Radio emisija 17.02.2012, govore: Miša Brkić i Dragan Šutanovac.

Svetlana Lukić: Počeli smo da se gušimo od klaustrofobije; ako je zbog minus 10 ili 15 bilo logično da danima sedimo zatočeni u kućama, zašto ne izlazimo napolje poslednjih dana, od kada je otoplilo? Nemamo zbog čega. Sve je i dalje zatvoreno – škole, preduzeća, državne institucije, pošte, banke… više se ne zna da li zbog snega, Dana državnosti koji niko ne slavi ili zbog toga što državu najmanje koštamo i ugrožavamo kada smo u dobrovoljnom kućnom pritvoru. A tek nailaze dani kada ne treba izlaziti iz kuća: zbog zapušenih šahtova ulice će plivati u vodi, ledenice će vrebati sa svake zgrade, a i treba sa šerpama i loncima dežurati u stanovima kada počnu da prokišnjavaju krovovi i fasade, delo neimarskih ruku naših građevinara, građevinskih inspekcija i javnih stambenih preduzeća.

Posle nekoliko dana širenja panike, usledila su anestezirajuća saopštenja: ledolomci su spremni, vojska je spremna, Srbija vode su spremne, beogradska kanalizacija je spremna, EPS i Kolubara su na adrenalinu. Da ipak nisu svi orni za rad, potvrđuje vest da je vlada opštinama morala da naredi da upotrebe svu raspoloživu mehanizaciju za čišćenje snega. Na pitanje zašto, i pored danima zatrpanih ulica i kuća, opštine ne koriste mehanizaciju koja im je na raspolaganju, odgovorila je sama vlada, koja tek treba da donese odluku da se odobri novac za kupovinu goriva za sve te mašine koje je zaplenila privatnim firmama proglašavajući vanredno stanje. Dakle, vlada je znala da proglasi vanrednu situaciju da bi besplatno dobila sve te bagere i kamione, onda je obećala da će za njih platiti naftu i benzin, ali to izgleda nije učinila. Bilo je ono – dođem ti. Kako država nikome ništa ne plaća, posebno ne građevinskim firmama i putarima od kojih je zbog snega konfiskovala mašine, ovi su izgleda rešili da stave rampu na svoj vozni park. I tako, i pored otopljavanja i prestanka snežnih padavina, stotine hiljada ljudi i dalje sedi zatočeno u svojim kućama i sokacima.

Indikativno je da niko ne komentariše i ne pravi dramu zbog 22 ljudska života koja je, kako glase novinski naslovi, odnela zima.

Taj broj, 22 (za sada), namerno se utapa u broj žrtava u celoj Evropi, tačnije u Istočnoj Evropi – i niko se ne uzbuđuje jer, zaboga, u Ukrajini je umrlo više od 100 ljudi. Ali tamo je bilo minus 30. U Poljskoj je umrlo 80 ljudi, ali ta zemlja ima 40 miliona stanovnika; da ne pominjem da je najviše ljudi životom platilo ove hladnoće upravo u zemljama zbog kojih na zapadu kontinenta postoji tzv. otrežnjenje istokom – Rumuniji, Bugarskoj, Ukrajini, Rusiji, Balkanu. Nije zanemarljiva ni činjenica da je broj žrtava kod naših suseda, Hrvata, Crnogoraca i Bosanaca, nekoliko puta manji, bez obzira na opskurne likove kao što su gradonačelnik Splita Kerum, koji krivi svoje sugrađane zato što su se masovno lomili na poledici, ili zagrebački šef kriznog štaba koji traži da mu se kupi “tenkić“; bez obzira što Crnogorci moraju da zovu u pomoć NATO, pa im Slovenci i Grci šalju po jedan helikopter, i što su tek pre neki dan počeli masovno da kupuju lopate, a neki njima čak i da se služe.

Dakle, kada ćemo i da li ćemo porazgovarati o tome zašto je toliko ljudi stradalo, u kojim delovima zemlje, zašto baš u njima, kakav je bio socijalni status tih ljudi, itd. Jedan od odgovora dala je poslednja žrtva, umrla od zime u svojoj kući, u opštini u kojoj od 10.000 stanovnika, 20 odsto ljudi živi od socijalne pomoći.

Naravno da je ovo pitanje retoričko; niko neće o tome razgovarati ili tražiti objašnjenje dalje od onog: naišlo zlo neko vreme, uzelo dvadeset dvoje ljudi i odnelo ih bogu na istinu.

Da se zima da uhapsiti ili da se za njom makar može raspisati poternica, bilo bi lako; Ivica Dačić bi se u ovu borbu prsa u prsa sa snežnim pahuljicama uhvatio; ovako, političke poene skuplja na drugim temama. U intervjuu Večernjim novostima, on objašnjava kako ga Amerikanci i Evropljani u strahu stalno zapitkuju – da li je to što sa Rusima pravite u Nišu začetak vojne baze – a on im odgovara – a šta vi nudite? Šta bi sa tim Centrom za vanredne situacije, zar on i Sergej Šojgu od 2009. do danas nisu nekoliko puta potpisivali sporazum o izgradnji centra koji treba da pomogne u ovakvim slučajevima? Na niški aerodrom sletao je i Iljušin sa milionima tona opreme, bila je i neka vežba sa ruskim helikopterima kojima su se divili lokalni novinari. Ako to u Nišu nije začetak vojne baze, nego stvarno centar za vanredne situacije, koliko ledenih doba mora da prođe da on i Šojgu preseku vrpcu? Šojgu, dobitnik ordena svetog Save, zauzet je ovih dana drugom vrstom vanredne situacije; eno ga u Podgorici gde traži od crnogorske vlade da njeni građani, na jedan ili drugi način, plate stotine miliona evra gubitaka Aluminijumskog kombinata, čiji je jedan od vlasnika Oleg Deripaska. Šojgu je po snegu doleteo u Podgoricu da zaštiti svog oligarha, a ostaje da se vidi ko će da zaštiti Crnogorce, od ovog Rusa i pogrešne politike njihove vlade.

Pomoći nema od nepostojećeg srpsko-ruskog centra za vanredne situacije, ali nema je ni od onih kojima je u opisu posla da pomažu ljudima kada su u nevolji. Šta je radio srpski Crveni krst, osim što je drugog dana zakukao kod međunarodnog Crvenog krsta za pomoć od 100.000 evra. Ako Crveni krst nema ili u svojoj državi ne može da nađe 100.000 evra, treba da crkne, da se ugasi, da ne pričamo o tome kako se proslavio tokom ratova, a znam ponešto o tome, jer sam godinama obilazila kolektivne kampove po Srbiji i videla njegov učinak.

Ulicama Beograda i većih gradova, po ovoj hladnoći lutaju stotine dečaka i devojčica proseći, majke im obilaze zgrade pokušavajući da od svojih sugrađana izmole neko ćebe, kapu ili jaknu. Gde je u ovoj vanrednoj situaciji bila SPC, zašto dveri svojih crkava nije otvorila, i makar ovih nekoliko dana grejala i hranila svu ovu decu, kao i one starce i starice koji nemaju novca ni za ogrev, ni za hranu, a nemaju ni hrabrosti da izađu na poledicu. Gde je bila crkva da privije na svoje majčinsko srce sve one Rome koji crkavaju po kartonskim naseljima, a čije smrti i bolesti niko ne broji. To odsustvo saosećanja prema ljudima, vladike su pokazivale svih onih godina rata. SPC se nije proslavila karitativnim radom; bila je tu da obodri braću kada je trebalo ratovati, sada je tu da u ime Hrista ratuje sa homoseksualcima, političarima koji joj nisu po volji, kao što su to ovih dana Nenad Čanak i Čedomir Jovanović – ali da pokaže samilost prema siromašnima i nemoćnima, pogotovo ako nisu pravoslavne vere, to nije u opisu njenog posla i karaktera.

Umesto da jedva dočekaju spajanje zime i Dana državnosti i zatvore svoja vrata, zašto makar neke državne institucije nisu pozvale ljude koji ne mogu sami da prežive zimu, da se na nekoliko dana ogreju i njihovim lepim hodnicima. Javne biblioteke širom Amerike postale su utočište od hladnoće beskućnicima; u biblioteci San Franciska svakoga dana borave stotine beskućnika. To je prva biblioteka u SAD koja je, umesto da ih izbacuje, kao Đilas pijance iz gradskog prevoza ili Rome iz divljih naselja, za potrebe tih ljudi zaposlila socijalnog radnika.

Nama su srcu bliža drugačija poređenja – pa šta ako prokišnjavaju škole, bolnice i pozorišta – sneg je ovih dana oštetio i rimski Koloseum. 2000 godina Koloseum je odolevao raznim vremenskim nepogodama i glupostima rimskih i italijanskih vladara. Pre dva milenijuma je projektovan tako da 50.000 posetilaca u slučaju požara može da se evakuiše za 10 minuta, imao je čak i pokretni krov od platna, ali već godinama ne može da počne restauracija ovog kulturnog spomenika, iako je 25 miliona evra obezbedio neki italijanski milijarder – jer se sude udruženja restauratora, udruženja potrošača, sindikati i gradska uprava. Tako to ide u zemlji čiju demokratiju i pravni poredak decenijama usavršava čovek kao što je Silvio Berluskoni. Korupcija, Rubi, ekonomska i politička kriza i rušenje delova Koloseuma od malo većeg snega – imaju veze.

Predsednik Tadić je pre neki dan svečano proglasio pobedu nad zimom, rekao je da je Srbija izdržala, jer smo mi “napravljeni od čvrstog materijala“. Žrtve nije pominjao, one bi umanjile veličinu njegove pobede nad zimom, a to nije korisno u vreme predizborne kampanje. Zato je predsednik Srbije svoju humanost pokušao politički da unovči na Kosovu. Ponudio je da Srbija stipendira devojčicu koja je jedina od jedanaestočlane kosovske porodice preživela lavinu. Stigao mu je šamar koji se i mogao očekivati – nije potrebno, dovoljna nam je pomoć naše države. Tadićevoj vladi stigao je šamar i od braće sa severa Kosova. Uprkos protivljenju Beograda, za dva dana i jednu noć u četiri opštine na severu Kosova, Srbi su izglasali još jedno NE priznanju kosovskih institucija. Taj referendum nije sproveden ni zbog međunarodne zajednice, ni zbog četvorogodišnjice kosovske nezavisnosti, nego zbog srpske vlade. To referendumsko NE upućeno je Tadiću i znači samo jedno – ne priznajemo tvoju vlast, ti si u Mitrovici persona non grata. Dok lukavi predsednik opštine severne Kosovske Mitrovice tvrdi da će rezultati referenduma olakšati poziciju srpskog pregovaračkog tima, šef tog tima taj referendum opisuje kao – nelegalan, neustavan, bespotreban i besmislen. SAO Mitrovica je ovim referendumom potvrdila svoju nezavisnost i od Kosova i od Srbije; njome vladaju stranke koje su pozdravile ovaj referendum – Šešeljevi radikali, Nikolićevi radikali, Koštuničini radikali, i njima bliski delovi DB-a, kriminalnih krugova i SPC čiji poglavar stalno poziva njene građane da, ako zatreba, budu spremni da proliju krv. Za sada krv nije potrebna, dovoljna je referendumska olovka. Beograd i dalje nudi razne modele, irski, hongkongški, model dve Nemačke. Na to, kada je ne mrzi, uzvraća Evropa preko svojih predstavnika kao što je Piter Fejt, i nudi, na primer, katalonski model autonomije – može zdravstvo, može obrazovanje, kultura, ali granice i Jarinje ne dolaze u obzir. Ovaj referendum severno-kosovskih Srba neće biti ni prvi ni poslednji; to će se završiti kao referendumi u onih stotinak sela i varoši u Kataloniji. Meštani iz tog kraja Španije, kada se završi turistička sezona, svake godine organizuju referendum i proglašavaju nezavisnost Katalonije. Referendum je postao deo katalonskog folklora i turističke ponude: imaš La Sagrada Familiu, imaš more, paelju, tapas, pantomimičare na La Rambli i – referendum.

U poslednja 2-3 meseca, crkva i država su podelile toliko odlikovanja da više nisam u stanju to da pratim: orden svetog Save (nekoliko stepeni), orden kralja Dragutina, Milutina, carice Milice, svih 9 Jugovića, Belog anđela, sivih sokolova… a dobili su ih svi po spisku: Putin, Konuzin, Medvedev, Lužkov, Šojgu, Filaret, Dačić, Bajatović i naravno Novak Đoković. Posle prekjučerašnjeg dodeljivanja Karađorđeve zvezde, taj momak i zvanično dobija status božanstva, kao fudbaler Čelzija Didier Drogba u svojoj rodnoj Obali slonovače. Tadić i njegovi ceremonijal-majstori su pre dve godine obnovili ovaj orden koji je prestao da se dodeljuje 1945. godine. Dok je postojao, dobijali su ga samo slavne vojskovođe: vojvoda Stepa Stepanović, Živojin Mišić, a evo sada je naš novi vojvoda postao Nole. Da je Anđelina Džoli samo malo bila nežnija prema srpskoj vojsci, i ona bi dobila Karađorđevu zvezdu, doduše drugog stepena; predsedniku bi bilo milo da se slika sa njom i metne je u album sa sličicama.

U ovoj turi dodele znamenja, još je značajnije to ŠTA ova demokratska vlast i njen poglavar smatraju da treba odlikovati, kome se treba dodvoravati. A odlikovano je sve što nosi uniformu ili ima pištolj: BIA – za natprosečno, uzorno i časno izvršavanje zadataka, V uprava BIA za nešto, Žandarmerija za nešto, policija, sektor za vanredne situacije, a laureat je i Akcioni tim za saradnju sa Haškim sudom, koji je celu deceniju tražio, a nije nalazio Karadžića i Mladića i Hadžića. Taj dream-team je odlikovan za unapređenje pravne države. Laureati su u skupštini bili počastvovani i prisustvom Milorada Dodika, komandanta 37. motorizovane brigade Ljubiše Dikovića i sličnih srpskih veličina. Posebo me je zaintrigiralo to što je nekada postojala i Karađorđeva zvezda sa dijamantima, koja je dodeljena samo dva puta: Nikolaju II Romanovu, i to mi je manje-više jasno, bili smo saveznici, mrzeo je komuniste, voleo crkvu, Rus je, ali zašto dijamanti Mehmedu V, i ko je uopšte taj sultan… Ne znam šta je Srbima lepo uradio, ali znam da je u Prvom svetskom ratu bio nemački saveznik i da je pod njegovim barjakom izvršen genocid nad Jermenima.

I najzad, medalja Miloš Obilić posthumno je dodeljena Srđanu Aleksiću koji je, kako se kaže u obrazloženju, kao Srbin iz Trebinja uzeo u zaštitu komšiju Bošnjaka, koga je napala – grupa nasilnika. Kojih nasilnika? Navijača FK Trebinje, lokalnih pijanaca ili možda pripadnika Vojske Republike Srpske. Kako to da jedino ubice u ovom obrazloženju nemaju nacionalno obeležje, kao da se ne zna da je Srđan Aleksić ubijen kundacima pušaka.

Da li jednu stvar mogu da urade kako treba, da ne manipulišu mrtvima, makar jednom. Ne mogu. Ne možeš da odlikuješ Srđana Aleksića, a da u isti mah dozvoliš da ti, navodno, pobegne iz zemlje komandant tih trebinjskih ubica, Božidar Vučurević, i da uz tebe, dok dodeljuješ odlikovanje mrtvom Srđanu Aleksiću, stoji Milorad Dodik koji Vučurevića smatra herojem koga po svaku cenu treba zaštititi od suđenja.

Pa se posle pitaj zbog čega je sve više ljudi u ovoj zemlji obolelo od beznađa i očaja, zbog čega svakoga jutra moraju da se bore sa željom da ne ustanu iz kreveta i ne izađu iz kuće. Gledala sam Đokovića dok je primao orden, na neki čudan način me je dirnula njegova nežnost dok je pominjao Srbiju, svoj narod i te stvari. Objašnjenje za tu ljubav stiglo je već sutradan; umesto ordena Svetog Save i Karađorđeve zvezde, nosio je šal i kapu FK Milan, bio je na utakmici i navijao za svoj omiljeni klub. On ne živi ovde, on ne radi ovde, ne zarađuje novac ovde; dođe kad treba da se popne na terasu gradske skupštine i zapeva, dođe da dobije neki orden, plac u Beogradu ili Kragujevcu, i ode.

Nemam drugo objašnjenje za one koji obožavaju svoju državu, a da nisu profesionalni patrioti, nego da su oboleli od stokholmskog sindroma. To zbližavanje žrtve i zlostavljača nije novina u srpskoj političkoj kulturi i istoriji. Postoji i Londonski sindrom: talac se ne miri sa situacijom, buni se i na kraju bude eliminisan. Taj sindrom se u Srbiji nije zapatio. Ako stvarno postoji Diogenov sindrom, onda se on kao zaraza širi Srbijom; to je ono kada si izolovan, zapušten, očajan i najbolje se osećaš kad se zavučeš u neku rupu ili bure. I kada bi ti kojim slučajem došao vladar, kao što je Diogenu došao Aleksandar Veliki, i pitao, dobro, šta ti u stvari hoćeš, odgovorio bi ono što i Diogen – ništa, samo da mi se makneš sa sunca.

Na početku današnjeg Peščanika govori ekonomski novinar Miša Brkić.

Miša Brkić: Drhti nekoliko miliona ljudi jer ti kad ostaneš bez struje, ti si potpuno nemoćan. I ti zapravo, u tih dvadesetak dana oštre zime, vidiš svu bedu srpske politike. Sad je savetnik za energetiku premijera, ali bio je ministar za energetiku Petar Škundrić, koliko je puta za godinu dana najavljivao početak gradnje Kolubare B. Prošle jeseni 17 puta. Nije u pitanju samo izgradnja. Bilo koja elektrana ili termo ili hidro ili nuklearna čak, gradi se bar za mandata dve vlade. Ali da bi to trajalo dva mandata, a ne 22 mandata, moraš da pripremiš uslove. Dakle, mi hoćemo da gradimo Kolubaru B, termoelektranu na ugalj. Zna li naša vlada koliko košta ispuštanje ugljendioksida u vazduh. Dakle, koliko će da nas košta Kjoto sporazum. Srbija to mora da plati u kilovat satu proizvedene struje. Da li je to isplativo.

Mi pričamo, sa Bugarima ćemo da gradimo nuklearku Belane, i sa Rusima. Nećemo. I Bugari su odustali. Neće da grade tu nuklearku. Hrvati su nešto malo radili, ali na ovoj zelenoj energiji, gradeći one vetrogene reaktore. Sećaš se ono kada je negde tamo u istočnoj Srbiji neki investitor najavio da će i on to da postavi, a onda je lokalna samouprava to prodala nekim Rusima, da bi oni samo podigli cenu zemljišta i ništa više. Ne samo što ne gradiš ništa, ti sistematski devastiraš ono što imaš niskom cenom struje. Elektroprivreda je iz godine u godinu stotine miliona evra u gubicima. Uvek uz priču, Elektroprivreda je najbolje srpsko državno preduzeće svake godine. Od 30 do 150 miiona evra od 2000. godine su gubici u Elektroprivredi. Koliko ima zaposlenih, bog zna. Koliko je primljeno u međuvremenu, bog zna. Ti 10 godina struju prodaješ svima i onda dođe predsednik u neko selo na jug Srbije i kaže, mojom odlukom od danas 100 hiljada siromašnih ljudi neće da plaća struju. Zašto njegova vlada nije napravila socijalne karte i rekla, ovoliko ljudi živi ispod granice minimuma, oni neće da plaćaju struju. To će platiti oni koji imaju. Oni koji i ove zime greju jeftinom strujom svoje bazene. Zašto bi taj koji greje bazen na struju plaćao struju isto kao onaj koji živi u nekom selu u Srbiji, seljak koji živi sam ili neka baka koja živi sama i kojoj odu i iseku struju jer nije platila račun. Nju struja košta isto kao ovoga na Dedinju koji ima bazen i greje vodu. Što to država ne reši. Dakle, umesto toga što je ponudio siromašnima da ne plaćaju struju, mogao je da napravi socijalne karte. A onda sutradan ode u drugo selo, negde u zapadnoj Srbiji i kaže, posledica ovoga što mi sad drhtimo da će biti nestašica struje, to traje 30 godina jer ova zemlja nije izgradila nijednu elektranu. Predsedniče, što nije izgradila. I ako već ona nije imala para, mislim na državu, što nije dozvolila investitorima koji imaju pare da ovde grade. To nije napravljeno. I šta sad mi čekamo.

Ovde svakih šest meseci imaš kampanju po medijima kako bi sa mini elektranama, na ovim potocima po Srbiji, mogle da svetle sijalice u svim domaćinstvima, samo na tim elektranama. I da li je napravljena neka? Postoji jedna koju je čovek napravio i digao ruke od nje, jer ne može više da se bije sa državom. Svake godine će nam se događati priča o mraku, jer termoelektrana Obrenovac 3 i Kolubara B, to postoji samo u fikcijama političara koji pred izbore ili pred jesen, kad počne zima, govore o njima. Ništa se narode ne sekirajte, imaćemo elektranu K, ma kakvi. I budiš se ujutru sa udarničkim vestima. Evo opet neki radni heroji. Ja sam danas pročitao u novinama, na Dan državnosti, da i Kolubaru odlikuju. Herojski podvig time što su oni kopali, pa to je normalno valjda. Herojska stvar je što sam izašao po najvećem snegu da odem na posao, prteći sneg kroz Beograd. I sad su me svi mediji za to pohvalili. Izvinite, kako je raditi na minus 30, a leti kako vam je raditi na plus 42. Ta vest, čoveče.

Isključujemo struju privredi da imaju domaćinstva. Ne radi privreda. Pa gde praviš ono što se zove bruto domaći proizvod. Ko stvara? Domaćinstva, tako što sediš kući i ništa ne brini, mi ćemo da ti doturimo sve, i leba i vodu i struju, sve ćemo da ti oprostimo, ništa ne moraš da platiš, samo nemoj da ideš na posao. Evo, sad je državni praznik dva dana. I onda su rekli, bolje da se ne radi ni treći dan. Video sam dve, tri zemlje u Evropi, prave restrikcije državnih praznika. Pa svi se biju za svaki radni sat, ne dan, jer svakome treba da stvori malo veći taj bruto domaći proizvod. Svi su u minusu. Oni koji su na nuli su presrećni. Dakle, biješ se za svaki promil rasta bruto domaćeg proizvoda i onda kažeš, ma jok sedite kući, nemojte uopšte da se pojavljujete na radnom mestu. Cela Evropa se potapa, ne od snega, svi gledaju kako da se preživi, jedino ovde postoji jedan, kako bih rekao, samoubilački optimizam.

Ima oko te kupovine uvozne struje nekoliko elemenata. Jedno je da i onaj ko danas ima višak struje u Evropi, cena je pet puta veća. Dakle, mi i ako uvozimo, ja bih voleo da vidim račun po kojoj ceni to uvozimo. Drugo, promakla je jedna vest, u jednom dnevniku se pojavio savetnik za energetiku premijera, Petar Škundrić, i rekao, naš elektroenergetski sistem, ove žice i ove bandere, ova čuda, mi smo evropska interkonekcija, dakle našim tim žicama, dalekovodima, prolazi i evropska struja. Kao iz Nemačke za Grčku, iz Albanije za Sloveniju, iz Slovenije za Bugarsku, ali on kaže ovako: pošto to prolazi kroz naše dalekovode, mi imamo pravo da to uzmemo. Pazi, to je onaj sistem: Bugarska kupila od Nemačke i mora da pređe preko Srbije i ti sad kažeš, e a trošarina je u Beogradu. Dakle, kradem pa šta me briga. Kako je počelo globalno zagrevanje i taj problem efekta staklene bašte, svi brinu, razmišljaju, termoelektrane, ugalj je jedno od prokazanih goriva, zagađuje atmosferu, ugljedioksid uništava ozonski omotač i svet se dogovorio: svi koji ispuštaju iznad dozvoljenih količina moraju da plate globu. Mi pričamo: Srbija leži na uglju, naročito srce Srbije Kosovo i zato hoće da nam ga otmu zbog tih rezervi uglja. Dakle, mi ćemo i dalje da pravimo elektrane na ugalj i mi možemo da, kao snabdevamo Evropu strujom. Ali trošak toga što proizvodiš ovde je toliki da tu cenu ne može da plati niko u svetu. Mi znamo koliko smemo na godinu dana da ispustimo ugljendioksida u atmosferu. Dakle, svaka nova elektrana na ugalj je povećanje toga i mi bi morali da plaćamo, posle određenog vremena i određenih ispuštenih količina, sve više. Tih računica ja ovde nikad nisam video. Da kažeš dobro, možemo da napravimo još tri termoelektrane i da budemo u okviru Kjoto sporazuma, a sve preko toga može dođe da pravi ko god hoće elektrane, ali da zna da će u cenu te struje biti uračunata i taksa za Kjoto sporazum, pa ko hoće da gradi neka gradi.

Niko neće da dođe da ovde gradi bilo kakvu elektranu sa ovom cenom struje. Ovo je cena koja ne obezbeđuje poslovanje sa profitom. Dakle, to je prvi uslov. Nema više populističke cene struje. Jao sirotinja, kaže, mi štitimo sirotinju. Vraćamo se na početak priče. Napravite socijalne karte i kažite, za ove socijalne karte garantuje država. A ne za sve građane Srbije, među kojima ima i bolje stojećih i još bolje stojećih i najbolje stojećih, greota je njima prodavati struju po ovoj ceni. To je jedna priča. Druga priča su ovi koji ne plaćaju struju. RTB Bor ne plaća struju, a troši ogromne količine. I nikad neće ni imati da plati. I onda vlada sedne i donese odluku da, pošto RTB Bor kao državna firma, nema da plati struju državnoj firmi EPS, onda će EPS umesto dinara, da uzme akcije od Bora. I sad kad smo preuzeli za jedan dolar železaru u Smederevu, opet ista priča. Država će da upravlja i vlasnički i proizvodno železarom, dok ne nađe kupca. Koliko tražite kupce. 2 meseca, 6 meseci, godinu dana, 5 godina, 15 godina, kažite ako ga ne nađete posle 6 meseci, isto ćete uraditi što je hteo da uradi US Stil. Zatvorićete jer se to ne isplati. Ali oni je neće zatvoriti. Kako će poslovati železara, isto kao i RTB Bor. Dakle, neće plaćati potrošenu struju, neće plaćati potrošeni gas i neće plaćati usluge železnice.

60 posto kapaciteta železnice je radilo za železaru. I svakog meseca je dobijala od US Stila keš lovu. Sad, biće dođem ti, pa posle 2 godine kad dođem ti nema para, onda će vlada da donese zaključak i da kaže železnici, pa evo ti akcije u železari. Pa će Bajatović iz Srbijagasa da kaže, ne možemo da platimo gas, evo ti akcije. To je princip na koji će se ovde poslovati i onda imaš licemerno ponašanje države. Ona kaže, privreda ne plaća doprinose, penziono, socijalno i ostalo. E sad hoće da ih natera preko banke. Banke kažu, čekaj pa to nije naš posao. U Rusiji kažu, moraće da bude vaš posao, ima da vas nateramo pa ćete to da radite. Ovde to ne može, ali znaš licemerno je da kažeš nekom preduzetniku, ne izvršavaš svoje obaveze, a država izvršava svoje obaveze. Pa ona u mnogim javnim preduzećima ne plaća poreze i doprinose za radnike.

Svetlana Lukić: Ljajić je pre neki dan rekao, ništa ne brinite, 100 hiljada radnika će imati overene knjižice iako nisu plaćeni doprinosi, ali od tih 100 hiljada, pola su državne firme.

Miša Brkić: Tako je, dobar si primer uzela. Pogledaj kako se svakog meseca šire zdravstvena prava. Te ova kategorija stanovništva može besplatno da leči zube, te se širi spisak lekova koji se dobijaju besplatno. Zdravstveni fond je pred slomom. Otišao je MMF odavde podvijena repa, mi smo ga šutnuli u ćoše od leđa i rekli, ma ne trebate nam sad. I onda je predsednik rekao jednu veliku istinu, sa stanovišta kako to vlast razume. On je rekao, promenile su se okolnosti. Ta Evropa, to nije ništa sigurno. Evro, može da se raspadne evro. Dakle, da mi vidimo šta će da se desi sa evrom, pa ćemo onda da vam javimo da li da dolazite ponovo ili ne. Šta će se desiti sa evrom, pa ništa, preživeće. Evropa će preživeti. Previše novca, političke energije je uloženo, dakle igraj na kartu preživeće evro, preživeće Evropska unija. Pitanje je gde smo tu mi. Došao je neko da ti ponudi šlauf da ne potoneš. Taj šlauf je donela ova ekipa MMF-a koja je došla na tu prvu reviziju. Svi znaju ovde: fiskalni savet je rekao, ljudi vi ste nešto pokušali da nam podvalite u budžetu, vaše računice su lažne. Dakle, naduvali ste račun da biste mogli da kažete da imate pravo više da trošite. MMF nije otkrio toplu vodu, on je samo uzeo analize fiskalnog saveta i rekao, mi njima verujemo, vi ste hohštapleri. Dakle, vaš cilj je bio da prevarite sve, pa i nas, zato što idu izbori. I vi znate da je to sve što ste napravili nerealno, ali vama treba više para. I vi te pare jedino možete da namaknete na lažnim računicama. Napraviš lažnu računicu, onda možeš da trošiš koliko hoćeš. I ne samo da trošiš, nego da bacaš na železnicu, na Srbijagas, Jat, Smederevo, banke.

Samo da saniraš i zadržiš vlasništvo u tri banke: Komercijalnoj, Agrobanci i Privrednoj banci Beograd, treba ti skoro pola milijarde evra, 450 miliona evra. Zašto? Da bi država Srbija imala jednu svoju banku. Šta će ti banka kad si propao čoveče. Za mene su ovi pregovori i način kako je delegacija MMF-a otišla, skoro da su me bacili u očaj. Ne smem da izgovorim sa čime upoređujem taj odlazak MMF-a. Koliko je to važan, krupan istorijski događaj. Evo, nazvao sam ga istorijski događaj. Toliko veliki, da bi svi morali dobro da se zabrinu. Ako ništa drugo, bar da diskutujemo. Da bar vlast pokuša da se opere. To je trajalo pola dana i završilo se na predsednikovoj izjavi da su promenjene okolnosti i da mora tako. Znaš, za mene je to velika poruka koju su političari poslali građanima u predizbornoj godini. A ona glasi, nama je važno da imamo para da kupimo glasove birača po cenu da oteramo MMF, i to se dogodilo.

Ja bih se zapitao, dobro trebaju nam pare i trošićemo. Šta će biti ako mi pobedimo na izborima. Dakle, mi smo sebi odsekli noge. Kako ćemo da trčimo posle izbora ako dobijemo vlast. Sa čime će se sve te rupe zapušavati posle izbora. Imam utisak ponekad, kao da ova vlast sumnja da će dobiti izbore i da kaže, mi ćemo da napravimo za nas sve što je najbolje, a posle šta će da bude, ma šta nas briga. To je ono što je meni gorak ukus u ustima posle ovih pregovora sa MMF-om. Odmah ti je kurs pao, pa ga spasavaju, pa troše devize, da ga smire. I još gora stvar, rejting na državne hartije je odlaskom MMF-a pao. Dakle, nama nisu sad važni ti novci koje je MMF odvojio, milijarda i 100 u onom aranžmanu iz predostrožnosti. Ali ti gubiš na ugledu kod međunarodnih investitora. Ja nisam siguran da li bi Srbija danas, kao što je prošle jeseni izdala obveznice za milijardu i 100 miliona evra, mogla da izda obveznice po onoj kamatnoj stopi koja je bila katastrofalna, 7,62. Prvo, niko nije zainteresovan, nama je spušten rejting, ja mislim da smo mi vrlo blizu onoga što se zove smeće, dakle bezvredne hartije od vrednosti. I sad me neko pitao, pa možda je i dobro da se država ne zadužuje. Jeste, ali nije dobro za državu kad uzima kredite za neke infrastrukturne objekte koje ne može da pravi bez kredita međunarodnih finansijskih institucija, dakle ti kreditori su važni. Odlazak MMF-a je za njih signal, hajde da mi sačekamo. Razgovarao sam sa jednim privrednikom skoro i potpuno me čovek zaprepastio. Rekao mi je, 2012. će biti previše lepa za ono što nas čeka 2013.

Svetlana Lukić: U nastavku Peščanika, čućete izvod iz intervjua koji je za sajt Peščanika sa ministrom vojske i potpredsednikom Demokratske stranke Draganom Šutanovcem, napravila Tamara Nikčević. Integralni intervju je već na našem sajtu peščanik.net.

Dragan Šutanovac: Kad se setimo Zorana Đinđića, svi kažemo da je bio pragmatičan. Mislim da Demokratska stranka, kao i nakon 5. oktobra, tako i danas, pokušava da na jedan pragmatičan način dođe do cilja. Važno je samo da ne izgubimo iz vida šta nam je cilj. Mislim da naprosto neke stvari nisu samo pitanje Demokratske stranke. Naprosto je ceo ambijent u društvu takav da danas imate situaciju da građani baš i nisu sigurni da li treba Srbija da ide u Evropsku uniju, ali su sigurni na pitanje gde bi njihova deca živela u inostranstvu, pa u Evropskoj uniji. I onda mislim da je to onako dosta paradoksalno, šizofreno zvuči.

Tamara Nikčević: Sve češće danas govore o tome da je zapravo situacija takva da se Srbija vraća u devedesete. Odnosno da sve više liči na devedesete.

Dragan Šutanovac: Pa kakvo sedište, takvo gledište.

Tamara Nikčević: Šta to znači?

Dragan Šutanovac: Pa to znači da postoje oni pojedini koji nisu zadovoljni svojim sedištem, pa im je onda i gledište negde iskrivljeno. Ali naprosto, neki koji su učestvovali u vlasti, bili na poziciji ministra, znači bili politički angažovani, a danas zagovaraju bele listiće i distanciraju se od pozicija vlasti, naprosto pokazuje samo da ne postoji jedan kontinuitet mišljenja, već mišljenje u odnosu na sebe. Nezadovoljan sam trenutno nekom pozicijom, pa se žalim. Ako je nekada u Srbiji postojala ponuda, politička, to je danas. Kada ste imali toliku lepezu političkih stranaka, koje vam nude svoje programe da bi vi rekli, niko tu nije dovoljno dobar da biste vi nekoga podržali. Mislim da je to zaista onako dosta maliciozno i nije čudo što u pojedinim zemljama Evropske unije postoji zakonska obaveza glasanja. U Grčkoj, konkretno, morate dokazati zbog čega niste izašli na glasanje, ukoliko niste izašli. Znači ja samo kritikujem tu poziciju, kao što ta pozicija kritikuje moju poziciju. Ali mislim svako ne mora da glasa, nikoga niko neće naterati. Mislim da čak je nesuvislo doći na biračko mesto, da biste ubacili prazan listić. Mislim, to je tolika negacija.

Tamara Nikčević: Čekajte, zar vas to zaista ne brine. To su ipak ljudi, znate, koji su bili uz Demokratsku stranku.

Dragan Šutanovac: A odakle vi to znate?

Tamara Nikčević: Pa iz tog perioda 1996/97, pa do 2000. se mnogo bolje sjećam i Srbijanke Turajlić i Biljane Srbljanović i mnogih ljudi iz tog sektora, koji danas govore o bjelim listićima, nego recimo Vuka Jeremića, Dulića, vas i tako dalje.

Dragan Šutanovac: To je kao sada da izvadim ja sad spisak novinara kojih se ja mnogo više sećam nego vas. Da vam kažem, vi ste u to vreme bili neki minorni tamo i sad ja vama dajem intervju. Pa mislim, totalno je neprirodno. Ja sam ono, ušao u stranku ’96. godine, bavio se tim nekim poslom stranačkim, nisam bio eksponent u javnosti da bi se vi mene sećali, imao sam tu nesreću da me hapsi policija, da me mlate…

Tamara Nikčević: To ste već jednom rekli.

Dragan Šutanovac: 1997. godine, kada su smenili Zorana Đinđića sa mesta gradonačelnika Beograda.

Tamara Nikčević: Tim povodom, je li?

Dragan Šutanovac: Znači, da. Imali smo demonstracije tim povodom i imali smo onako ozbiljnu tuču sa policijom i tad sam hapšen, znači vožen na haubi kod Vukovog spomenika, a Gaša Knežević je to gledao. Znači, nemam ja sad tu da se dokazujem ko je bio gde, ali ja znam te osobe koje ste pomenuli. Znači na poslednjim izborima, ni jedna ni druga osoba nisu glasale za Demokratsku stranku. I mi smo pobedili na tim izborima. Znači, imaju pravo slobode da glasaju za koga god žele. Zašto bih se ja sad sekirao što je Biljana Srbljanović bila poznatija devedesetih godina i sada, ako ona žena glasa za LDP. Mislim, nemam ništa protiv, neka glasa za koga god želi, žao mi je što ne glasa za Demokratsku stranku, ali nije glasala ni poslednji put. Mi smo pobedili, pa ako neće sad, pa dobro, pobedićemo ponovo.

Tamara Nikčević: Evo, Vesna Pešić je recimo u Utisku nedelje, komentarišući način na koji je smjenjen direktor Nacionalne biblioteke Sreten Ugričić, upoređivala to sa tom čuvenom smjenom osam profesora Filozofskog fakulteta, pa je onda rekla da je tim komunistima, nedemokratima trebalo godinu ili dvije dana da smjene ugledne ljude, intelektualce, profesore univerziteta, a da se ovo završilo za manje od 24 sata, na nekakvoj telefonskoj sjednici vlade.

Dragan Šutanovac: Kada govorimo o bilo kojoj poziciji na koju se politički dolazi, isto se politički i odlazi. Ali mene zanima, da se u Srbiji danas održava jedan skup na kome su prisutne sve vođe NVO sektora, i tu se nađe određena količina eksploziva, a onda neko kaže da je šteta što se to nije aktiviralo, jer bi to bilo civilizacijski dobro, a onda još vi kažete, pa potpuno se slažem.

Tamara Nikčević: Nije tako rekao.

Dragan Šutanovac: Ja sa vama ne polemišem. Ja polemišem sa vašim slušaocima. Znači, mene zanima samo da li je moguće da to što je rekao, ja ne znam ko je taj čovek iz Crne Gore, ali da ta ista javnost intelektualna u Srbiji ne ustane i ne kaže, vidite, kakva god da je politika tih ljudi koji su tamo sedeli, prizivati civilizacijski čin, da se ljudi na taj način eliminišu, pa ako ništa drugo, nije ljudski.

Tamara Nikčević: Da li ste vi čitali taj tekst?

Dragan Šutanovac: U onim fragmentima koji su se pojavili u medijima.

Tamara Nikčević: To pitam.

Dragan Šutanovac: Šta vi mene pitate u stvari?

Tamara Nikčević: Ja vas pitam, da li ste vi glasali za to da se Sreten Ugričić smeni.

Dragan Šutanovac: Da, kao i cela vlada. Da.

Tamara Nikčević: Na telefonskoj sjednici?

Dragan Šutanovac: Da.

Tamara Nikčević: Dobro, idemo dalje. Ljudi zamjeraju koaliciju DS-a sa SPS-om.

Dragan Šutanovac: MUP ima svoje zasluge, ministar Dačić ima svoje zasluge, tako da naprosto moramo nekad da kažemo jeste, ne slažem se sa njegovom politikom devedesetih, ali on se sam čovek od te politike odvojio i izvinio građanima Srbije i sam se ne slaže sa tom politikom devedesetih. Znači, mnogo mi danas izgleda bolje nego onda kada smo potpisali deklaraciju. Pa evo danas, kada analiziram šta smo sve zajedno uradili, naprosto smo morali da uđemo u korist neke svoje štete koja eto, ti ljudi koji to osuđuju i danas, ne opraštaju, ali opet sa druge strane, šta je druga opcija. Tomislav Nikolić premijer, Aleksandar Vučić gradonačelnik. Pa izvinite, mi skoro nismo imali boljeg koalicionog partnera. Znači, ono što je Zoran imao u DOS-u ne može da se poredi sa ovim SPS-om sa kojim mi danas sarađujemo. Mnogo mi više smetaju, da vam kažem iskreno, koalicioni partneri koji nas napadaju.

Tamara Nikčević: Ko vas napada?

Dragan Šutanovac: Pa koji su na našim leđima došli u mogućnost da budu pitani u ovoj zemlji, a danas eto imaju problem sa Demokratskom strankom jer eto, tobože mi smo se promenili a oni su ostali isti. Ne postoji ništa što bi podržavao zarad dobijanja glasova, a da gubimo vrednost orijentacije. Znači, ja sam i na skupštini stranke pre godinu dana rekao, mi smemo da izgubimo izbore, ali ne smemo da izgubimo našu vrednosnu orijentaciju.

Tamara Nikčević: Vaša tužba protiv Nataše Kandić…

Dragan Šutanovac: Ukoliko je načelnik generalštaba u jednom lažnom dosijeu prikazan kao zločinac, onda treba državno tužilaštvo za ratne zločine ili da pokrene protiv njega proces ili da nam javno kaže da li je taj čovek kriv ili nije. Da se kojim slučajem objavi dosije o bilo kom drugom, verovatno bi taj nevladin sektor rekao da niko nema pravo da pravi dosijea sem službi, čoveka koji ima dvoje dece, čoveka koji je oficir Vojske Srbije i oficir znači od svog nastajanja. Čoveka koji je optužen u tom dosijeu da je bio, pa ja sam rekao konjokradica. Da je više hiljada grla stoke uvezao, da je prisvojio automobile, da je sudelovao u hapšenju Muslimana. Da je organizovao kriminalce i tako dalje, da je naredio da po njega dođu zajedno jednim vozilom, nakon čega su ih pobili iz UČK, a on je odgovoran što su ih oni pobili. Dosta monstruozno. I mislim da ovoga puta, kad je gospođa Nataša Kandić izašla sa dosijeom dosta ishitreno i bez dobre procene istine, imali smo priliku da vidimo ko je taj glavni svedok na televiziji, izvesni Lakić Đorović, koji je u stvari autor tih prvih 7 tačaka, nepobitno će se utvrditi da su neistinite. I nećemo uopšte ulaziti u to da li je bilo zločina ili nije bilo zločina.

Tamara Nikčević: A što nećemo ulaziti?

Dragan Šutanovac: Zato što je zločina bilo.

Tamara Nikčević: Da. A da li to znači da je to bilo u zoni odgovornosti…

Dragan Šutanovac: Pa ne. Ako se neko suočio sa tim, to je vlada upravo ova, u kojoj sam ja ministar odbrane, koja je konačno završila saradnju sa Haškim tribunalom, možda je to vama malo. Možda je to nedovoljno, ali ona je završila saradnju sa Haškim tribunalom, dobila priznanje međunarodne zajednice, transferovala ili isporučila Karadžića, Mladića, Hadžića, pokazala da Vojska Srbije nije čuvala Mladića, za šta smo bili optuživani od ne znam koga sve ne. Ne govorim o tome da je predsednik bio u Srebrenici i tako dalje, znači imate dosije, koji se pojavljuje, koji je lako utvrditi da nije tačan. Znači nije nepoznato da je u vremenu kad je Diković rukovodio tom brigadom pokrenuto nekoliko postupaka protiv onih koji su izvršavali zločine. Ako me pitate da li je sve bilo onako kako bi vi voleli da bude sa junaštvom i čojstvom, u tim ratovima na žalost nije bilo tako. Ako Haški tribunal kaže da je bio genocid, bio je genocid. Ako me pitate da li smatram da je Republika Srpska genocidna tvorevina, ne smatram.

Tamara Nikčević: Ne pitam. To vas ne pitam.

Dragan Šutanovac: Ne smatram, ali isto tako ja izražavam potpuno žaljenje za svim žrtvama koje su se desile i sa srpskim, sa albanskim i sa bošnjačkim, hrvatskim, za razliku od nekih koji se fokusiraju samo na žrtve koje su Srbi napravili.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Pozdravljaju vas Svetlana Lukić i Svetlana Vuković.

Emisija Peščanik, 17.02.2012.

Peščanik.net, 21.02.2012.

Srodni link: Tamara Nikčević: Dragan Šutanovac – intervju