- Peščanik - https://pescanik.net -

Pijane žirafe

Radio emisija 30.06.2006, govore: Željko Bodrožić, Dobrila Mirković, Nadežda Milenković i Petar Luković.

Svetlana Lukić: 30. je juni, iza nas je još jedan Vidovdan, koji je pokazao da ništa nismo naučili i da bi opet isto učinili, na isti strašni put se uputili kao Vidovdana, leta gospodnjeg 1989.

Koštunica je, kao što znate, bio na Kosovu i za svoju dušu i dušu svojih akademika, svojih generala i svojih vladika govorio stvari koje nemaju veze sa životom. Rekao je da je Kosovo u našem narodu druga reč za pravdu, za pravo i za slobodu. Da li se u svom buncanju pitao šta srpsko Kosovo znači Albancima? Da ih možda ne podseća na 18. mart 1999. godine kada je Saša Cvjetan sa svojom braćom u ulici Rahmana Morine ubio: Spetina Bogujevcija, 10 godina, Arbera Durićija, 7 godina, Mimozu Durići, 4 godine, Aljbina Durićija, 2 godine?

Niko nije, rekao je Koštunica, toliko bio u pravu i stajao na čvršćem pravnom stanovištu od onoga na kojem danas stoji Srbija u raspravi o Kosovu. On misli da njegova i naša Srbija nije poražena, posramljena, od svih napuštena, jedna neuračunljiva država, a neuračunljiva je još uvek, jer je stvarnost ne zanima nego samo navodi zakone koje sprovode ljudi koji bi od cele Srbije napravili Termopilski klanac na kome bi pisalo – Putniče, prvo umri, pa onda idi i reci Lazaru da su ovde svi pali braneći carstvo nebesko.

Nikada, makar meni, nije bilo jasnije da bi nas Koštunica, da može, sutra poveo u rat. Pošto je nemoćan, ljut je kao zver na sve, na Evropsku uniju na primer, jer ne može da povede vojsku u još jedan pravedni rat. Zato će se Koštunica okrenuti protiv nas, osvetiće nam se za svoju nemoć tako što će svojim radikalima dozvoliti još jedan Radikalski odisaj – to je ono kada po mraku i po kućama ubijaš svoje političke protivnike.

Počelo je, kao što znate, već odavno, a ovih dana je učestalo batinanje političkih protivnika, recimo aktivista Demokratske stranke i pretnje smrću novinarima. Moraćemo izgleda vrlo brzo nekako da se samoorganizujemo i da se branimo, pogotovo negde od jeseni. Nećemo više govoriti o navodno velikim temama. Čućete za početak našeg kolegu Gorana Vlatkovića, on je urednik Okej radija. Ovih dana jedina dva nezavisna medija u Vranju, čuvene Vranjske novine i Okej radio, ponovo su pod pritiskom. Dakle, ima ih različitih, neki su finansijski, a neki su, bogami, pretnje prebijanjem i smrću.

Goran Vlatković: Ove nedelje, evo, od ponedeljka imamo jednu inspekciju koja i u jednom i u drugom nezavisnom mediju kontroliše finansije, i oni su poslati po nalogu iz Beograda. Finansijska kontrola je iz Kragujevca i došli su iznenada samo u naša dva medija. To je veoma indikativno, mi nismo uopšte protiv da nas kontrolišu, niti protiv toga da pokažemo svoje poslovanje, ali je veoma indikativno kada ljude sakupe sa godišnjih odmora i hitno ih pošalju 400 kilometara daleko da kontrolišu samo dva nezavisna medija. Zašto su republički organi pristali da rade u korist i po nalogu lokalnih vlastodržaca, to je pitanje na koje nažalost u ovom trenutku nemam odgovora.

Mi smo već imali pritiske, od toga da smo sa SPS-om imali jedan jednoipogodišnji, da kažem tako, sudski spor. Oni su bili nezadovoljni našim izveštavanjem i tražili su odštetu od neverovatnih 24 miliona dinara. U vreme kada je to pokrenuto to je bilo preko 300.000 eura. To je jedan deo pritisaka, a onda su njihovi koalicioni partneri iz DSS-a prošle godine, postali veći socijalisti od socijalista i onda smo imali jedan žestoki napad predsednika skupštine opštine Vranje, Nenada Stošića, gde je on otvoreno pretio i meni kao glavnom i odgovornom uredniku i našim novinarima. Nenad Stošić je iz Demokratske stranke Srbije, u Vranju je predsednik skupštine opštine Vranje. Oni su jednostavno izgubili kurs, vi vidite šta je bilo prošle nedelje u Čačku sa našim kolegom Stojanom Markovićem, sa mojim prijateljem. Mislim, to je strašno koliko oni gube kompas, da se na javnom mestu u prisustvu šefa policije preti. Ranije, što kažemo, znali smo da treba da se pazimo samo od jednih, sada su svi okrenuli ćurak, svi su zaboravili ono što su pričali i svi rade protiv nezavisnih medija.

Jednostavno im ne odgovara kada se govori istina, znači, sada smo videli da nikome ne odgovara. I evo, vi možete da čujete jedan deo snimka pretnji koje je Nenad Stošić, predsednik skupštine opštine Vranje, uputio našoj redakciji i meni lično kao glavnom i odgovornom uredniku.

Nenad Stošić: Tako li je, znači? Dobro, razgovaraćemo mi drugačije… Ne, ne, super, samo ti kažem, razgovaraćemo mi drugačije… Pa, dobro, tek će da bude možda problem…. Nema sa vama više razgovora nikakvog, ni od Mireta, ni od Gorana, ni od mene, i to možeš da preneseš… I šta hoće ovaj govnar sad na konferenciji za štampu? I što, hoću da dođem na konferenciju za štampu i tu da ga zapucam da se usere, hoće li to? Hoće li sam da dođem, meni ne treba niko, da ga tu zapucam da se usere u gaće… Smrdlja jedna…. I šta hoće ovaj direktor, hoće li ja da ga uhapsim, ja ću da ga uhapsim lično. Doći ću, ja ću da ga uhapsim, smrdljivka jednog, pička li mu materina… Lupate gluposti, stvarno više prekardašili ste…. Dobro, prenesi što sam rekao, molim te, tamo… jer više preko kurca je svima Vlatković…

Svetlana Lukić: Ovaj gospodin je dakle predsednik skupštine opštine Vranje i cenjeni član Demokratske stranke Srbije, vladajuće stranke u našoj državi. Čuli ste i Gorana Vlatkovića, urednika Okej radija. On je naravno malo uznemiren, sedam dana im je tamo finansijska policija, a uzgred budi rečeno, za šest meseci su 27 puta imali neke kontrole. I sa Željkom Bodrožićem, našim kolegom iz Kikindskih, počinjemo razgovor pitanjem da li je ovih dana imao još neko suđenje, imao ih je pet komada samo prošlog meseca. Ali Željko Bodrožić je stara kuka, on to trpi već deceniju, a od njega ćemo saznati i kako izgleda ono što će se i nama dogoditi veoma brzo – kako je to kada vladaju radikali.

Željko Bodrožić: Po onom Šešeljevom zakonu smo moje kolege i ja smo bili osuđivani deset puta i to se završavalo za jedan dan u prekršajnom sudu. To je bio onaj drakonski zakon, koji ti odmah presudi, ali ovo mrcvarenje koje imamo redovno u Opštinskom i Okružnom sudu u proteklih 4-5 godina me je… ne mogu da kažem dotuklo, ali me je poprilično smorilo. Ja nikad nisam bio u sudu za bilo koju drugu stvar – osim zbog svojih novinskih tekstova. U početku sam se pripremao želeći da dokažem da po tim tužbama nisam kriv, fotokopirao hiljade tekstova, dokaza, ne znam ti ni ja šta, međutim, vremenom sam video da to nema nikakvog smisla, moji dokazni predlozi se uglavnom odbijaju. Sudije Opštinskog suda ili Okružnog u Zrenjaninu ili Opštinskog u Zrenjaninu, koji je nadležan za neke moje slučajeve i slučajeve mojih kolega iz Kikindskih, gledaju da to što pre odrade, kako oni kažu, da se to završi, da ih mnogo ne boli glava, da nađu neku srednju cenu te duševne boli koja treba da se odredi i tako se to završava.

Posle, ove više instance uglavnom sve potvrđuju i sada kada idem na sud i ja gledam da to što manje traje, već sam pripremljen na to da će moja argumentacija biti odbačena, tako da sada poprilično ispražnjeno pratim svoja suđenja. Ne želim više nikog da opterećujem sa tim, pre su kolege iz redakcije, prijatelji, dolazili na suđenja, sada tih suđenja toliko ima da ne želim više nikog da opterećujem. Meni je teško, a kamo li nekog još da teram da sedi sa mnom u sudnici i da prati. To je s jedne strane dobro, da imaš nekog svedoka da to vidi, ali nema tu ničeg novog, pošto se uglavnom isti sudija Opštinskog suda pojavljuje. I sada, kada sam konačno dobio odgovor iz Ujedinjenih nacija, odnosno preporuku Komiteta za ljudska prava po kojoj se državi Srbiji nalaže da poništi tu jednu presudu na koju smo se mi žalili, mislio sam da ću konačno izbeći tu sudinicu. Međutim, samo prošlog meseca imao sam pet novih suđenja po pet novih tužbi za uvredu i svih pet slučajeva su došli kod te iste sudinice.

I ja sam tražio njeno izuzeće od predsednice suda, napisao sam da više nema smisla da mi sudi sudinica koja je izgubila spor pred Komitetom Ujedinjenih nacija. Međutim, stigao mi je odgovor da ona jeste tamo izgubila, ali da su njene presude potvrdile sudije Okružnog suda, što je za njih relevantnije i da ona ostaje na mojim slučajevima. I još sam plus dobio uplatnicu da platim to što sam tražio izuzeće, da platim takse, tako da sam u još većem minusu. I sada sam tu sudinicu na početku suđenja pitao da li ona oseća nešto, neku grižu savesti. Ma kakvi, ona i dalje vodi te procese, istom me brzinom osudi, i ja se nadam da ću i po tim presudama isto dobiti oslobađajuću preporuku, pošto je moj advokat podneo žalbe i Evropskom sudu u Strazburu i ja se nadam da će tamo neko to sve isto tako poništiti.

Prošlog meseca sam imao suđenje u Zrenjaninu sa čovekom koji je označen kao član kriminalne grupe u Kikindi. Ja sam prepisao jedan deo iz policijske Bele knjige, međutim, to ništa nije vredelo. Neki policajci iz SUP-a Kikinde su se pravili prosti, oni kao nikad nisu ni čuli ni videli tu knjigu, obaška što sudije uopšte ne znaju o čemu se radi, ne prate izgleda ništa od onoga što se dešava u njihovoj državi, tako da kad nekome pomeneš Belu knjigu kriminalnih grupa, oni svi gledaju belo. Tako da je sud presudio da imam platiti duševnu bol 150.000 dinara, ja sam se ubio dokazujući da je to zvanična publikacija MUP-a, pri čemu ona jeste kao neko interno izdanje, ali je moja dužnost kao novinara bila da to objavim. Mislim, novac je tu najmanji problem, vadim se na to da imam samo tu platu, ne mogu odmah da mi naplate sve, malo mi blokiraju platu, malo šalju neke dopise da će da mi fenduju stvari, ali ja imam malu decu, pa kao ne mogu.

Tako se u toj pravnoj zavrzlami nekako izvlačim, pomogne mi NUNS, GSS, šta ja znam, neko od prijatelja. Onda svima kažem – dobiću ja jednog dana to nazad, pa ću se razdužiti. Smori čoveka to, izgubi nadu da uopšte postoji pravda u ovoj državi. Ta neka moćna elita u jednom malom gradu je ostala neokrnjena, ne mislim tu na sud, nego mislim na ove koji imaju pare. Oni su se malo primirili, neko je ušao u neku partiju DOS-a posle 2000. godine, ovi su ga abolirali, zadržao je svoju lovu i sa svojom lovom i dalje drma malim gradom kakav je Kikinda. I tu Kikinda nije izdvojena, tako je svuda u Srbiji. I onda vidiš da ti u toj sredini smetaš, remetiš njihov mir palanački koji, eto, toliko godina je građen, a sad odjedanput neke novine nas čačkaju, diraju i kao da postoji konsenzus – daj da ih nekako ugasimo.

Sada čekamo da se ta odluka Ujedinjenih nacija pretvori u delo, međutim, Ujedinjene nacije su dale rok 90 dana vladi, a dobili smo samo kratki dopis da dostavimo koliko bismo želeli para kao obeštećenje za to što je država pogrešno presudila. Ali mi insistiramo na tome da se poništi ta presuda. I sad je to stalo, više nema ni glasa iz ministarstva pravde, tako da je očigledno da njima to ništa ne znači. To je potpuno apsurdno i nelogično, da se sada sve to svede na pare. Nisam ja od tih koji su hapšeni u Sablji, pa da mi znači tih milion dinara. Meni i ljudima iz Jukoma je bitno da se ta presuda ukine, da se prozovu sudije opštinskog suda, okružnog suda, državni tužilac koji nije reagovao na naš zahtev za zaštitu zakonitosti. Da se vidi koje konsekvence oni treba da snose za to, jer te pare koje kao navodno sleduju meni će se izvaditi iz budžeta, znači svi građani Srbije će plaćati neku brljotinu ovdašnjih sudija.

Mi insistiramo da je najvažnije da se tu ukine presuda i ja insistiram zato što mi je već dosta toga da kada me prozove sudija i pita me – jeste li krivično osuđivani, ja kažem – oho-ho, pa znate koliko. A onaj koji me tužio zbog Bele knjige, njemu je dosije čist. To što je njega neko od policajaca uhodio i imaju naznake da su švercovali kola, drogu, da su tukli ljude po ulicama, to uglavnom ništa nije zavedeno, a kod mene je sve zavedeno. Znači, ja sam čovek koji je osuđivan, ne daj bože da treba da se zaposlim u nekoj javnoj ustanovi, rekli bi mi – mi ne primamo takve. I bitno mi je da mi neko skine tu presudu, hoću da država kaže da ja nisam bio kriv i hoću da neko snosi konsekvence zbog toga. Ne, meni sada ista sudinica sudi još u pet slučajeva, sve sam to naveo u obrazloženju, ali oni su me otkačili, još sad moram da platim takse što sam se uopšte usudio da tražim njeno izuzeće.

Nisam pristalica devize – što gore, to bolje, i uopšte ne bih želeo da budem svedok radikalske vlasti u Srbiji, jer je ono što se dešava u Kikindi poslednjih godinu dana produkt istog tog mišljenja – svi su oni isti. Oni imaju pobunu u svom članstvu, Kikinda sada ima najviše portira po glavi stanovnika u Vojvodini, pozapošljavali su ih u svakoj ustanovi, i u opštini, javnim preduzećima, svoje te aktiviste koji nemaju škole. Ne mogu da ga zaposle kao inženjera, ali mogu kao portira. Ali je tu problem što ako zaposle jednog, njih 20 skoče – a što ne ja. Tako da ja sada u novinama svakog dana imam ponekog radikala koji se kaje zbog svoje podrške i druka ove svoje dojučerašnje kolege. Ta radikalska elita u Kikindi se dobro snašla, koliko ja vidim po gradu svi su se malo đodnuli, nova odela, nova kola i to, a to vide i njihovi članovi i lude zbog toga i sada se dešava ono što je rak-rana demokratskih opcija u Srbiji – ta apatija.

Znači, oni će sada na sledećim lokalnim izborima imati taj problem da će njihovi birači apstinirati, i to je ono što je dobro, mada nije dobro što Kikinda već drugu godinu ima takvu vlast kakvu ima. Mi imamo sreću da svake nedelje neki ludak iz Beograda gostuje sa svojom knjigom, neki od tih njihovih prvih pera, doktora koji brane planetarnu istinu, imali smo i skup Haški tribunal, planetarna istina o Šešelju. Tu se okupio krem te radikalske misli. Tako se stvara taj kulturni model, sa Ivanom Žigon koja tri puta već dolazi sa kosovskim božurima, sa ruskim božurima, sa ne znam ni ja kojim božurima i to je onako hepening radikalski na kojem se diže u nebesa Šešelj i ta ideologija. I to je baš opasno, ostaviće posledice. Satisfakcija je to što se oni između sebe glože, ali ja ne bih voleo da Srbija doživi tih godinu-dve dana sa radikalskom vlašću zato što nisam za to da se njima da ministarstvo unutrašnjih poslova, ne daj bože, ili BIA. Mogu da zamislim šta bi radili.

U Vojvodini je sada akcija DSS-a, gledam samo mog sugrađanina, koji je ministar privrede, i ministra za lokalnu upravu, Zorana Lončara i Predraga Bubala, kako špartaju Vojvodinom, svuda obećavaju sve i svašta. Po Vojvodini je dosta odbora DSS-a osnovano posle 5. oktobra i oni su u nekim stavovima ekstremniji od radikala. Oni su, kao što je neko rekao, onaj pop sa snimka što kadi Škorpione, a radikali su Škorpioni. Znači, oni daju taj soft, što kažu, tu su DSS-ovci jači. Sada mi je baš simptomatično, u Novom Bečeju su bili izbori, to je blizu Kikinde i pratio sam. Tamo je DSS-ovac ispao u prvom krugu. U drugom krugu su otvoreno podržali kandidata radikala, čak su sa socijalistima štampali letak koji je grozan, mislim, socijalisti su pozivali da se ne glasa za čoveka koji predstavlja onog čoveka tamo koji je uhapsio Slobu, koji se drogira, šta ti ja znam sve, i hladno su ovi iz DSS-a s njima zajedno išli u antikampanju. Grozno, možeš da pretpostaviš šta bi bilo u Vojvodini da, ne daj bože, oni osvoje sa radikalima većinu u skupštini Vojvodine.

Po drugim gradovima je situacija približno ista, znači, svuda je ta neka koalicija DSS – SPS – radikala, oni im u tim opštinama gde god treba daju podršku. I taj bes DSS-ovaca prema demokratama je potpuno nerazuman. To da oni pošto-poto žele žute da eliminišu, da im se osvete, je bolesno.

Svetlana Lukić: A zašto da im se osvete?

Željko Bodrožić: Posle 5. oktobra, ti koji su navalili u DSS, to su ti koji su 90-ih godina glasali za Slobu, za Šešelja, pa su se u jednom trenutku malo okrenuli, stali uz pobednika, ali su u glavi ostali nepromenjeni i njima je i dalje glavni protivnik pokojni Đinđić i oni koji predstavljaju tu politiku. Njima je to i dalje najjača ideja vodilja. Oni imaju opasniju politiku u Vojvodini u pojedinim mestima nego radikali. Kod nas u Kikindi ih ima svakakvih, lumpenproletarijat, žele brzu pravdu – daj, pohapsite lopove, nije im u prvom planu ono – Šešelj, srpski junak. A nekima od ovih je u prvom planu da se razračunaju sa izdajnicima, sa onima koji hoće da prodaju Kosovo. Bolesno, ali tako je. Tako da kad neko uračunava DSS u taj demokratski blok u Vojvodini, u mnogim mestima to prosto nije slučaj. U Kikindi je odbor šaren, pa ima i jednih i drugih i iskreno se nadam, pošto još planiram da živim u Kikindi, da će pobediti ta struja koja je normalnija. Ali u mnogim gradovima je nadjačala ta struja, koja je za saradnju sa radikalima i tu je baš Novi Sad primer, nema se šta dalje ići. Samo pogledajte Novi Sad, gde oni njima obezbeđuju većinu i puštaju ih da rade šta hoće. Radikali čiste, svete se, otpuštaju svakog ko ima veze sa Demokratskom strankom, sa Ligom, a ovi aplaudiraju i samo viču – to, to, jače, jače.

U Novom Bečeju pobeda LDP-a je bila na neki način očekivana zato što su kao prvo imali dobrog kandidata, mladog čoveka koji je već izgradio ime u tom malom mestu i iz poštene je familije, nije do sada bio toliko aktivan u politici. To je prvi razlog, drugi razlog je to što je LDP sada najvredniji, znači, ove druge stranke su se po meni sve ubuđale. Danas je Demokratska stranka po broju glasova u Vojvodini najveća, ali ju je buđ uhvatila iznutra i tu nema više elana, nema aktivista koji će ići srcem od vrata do vrata, jer u današnje vreme kada malo ljudi izlazi na izbore, ako si dobro organizovan, ako si vredan i ako imaš želju – ti možeš da uspeš. Liga je tamo bila jaka i svuda po Vojvodini, međutim, Liga je doživela slom na lokalnim izborima u mnogim gradovima. Sada su se mnogi ligaši malo sakrili u pokrajini, tamo imaju vlast, a na terenu im je raspad, tako da mnogi glasači vojvođanskih stranaka sada prilaze LDP-u. Još plus što su se demokrate od grada do grada brukale, imale svakojake kandidate.

Meni je neshvatljivo da neko stavi na listu čoveka koji će u Novom Sadu dati podršku radikalskoj većini. To se desilo demokratama sa tri odbornika. Koja je to kadrovska komisija, koja može da napravi takav previd, da ne prepozna u nekome karijeristu, čoveka koji je sutra spreman da pređe u radikale, samo da bi bio u vlasti. U Novom Bečeju su imali tu suludu varijantu da kandidat demokrata, koji je izgubio na izglasavanju poverenja, bude ponovo kandidovan. Sa istim čovekom su išli, ali je tu, koliko čujem, bilo svakojakih ucena, pošto je pokrajinska vlast na staklenim nogama. Jedan, dva glasa odlučuju o većini i bilo ko da se pobuni, moraju da mu čine. A taj njihov kandidat je i pokrajinski poslanik i čujem da ih je nekako ucenio da on bude kandidat i zarad pokrajinske vlasti su bili spremni da dožive blam u Novom Bečeju. To je ono što je loše u Demokratskoj stranci, ne verujem da bi se to desilo za vreme Zorana Đinđića, mislim, ne bi ni imali LDP danas verovatno.

I Demokratska stranka ima problem što više ne sabira sve demokratske opcije nego mnoge od sebe odbija. Ako u tvojoj stranci pobede mediokriteti, ako se ti lišiš usluga mnogih sposobnih, ali neposlušnih, onda će ti se ovakve stvari dešavati na izborima. To sam i rekao već iks puta, da ja moram da se ljutim na onoga ko mi je bliži, ne mogu da se ljutim na radikale što uspeju da se organizuju i da izađu na izbore ili što su prosti. Bili su prosti i pre i sada su prosti, nekulturni, bezobrazni, ne prezaju ni od čega, i to je već dežavi. Ali ovo što rade demokrate, to nije svojstveno demokratama, stranka je po broju glasova za vreme Zorana Đinđića bila manja, ali ovaj populizam kojem se pribeglo jeste doneo kao neki veći broj glasova, ali s druge strane urušava tu stranačku infrastrukturu i polako ta stranka bledi. Sa svima si dobar, nećeš da upotrebljavaš teške reči, s ovima treba sutra, s ovima smo danas i jednostavno blediš, i to je sada Demokratskoj stranci poseban problem i poseban problem svima nama koji će glasati za ove manje stranke, jer posle to treba sabrati i treba se oko nekoga okupiti. Prilično mi je neshvatljivo da to Demokratska stranka radi, to nije politika Zorana Đinđića.

Ako imaš dete nemoj da ga šalješ u vojsku, ni slučajno. Kada sam čuo da će vojska biti profesionalna u narednih nekoliko godina, ja koji imam sinove sam se obradovao, neću da dopustim da mi zbog nekih manijaka dete nastrada tamo. Nedavno je pukovnik naš, koji prati regrute, tu se kao organizuje svečani ispraćaj u pozorištu i najvažnije je da im on čestita što su se kao pravi ljudi, časni, patriote opredelili da služe vojsku s puškom. Ne kaže on da su ovi izdajice, ali između redova je to. Ovi što su se opredelili za civilno služenje, koje je po zakonu ravnopravno ovom, znači, ti možeš da odlučiš kako ćeš da služiš vojni rok. Ne, ti klincima stavljaš do znanja da su oni uradili najznačajniju stvar u svom životu zato što su se opredelili da služe vojsku s puškom. Mislim da to nema smisla, da je to kažnjivo po zakonu, po meni. Ti šalješ poruku i ovima drugima – nemojte decu da dajete na civilno služenje, to je za ove mamine maze, za izdajice i one koji nisu spremni da budu patriote i da poginu za svoju otadžbinu, a ovi su pravi. I onda, sledećeg meseca kada ti odu deca po kasarnama po Srbiji, samo ne daj bože da čuješ tu vest na televiziji, a kakva je naša vojska ti možeš da čuješ da je tvoje dete izgubilo život ili ranjeno na televiziji, a neće te oni obavestiti.

Svetlana Lukić: Koliko je smanjena vrednost ljudskog života, to je strašno.

Željko Bodrožić: Da, to sam i ja ukapirao kada mi ljudi u Kikindi kažu – pa ti si još živ. Znaju da mi preti ovaj, da mi preti onaj, pa – šta, ti si još živ. Nasmejem se na to, kao fazon je, ali u suštini posle desetog, dvadesetog puta, od više ljudi kada to čuješ, nije ti svejedno. Poslednji put kada mi je jedan ludak pretio, sve se svelo na to da sam dao izjavu policiji, zvao sam ih posle toga dva-tri puta i iz policije mi je rečeno da ne mogu da ga nađu, da je on u inostranstvu, mada ne znam kako može da ide u inostranstvo, bio je u zatvoru za teška krivična dela, ko mu da vizu. I nisam dobio nikakav odgovor i onda me sve to dovodi u situaciju da sada i ja nekad reagujem burno. Sad imam suđenje zato što sam izvređao neke radikale, jesam, psovao sam im najstrašnije. Jednostavno čovek pukne, zamor materijala, dođe mi nekad da pobegnem iz ove zemlje, ali ipak, ne gubim nadu, hoću da ih pobedimo. Najviše me neke stvari koje su tako obične iznerviraju, tada najviše puknem. Kad odem u bolnicu sa decom, onda mi dođe da se odselim iz ove države, jer tu vidiš koliko smo mi propali, koliko smo u takvim situacijama potpuno nemoćni da pomognemo i onda misliš – pa što ja to sebi da dozvoljavam. To me najviše razoračara, a ovako, ovo je sve prolazno. Pobedićemo.

Svetlana Lukić: Ovo na kraju je bilo neubedljivo sa – pobedićemo. Bio je ovo Željko Bodrožić, Željko je nekad bio urednik Kikindskih novina, kada su došli radikali smenjen je, sada radi sa nekim svojim kolegama Kikindske, koje su u sastavu novosadskog Dnevnika, pokušava tamo da preživi u svakom pogledu. Željko je dugogodišnji član Građanskog saveza Srbije.

U nastavku emisije čućete Nadeždu Milenković. Nadežda već godinama radi u marketingu, ona nam je u jednoj emisiji objašnjavala njen genijalni slogan – ili jesi, ili nisi, doduše za pivo, ali nema veze – ili jesi ili nisi, zvuči zaista fantastično. I u jednoj emisiji je rekla da bi bilo dobro da se u Srbiji zakupi jedan bilbord na kome bi pisala samo jedna rečenica – Ako vam je dobro, onda ništa. To smo mi u međuvremenu prisvojili, odnosno ona nam je to poklonila kao slogan Peščanika. Nadežda je često u intervjuima pominjala svoju najbolju drugaricu Biki, koja je klinički psiholog, Biki za sebe voli da kaže da je psiholog u ostavci. Evo šta smo nas četiri pričale jedne večeri.

Dobrila Mirković: Tito, pa Sloba, pa Koštunica, to su naša tri vladara, poslednji vlada već šest godina i kao nije njemu stalo do vlasti nego da nas negde povede. Pa gde da idem – u manastir? E, sad, neki ljudi nekako nisu baš za manastir, koje ženski, koje muški, ali će bar da se zamonaše u svojoj nekoj privatnosti, u smislu – ma neću, bre, da glasam više. On se ne oglašava, jel’ se vi sećate da nam se Sloba nije obratio 91-92. dok nije pao 2000. uopšte, samo kad je nešto važno – evo, sad smo potpisali Dejton, dragi građani. Ja ni ne znam više kako zvuči Koštunica, pa sam eto imala sreću da ga čujem na engleskom. Mi smo i Slobu slušali samo na engleskom. Koja je razlika? Molim te, Laza Lazarević gori, bolnica psihijatrijska, oni zaključaju pacijente u zgradi, niko ih ne spašava. Šta je izgorelo – arhiva. Majke ti, zašto? I nikom ništa, to se više nije pomenulo. Pazi, prekjuče se ubio ovaj dečko u vojsci, a vojska kaže da nije kriva, jer dobija takav škart. Alo, i opet nikom ništa.

Svetlana Lukić: Četvorica njih su za mesec dana na neki način izgubila život.

Dobrila Mirković: Pazi, naš predsednik države Tadić je bio ministar vojni, pritom je psiholog. I mi nemamo više 120.000 vojnika nego 20.000 – to je kao kada bi se mesečno u Soko Banji besilo četvoro ljudi. A da ne govorimo o ona dva mučenika u Topčideru. Ona bruka, kada je trebalo da ispadne da su oni em poremećeni, em verovatno gej, jer smo mi takva populacija homofobična, znači, sve drugo da bude samo ne da su oni nešto videli što nisu smeli da vide. I opet se o tome ćuti, e to je ono šta ljude tera u apstinenciju. Šta su oni u stanju da izgovore o drugim ljudima, onaj Mihajlov, sa sve onom patetikom o tome šta misli majka. Ja sam iz malog mesta, pa mi bi ga zvali Bata blesko, a bre, to je sekretar vlade. Ako mogu da lažem, što da ne lažem, ha-ha… Problem je što nama više ništa nije sveto, ali ako mi nemamo ništa sveto onda, onda smo mi ludi. Ti kad nemaš ništa da ti je sveto, mislim, onda je sve moguće.

Ovo je – Sara, Mara, Dara, tri sestre iz Drvara, ona skupština na šta liči. Oni samo što tapke ne igraju tamo sa glasačkim karticama. SPS kaže – ne postoji ta nagodba da prođe Vuk Drašković, pazi, čoveče, oni ti lepo kažu da se oni tu pogađaju, nagađaju. Jok, to nije zbog para i nije ta priča, nego šta se oni tu nagađaju? Pa naravno da su pare u pitanju, ako imaš taj nivo potreba. Šta, knjigu neku da dobije? Ja se izvinjavam za reč, ali ako ti zameniš dušu za dupe, tvoje potrebe se nalaze na južnoj strani, a ne na severnoj. Kakva prva, kakva druga Srbija, mi imamo jednu Srbiju, a to je vlast, pa sva komplet i imamo drugu Srbiju – to smo mi mučenici koji to mora da gledamo, i to je ta priča. A mi smo apstinenti! Pa mislim, stvarno… Kriv ti narod, mi ne valjamo u stvari. Strašno.

Nadežda Milenković: To je snaga imidža, znaš, Koštunica je dojahao na toj priči – legalizam i legalizam, i on je tako uspeo da izgradi taj imidž da ljudi pričaju – to je, bre, pošten čovek, taj ne krade. A on i njegova vlada i njegova stranka su prekršili i saobraćajne zakone, od tog silnog legalizma sad ne osta ništa, ali čovek i dalje ima taj imidž. To je dobro po njega, a loše po nas, kako dejstvuje marketing.

Svetlana Lukić: Postoji pokušaj da to isto radi napolju – Kosovo ne može da ode, jer se time krši međunarodno pravo. I sad to svi ponavljaju, i ona nesrećna Sandra Rašković-Ivić – to se kosi… to bi bio presedan neviđeni razmera. I onda ide dotle da je to pupak svemira i da će svemir da nestane u ubrzanom sažimanju, u vrlo kratkom roku. Čula si ga u Londonu kod Blera – napravićemo kompromis, ali ne pod pritiskom i opet se krši međunarodno pravo. On je kao jedan od onih ljudi koji nauče nešto, u međuvremenu se formira evropsku sud pravde u Strazburu, ali njima je vreme stalo tada i oni se drže zubima za to. Ne samo zato što je to, čini mi se, pragmatično, kao što on jeste veliki pragmatik, nego zato što njegovo znanje i njegova doktorska disertacija dotle dosežu i on ne ne priznaje da je vreme išlo dalje.

Nadežda Milenković: Pa bila je priča – nismo izgubili od Portugala, on nije priznao poraz.

Svetlana Lukić: Njegov odlazak na Kosovo za Vidovdan, na šta to tebi liči?

Nadežda Milenković: Joj, na Đoku Balaševića i njegovu pesmu Geda, znaš – e, da je meni ratova i vojski… To nemanje identiteta je toliko strašno, on ne može da bude Đinđić, ali bi zato da Đinđića ili nikada nije bilo ili da je strašno umanjen. Pa da ukinemo specijalni sud, znaš, to nije ništa posebno, ubijen premijer, tom istom velikom legalisti. Ne znam šta kaže međunarodno pravo po kojem ne možemo da damo Kosovo, kako ono tretira kada ti ubiju državnika. Druga njegova želja je da sada bude Sloba, on je kao u filmu Vudija Alena, Zelik – samo mu kažeš i on odmah postane neka druga osoba. Ali on je praviji od Slobe, Sloba nije tako baš to sa crkvom. To je, znaš, velika razlika između DSS-a i radikala na primer, i razlog zašto DSS ne može da pobedi radikale. Oni stvarno imaju nešto što već može da se nazove ideologijom, a radikali nemaju ideologiju, potpuno su očišćeni od toga, oni mogu da te mrce do sutra, da te gledaju i da te ponižavaju, da se nadvikuju s tobom, da ti kažeš nešto, a on onda kaže – da, ali tetka ti je dronjava… Nedavno sam u jednoj od talkshow, emisija koje neću više da gledam, videla da se neki novi mladi radikal pojavio, ima malo manje napućene usne od Vučića, ali isto, malo radikalče, sedi u studiju i sve isto priča.

A DSS, oni se stvarno pale, znaš, ti kažeš – Đinđić, a ovaj, ali zadrhti, iznutra se zaista potrese, kao – ko je rek’o Đinđić, aikido pozicija. Posle se smiri kao – dobro je, nije rek’o Đinđić, rek’o je Dinkić, pa dobro, nismo razumeli.

Dobrila Mirković: DSS je najglasniji protiv komunista, a da bi to pojačali, oni vuku crkvu i gde treba i gde ne treba. Ali imamo mi jednu poslovicu, zapravo pardon, ne mi, nego sam to kod Agate Kristi našla, koja glasi – Najviše preziremo one ljude koji su nam najviše pomogli. Bez uvrede, dakle, ja sam iz malog mesta, ali pitanje glasi ovako – kada bi on, Koštunica iz Koštunića, pod ovakvim režimom završio fakultet – nikad, jer mu je isti taj komunizam dao sve ovo što danas ima. Svi ti vrlo glasni neki Ljušići i ne znam već kako se zovu ti njegovi glasnogovornici, svi su oni uspešno završili fakultete sve besplatno studirajući i besplatno sedeći po domovima. Ne znam da li je Ljušić iz neke čuvene beogradske porodice ili nije, nije ni bitno, cela priča je da on to zna. Još jedna poslovica – ako ti ne znaš ko sam ja, ja znam ko sam ja. E, otud tolika stravična mržnja prema komunizmu, jer im je on dao nešto što oni sada drugome neće dati, jer ako daju drugome onda se umanjuje njihova vrednost. To je ideologija njihova – ne može, ja sam došao dotle i ne možeš ti. Toliko sebična, otimačka, zlurada ideologija, da ja stvarno ne mogu da verujem.

Pazi ovo – Crnogorci odlaze, odmah je bilo – uzećemo im pare, ubiće se od plaćanja, pa onda – ne, još ovu godinu ćemo da im damo, neka vide oni. E, budući da svi mi pomalo preziremo ljude koji su nam pomogli, otud oni preziru komunizam. Šta njima smeta komunizam? Evo, vidim šta pričaju, to su uspešno mogli da rade i za vreme Tita i ja verujem i da su pričali. Njih Srđa Popović nije branio, sto posto. Aman, ovaj doktorirao na samoupravljanju, o čemu mi pričamo? Taj veliki disident koji kad mu kažeš – komunizam, reaguje kao da mu kažeš – Đinđić. Da ga pita čovek zašto, mislim, odakle mu stan u sred grada? Pa dobio, bre, dali mu komunisti, o tome se radi. To me strašno ljuti kada ljudi – ju, komunizam, pu. Šta, bre, pu, imaš školicu, besplatno si se lečio, svašta nešto je bilo dobro u komunizmu, nešto o čemu mi možemo samo da sanjamo sada, jer je bio socijalni program. Ali ti ne možeš kada imaš vampire na vlasti, kakav socijalni program. Mislim, socijalni program je bio fer i okej. Sad slušam neki iz DSS-a – jao, ja baš ne znam taj marksizam. Nemoj da pričaš, znao si ga i unazad u ono doba kada je moralo da se zna, lepo to odavde vidim. To su ti, ali sada ima dozvolu da pljune komunizam, pa je glasan. Kuća gori, baba se češlja, on priča o komunizmu, bože gospode, sa sve popom pod miškom. Crni on, pa kakve on grehe ima. Ali on sada ima grehe, to je ta priča, on ima grešne misli, a tu ne može pop da mu pomogne. Sigurna sam da to neće moći.

Nadežda Milenković: Prvo, govor mržnje me nervira kada se koristi za radikale i za neke druge ljude, zato što je to eufemizam, koji mu umanjuje značaj. Ako kažeš – to je jedno krivično delo, uznemiravanje javnosti, raspirivanje mržnje, to je u redu, ali kada kažeš da je to govor mržnje, ti si ga već nekako spustio, to postaje kao žargon, kao govor ulice, znaš, pa u redu je, na ulici je neko opsovao. To otvara mogućnost da govor mržnje iliti krivično delo raspirivanja rasne, verske i druge mržnje postane nešto što je društveno prihvatljivo. Ivana Dulić, pazi, njen govor mržnje je ono što je rekla da su vožene breskve u hladnjačama – što je činjenica. Kako uspeju da nam objasne da je sve to isto?

Ne znam, neko ti zavali šamarčinu ili ti pljune u facu i sad ti normalno brišeš šlajm, kao – budalo jedna blesava. Aha, govor mržnje, rekao mi je – budalo jedna blesava i sad ide po medijima i priča o tome da sam ja njemu rekla – budalo jedna blesava, sva onako upljuvana. Onda krene rasprava o tome šta je to – budalo jedna blesava, i onda naravno, to mi je najbolja slika, Predrag Marković izađe i prvo da par saveta o dizajnu odela, kako možete da okrenete dugmeta naopako, da se kopča iznutra. Onda ima onu priču – kapetan broda odlazi, brod polazi, mi dolazimo, da bi na kraju objasnio da je u stvari – budala blesava – pleonazam. I sad ćemo da pričamo o tome kako ja koristim pleonazam kad me neko pljune, a potpuno smo zanemarili da me je čovek na početku cele ove moje priče prvo pljunuo, onako debelom šlajmaricom ni zbog čega.

Mislim, nije problem što nema kriterijuma, naravno da ga nema, jer se ovi trude da ga nema i da ti odmah zamagle ako je neko nešto ukrao ili nekog ubio ili ubio premijera. I sad ti izvuče nešto što si ti rekao i mi smo sad egal. Ja sam nešto rekla, a on je nekog ubio i – vidiš kako ni ti nisi okej. I na toj priči da niko nije okej nas drže, držao nas je i Sloba. Svi smo nešto švercovali devize, što je bilo zakonom zabranjeno, i naravno da nam je bila frka da nas ne uhvate, te smo onda puštali ove druge koji su švercovali oružje, naftu, žene, drogu, sve kao – pa jebi ga, kako sad da mu kažem nešto, kad sam i ja eno na Zelenjaku trčala sa boksom cigareta, bežala od milicije, pa sam sada i ja delikvent.

Prva i najstarija i najbolja marketinška agencija na svetu je crkva. Holivud je najveća marketinška agencija, oni prave 90-ominutne spotove, ali i oni su učili od crkve. Svi smo mi od crkve učili, samo što sada imamo neka strana imena pa govorimo – event, hepening, marketing, promotion i tako, ali zapravo, 2000 godina mi imamo jedan fenomenalan marketing, koji je sve izumeo i mi sad samo to prepisujemo. I dobili smo medije. Znači, ovi su kao prvo imali problem s proizvodom. Oni treba da izreklamiraju proizvod, koji ti ne možeš da probaš nikad, dok si živ. Kad ga probaš, oni ne primaju reklamacije, ne možeš da se vratiš kao – znate, ono što ste pričali nije tačno. Nema šanse. Pazi koliko je to teško prodati. Prodaj tako auto – treba da mi otplaćuješ auto ceo život ili 30 godina, pa ćeš onda da ga voziš. Nema, može lizing, ali odmah voziš, pa plaćaš, može kredit, ali ti odmah voziš. Ne, ovo prvo plaćaš, pa ćeš možda da voziš i možda će da radi – nemamo pojma. Znači, radeći marketing tako teškog proizvoda, oni su morali sve da provale.

Prvo, imaš logo – krst. On je fenomenalan, elegantan, jednostavan, može svako dete da ga nacrta, vidiš ga jednom i uvek ga prepoznaješ, znači, genijalna stvar. Imaju logotip o kojem Nike na primer može samo da sanja. Jadna ona devojka što je nacrtala onu Nike kao božicu, koliko je godina ili miliona dolara bilo potrebno da postane dovoljno da staviš onu kvačicu i da mi znamo koji je brend iza. Ovde napraviš krst i svi znamo koji je to brend. Dalje, kako ide promotion te priče, imaš prodajna mesta – crkve, imaš bilborde – freske i mozaike, znači, mi smo samo to izneli, pa stavili na ulicu, imaš postere koji se zovu ikone, imaš one liflete, to ti je kalendar crkveni, koji dobijaš i sve one giveaway-ove takozvane, one sitnice koje ti vise po kolima, brojanice i tako. Imaš promotere, doduše takođe u haljinama, ali nisu to mini haljine, oni su promoteri u dugim mantijama i to im ne smeta da ih ljudi slušaju. Pošto nisu imali medije, pa nisu mogli da prave TV spotove, imali su nedeljom       misu, gde ti dođeš na direktni prenos, na emitovanje spotova, reklamnog materijala uživo. Imali su čak i ono što se zove telešop, ali pošto oni nisu imali tele-vizor u to doba, oni su imali – aleluja, prohodao sam, znači – evo gledajte, ovaj čovek je prohodao, ovaj baca štake, ovaj je progledao.

Imali su i stalne evente, male rituale po kućama, imali su i door to door, znači, dođe ti da ti sveti vodicu. Onda imaš te neke hepeninge, slave, preslave, crveno slovo, a imali su i velike evente i hepeninge, kao što je ona gospa iz Međugorja. To ti je snaga marketinga, znači, kako nešto uđe u modu. Tako je nekad bilo moderno iliti društveno poželjno da si pionir i da imaš maramu i da ideš na radne akcije i ljudi su išli na radne akcije. Sada je moderno da nosiš brojanicu i krst i ljudi to nose, jer je tako rečeno. Znači, to smo ispropagirali da je sada moderno.

Svetlana Lukić: Kada neko dođe sa strane, ako nas pohodi, a nema ih mnogo, koji je onda imidž Srbije?

Nadežda Milenković: To naravno nije imidž, da bi pravio imidž nečega, to nešto mora da ima identitet. Ne možemo da pravimo imidž, kada proizvod ne postoji, nije definisan. To kako ljudi vide Srbiju su mrvice, to je na nivou njihovog doživljaja, a zove se –  splavovi, čime su oni opčinjeni: radnim danima do 5 ujutru ti si negde gde je živa muzika i skačeš po stolovima, oni to u životu nisu videli, niti će. Kod nas je posao radna terapija, u ludnici vezu jadni goblene, a mi nešto radimo, neko negde ode na neki posao ili većina čak nema ni tu radnu terapiju, pa mogu da su onako komotno ludi. I onda smo po splavovima i to je ljudima egzotično, ali to je na nivou egzotike. To može da se inkorporira i bude deo imidža, Španci su na primer sedeli, pa pravili sebi imidž – Pikaso, passion, Španija i imali su jako dobru kampanju da ti probude želju u stvari da ti se ta zemlja sviđa. A ljudi koji se faciniraju i oduševe Srbijom, primarno se oduševe jer imaju drugo očekivanje, a ulaze u Sbiju koju su gledali na CNN-u i dolaze potpuno preplašeni očekujući da svi nosimo kokarde i nož među zubima. Kada vide onaj neki lepi svet koji se šeta ulicama, oni su preterano oduševljeni, jer su imali preterano ružno očekivanje. A opet, ne zameram im, gde su mogli da nas vide nego na najstrašnijim vestima. I to je ta magija na koju mi sad jašemo.

Dobrila Mirković: Ali meni je ilustracija nas, pričam o imidžu Srbije, kada pokažu Šešeljevih 200 kila, kako ga iznose iz skupštine. I to im je bio običaj, to im je bilo, dakle, skupštinsko ponašanje. Hajde, omakne se čoveku jedared, ali da se prskaju vodom, da se šamaraju, da se sapliću, da se guraju, da se smeju, da ha-ha-ha, da aplaudiraju, da pevaju u skupštini, čoveče. To smo mi i onda kada pričamo o imidžu, samo to prenesi na splav i onda je sve moguće.

Nadežda Milenković: Kada si ti mali, debeo i nosiš fudbal, pa te puste da igraš fudbal, jer kad odneseš fudbal, neće ni oni moći da igraju je jedno, ali koji fudbal sada nosi Koštunica po svetu? Ko neće moći da se igra bez čega? Ne možeš da postavljaš pravila igre, ako kao minimum nemaš fudbal, a da ne pričam da ne možeš, i kad imaš fudbal, da kažeš – e, sad ćemo ovim fudbalom da igramo šah.

Dobrila Mirković: To sam ja zvala luksacija mozga, to je kada uganeš nogu, pa ti noga ide naopako, e tako je nama mozak uganut. A mozak teško može da se imobiliše, da bi se vratio na mesto. Prvi princip je da ga ne koristiš, ne bi li se on povratio, e sad, evo, mi smo se setili, sad baš lepo, onako ortopedski pravilno, ne koristimo mozak, jer da ga piko sekundu koristimo, bilo bi nam jasno da su, alo bre, jeste, bili leševi i dece u hladnjačama i nemoj da mi pričaš – nije ih bilo mnogo. Koja je razlika ako je bio samo jedan ili 1.800, koja je razlika? Ili – nije bilo 8.800, bilo je 1.800 u Srebrenici, pa kao to je sad manji smrtni greh, ali pošto ti ideš do crkve svako malko, i po manastirima i ne znam gde, i onda je to puj-pike-ne važi. Mogu da prebrojavam mrtve ljude, da ne kažnjavam koga treba, da je gospodin Legija, da pričam s njim tri sata iza zatvorenih vrata, jer on nije običan čovek, reče nama ministar policije. Pa nije, nego je običan kriminalac, o čemu mi pričamo. I kako nam je mozak tako uganut, mi tako uganuto živimo i to boli, bre, to strašno boli. I onda da te ne bi bolelo, ti ne koristiš mozak i toliko o tome.

Nadežda Milenković: Nekoliko izbora je bilo kada su radikali kao pobedili, to budu prve vesti, pa onda druge – dobro, nisu pobedili, pobedio je Milutinović.

Dobrila Mirković: Pa i da dođu, šta će da se desi gore od ovoga. Mislim, Marfijev zakon – ima i od goreg gore, ja se slažem, ali šta oni mogu još da pokvare, kad mi nemamo ništa ispravno.

Svetlana Lukić: Valjda se misli na to ogoljenije nasilje?

Nadežda Milenković: Ne može da bude ogoljenije od ovog, samo je pitanje opet da li ti je neko lupio šamar ili te je pljunuo. Znaš, radikali i pljuju i lupaju šamare, ovi sad samo pljuju, ali ja se izvinjavam, ja sam žena gospođa, meni to teže pada. Šamar je jednokratno, pa možda mogu i da se branim, a ne mogu da pljunem kad me neko pljune, ja to ne umem da vratim. Malopre pomenuti Jočić kaže – u noći kada gori Hilandar, vi me pitate što sam obijao kioske. Pa naravno, nemoj sad da se vadiš, to nema veze, pitaću te i sutra, ali pitam te i noćas. Hajde kad te hvataju na ono – sad se otcepljuje Crna Gora ili Kosovo ili traje rat, pa nemoj to da pitaš. To malo više ima logike, svejedno je nelogično, ali kao malo je logičnije nego – nemoj na slavi da me pitaš. Ti si kao nepristojan i najstrašnije je što je i napravljena takva atmosfera da veliki broj ljudi kaže – pa jeste, stvarno nemoj, nema smisla na slavi. Još sa onim čuvenim – jel’ jasno. Pazi koliko se to Sloba-radikali priča ista vratila, isto brecanje na novinare. Setimo se da su novinari dugo, mesecima, Danas je valjda najviše izdržao, bojkotovali radikale. Sad imamo problem što ne da ih niko ne bojkotuje, nego ih zove i još podjaruje u emisijama da budu takvi kakvi jesu.

Primarna greška je što pričamo – ako dođu radikali. Pa radikali su tu, znači oni su tu, oni su u našem javnom, političkom, medijskom životu, oni su u skupštini, kao što je i SPS na vlasti. I te teške reči koje se tu vrte te bacaju ili na srpstvo i ognjište ili na – ovaj je lopov i tako. Strašna je buka, baš nam fali da se sve to utiša, da bi možda mogli da čujemo svoje misli.

Svetlana Vuković: Kako ćemo da radimo ovu kampanju protiv apstinencije?

Nadežda Milenković: Gledala sam skoro festival reklamnih spotova Epika, i baš je bio jedan spot, znači i negde u svetu ljudi imaju problem sa apstinentima. Prepričaću spot, jednostavan je. Kao sedi neki tip onako potpuno bezveznog izgleda za nekom tastaturom, očito u ofisu i bezveze onako lupa po tastaturi, vidiš da ne piše ništa nego se igra. I onda, vidi ono jedno dugmence na kompjuteru, stisne i izađe ovo za CD, baš super, on tu odloži onu plastičnu šolju sa kafom, naravno ovo uvuče CD, ovo se sve prospe po njegovoj tastaturi. On kao jednom rukom, da ga ne provale, briše, drugom i dalje škljoca po tastaturi, kao ništa nije bilo. Ispod se samo pojavi teleop, piše – on će da glasa, zar ne mislite da bi trebalo i vi? Kada ti vidiš ko će da glasa, nekako moraš da se motivišeš da makar ozbiljnije razmisliš o svojim argumentima zašto nećeš. Moj slogan za kampanju protiv apstinenata glasi – Ma samo izađi. Ma samo izađi, nemam stvarno više šta da ti kažem, da se raspravljamo, da pričamo iznova istu priču. Ja nemam novi argument. Napravićemo jednu dobru, emotivnu kampanju, ali slogan je – ma samo izađi, i naravno, sa onim glasom Mirka Đorđevića koji kaže – Ako nećeš ti – ko će, ako nećeš sada – kada ćeš.

Dobrila Mirković: Ovi koji neće da glasaju, to nije radikalska opcija, to nije SPS-oska opcija, to je, da je tako zovem uslovno – naša opcija. Da podelim s grupom – šta je odlika inteligencije: da racionalno misliš, da svrsishodno deluješ i da imaš uvid u realnost. Meni vređa inteligenciju da se sad ja aktiviram da bih bila protiv radikala. Pa jedared sam bila, hajde mi ponudi nešto, nešto racionalno, nešto što je svrsishodno i da ja imam uvid u svoju realnost. Ako bi se pojavila opcija, ja u to duboko verujem, koja će da ima program koji ima tri odlike inteligencije, to bi uspelo. Aman, nemoj me ponižavati sa potpunim neuvidima u stanje da na primer milion ljudi nema posla – pa nema veze, nije važno. Ali treba da se aktiviraju i da glasaju protiv radikala. Pazi bogati, sad odjedared DSS i DS će biti u koaliciji, to meni treba da bude snažna opcija, jer ja tako vidim svoju budućnost. E pa mislim, ja je tako ne vidim, ja nisam tupa normalna. Dogovorili smo se da nisam normalna, ali nisam ni tupa. Samo – haj’mo protiv radikala, neću oko toga da se skupim. Hoću da se skupim oko ideje i zato mi Đinđić užasno nedostaje, zato što je čovek imao viziju, a ovi imaju samo svoju sitnosopstveničku misiju. Zato ljudi neće da glasaju, to je cela priča o apstinenciji Srbije.

Svetlana Lukić: Slušali ste Biki i Nadeždu, a poslednji sagovornik poslednjeg Peščanika u sezoni 2005/2006. jeste Petar Luković.

Petar Luković: Vrućina je i ne mogu da idem napolje, šta da radim, gledam skupštinu i brojim poslanike. Najbizarnije u celoj toj priči je da su jedini koji tu sede radikali. Predlažu amandmane, od kojih ja evo sad, pa bar sam od 10 za pet rekao – ovo stvarno ima smisla. I strašno je saznanje da ti u skupštini više nemaš nikog ko, sem radikala, diskutuje o zakonima. DSS, jebe se DSS, on donosi zakone, uopšte ga ne interesuje, nema nijednog jedinog čoveka od DSS-a, nema jednog jedinog čoveka. Nova Srbija, nije viđeno to da postoji. Oni, kako se zovu, oni otpadnici od Vuka Draškovića, Srpski okret obnove koji nije Vuk Drašković, ama, nestalo, nestalo, tu nema nikoga. Koga još ima? G17 plus, tu se povremeno pojavi onaj mehanički Albijanić, čovek mašina, i sad se pojavljuje još neka žena koja liči na Albijanića, samo je navodno žensko, ima dva prezimena neka. E, njih dvoje ne diskutuju o zakonima, njih dvoje su tu kao rotvajleri, oni čekaju kad neko iz radikala pomene Dinkića, da oni skoče i da ga brane. Ali je stvarno bizarna stvar da amandmane, izmene zakona, priče o zakonima mi u skupštini imamo samo od radikala. Demokratska stranka je… ja više ne znam ni kad je, da li je izašla iz skupštine i trebalo mi je puno vremena da se setim zbog čega, da budem iskren. A ima šta da se kaže povodom ovih zakona, pa mislim, ovo su neki zakoni koji će stvarno da zajebavaju sve moguće ljude. Evo, sad slušam ovde, da vidiš u ovom zakonu o lokalnoj samoupravi, ti da vidiš šta sve ministarstvo finansija uređuje, pa neke poreske uprave, pa neko preuzimanje, pa te pare… Ludorije, strašno, da li me razumeš, i ja sve to treba da čujem od radikala. Stvarno, gde su ti demokratski blokovi sad uopšte u skupštini. Pa pogledaj koliko ih ima, evo, ovog trenutka dok govorimo, ide skupština i ima ih šestoro u sali, sedmoro, od toga ih je pet radikala.

Svetlana Lukić: A nema ni ministra?

Petar Luković: Nema ni ministra, danas je trebalo da dođe Dinkić, pa kada je video da su samo radikali u Sali, on je ustao i otišao. Pa pogledaš ove kanale satelitske, pa jebo te, makar se neki tuku i biju, ali puno ih ima u sali, gomila nekog sveta ima. Pa ovde kad se skupi njih 10 – puna kapa. Ništa ja tu ne razumem previše, pa znaš šta je samoupravljanje Edvarda Kardelja, pa mila majka, pa to je bilo jasno potpuno. Kako da ti objasnim, ja bih to morao da sedim da slušam od ujutru, ali kad ne sluša ministar, pa ne vidim stvarno razloga da ja sad sedim ovde i da kukam nad prolivenim mlekom. Stvarno je strašno. Ej bre, ovi radikali dođu ujutru, pa ceo dan nešto rade. Šta može gledalac, kakav zaključak može da izvuče – ko radi u ovoj zemlji – radikali, za koga će on da glasa – za radikale. Pa ne mora niko da bude u skupštini. Pa čemu ovo, mislim, što se onda ne dogovore na vladi da ne treba uopšte da bude skupštine, što se ne donesu zakoni i ne kaže se – donela vlada zakon koji je već unapred usvojen pre nego što je napisan.

