Foto: Pinterest
Foto: Pinterest

Polemika koja se ovih dana ponovo vodi povodom primene fizičkog kažnjavanja u vaspitanju dece, ukazuje na pedagošku nepismenost naših građana i građanki. Već nekoliko godina unazad, psihoterapeut Zoran Milivojević u svojim nastupima glorifikuje fizičko kažnjavanje kao validnu pedagošku metodu i sredstvo uspostavljanja autoriteta nad decom. Milivojević, po profesiji lekar sa kursom iz oblasti psihoterapije, očigledno ne razume i ne poznaje osnovne principe i metode pedagoške prakse, zasnovane na naučnim činjenicama.

O stručnosti gospodina Milivojevića ovde je već bilo reči (Još nasilja, Tuga jedne profesije), pa se neću detaljno upuštati u analizu njegovog rada (koga takođe karakterišu i šovinistički, seksistički i diskriminatorski stavovi). Dovoljno je reći da Milivojević koristi slabo pedagoško i psihološko obrazovanje roditelja, nastavnika, pa i nekih pedagoga i psihologa, za plasiranje retrogradnih ideja i ličnu samopromociju, uz neizostavnu ekonomsku dobit.

On svesno izbegava da učestvuje na naučnim skupovima iz oblasti vaspitanja i obrazovanja koje organizuju fakulteti, instituti i organizacije koje se bave obrazovanjem i vaspitanjem, i više puta je javno govorio protiv pedagoga koji osporavaju njegove stavove. Drugačije rečeno, radi se o estradnom psihoterapeutu sumnjivog znanja i kvalifikacija, koji je u ozbiljnoj stručnoj javnosti već odavno okarakterisan kao diletant.

Pravo pitanje je zašto su ideje koje zastupa gospodin Milivojević toliko popularne, imajući u vidu da se broj njegovih sledbenika meri hiljadama, i da raste? Objašnjenje je vrlo jednostavno. Milivojević roditeljima nudi lepo upakovanu bajku o tome da su oni savršeni roditelji, a njihovi nasilni metodi i poneka „ćuška“ sasvim prihvatljivi. Na taj način on smiruje roditelje, otklanja im grižu savesti i daje im opravdanje da nastave „po starom“.

Roditelji plaćanjem Milivojevićevog kursa zapravo kupuju indulgenciju za svoje vaspitne grehove, dobijajući za uzvrat lažni osećaj dobrog roditeljstva. U tome je kljuć njegovog uspeha. Sa druge strane, pedagozi koji ukazuju na štetnost fizičkog kažnjavanja nepopularni su kod roditelja i jednog dela kolega iz obrazovanja. Razlog je opet jednostavan. Mi neprekidno suočavamo roditelje sa propustima koje čine u jednom od najosetljivijih aspekata njihovog identiteta. Niko ne voli da mu se kaže da je loš roditelj. A jako je teško biti uspešan roditelj.

Pedagogija se odavno suočila sa činjenicom da su pogrešni vaspitni postupci prisutniji u praksi od onih pedagoški ispravnih. Da nije tako, ljudska civilizacija bi u svakom smislu brže evoluirala. Međutim, to ne znači da treba odustati od napora za izgradnju bolje vaspitne prakse i vratiti se na retrogradne ideje koje zastupaju Milivojević i njegovi sledbenici.

Pedagogija, zasnovana na savremenim naučnim činjenicama, odbacuje kažnjavanje bilo koje vrste kao validnu vaspitnu metodu. Deca se ne kažnjavaju, ni na koji način. Kazna je moralna posledica učinjenog prestupa i rezervisana je isključivo za odrasle osobe, koje razumeju njene implikacije. Deca nisu moralno i mentalno u potpunosti zrele osobe te je njihovo kažnjavanje neprimereno i nedelotvorno.

Pedagogija poznaje nekoliko osnovnih metoda kojima se formiraju željene vrednosti, navike, stavovi i ponašanja. To su ubeđivanje, uveravanje, navikavanje, vežbanje, podsticanje, motivisanje i, u određenim slučajevima, sprečavanje. Poslednja metoda je naročito zanimljiva, jer podrazumeva da se u vaspitanju, pod određenim okolnostima, mogu koristiti fizička sredstva da bi se dete sprečilo da povredi sebe ili druge, kao i da nanese bol i štetu bićima i stvarima. Ta metoda se primenjuje kada je neophodno delovati odmah i sprečiti teže posledice. Sprečavanje se koristi tek kada nijedna druga pedagoška metoda ne daje rezultate ili kada nema drugog izbora (na primer, razdvajanje dece koja su se potukla).

Treba naglasiti da je ova metoda veoma različita od kažnjavanja. Ona se sprovodi jednokratno, sa minimalnom upotrebom sile i prinude i ne uspostavlja obrazac kontrole, dominacije i zastrašivanja. Upravo suprotno važi za kaznu, naročito fizičku. Takođe, može se reći da i nagrada stoji u istoj ravni sa kaznom, jer pripada istom obrascu instrumentalnog i emocionalnog uslovljavanja, koji ne daje dobre pedagoške rezultate. Osim predznaka, između nagrade i kazne nema suštinske razlike.

Dete nema mentalnu aparaturu kojom može da shvati da ga neko tuče za „njegovo dobro“. Problem postaje još veći kada je to emocionalno veoma bliska osoba, od koje se očekuje pomoć i zaštita, kao što je roditelj. Autoritet zasnovan na mehanizmima prinude, straha i ucena vodi ka stvaranju nezrele, zavisne, nesigurne i osujećene osobe. Tako nešto pedagoški je nedopustivo. To je ono što Milivojević i sledbenici ne razumeju ili svesno odbijaju da prihvate.

Uspešno roditeljstvo temelji se na izgradnji poverenja, bliskosti i sigurnosti od najranijih trenutaka odnosa sa detetom. Postoji čitava lepeza pedagoških tehnika i metoda koji se zasnivaju na empatiji, verbalno-neverbalnoj komunikaciji, zameni uloga, suočavanju sa posledicama, kontroli impulsa i pružanju podrške detetu. Ključ je u izgradnji odnosa poverenja i savezništva između roditelja i dece. Ukoliko ste stigli dotle da vam dete ne veruje, a ni vi njemu, rasprava o kazni i batinama je besmislena.

Roditeljstvo je veliki izazov i jedna od najtežih društvenih uloga, za koju je većina nas nepripremljena. Očekivano je da roditelji greše, ali moraju postojati mehanizmi kojima se greške mogu ispravljati. U tom kontekstu veoma je loša sve prisutnija tendencija traženja izgovora za štetne vaspitne postupke.

Po svojoj definiciji, pedagogija je nauka koje proučava vaspitanje kao društvenu praksu u svim svojim aspektima. Akumuliranje pedagoških ideja traje od nastanka prvih društava, kada se čovek počeo svesno i organizovano baviti vaspitanjem kao procesom formiranja ličnosti. Još su antički mislioci izražavali sumnju u fizičko kažnjavanje, a o kasnijim epohama da i ne govorimo.

Zato je neprihvatljivo da se u XXI veku bavimo recikliranjem ideje fizičkog kažnjavanja. Ali rušenje sistema vrednosti, estradizacija nauke, pad vaspitne uloge škole, tabloidizacija medija i zanemarivanje obrazovanja roditelja za roditeljstvo, otvorili su put brojnim zloupotrebama. Milivojević je samo pojava koja odslikava stanje i pedagošku svest našeg društva.

Autor je doktorand pedagogije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i asistent na Fakultetu pedagoških nauka Univerziteta u Kragujevcu.

Peščanik.net, 05.12.2014.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Konzervativni populizam: zajedno protiv solidarnosti

Dejan Ilić – Patrioti i predatori

Ksenija Krstić i Aleksandar Baucal – Biti ili ne biti (decu), pitanje je sad

Dejan Ilić – Širenje mreže

Strahinja Mavrenski: Terapija uvreda – Zoran Milivojević

MODS – Stop promovisanju nasilja nad decom

Sofija Mandić – Još nasilja

Maja Asanović: Zoran Milivojević – Tuga jedne profesije

Rastislav Dinić – „Špengler sa ženske strane“

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU