tiče, ne trebaju mi mnoga i teško stečena znanja. (Kršćanska filozofija) je jednostavna poputnina, spremna za svakoga. Potrebna je samo odlučna duša puna strahopoštovanja, koju iznad svega odlikuje jednostavna i čista vjera. Budi prijemčiv za učenje – i već si prilično napredovao u ovoj filozofiji. Jer ona sama će se pobrinuti da dobiješ Učitelja, Duha, koji sebe najradije daruje jednostavnim dušama.
Osim što učenja filozofa obećavaju lažnu sreću, ona zbog težine svojih propisa sakate misaoni život masa, dok je ta (tj. Kristova filozofija) prilagođena svim ljudima bez razlike: milosrdno se daje djeci i prilagođava se njihovom načinu, hrani ih mlijekom, nosi ih, grije i brine o njima; čini sve, sve dok ne odrastemo u Kristu. Ne uskraćuje se malima, iako joj se istodobno dive i čude najveći. Da, što više u njoj napreduješ, tim više te nadahnjuje njezina veličanstvenost. Za male je malena, za velike više od najveće. Ne odbacuje nikakvo životno doba ni spol, nikakvu sudbinu niti stalež. Čak ni sunce nije toliko zajedničko svima i svima pred očima kao Kristov nauk. Nipošto nikome ne brani pristup k sebi, osim ako se od njega sam ne okreneš, jer sebi samome zavidiš. Silno sam, naime, protiv onih koji ne žele da božanske spise, prevedene na narodni jezik, čitaju neuki ljudi. Kao da je Krist objavio tako komplicirano učenje da ga jedva mogu razumjeti malobrojni teolozi! Kao da su neznanje i nepoznavanje njihova sadržaja zaštita kršćanske vjere! Čak i ako kraljevi ovoga svijeta postupaju pametno kada skrivaju svoje namjere i planove, Krist, naprotiv, želi da se Njegove tajne prošire u narod koliko je god to moguće.
Želim i da sve žene čitaju evanđelje, da iščitavaju Pavlove poslanice i da (Sveti spisi) budu pretočeni u sve jezike svih naroda, da ih ne čitaju i ne poznaju samo Škoti i Irci, nego i Turci i Arapi. Prvi je korak vazda neka vrsta upoznavanja. Premda bi se mnogi tome samo rugali, neki bi ipak razumjeli. Da, lijepo bi bilo ako bi nešto biblijsko pjevao seljak uz svoj plug i mrmljao tkalac uz razboj i kad bi putnik takvim pričama prekraćivao dosadan put. O, kad bi sveukupan sadržaj razgovora među kršćanima izvirao iz Svetog pisma! – osobito imajući na umu da smo takvi kakvi su naši svakodnevni razgovori.
Svako, dakle, neka teži onomu što je kadar dostići, svako neka izrazi ono što može, ali neka sporiji nikada ne zavidi bržem: ko bude ispred, neka druge pozove za sobom kako ne bi očajavali. Zašto bismo to što svi ispovijedamo ograničavali samo za malobrojne? To nije u redu, jer je krštenje zajedničko, na isti način (dodijeljeno) svim kršćanima – i u njemu je prva ispovijest privrženosti kršćanskoj filozofiji. To nije u redu, jer svi zajedno primaju i druge svete tajne i svi podjednako gaje nadu na platu besmrtnosti. Hoće li učenja ostati područje malobrojnih, koje narod danas naziva ”teolozi” ili ”monasi”? Premda ovi čine najmanji dio kršćanskog naroda, želio bih da ipak u većoj mjeri budu to što im ime govori. Bojim se, naime, da se među bogoslovcima nalaze neki koji su jako daleko od značenja svojega imena, jer govore o zemaljskim, a ne Božjim stvarima, i bojim se da među monasima koji neprestance na jeziku nose Kristovo siromaštvo i prezir ovoga svijeta možemo naći i više od svijeta.
