- Peščanik - https://pescanik.net -

Patriotizam i idiotizam

Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Nedavno je Putin izjavio da će od sada pa nadalje nacionalna ideja Rusije biti patritozam. I to je odmah sve jako obradovalo, naročito načelnike. Njima se život bez nacionalne ideje činio nekako praznim, posebno tokom oblačnih godina nultih kada je – reklo bi se – svega bilo na pretek. Cena nafte je tada bila 120 dolara, i novca je bilo koliko ti duša ište, a nacionalne ideje – ma ni za lek. Zato se sada, kada je nafta postala jeftina a novca više nema, najzad pojavila i ona, ta tako dugo čekana nacionalna ideja.

Istinu govoreći, namah se učinilo da ova tako važna ideja, smeštena u samo jednu reč prilično kržljavo izgleda. Tim pre što imamo s čim da je poredimo. Ranije su naše nacionalne ideje imale najmanje tri reči: „pravoslavlje – samodržavlje – narodnost“ ili recimo „Moskva – treći Rim“, a relativno nedavna ideja komunizma ni u hiljade knjižnih polica nije mogla da se smesti. U pokušajima da je nekako opsegnemo, morali smo da osnujemo masu naučnih instituta.

I zato, najzad osetivši tlo pod nogama, predstavnici vladajuće klase koje po staroj navici još uvek nazivaju „ideolozima“, odmah su se bacili na posao i kostur ove nove nacionalne ideje počeli da oblažu mišićima. Potčinjenom narodu je hitno trebalo objasniti po čemu se naš patriotizam razlikuje od analognog osećanja tamo nekih Amerikanaca ili, ne daj bože, Francuza.

I tako su se već početkom marta pojavila dva programska članka. Prvi je objavljen 3. marta u časopisu Rusija u globalnoj politici i nosi naziv „Istorijske perspektive spoljne politike Rusije“. Autor je ministar inostranih poslova Sergej Lavrov. Drugi je napisao dekan Fakulteta televizije pri Moskovskom državnom univerzitetu (МГУ), Vitalij Tretjakov. Ovaj tekst je 8. marta objavila Komsomoljska pravda pod naslovom „Ko se od vladara Rusije može nazvati velikim?“

Članak Sergeja Lavrova je kao neki tekst iz staljinskog udžbenika „Istorija VKP(b). Kratak kurs“1 ili preciznije, to je koncept budućeg jedinstvenog udžbenika istorije kojim će biti stavljena tačka na bilo kakav pluralizam i sva besmislena naučna istraživanja koja sa stanovišta aktuelne vlasti i nisu neka nauka, već samo instrument očuvanja nacionalne bezbednosti. Zato se Sergej Lavrov suprotstavlja svima „koji misle da je Rusija zauvek osuđena na to da bude zaostala ili, u boljem slučaju, večito „sustižuća“ zemlja, pa je zato prinuđena da se stalno prilagođava tuđim pravilima igre i svetu ne može iz sveg glasa da obznani svoju vodeću ulogu u svetskim poslovima“.

Da, baš sada bi sve to što Lavrov zagovara bilo krajnje umesno i efektno, sada kada po svedenim rezultatima za 2015. godinu upravo ruska ekonomija, u poređenju sa 20 najvećih ekonomija sveta, ima ubedljivo najlošiju dinamiku. Dok je tokom prošle godine ukupan svetski BDP porasto za 3%, ruski je pao za 3,7%, a ukupan promet roba i usluga smanjen je na trećinu. Saglasno pokazanim rezultatima, Rusija će u bližoj budućnosti, htela to ili ne, morati da se prilagođava tuđim pravilima igre i da se prikloni nekom od aktuelnih centara svetske ekonomske moći – ili transatlantskom, ili kineskom.

A što se tiče glupave želje da se oglasi naša posebna uloga u svetu, Putinova Rusija upravo trpi posledice glasnog ispuštanja dva, za pristojnu zemlju nedolična zvuka. Prvog, kada je Putin na brzinu zdipio Krim i priredio klanje na istoku Ukrajine, a Rusija zbog toga zaradila sankcije i našla se izolovana od ostatka sveta. Drugi glupavi gest je avantura u Siriji, trapav i ružan pokušaj da se zaštiti „naš ljudožder“ Asad, i to po cenu kvarenja odnosa sa celim sunitskim svetom – od Turske do Saudijske Arabije. Posle ovakvog uplitanja u bliskoistočni sukob, usledilo je još ružnije istupanje iz njega, bez bilo kakvih rezultata, sa dugim i širokim tragom mržnje i gomilom ubijenih nedužnih ljudi. Niti je ISIS uništen, niti je zauzeta njegova prestonica Raka, niti Asad kontroliše Siriju… Zašto smo u Siriju ušli, zašto iz nje izašli – ostaje nejasno. Ali zato smo „celom svetu iz sveg glasa obznanili našu vodeću ulogu u svetskim poslovima“.

Tekst Sergeja Lavrova je zapravo pokušaj da se opravda Rusija i on je ceo protkan kompleksom nacionalne inferiornosti. On tu pokušava da dokaže da mi odvajkada nismo ništa gori, već naprotiv, samo bolji od zapada, od Evrope. Kao da zaboravlja da do sredine 18. veka u Rusiji ni „n“ od nauke nije postojalo i da nam je sva prosvećenost tek kasnije stigla iz Evrope. Ali zato je je prosto oduševljen „mudrom i dalekovidom“ politikom Aleksandra Nevskog koji je puzio pred mongolskim kanovima, te se uz njihovu „velikodušnu“ pomoć domogao kneževskih ingerencija, a za uzvrat učvrstio vlast Zlatne horde u drevnoj Rusi.

Po Lavrovu, cela ruska istorija je krajnje uprošćena slika beskonačnog praznika pravednosti i poštenja s naše strane, i neprestanih podmuklih i pohotnih nitkovluka od strane Evrope. Kad god je Rusija nekuda prodirala, ona je uvek „organski srastala sa zemljom i narodima“ koje je tu zaticala, a kada je neko tuđ u Rusiju upadao, to je uvek bio podli akt agresije. Jedino što je njemu važno i vredno je teritorija, odnosno veličina teritorije, makar to bila tundra, močvara ili pustinja. Važno je samo da je bude što više. Sve u svemu, ispostavilo se da on sledi ideal mongolske horde kojoj je jedini cilj bio širenje teritorije.

Drugi ideal nedeljive apsolutne vlasti koja je takođe svojstvena Hordi, u svom članku „Ko se od vladara Rusije može nazvati velikim?“ opeva Vitalij Tretjakov. On je za tu priliku sačinio svoju sopstvenu formulu za „merenje“ značaja i veličine ruskih vladara. Tretjakov upoređuje deset poslednjih vladara Rusije: cara Nikolaja Drugog, Kerenskog, Lenjina, Staljina, Hruščova, Brežnjeva, Gorbačova, Jeljcina, Medvedeva i Putina. Za određivanje značaja i veličine svakog od njih, dekan Fakulteta televizije pri MGU je smislio deset kriterijuma uspešnosti: razmere osvojenih ili izgubljenih teritorija, porast ili opadanje vlasti nad potčinjenim stanovništvom, bilans ratnih pobeda i poraza, rast ili opadanje ekonomske moći, stepen međunarodnog suvereniteta, razmere i intenzitet uticaja na ostale zemlje sveta, a takođe i sam lik vladara i takozvano „narodno sećanje“ na njega.

I tako dekan Tretjakov ređa vladare u skladu sa hijerarhijom njihove veličine. Na samom vrhu kočoperno stoje četvorica lidera njegove rang liste – Lenjin, Staljin, Brežnjev i Putin. Na dnu se koprcaju političke ništarije, jedva vredne pomena – Jeljcin, Gorbačov i Kerenski. Tu negde blizu njih mota se i Nikolaj Aleksandrovič Romanov kojeg je Tretjakov takođe svrstao u tu mizeriju. A u sredinu je smestio Hruščova i Medvedeva, dvojicu vladara Rusije koji (tako) – nit’ smrde, nit’ mirišu.

Njegov osnovni zaključak je da su svi uspešni lideri Rusije bili sledbenici autoritarnog stila vladanja, to jest – diktatori. A svi oni koji su pokušali da uvedu makar minimalne demokratske promene i sprovedu bilo kakve reforme, bili su gubitnici ili tačnije, bezvredne ništarije. Polazeći od toga, dekan Tretjakov svojim čitaocima prostodušno, gotovo bezazleno namaće još jedan zaključak: demokratija je za Rusiju štetna, kontraindikovana, što znači da je naš izbor za sva vremena – diktatura.

Nisam ja džabe Vitalija Tretjakova nazvao rapsodom ideala Horde, himnopojcem nedeljive apsolutne vlasti. Bez većeg udubljivanja, primenom formule Tretjakova odmah postaje jasno da je apsolutni šampion svih vremena i naroda niko drugi do Džingis Kan. On je bio osnivač najveće kontinentalne imperije u istoriji čovečanstva. On je zavladao teritorijama do tada neviđenih razmera i sebi priuštio neizmeran broj potčinjenog stanovništva. Imao je zaista fantastičan bilans ratnih pobeda i neverovatan uticaj na sve zemlje tada poznatog sveta: dobio je nadimak „gospodar vasione“. A u kolektivnom sećanju je i danas, 800 godina posle svoje smrti, najveći heroj mongolskog naroda.

S visokim stepenom verovatnoće se može pretpostaviti da je baš taj ideal nedeljive apsolutne vlasti kana, ideal koji je sadržan i ostvaren u liku neprikosnovenog vladara mongolske horde kojem je, ne bez uspeha, težio Staljin – i Putinov ideal. A u ovom tipu vlasti, patriotizam može da znači samo jedno: slepu poslušnost i predanost velikom kanu, vrhovnom vladaru, bez obzira kako se on zvao.

Kasparov.ru, 19.03.2016.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 24.03.2016.


________________

  1. ВКП(б), ili Всесоюзная коммунистическая партия (большевиков) – zvaničan naziv KPSS od 1925. do 1952.