- Peščanik - https://pescanik.net -

Patetična zabrana zapošljavanja

Najavljena (dvogodišnja) zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, preko izmena zakona o budžetskom sistemu, sama po sebi upućuje na zaključak da je elementarno „balansiranje“ budžeta za 2014. godinu, uz podnošljivi deficit, pred velikim problemima, pa se poseže za jednom „očajničkom“ birokratskom merom koja će, navodno, državi već iduće godine uštedeti 45 miliona evra, a 2015. godine čak 75 miliona evra (zbog „prirodnog odliva“ već zaposlenih u penziju).

Naravno, politička elita je već u „projektu“ zakona sebi unapred odrešila ruke, pa su izuzeta „izabrana, postavljena i imenovana lica“ i direktori javnih preduzeća i agencija, kao i sudije i tužioci (valjda da ne bi jenjavala bitka protiv korupcije).

Najava ovog „zakona protiv novih činovnika“ stavljena je u kontekst definitivno sastavljenog „centralnog registra“ državnih uposlenika, sa ukupno 740.000 ljudi, pa se iz tog broja može izračunati da je na 1.000 stanovnika, u Srbiji onih na „državnoj plati“ između pet i 10 odsto više nego u državama u regionu, a tome se dodaje da su prosečne plate zaposlenih u javnom sektoru Srbije za 35 odsto više nego u privatnom.

Ovaj kontekst bi trebalo da obezbedi „popularnost“ najavljene ad hoc intervencije centralne države u sopstveni sistem – to jest trebalo bi da opravda rušenje čitavog zatečenog sistema uprave i samouprave i uspostavljanje ovde uvek omiljene „centralne komande“ i u zapošljavanju u javnom sektoru, koja navodno vodi efikasnosti i racionalnosti.

Problema sa najavljenom akcijom „zabrane zapošljavanja“, koju će po najavi ministra finansija Lazara Krstića pratiti i izrada „sistema platnih razreda“ u javnom sektoru, ima više, od onih suštinski političkih, do pukih praktičnih (koji uvek prate centralno „razrezivanje“ svih proporcija u jednoj socijalno i regionalno veoma šarenoj državi).

Ako je Vlada Srbije htela da se „samoograniči“ u zapošljavanju u onim delatnostima koje sama centralno plaća, to je mogla da izvede i bez donošenja jednog „interventnog zakona“ koji je, objektivno rečeno, uperen protiv mladih obrazovanih ljudi kojima se u znatnoj meri dve godine oduzima mogućnost da se zaposle u javnom sektoru za koji su se mnogi školovali.

U širem političkom domenu, gde kod nas uvek treba tražiti izvorište svih državnih poteza, najavljena dodatna centralizacija upravljanja ljudskim resursom u celokupnom javnom sektoru Srbije predstavlja pre svega poruku višestranačkim lokalnim samoupravama da državni centar nema poverenja ni u sistem ni u njihovu lokalnu autonomiju, makar koliko ona bila skučena – i da preuzima potpunu komandu radi „nacionalnih interesa“ kako bi se zaustavilo rasipništvo koje ugrožava „opštu državu“ (kako se stručno naziva centralna država).

Predlagači ove zabrane zapošljavanja, međutim, kao da nisu vodili računa o tome da celu „ostalu Srbiju“ mogu okrenuti protiv sebe i da neodgovornost lokalnih samouprava potiče upravo od toga što one gotovo nemaju nikakvu autonomiju, pa onda nemaju ni bilo kakvu odgovornost.

Koliko je ova poruka problematična vidi se i po elementarnim činjenicama: na primer, samo ilustracije radi, iznesimo da je Fiskalni savet u svom poslednjem izveštaju izneo da je po fiskalnoj strategiji za 2014. godine predviđeno da centralna država ima deficit od 183 milijarde dinara, plus 26 milijardi dinara rashoda Republike po azerbejdžanskom i kineskom kreditu za velike investicije – dakle ukupno 209 milijardi dinara. Za sve lokalne samouprave u celoj državi odobren je samo deficit od četiri milijarde dinara. Ili, od ukupnog deficita u državi, planiranog na 7,1 odsto BDP-a Srbije, samo 0,1 procentnih poena otpada na lokalne samouprave.

Ako fokus suzimo na zarade u lokalnim samoupravama, onda ćemo videti da će ove godine rashodi za plate na lokalu iznositi 57 milijardi dinara ili, kako naglašava Fiskalni savet, osam milijardi dinara više od propisane indeksacije plata.

Međutim, ako tu brojku stavimo u kontekst okolnosti da je istovremeno „opšta država“ podelila za plate blizu 270 milijardi dinara, videćemo ko je taj koji je „komandovao“ platama i do sada, a sada bi i potpuno da vlada ne samo platama, nego i zapošljavanjem.

Možda će neko reći da će „zabrana zapošljavanja“ u javnom sektoru doprineti otrežnjavanju građanstva i stvarnom shvatanju dramatičnosti finansijske situacije u kojoj se Srbija nalazi, što bi teorijski moglo doprineti nekakvoj „opštoj društvenoj mobilizaciji“ da se ona nekako prevaziđe. Takva teza je sumnjive vrednosti, do sada su sve vrste naprasnih „društvenih mobilizacija“ dobro rušile državni sistem, ali nisu doprinosile njegovoj racionalizaciji.

 
Novi magazin, 09.12.2013.

Peščanik.net, 09.12.2013.