Za mene je istinski teolog onaj čovjek koji – ne samo istančanim silogizmima, nego životno, svojim likom i očima i samim svojim životom – uči kako treba prezirati bogatstvo, kako se kršćanin ne smije uzdati u ovaj svijet nego se u cjelini treba osloniti na Nebo, kako ne smije vraćati nepravdu za nepravdu, nego treba blagoslivljati one koji ga proklinju, kako treba stjecati zasluge za one koji sebi čine lošu uslugu, kako sve dobre ljude treba voljeti i čuvati ih kao dijelove istog tijela i kako treba biti strpljiv sa zlima ako su nepopravljivi. Treba pokazivati kako su oni kojima su oduzeta dobra, koji su prognani sa svojih imanja i koji su tužni, kako su baš oni ustvari blaženi i kako ih ne bi trebalo oplakivati. Treba pokazivati kako je smrt za pobožnog čovjeka nešto poželjno, jer nije ništa drugo do prijelaz u besmrtnost. Ko nadahnut Duhom Kristovim nagoviješta takve stvari i ko ih na ovaj način propovijeda, ko na ovo potiče, bodri i oduševljava, doista je zaslužio ime teologa, pa makar bio običan kopač ili tkalac. I samo ako svojim ćudoređem ostvaruje ova učenja, doista je veliki učitelj. Može se dogoditi da neko drugi, ko uopće ne mora biti kršćanin, dosta suptilnije nego on raspravlja o tome što i kako shvaćaju anđeli – ali je naposljetku zadatak kršćanskog teologa upravo to da već tu teži anđeoskom životu, zato da se očisti od svake mrlje.
Ako bi se neko usprotivio rekavši da su ta učenja gruba i neotesana, odgovorit ću mu samo da je Krist propovijedao prije svega takva gruba učenja i da su takva učenja širili apostoli. Pa neka budu još triput toliko neotesana, dala su nam puno iskrenih kršćana i primjere brojnih znamenitih mučenika/svjedoka. Ta, kako im se čini, nepismena Filozofija, najglasovitije vladare svijeta, mnoga kraljevstva i narode podvrgnula je svojim zakonima, što nije mogla učiniti sila samodržaca i nikakva učenost filozofa.
Tim ni najmanje ne želim reći kako oni ne bi smjeli – ako im se čini potrebnim – govoriti o ”mudrosti među savršenima”. Samo se ponizan kršćanski puk može utješiti time da apostoli takva istančana učenja sigurno nikada nisu propovijedali; a jesu li ih poznavali, prepuštam sud drugima.
Doista, ako bi se vladari, koliko je u njihovoj moći, angažirali za ta plebejska učenja, ako bi svećenici o njima govorili s propovjedaonica, a učitelji ih u školama usađivali dječacima u srca više nego one učene nauke, zahvaćene na aristotelovskim i averoističkim izvorištima, kršćanstvo ne bi sa svih strana bilo potresano gotovo neprestanim bitkama; ne bi se više toliki ljudi, ne osvrćući se na pravdu i krivice, grozničavo žudjeli za gomilanjem bogatstva, niti bi se posvuda ogorčeno sukobljavali u borbi kako za svete tako i za svjetovne stvari. Da, u tom slučaju, kršćani se ne bi više samo po imenu i obredima razlikovali od onih koji nisu privrženi Kristovoj filozofiji.
Ponovno uspostavljanje i širenje kršćanske vjere ovisi prije svega od ova tri ljudska staleža: od vladara i službenika koji su njihovi namjesnici, od biskupa i njihovih namjesnika – svećenika, i na kraju od onih koji odgajaju u uzrastu kada je čovjek još uvijek prijemčiv za sve. Ako bi se ova tri staleža ostavila svoje uobičajene poslove i od srca se ujedinila u Kristu, zacijelo bismo za nekoliko godina mogli vidjeti kako se pojavio neki novi, kako Pavao kaže, gnesion (izvorni, pravi) rod kršćana, koji neće Kristovu filozofiju objavljivati samo putem obreda i tvrđenja, nego svojim srcem i sveukupnim životom. Puno brže bi neprijatelje imena kršćanskog privukli vjeri u Krista tim oružjem, nego prijetnjama i silom. Jer ako i ujedinimo sve sile obrane, ništa neće biti moćnije od Istine same.
Neko ko nije pročitao Platonove spise ne može biti platoničar – kako će onda biti teolog, kako kršćanin, neko ko uopće ne poznaje Kristovo učenje? Sam On je rekao: ”Ako me ko ljubi, čuvat će moju riječ” (Iv 14,23); sam On je odredio ovaj znak (raspoznavanja). Zašto nam se, dakle, išta može činiti važnijim od Njegova učenja, ako smo istinski i od srca kršćani, ako doista vjerujemo da je On bio poslan s nebesa kako bi nas naučio ono što nije mogla mudrost filozofa i ako doista očekujemo od Njega ono što ne mogu dati ma kako bogati vladari? Zašto nam se išta čini drevnije/izvornije od Njegova učenja? Zašto nam uopće bilo što izgleda učeno, ako nije u skladu s Njegovim zakonom? Kako je moguće da se u tumačenju tog Pisma dostojnog svakog poklona pokazuje samo toliko – ako ne i manje – strahopoštovanja koliko sebi dopuštaju profani tumači povodom carskih zakona i liječničkih knjiga? Kao da se radi samo o igri, kome god se prohtije objašnjava, nagrđuje i zapliće ono što mu prvo padne na pamet. Sve do razine našeg životarenja, kao lidijsko mjerilo, spuštamo nebeska učenja. Kada se na svaki način trsimo izbjeći mnijenje da baš mnogo ne znamo, mi donosimo na gomilu sve što nam nude svjetske znanosti, a ono što je za kršćansku filozofiju najvažnije, ograničili smo (neću tvrditi da smo uništili, ali insistiram na tome što se ne može negirati) na malobrojne, premda je Krist htio da to bude koliko je god moguće prošireno.
Ova se vrsta filozofije temelji više na doživljajima nego na silogizmima, više je život nego rasprava, više je nadahnuće Duha nego učenost, više preobrazba nego razumijevanje. Samo je malobrojnima dano da su učenjaci, a svako može biti kršćanin, svako može biti pobožan čovjek i dodam li odvažno: svako može biti teolog. Jer lako prodre u dušu svih ljudi ono što je u najvećoj mjeri u skladu s prirodom. A što je drugo Kristova filozofija do ponovno uspostavljanje dobro stvorene prirode, koju On sam naziva ”ponovno rođenje” (renascentia)? I premda niko ne govori bezuvjetnije i učinkovitije od Krista, ipak i u paganskim spisima nalazimo mnogo toga što se podudara s Njegovim učenjem. Jer nijedna filozofska škola nikada nije bila toliko mizerna da tvrdi kako je novac ono što čovjeka čini sretnim. Nijedna nije bila toliko bez stida da bi kao najviše Dobro postavila časti koje upućuje narod ili pak čulne naslade. Stoici su vidjeli da mudar nije niko, osim dobrog čovjeka. Vidjeli su da nema ništa istinski dobro ili pošteno, osim istinske kreposti, a ništa zlo ni strašno, osim ćudoredne nakaznosti. Platonov Sokrat nas na mnoge načine uči da nepravdu ne vraćamo nepravdom i da zato što je duša besmrtna ne trebamo tugovati za onima koji su umrli i s uvjerenjem kako su dobro proživjeli ovaj život, odlaze odavde u blaženiji. Osim toga, uči nas kako dušu na svaki način odvratiti od tjelesnih strasti i kako je okrenuti prema onim stvarima koje jesu u pravom smislu riječi, iako se ne čini tako. Aristotel je u svojoj Politici zapisao da osim kreposti ne postoji ništa ugodno što na neki način ne bismo mogli prezirati. Čak i Epikur priznaje da u ljudskom životu ne može biti ničega ugodnog, ako nije prisutna duša kojoj savjest ne prebacuje ništa loše i iz koje, kao iz izvora, ključa istinska radost. Zar ih je malo koji su (u životu) zastupali uglavnom takvo učenje, osobito Sokrat, Diogen i Epiktet? Budući da je Krist učio i živio isto to, samo puno savršenije – zar ne bi bilo slično čudu kad kršćani o tome ne bi ništa znali, kada bi to zanemarivali ili čak ismijavali?
Sva ta učenja, naime, puno više pripadaju kršćanstvu, zato ih slijedimo, jer su ona prva (filozofski) zastarjela. Ako nas pak ta, Isusova učenja, čine kršćanima, zašto ih smatramo gotovo više zastarjelim i nevažećim od Mojsijevih knjiga? Jer ponajprije moramo znati što je Krist učio, pa zatim to i živjeti. Drugim riječima: neka niko ne misli da je kršćanin samo zato što s dosadnom zbunjenošću raspravlja o instancijama (instantia) i odnosima (relatio), štastvima (quidditas) i oblikovnostima (formalitas). Kršćanin je tek onda kad čuva i (životom) izražava ono što je učio i živio Krist.
Naravno, nipošto neću osuđivati nastojanja onih ljudi koji su u takvim istančanostima hvalevrijedno vježbali svoje duhovne moći. Ne želim nikoga povrijediti, ali želim sačuvati svoje (ako se ne varam istinito) uvjerenje da se ta čista i autentična Kristova filozofija ne može uspješnije crpsti iz drugih, a ne iz evanđeoskih knjiga i apostolskih spisa. Ako neko pobožno filozofira uz njihovu pomoć, ako više moli nego što dokazuje i ako se više nego za (učenjačko) naoružanje stara steći preobrazbu, on će u tim spisima naći predano, razmotreno i pojašnjeno sve što se tiče čovjekove sreće i životnog zadatka. Ako smo željni spoznaje, ko je divniji Tvorac od Krista samog? Tražimo li način života, zašto bi nam bilo potrebno nešto prvobitnije od arhetipa, od Krista samog? Tražimo li lijeka duševnim požudama, zašto mislimo da je istinska spasonosna moć prisutnija nego drugdje? Pitam vas: želimo li lijenu i oslabljenu dušu iznova obodriti čitanjem, gdje ćeš naći tako žive i tako učinkovite iskrice? Zašto nam više prijaju druga uživanja, ako imamo namjeru duh odvratiti od mučnine ovog života? Zašto neprestance želimo učiti se mudrosti od ljudi, a ne od samog Krista? Od Krista koji svoja obećanja da će ostati među nama do kraja svijeta ispunjava posebice u tim spisima? U njima još uvijek živi među nama, diše, govori gotovo vidnije nego onda kada je prebivao među ljudima. Jevreji su manje vidjeli i manje čuli nego što ti vidiš i čuješ u evanđeoskim tekstovima, ako samo pripremiš tvoje oči i uši kojima Krista možemo vidjeti i čuti. Zašto je sve to tako kako jest? Pisma naših prijatelja čuvamo, cjelivamo, nosimo uza se, opet i opet čitamo – a postoje mnoge tisuće kršćana koji su doduše obrazovani, ali u cijelom svojem životu nisu nikada pročitali evanđelje i apostolske spise.
Muslimani se pridržavaju svojih učenja. Jevreji i dan-danas od kolijevke nadalje napamet uče svojega Mojsija. Zašto mi ne postupamo tako s Kristom? Oni koji sebe ubrajaju u Benediktov red drže se Pravila koje je neobrazovan čovjek propisao za neobrazovane, uče ga napamet i trse se u njega proniknuti. Slično tomu, ljudi koji pripadaju augustinovcima vrlo dobro poznaju pravila svojega učitelja. Franjevci imaju poštovanje i ljubav prema najsitnijim predajama svojega Franja, takvo da ih po cijelom svijetu nose sa sobom; ako uza se nemaju knjižicu gdje su zapisana, nigdje se ne osjećaju sigurno.
Kako to da oni imaju bolje mišljenje o pravilu koje je napisao čovjek, nego kršćani o zakonu koji je Krist dao svima i na koji se svi na podjednako obvezuju prilikom krštenja – zakonu od kojega (premda ih dodao šesto) nijedan ne može biti svetiji?
Prema Pavlovim riječima, Mojsijev zakon uopće nije bio veličanstven u usporedbi s veličanstvenošću evanđelja koje ga je naslijedilo. O, kada bi tako u očima svih kršćana evanđelje i apostolski spisi bili tako sveti da u usporedbi s njihovom veličanstvenošću nikakav ljudski zakon ne bi izgledao svet!
To što drugi žele pripisati Albertu Velikom, Aleksandru, Tomi, Egidiju, Rihardu (Ricardus de Mediavilla, prim. prev.) i Okamu, prema mojem mišljenju, stvar je njihove slobodne prosudbe. Nemam namjeru umanjivati slavu bilo kojega čovjeka, niti se boriti protiv ukorijenjenih ljudskih nastojanja. Pa ipak, ma kako da su učena ta nastojanja o kojima se radi, ma kako da su njihovi rezultati profinjeni i serafimski, moramo priznati kako su od svega najsigurniji sveti Spisi. Pavao želi razlikovati proročke duhove, jesu li od Boga (1 Kor 14,29); Augustin, koji je s rasuđivanjem čitao najrazličitije knjige svih mogućih pisaca, ni za svoje knjige od čitatelja ne traži da mu popuštaju više nego što je to on činio. Samo kad su ovi spisi posrijedi, u molitvi se priklanjam čak i onome što ne razumijem; ovog (uglednog) ”Pisca” nam nije potvrdila teološka škola, nego Otac nebeski, svjedočanstvom svojega božanskog glasa, i to dva puta: prvi put prilikom krštenja u Jordanu, a drugi put kada se preobrazio na gori Tabor. Rekao je: ”To je moj ljubljeni Sin u kojem je moja radost, Njega slušajte”. Kakav čvrst, ili kako je oni nazivaju, doista ”nesalomljivi” autoritet! Što, naime, znači: Njega slušajte? To da je On jedini Učitelj – budite, dakle, samo Njegovi učenici. Neka svako u svojim duhovnim stremljenjima uznosi svojega autora koliko mu volja – gore navedene riječi bezrezervno su rečene samo o Kristu. Na Njega se spustio golub koji potvrđuje Očevo svjedočanstvo. Njegov Duh najbolje svjedoči Petar, kojem je taj najviši Pastir prvi, drugi i treći put predao ovce na pašu, bezuvjetno zato da bi ih pasao na pašnjaku kršćanskog učenja. U Pavlu, koga je nazvao izabranim oruđem da ponese njegovo ime (Djela apostolska 9, 15), Krist se na neki način ponovno rodio. Ivan je u svojim spisima izrazio ono što je crpio iz tog presvetog izvora Srca. Molim vas, možemo li naći išta slično (ne želim da izgleda kako govorim da bih grdio), bilo kod Skota, bilo kod Tome, premda se divim pronicljivosti prvoga, a čak slavim svetost drugoga? Zašto u školi svi ne filozofiramo o tim (biblijskim) tako velikim piscima? Zašto ih uvijek ne nosimo u srcu, zašto ih uvijek ne držimo u rukama i ne ograničimo na njih naše traganje, pretraživanje i istraživanje? Zašto veći dio života posvećujemo Averroesu nego evanđeljima? Zašto gotovo čitav život trošimo baveći se ljudskim zakonima i među sobom suprotstavljenim mnijenjima? Neka ta budu, ako neko baš hoće, stvar istančanih teologa; u onim spisima je svakako vatreno krštenje za svakoga ko želi postati veliki teolog.
Mi koji smo se uz Kristove riječi obećali već prilikom krštenja – ako smo se obećali iskreno – vjerojatno smo dostatno rano, u zagrljaju roditelja i s maženjem naših dadilja, upili u sebe Kristovo učenje. Jer najdublje prodre i najduže se održi ono što je u sebe primila neotesana šalica duha. Neka naša prva djetinja riječ bude ”Krist”, neka nam najranije djetinjstvo oblikuju njegova evanđelja. Posebice bih želio da Krista posreduju tako da ga zavole i djeca. Jer kao što strogost nekih učitelja čini da učenici omrznu znanost prije nego što je upoznaju, tako postoje i neki koji od Kristove filozofije prave nešto tužno i turobno, premda u stvari nema ništa od nje ugodnije. U tim nastojanjima/studijima neka, dakle, (djeca) provode vrijeme dok polako ne odrastu u ”krepkog čovjeka u Kristu”.
Druge znanosti su takve da mnogi žale trud koji su na njih potrošili i često se čini da ti ljudi, koji su se sve do smrti borili kako bi se sačuvala učenja neke znanosti, na kraju, pred smrt, otpadnu od škole svojeg uglednog pisca. Tomu usuprot, sretan je onaj koga smrt iznenadi u proučavanju tih Spisa.
Za ovim učenjima treba, dakle, žudjeti iz sveg srca, grliti ih, oduševljeno u njima prebivati, ljubiti ih i naposljetku s njima umrijeti. Preobrazimo se u njih – jer duhovna stremljenja prelaze u ćudoređe. Onaj ko nije kadar slijediti (a ko to ne može, samo ako hoće), neka barem poštuje te spise kao dragocjeni kovčežić Njegova božanskog Srca.
Kako se mi kršćani klanjamo, kako slavimo, ako nam neko pokaže trag koji su ostavila Kristova stopala! Zašto radije ne bismo sa strahopoštovanjem proslavljali njegove žive slike koje diše u tim knjigama? Zar ne požurimo svi zajedno, iz cijelog svijeta, ako neko izloži Kristov plašt da ga možemo ljubiti? A čak i ako bismo izložili sav Njegov namještaj, ništa ne bi izrazitije i istinitije predstavilo Krista – od evanđeoskih spisa. Drvene i kamene skulpture iz ljubavi prema Kristu ukrašavamo zlatom i dragim kamenjem – a zašto ne bismo radije ukrašavali zlatom, draguljima i još mnogim drugim dragocjenostima ono što važi za najveću dragocjenost, ove spise, jer nam mnogo više približavaju Krista od bilo koje sličice. Što te, naime, mogu pokazati, osim (Njegova) tjelesnog lika – a pitanje je pokazuju li i taj lik. A ovi sveti spisi donose živu sliku Njegova presveta uma i sliku Krista samog, koji govori, iscjeljuje, umire, ustaje iz mrtvih. Na kraju, (Sveto Pismo) ga tako prikazuje u Njegovu savršenstvu, da bi vidio manje ako bi ga imao pred očima.
Erazmov mali spis Paraklesis (Podstrek) nastao je kao dio uvoda za njegovo slavno izdanje grčkog originala Novog Zavjeta 1516. godine.
Paraclesis, lat.-dt., Üb. Gerhard Winkler, u: Werner Welzig (Hg.), Erasmus. Ausgewählte Schriften, Bd. 3, Darmstadt 1968, 2-37.
Odjek, jesen 2009.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 07.04.2012.