- Peščanik - https://pescanik.net -

Peti oktobar


Kratka fantastično-politička priča

Sve ovo što govorim, govorim u spravu nalik na diktafon, sâm sam je konstruisao, napravio fotonske baterije koje će nadam se izdržati do kraja. Do kraja moga čina.


Ungar zemlja

Gde sam se nalazio tog petog oktobra u podne?

Na drvetu. Na drvetu ispred narodne skupštine. Razmišljao sam da li uopšte da siđem, dugo sam razmišljao, ali su me suzavci koje su predatorovi podanici bacili kasnije ubedili da ostanem u mom, mislio sam, skrovištu. Ostao sam sve do mraka, dubokog mraka, do nekih dvadeset i jedan sat, dok se sve nije stišalo i dok govornici nisu počeli pobednički da izlaze na binu. Borba nije bila nemilosrdna kako se pretpostavljalo da će biti. Nije bilo žrtava.

Iz Ungar zemlje je stiglo dvanaest blindiranih vozila. Oni su bili nosioci pobede nad predatorom. Iz Onkaja su stigla četiri blindirana vozila, ručno pravljena, kao i ona iz Ungara.

Sišao sam oprezno tek kada nikoga nisam video ni na platou, ni u parku.


Znak

Gde se nalazim sada?

Na drvetu. I danas je peti oktobar. Ali ovo je vrlo visoko drvo. U nivou trećeg sprata zgrade naspram koje sam. Zgrade nacionalnog Telscineta. Dole je ograda sa oštrim šiljcima.

Mrak je. Neprestano mi zuji u ušima. Niko ne može da me vidi. Jeste, gledali su me začuđeno kada sam se jutros, bilo je tek svanulo, penjao, ali sada me niko ne vidi.

„Ovaj matori nitron je vrlo spretan. Kako se samo uzverao na ono drvo. Malo koji je za to sposoban,“ rekao je pripadnik moje vrste koji je imao godina možda koliko i ja. Mladi nitroni nisu okretni. Većina ih je vrlo troma.

Čekam jutro.

Trenutno izgledam potpuno isto kao i oni. Ali sam polako počeo da dobijam ljudske odlike. Počeli su da mi rastu nokti i na stopalima i na šakama, iako na šakama nešto sporije, dlake ispod pazuha se jasno vide. Na licu za sada nema promena. Ali sam daleko gipkiji nego što sam bio prošle godine. To je najjači znak.

Posle pedeset godina od petog oktobra uspeli su da nas sve pretvore u nitrone. Mi smo besmrtni, oni smrtni. Njih sto dvadeset i sedam koji su bili u parlamentu, plus dve stotine trideset i četiri odabrana naučnika, ostali su ljudi. Ne znam koliko ih je sad. Međusobno se razmnožavaju. Sada su već svi u bliskom srodstvu. Decu sa vidljivim anomalijama nikada nisam video. Ali sam siguran da postoje. Verovatno ih sklanjaju odmah po rođenju ili čak ubijaju. Njihove fizionomije više ne liče na lica koja sam petog oktobra pre pedeset godina gledao sa drveta. Mada, nisam siguran u to.

Uporno nam preko Telscineta govore da ljudi više nikada nećemo biti. Govore da je nemoguće da posle prolaska kroz VIT tunel iko više postane čovek. Da ne možemo umreti. Da smo nitroni.


Autobus za Prosten

Ko sam ja?

Došao sam autobusom iz malog mesta, mesta na samoj granici sa Longoldom, da pomognem da se predator sruši sa vlasti. Svi smo znali da ako toga dana ne uspemo, nikada i nećemo. Kada sam svom šepavom šefu rekao zbog čega tražim odsustvo sa posla, potapšao me je po ramenu i izgovorio: “Činiš pravu stvar. Ti si mladost i ponos ove zaboravljene zemlje.“ Ja mlad? Četrdeset godina sam bio napunio mesec dana pre toga.

Preduzeće u kojem sam radio bilo je tada državno, i kao i svi „državnjaci“ nisam se ubijao od posla. Radio sam oko dva sata u toku radnog vremena, ostalo vreme sam listao novine, pio kafu, čaj, tračario sa dokonim koleginicama.

Zbog čega sam odlučio da sednem u taj autobus? Da krenem za Prosten, glavni grad.

Bilo je šest autobusa koji su krenuli put glavnog grada. Bili su puni ološa. Partijski rukovodioci nisu išli autobusom, možda pokoji, većina ih je išla svojim automobilima. Nas nekoliko naivnih građana nalazilo se u svakom autobusu. Štrčali smo svojom naivnošću.

Odlučio sam da krenem zbog toga što mi je predatorova ćerka išla na živce. Njene pesme su mi išle na živce. Koliko je samo ta poezija bila patetična, bez ikakve vrednosti. Dobila je ko zna koliko nagrada za te tri knjige poezije koje je napisala. Voleo sam poeziju. Obožavao je. I grozim se ljudi koji sebe nazivaju pesnicima. Pravi pesnik nikada neće izgovoriti da je pesnik! Nikada! Ona je to činila u svakom pojavljivanju na televiziji. A pojavljivala se bar jednom nedeljno. Zamislite kakva je to pesnikinja koja se non-stop pojavljuje na televiziji. „Nećeš više.“, rekao sam, dok je trabunjala o svojoj poslednjoj knjizi na zelenom kanalu. „Ovo ti je poslednji put, veruj mi.“ Bio joj je poslednji put.

Pesnika više nema. Niti knjiga. Zadnjice peremo vodom, pa ih sušimo nad toalet šoljom uključujući jake grejače.

Oni se boje papira. Znaju za moć papira.

Da li se kajem što sam tada otišao na taj miting?

Kajem se. Nije trebalo da idem. Niko nije trebalo da ide. Možda ne bismo postali nitroni. Možda se ne bi napravio VIT tunel. Predatora je trebalo skloniti, trebalo je, ali ovi… ovi su… predatori zabavljači. Telscinet ne prestaje da emituje zabavu. Poruke i zabavu.


Skok

Šta ću učiniti?

Jedino moguće. Dokazaću da lažu. Da njihove poruke nisu tačne. Dokazaću da i mi nitroni možemo umreti. Da nismo besmrtni. Da možemo ponovo postati ljudi. Ne samo da vidim na sebi odlike čoveka, nego i jasno osećam ljudske osobine.

Skočiću. Skočiću sa ovog visokog drveta i umreti. Pravo na šiljke. Toliko ih je da ih ne mogu promašiti. Skočiću kada je najveća gužva ispred zgrade, kada nitroni dolaze na posao, kada oni dolaze na posao. Moj skok će biti novi peti oktobar. Novi! Novi!


Posle skoka

Šesti je oktobar. Skočio sam pravo na šiljke. Nisam promašio.

Peščanik.net, 28.09.2010.

PETI OKTOBAR