Jedni vjeruju da je riječ o potpunom nedostatku pameti, drugi da se radi o prekomjernoj količini taštine, no kako god bilo, ono što posljednjih dana radi šefica vladajuće stranke i hrvatske vlade nalik je dobro režiranom političkom samoubojstvu. U fazama. Onoga trenutka kad su javnima postale nove tajne o crnim fondovima iz fatalne bilježnice računovotkinje HDZ–a, od kojih se neke odnose upravo na gospođu Kosor, ova je hitno sazvala novinare kako bi pred kamerama primila u članstvo stranke, ni manje ni više nego ministra policije. Pokazivanjem mišića htjela je, sirotica, valjda poručiti kako se ne boji, jer je ionako nema tko hapsiti, budući da je šef policije sada njen poslušni partijski drug.
Riječ je, međutim, o do sada neviđenoj perverziji, budući da se ta nježna političko-policijska veza učvršćuje istodobno dok se očekuje istraga nad premijerkom zbog toga što su i njene dvije kampanje financirane nelegalnim novcem. Iz pažljivo vođenih bilješki hadaezeove blagajnice vidljivo je, naime, da je 2005. upravo za predsjedničku kampanju gospođe Kosor utrošeno više od milijun eura „crnog“, nelegalnog novca do kojega je partija dolazila reketarenjem državnih firmi. Isto se ponovilo i za parlamentarne izbore dvije godine kasnije, jednako je Kosor trošila sredstva iz kriminalnog fonda, pa se čini da je od nevjerojatno velike sume ukradenog novca prvooptuženi bivši premijer uzeo tek dio, sve ostalo odlazilo je za potrebe stranke na vlasti. Točnije, istražitelji raspolažu s preciznim iznosima koji su godinama isplaćivani na crno brojnim ministrima, ali i administrativnom osoblju stranke i vlade. I upravo novi detalji o protuzakonitom trošenju sadašnje premijerke najsnažniji su udarac vladajućoj stranci čiji se rasap sada čini prilično neminovnim. Što bi besumnje bilo poželjno i za onemoćalu Hrvatsku i za samu tu stranku koja već 20 godina funkcionira kao nedodirljiva, rigidna skupina desničara sa strogo određinim unutrašnjim, mafijaškim pravilima.
Uostalom, organi istrage već raspolažu s više nego dovoljno materijalnih dokaza o tome da je Hrvatska demokratska zajednica doista funkcionirala kao zločinačka organizacija, pa se većina stručnjaka slaže kako je neizbježno procesuiranje same stranke, kao pravne osobe. Doduše i bez kaznenog progona, to svakako podrazumijeva moralnu i političku odgovornost. Ali u nekoj drugoj državi, naravno. Ovdje, pak, nakon što je javnosti postalo jasno da je desetljećima sustavno pljačkana, premijerka i šefica te razbojničke družine, umjesto promptne ostavke, pobrinula se da joj kampanja bude dugi niz neobuzdanih ispada, prijetnji opoziciji, nacionalističkih udvaranja braniteljima i Franji Tuđmanu, kretenskih poruka kako „neće nama više Beograd krojiti sudbinu“. Ništa dakako nije znala o crnim fondovima, ništa o milijunima eura ilegalnog novca što ga je potrošila za svoje sumnjive političke kampanje…
Hrvatsku dakle vodi osoba koja će morati svjedočiti o teškim financijskim malverzacijama vladajuće stranke u kojima je zdušno sudjelovala, a koja na sve optužbe i predočene dokaze histerično uzvraća kako su sve to izmišljotine „neprijatelja Hrvatske“. Da bi ovih dana u vlastitoj komičnoj obrani učinila još jedan novi, perverzni korak, pa pozvala novinare neka „dođu u njen stan i uvjere se kako nema skupocjenih slika i tepiha“. Bila je to jasna aluzija na njenog utamničenog prethodnika Ivu Sanadera, ali i možda temeljni prilog bogatoj antologiji beščašća jedne kaste koja je do temelja opljačkala Hrvatsku, e da bi je takvu, nikakvu, obespravljenu, uvela eto u Evropsku Uniju. Jadranka Kosor, naime, samo je po mafijaškim, tuđmanovskim zakonima vlasnica stana. Uistinu ona je stanovnica tuđeg, otetoga stana, a sva njena obrana počiva na mefistofskoj tezi kako je, pred njeno useljenje, netko drugi nasilno „očistio“ taj stan od dvoje dječaka srpske nacionalnosti. Upravo onako kako su neki drugi partijski drugovi, na čelu s bivšim premijerom, a ne ona, pljačkali državu, kako bi se uprihodio crni novac za njenu kampanju.
Pa kada svakodnevno javno tvrdi „ništa nisam ukrala“, onda je to zapravo točno. Ali samo s njenog, duboko perverznog gledišta. Jer kao dobar, vrhunski usavršen primjerak jedne nacionalističke, amoralne partije, ona doista misli kako je otuđenje „neprijateljskog“ stana zapravo herojski čin. A to što se jedan od bivših vlasnika, još skoro dječak, ubio, bacivši se s nebodara, nije njena briga, a kamoli odgovornost. Baš kao ni to što se drugi brat, pravi vlasnik otetog stana, klatari okolo i preživljava, kao i dobar broj građana, prekapanjem po kantama za smeće.
Nije li onda takva tragična činjenica u biografiji osobe oktroirane na mjesto premijerke, trebala biti dostatna za puno saznanje o karakternoj konstituciji gospođe Kosor? Nažalost ne, nego je upravo jedini razlog naglog pada njene izborne popularnosti sadržan u činjenici da je i sama sudjelovala u velikoj pljački države. Onu drugu, mračnu stranu, preuzimanje „etnički očišćenog“ stana, javnost jedva da joj je i zamjerila. Zato jer je bilo legalno progoniti građane druge nacionalnosti, oduzimati im stanove, bacati ih na ulicu, ili još bolje, čekati da se sami bace s vrha nekog nebodera, ali krasti… pa još „naš hrvatski novac“, e to je već ozbiljan grijeh. I upravo je ta dugotrajna zajednička perverzija vlasti i građana uzrokom ozbiljnog, teško lječivog psihotičnog poremećaja hrvatske nacije.
Mladina, 23.09.2011.
Peščanik.net, 26.09.2011.