Početkom nedelje na Novoj S odigrala se jedna mala drama. Scena je bila minimalistička: dva lika, studio i jedna voditeljka. U glavnim ulogama: Filip Balunović i Stevan Filipović. Tema, ozbiljna: da li dirljiva komemoracija žrtava pada nadstrešnice 1. novembra išta menja i kako dalje. Već posle prvih replika, međutim, tema se izgubila, a glumci sami počeli da pišu scenario.
Balunović je izabrao ulogu optimiste, čoveka koji smatra da je 1. novembar pokazao da se društvo već obnovilo, te da je on miran što se tiče budućnosti pokreta. Filipović na taj optimizam ne pristaje. Njemu treba dramski zaplet i jasan negativac. Režim, tvrdi on, kao što je i ranije tvrdio, nije stajao skrštenih ruku, angažovao je partije ekstremne levice i desnice da uguše pobunu. Nije, kaže, to nikakva spoljna akcija tipa Ćacilend, već nešto dublje i opasnije, jedna režija u kojoj, kako navodi, Partija radikalne levice (PRL) studentima dostavlja spiskove onih od kojih treba da se ograde. Balunović pokušava da ove tvrdnje vrati na svoj teren, u okvir teorije društvenih pokreta, ali se drama ne da kontrolisati, te Filipovića optužuje da mu se svuda priviđaju Crveni Kmeri.
Emisija se završila, ali ne i drama: samo se scena premešta, sa televizije na internet. A taj deo, radi efekta, najbolje je prepričati u stilu Viktora Ivančića:
Onda je Filipović na Instagramu optužio Balunovića da je član PRL-a, te da je mutljivac to prećutao u emisiji. Onda je u komentare uletio onaj ekološki aktivista Aleksandar Matković, koji tvrdi, mada nije baš siguran, da je PRL Balunovića izbacio iz svojih redova jer je jednom na Zoom sastanak došao u potkošulji. Onda je Filipović opet udario po Balunoviću i optužio ga da je „radikalni levičar“ koji radi na privatnom faksu i da je nekoj profesorki namestio otkaz. Onda se ni Balunović nije više pravio fin, nije optuživao, ali je sasuo Filipoviću da je klovn, narcisoidni manijak, samozaljubljenik i neznalica. Onda se s Twittera javio onaj pobunjeni doktor iz doba korone, Rade Panić, i odvalio status: „Za koga radi Stevan Filipović? Od samog početka se iz petnih žila trudi da oljaga studentski pokret, predstavljajući sebe kao nekog slobodnog mislioca. Svakako znam kome najviše pomaže svojim ‘promišljanjima’!“ Filipović mu nije oćutao, nego je tom Paniću odbrusio da se sam otkrio, da studenti sve znaju, te da „to što neki od vas [Panić] misle da nisu provaljeni, to je samo strateška odluka“.
U dramu se umešalo još mnoštvo likova, publici poznatih i nepoznatih. Ali oni sada nisu bitni. Kao što, uostalom, ni ovi glavni likovi nisu sami po sebi bitni. Oni su samo poslednji primer onoga što je postao apsurdni, ali, nažalost, emblematski stil srpske politike, javnog života i svakodnevnog govora o politici – paranoja. Taj stil je svuda. Ili sumnjičiš, ili si sumnjiv, a najčešće oboje. U strahu da će pobuna propasti ili da će neko iz nje izvući veću političku korist, učesnici (češće nego učesnice) u opozicionom taboru, zarobljeni u igri ogledala i senki, besomučno upiru prstom jedni u druge.
Nije, naravno, isključeno da je ponešto od onoga što paranoja vidi zaista i tačno. Možda je Filipović u pravu. Možda PRL zaista, za svoj ideološki ili režimski račun, podriva studentski pokret. Možda je Balunović deo te zavere, možda čak i saučesnik u otkazu jedne profesorke. Možda Panić nešto krije, a možda je, zapravo, Filipović taj koji perfidno „buši“ pokret iznutra. I, na kraju, možda i potkošulja u svemu ima neku ulogu. Ali problem nije u tome što nešto ili čak sve od ovoga može biti tačno, već u tome što je sumnjičavost postala jedan od dominantnih načina tumačenja političke stvarnosti u Srbiji. A njene posledice su dalje razaranje poverenja, cepanje zajednice i iscrpljivanje mogućnosti zajedničkog delovanja.
Ni studentski pokret nije ostao imun na ovu logiku paranoje. Njihovo rutinsko ograđivanje od opozicije i pravljenje sopstvene izborne liste zapravo je pokušaj da se u takvom režimu istovremeno učestvuje, ali i da se on prevaziđe tako što će se, kroz rigoroznu moralnu i ideološku proveru, pronaći novi politički predstavnici, koji će onda da nas oslobode izdajnika svih vrsta, povrate poverenje i, konačno, uvedu u normalu.
Ali upravo tu se otkriva paradoks samog paranoičnog stila u politici. Mnogi – ne svi, ali mnogi – koji ga koriste, nisu cinični ni zlonamerni. Naprotiv, oni veruju da služe istini. Ubeđeni su da ne stvaraju haos, već osvetljavaju stvarnost, da društvu poklanjaju tajno znanje o stvarnom funkcionisanju politike i njenih učesnika, da upozoravaju na skrivene opasnosti. Uverenje im je jednostavno: do promene se može doći tek kada se žito odvoji od kukolja, kada se društvo vrati u neku nultu tačku. Ali to, naravno, nikada ne biva. Jer jednom kada se kola paranoje upregnu, ona više ne staju, samo traže nove krivce. Novi na sceni ubrzo počinju da traže svoje izdajnike, a stari, u svojoj ogorčenosti, pronalaze potvrdu da su oduvek bili u pravu. A onaj u koga je prst uperen mora da se brani, pa u odbrani i sam uperi prst. I tako se, krug za krugom, protraći svaka šansa da se politički prostor obogati diskursom koji bi bio kulturno, ideološki, pa čak i intelektualno utemeljen.
Da li iz paranoične politike uopšte ima izlaza? Jedno je sigurno: alternativa postoji. To nije nužno politika poverenja, koliko politika koja ne živi u stalnom strahu da će biti prevarena. Ona računa da se nešto dobro može roditi iz pokušaja da se drugi ne čita uvek kao potencijalni zaverenik, već kao sagovornik. Ipak, put od paranoičnog ka neparanoičnom stilu u politici nije jasan. Paranoici, po pravilu, ne znaju da su paranoici; ne mogu se, dakle, jednostavno promeniti. Ali ovde i nije reč o pojedincima, već o društvenim korenima paranoje. Kako piše Ivan Krastev u svojoj knjizi In Mistrust We Trust, u društvima poput našeg nepoverenje je racionalan odgovor na decenije propagande, korupcije i institucionalnog kolapsa, koji se potom stvrdnuo u kulturu sumnjičavosti. Paranoja je, ukratko, politički realizam koji je prešao u toksičnost. Iz takve kulture nema lakog izlaza. Ali možda je dovoljno započeti od svesti o tome da joj svi, makar ponekad, i sami pomažemo da ostane hegemonijska.
Autorka je gostujuća istraživačica postdoktorand na WZB Berlin Social Science Center.
Peščanik.net, 08.11.2025.