Partijski prvaci, politička jarad iz skupštinskoga stada, na sav glas deklamuju kako se, na jezičkome brvnu iznad nacionalističke provalije, bodu isključivo iz stručnih, humanističkih, naučnolingvističkih, a ne iz političkih razloga. I svo to bodenje i nadbadanje, kažu, da čine “u interesu svih građana”(!).Podrazumijeva se i – u interesu djece svih građana.
Bože, bože, brižljivih li naših lidera! Može li razborit i čestit čovjek povjerovati tim zakletvama ovih bodiroga sa brvna? Njihova histerična halabuka o jeziku ne sadrži ama baš nijedan atribut, čak ni najtanju sjenku naučnosti. To je samo javno, a od vlasti neometano(!) ponavljanje nacionalističke zlobe ustremljene na crnogorski narod, njegovu kulturu, naciju i državu.
Dobronamjernom i savjesnom čovjeku potpuno je jasno da je sadašnja halabuka o jeziku sasvim štetna – za sve đake, za sve roditelje, za sve građane Crne Gore koji ovim jezikom govore. Isturena odjeljenja velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori uknjižiće kao svoj podvig, dostojan Obilića medalje, ukoliko u crnogorski Ustav utisnu hermafroditsku definiciju službenog jezika: crnogorskosrpski, ili: srpskocrnogorski. Odličje im neće izostati ukoliko bar malo, samo zericu bar, potkopaju temelje crnogorske kulture, istorije, nacije, crnogorskog društvenog bića u cjelini.
Po toj njihovoj logici, morao bi prethodno da se sklopi međudržavni sporazum o lingvističkom reciprocitetu, da i onamo, u Šumadiji i Pomoravlju, ime jezika takođe bude hermafroditsko, pa da i onamošnjim mališanima u svjedodžbe upisuju odlične ocjene iz takvoga nastavnog predmeta.
Možda i ne bi bilo preteško pokazati da je crnogorskog u srpskom jeziku više no srpskog u crnogorskom.Pri takvoj (i)lustraciji Ivićeva studija “Govor Jadra”, na primjer, morala bi promijeniti naslov u – govor durmitorskog kraja, pošto je jezički fond koji opservira ova vrijedna studija pretežno iz toga dijela Crne Gore. (Za one koje takve teme interesuju, bilo bi možda korisno da ponovo, i s novom pažnjom, iščitaju naučne tekstove poznatih lingvista – Vukovića, Boškovića, Stanića…) A i Vuk je upravo durmitorske govore uzeo za osnovu srpskohrvatskog književnog jezika.
Očigledno se političke larmadžije, iako gaču sa svojih partijskih Himalaja, uzaludu posipaju lingvističkim pepelom i bezuspješbo navlače masku jezičke nauke na svoje lice i licemjerje. Sve je, i za slijepca, sasvim providno.
Crnogorskoj djeci treba što prije pomoći. Treba ih, bez odlaganja, zaštititi i spasiti od pogubne nacionalističke “gramatike”. Crnogorski jezik – kao i srpski, bosanskohercegovački i hrvatski – sačinjavaju njegove četiri gradivne jedinice: crnogorska, bosanskohercegovačka, srpska i hrvatska. Bez njih bi bio osiromašen, opustošen, kao što bi isto tako izgledala osakaćeno i svaka varijanta, ako bi bila jedna bez druge. Stoga i zapanjuje da tako malo (ili nimalo) naši novi lingvisti brinu o bogatstvu jedinstvenog jezika, čiji je fond nedjeljiv. Oni kao da hotimično prave nacionalne prokrustrovske postelje da (valjda iz razloga jasnoće i čistunstva?) odrežu što je predugačko i odliju gdje je prepunano. A ni u jednome od četiri naša jezička pehara nema ničeg što je predugačko niti je i u jednome – prepunano.
Veliki filozof i veliki pjesnik rimske antičke književnosti, Lukrecije (doduše, nije bio lider nikakve stranke) je za svoj veliki i bogati maternji latinski jezik ocijenio da je siromašan, pa je zato pisao na bogatijem grčkom. Kad je zaključio da ne može biti ni ugledan Rimljanin, a kamoli ugledan rimski pisac, onaj koji ne zna grčki, time Lukrecije nije porekao niti u bilo čemu oslabio rimski identitet.
Da li to danas mladi lingvisti vjeruju kako bi moj maternji crnogorski jezik bio raskošniji i od latinskog i od grčkog, ako mu na panju odrube tri “tuđe” varijante – jer su i duže i šire od pripremljene ležajke, izrezbarene i urešene ornamentikom iz grobnica nacionalne jezičke arheologije?! Kakav i čiji identitet domaći lingvisti žele na ovaj način verifikovati? Ispred takve naučne satare jezik će, poput jegulje, bježati iz varijante u varijantu, i u koju god od njih dobjegne, ni u jednoj neće biti “izbjeglica”, no domaće stvorenje, u svakoj podjednako.
Partijske lingvistike, svaka za sebe, sačinjavaju biračke spiskove. Djeca će biti naučni glasači i birači, odnosno – u njihovo ime, do punoljetstva, njhovi roditelji. Velikodržavni nacionalizam, preko svojih predstavnika u Crnoj Gori, očigledno pomno brine o svome podmlatku i svojoj “budućnosti”. Možda će tom metodom, na dužem vremenskom toku, bolest nacionalističke mržnje i raskola prerasti u genetsku karakteristiku. Tako bi se, valjda, osigurala nasljedna zloba, koja će se prenositi s koljena na koljeno, i uz gusle, poput kosovskog ciklusa.
Oni koji drugačije misle, a imaju potrebu da to i kažu u raspravi o jezičkim temama, mogu biti prezreni i izbačeni kroz prozor Rankove i Andrijine Skupštine, ali se tako neće obogatiti njihova jezička politika niti naša jezička kultura. Rezultati nedavnog popisa stanovništva, statistika i lingvistika, neka se i dugo krčkaju na političkoj pinjati, neće im se ni čorbe smiješati, kamoli da će se dobiti poslastica za đake. Međutim, u vještičinom kotlu nacionalizma ovi bi začini mogli prevreti i prekipjeti kao lingvistika Ravne Gore – nasred Crne Gore.
Vijesti, 05.09.2011.
Peščanik.net, 08.09.2011.
Srodni link: