- Peščanik - https://pescanik.net -

Perčin barona Minhauzena

 
Konkurs za nove direktore institucija kulture po svemu sudeći biće najveći produkcijski promašaj sezone, uprkos svim ključnim elementima takmičarskog rijalitija. Tu su kandidati potpuno nepoznati široj javnosti od kojih se očekuje da iskažu svoj jedinstveni talenat na sceni i povremeno podmetnu nogu suparnicima iza scene, tu su i stručna sudijska veća čiji autoritet nejasnog porekla stvara onaj dramski kontrapunkt nespretnim izvođačima pod reflektorima; program je spontan, propozicije jednostavne, montaža gotovo nevidljiva a iluzija totalnog uvida u događaj trebalo bi da bude neodoljiva.

Pa ipak, produkcija ministarstva kulture ima prilično bedan rejting. Nije pomoglo ni vanredno uključenje iz režije, kada je ministar Tasovac iznervirano objasnio da je to ta transparentnost koju smo tražili a mi i dalje gledamo Farmu.

Možda je publika imala daleko više razumevanja za bivšeg direktora Filharmonije; svakako je bolje razumela njegove poruke, čak i kad nije odobravala frivolno izrugivanje silikonskoj dolini ili političkoj eliti. Ili su poruke odjednom postale nejasne. Kao da je za ulogu ministra kulture Tasovac morao da savlada nemušti jezik čiji smisao neposvećeni građani teško uspevaju da razaznaju.

Izgledalo je, tako, da ministar od upravnih odbora samo traži da konkursne sednice budu otvorene za javnost ali kad su odbori počeli da poništavaju konkurse jedan za drugim, na brzaka menjaju uslove i dorađuju sopstvene statute, postalo je očigledno da je osnovna poruka zapravo bila znatno sadržajnija, samo su je loše razumeli.

Slika ministra Tasovca kako s paketom knjiga koje je doneo na poklon i ozarenim bibliotekarima iz unutrašnjosti prati televizijski prenos svečanog otvaranja sajma knjiga, mogla je biti shvaćena kao odlučan zaokret zvanične kulturne politike: država se s dužnim poštovanjem povlači iz privatnih poslova aktera na sceni i svoju pažnju usmerava na neprofitne ustanove kulture od javnog značaja. Posle se ispostavilo da je država u stvari bila izrazito prisutna na sajmu, ne samo preko gigantskih štandova pojedinih ministarstava već i kroz tradicionalno netransparentno učešće u izdavačkoj i ostaloj delatnosti raznih privatnih i verskih preduzeća. Sem toga, izgleda da je u Srbiji izdavačko tržište sa svim delatnostima koje se na tom tržištu stiču, potonulo u kaljugu otimačine, korupcije i neznanja, i to baš usled decenijskog manjka države u onim elementima koji održavaju strukturu uređenih odnosa.

Tako je Tasovčevo odsustvo sa sajma na kraju primljeno kao izraz arogancije. Ne znači, doduše, da sajam knjiga nije povremeno prezira vredan. Iako snimljen u niskoj rezoluciji, najbolji izveštaj sa lica mesta upravo je postao viralni refren na mrežama: hiphoper Marčelo zabeležio je sočan obračun nadahnutih pesnika, „velikih“ Srba u borbi za svakog čitaoca, otkrivajući novim generacijama ono što sajamski veterani već dobro znaju.

Ministar kulture, nažalost, nema luksuz običnog građanina; dužan je da na licu zadrži ljubazan osmeh dok potvrđuje da u slobodnom društvu i pesnici i trgovci imaju puno pravo da budu pijani egomanijaci, ali da odgovorna država aktivno parira na sceni, obeshrabruje ili podstiče, u ime opštih interesa.

Nerazumljivi su, međutim, interesi u ime kojih je Tasovac odlučio da prećuti cenzorsku aferu u Kulturnom centru Novog Sada, instituciji čija bi istorija trebalo da je svrsta u red ustanova od nacionalnog značaja a koju danas sve dublje u kaljugu vodi lokalni eksponent ideologije ekstremne nacionalističke banalnosti. Ministar kulture zasad ćutke posmatra i obračun svog pomoćnika sa Savetom za kulturu; isterivanje ovog savetodavnog tela iz zgrade ministarstva deo zainteresovane javnosti nedvosmisleno je razumeo kao ličnu vendetu bivšeg direktora Narodne biblioteke protiv članice Saveta koja ga je ranije tužila za mobing i koja ne prestaje da kritikuje kulturne politike države bez obzira na razne smene i rekonstrukcije koje se poslednjih godina na prvi pogled odvijaju na mestima moći u kulturi.

Nesporazum između ministra i publike vladao je i kada je Tasovac odgovorio na poziv grupe pisaca da razmotri ideju o sistemskom subvencionisanju književnosti. Ministar je prisutnima održao lekciju o institucijama a zatim strpljivo saslušao pisce dok mu poturaju prazne novčanike pod nos, izdavače koji državu optužuju za korupciju i bibliotekare koji se žale na zakon o javnim nabavkama.

Susret države i građana upriličen u Narodnoj biblioteci možda je ostao nedorečen ali je nesumnjivo potvrdio da akteri i dalje tvrdoglavo uvežbavaju spasavanje srpske kulture, uvereni da će im zahvat barona Minhauzena, koji je i sebe i konja izvukao iz rupe vukući se za perčin, možda ovog puta ipak poći za rukom.

Tasovac se zatim zahvalio učesnicima na plodnoj diskusiji i otišao, možda baš na sednicu vlade na kojoj su imenovani novi privremeni članovi upravnog odbora Filharmonije, dekanka fakulteta za finansije i direktor novinske agencije Fonet. Ili je to odluka koja je mogla da prođe i bez ministrovog potpisa. Uostalom, svi znamo da je rijaliti šou ipak režiran.

 
Peščanik.net, 06.11.2013.

Srodni link: Saša Ćirić – Prvi put s ministrom u biblioteci