Pa molim te, pogledaj na šta to liči, evo danas jure ministra i niko živ ne zna gde je ministar, ministar je otišao, nema tu problema uopšte. Pa ovo nikad nije bilo ovako, ni u vreme Miloševića, pa taj parlament kome smo se mi smejali, zajebavali se s njim, pa makar ih je bilo tamo 200 u sali, pa morali su da budu, pored Miloševića kako nisu morali da budu tamo. Ovde kad uđe Koštunica, jeste videli kad je ušao Koštunica neki dan, njemu je direktno muka što mora tu da sedi, čoveku je direktno dosadno, razumeš, on se oseća tu kao u zoološkom vrtu, nije to njemu prirodno mesto tu. Šta će on u klupama s poslanicima, kakva skupština, bre, jel’ ti vidiš da je to svima sve neprijatno, ministrima neprijatno, neprijatno zamenicima ministara. Mislim da vlada vlada van svega, potpuno su u nekoj drugoj dimenziji koju mi ne možemo ni da vidimo, ni da opipamo, negde su oni potpuno van. Ovo ovde što se dešava, mislim, jebe se njima za sve. Pitaš nešto, danas sam slušao pitanja Lončaru i njegove odgovore oko takozvanog akcionog plana, ova smejurija. Ne znam šta je luđe, da li pitanje kao – dokle se stiglo sa akcionim planom u pogledu lociranja Mladića, ili njegov odgovor. Ne znam, ja ne umem da ti ponovim njegov odgovor, jebi ga, ja nisam Lončar, ne umem da ga kažem.

Teško mi je jako kad bilo gde odem, bio sam sad u Hrvatskoj. Kad me ljudi nešto pitaju o Srbiji, dođe mi da skočim kroz prozor bilo gde da sam, da kažem – pustite me, jer ne umem ništa da kažem. Pa jebo te, pa šta je to kod vas, pa šta se dešava, pa jel’ moguće da je ovako – pa mogućno je i još je gore nego što jeste. Stvarno je strašno, ta vrsta narcizma, nadobudnosti, prezira prema svima koji nisu deo vlade. Dakle, mi koji ne shvatamo te kosmičke, vaseljenske ciljeve i tu veliku borbu zakonodavnu vlade, to je nešto neverovatno. Evo danas, jedan od radikala je provalio negde tu u tom zakonu da lokalna samouprava ima pravo da uređuje uvođenje lokalnih taksi. Sad, dakle, ko god ima čamac, kola, kućnog ljubimca, ne zezam se, kućnog ili egzotičnog ljubimca, ženu, otkud znam šta, dete, dvorište, kuću, drvo, ogradu, stranog državljanina koga drži u šupi, otkud znam šta, dakle, na sve ono što postoji – lokalna samouprava ima pravo da uvede taksu. Kažu, nije to porez, to je taksa. Ali nema ko više to da brani i mislim, stvarno mi je glupo da se vraćam na Demokratsku stranku, ja stvarno ne vidim smisao njihovog odlaska na ovakav način. Mislim, ja bih razumeo da je tu veliki protest, pa krenula je Srbija, pa demonstracije, pa svi su uz Demokratsku stranku, pa ne znam, jebo te, svi obožavaju Tadića, pa svi su ludi za Đilasom. Mislim, nigde niko ništa, uopšte ne razumem šta je bila poenta toga. Ukrali im mandate – jesu, slažem se, znam da su im ukrali, ne samo njima, ukrali su kome god su stigli, kradu i dalje, ma kad god im zatreba ukrašće mandate. U redu je, mislim, nije u redu, ali to znamo. To vam više nije dovoljan razlog u ovoj situaciji da kažete – ko vas jebe, pa stvarno nije dobar razlog.

Znaš kakvi zakoni prolaze, ja sam ovih sedam dana gledao, ja nisam mogao verovati. Ja nigde ne mogu da pročitam o tome, nikad nisam na televiziji čuo vest da je danas usvojen zakon o nečemu, čije su bitne činjenice te i te. Oni sad u ovoj situaciji mogu da donesu bilo kakav zakon. Evo, da kažu ćelavi i maljavi i veći i stariji od, ne znam, 36 godina moraju da idu na rad u Vrčin. Može da bude takav zakon, možda je donet, ja nemam blage veze. Spalo slovo na radikale, pa mislim, stvarno sam došao do toga da kažem – pa slušaj, danas Vučić ozbiljno diskutuje o tome. Pa zato što nema nikog drugog. S druge strane, stvarno mi je jasno, nisam ja ni toliko glup, jasno da je Demokratska stranka u stvari jako zadovoljna što drži Beograd, to ti je maltene veće nego ostatak Srbije. Što nisu odatle izašli iz vlasti? Hajde, izađi odatle iz vlasti, ali nećeš odatle da izađeš iz vlasti. Tu moram da dodam i to se stvarno pokazuje iz dana u dan i slikom na sliku se pokazuje kad god se pojave ti ljudi, da smo mi svi postali, moram ovde da kažem, žrtve G17 plus. Osećaš kao neku vrstu torture, da je svako od nas tu upravo zbog toga da bi G17 plus mogao da radi ono što radi. I to je jedno osećanje koje je srašno, jer njihova kadrovska politika i ovi ljudi koji se sad pojavljuju na televiziji i njihove akcije i sve što oni rade, ali bukvalno, to je stvarno, moram da kažem, na istom nivou kao bilo koji radikalski cirkus koji se pravi. To je apsolutno sve isto. Kad su postavljali potpredsednicu vlade onda je reč uzeo moj favorite Albijanić, koji je rekao u objašnjenju zašto je ona bila fenomenalna ministarka poljoprivrede. On je rekao rečenicu da nikad više traktora nije hodalo zemljom Srbijom nego danas. I onda je rekao u stvari jednu rečenicu, to me je u stvari izbezumilo, da se telefon u ministarstvu poljoprivrede usijao od poziva individualnih proizvođača, odnosno, da su zvali da bi plakali za Ivanom Dulić–Marković koja je otišla sa tog mesta. Seljaci nemaju druga posla, odakle im telefon ministarstva, hajde, prvo pod A, i da li imaju telefon da zovu. Pa mislim, koliko je bilo poziva – ukupno nula ili jedan.

Mislim, zašto nas vređate, zašto nam vređate inteligenciju na takav način, pa samoupravljanje je diglo ruke od toga još tamo 70-ih godina, od tih priča o narodu, o pokretima, o suzama, o zastavama, o traktorima, o elektrifikaciji. I dolazim do stvari koja me u stvari potresla, potresla me jer to govori o nama. Juče sam video i čuo, bila je velika akcija Eletrodisribucije sa majicama. Molim te, daje se džabe majica svakom ko plati struju, na kojoj piše – Ja se ne plašim mraka, jer ja plaćam struju redovno. Šta je sledeći korak? Hajde sutra kanalizacija da pravi majice – Ja ne smrdim, jer redovno bacam đubre. Mislim, juče zamalo što nije došlo do tuče 20.000 ljudi koji hoće da dobiju džabe te majice. Pa užasno smo bedan narod, pa da mu daš ovde da piše – Ja sam konj, ja sam kreten, ja sam idiot, ja sam kanta za đubre, ja sam osigurač, ispalite me – prijavilo bi se 50.000 ljudi koji bi to uzeli. Uopšte ne možeš da znaš ko je luđi, da li taj koji je to smislio, ovi s ponosom kažu ko je smislio, direktor za PR, jebo te, ko će drugi, ili ovi koji dolaze da to uzmu. Video sam ih, jedna kaže – ja bih roze majicu, stvarno da popizdiš. Ja nekom to da pričam da distribucija deli majice, još kao bile su zanimljive, pa su raznih boja, pa još i ćirilicom, još su i ukrivo onako napravljene, znaš onako manastirskim slovima. Pa ne, stvarno, šta ako groblje napravi – Još nisam mrtav, ali sam kupio na vreme grobno mesto. Mislim, jel’ ima kraja? Jebo te, ovde je i govno džabe, ali je slatko. I znaju taj mentalitet, naravno, svi će to džabe, sad kad krenu kampanje i to, znaš šta će sve da se deli, kakve olovke, kakvi kalendari, sve će to da bude, majičice, nemam pojma šta, roze će biti za ovu gospođu. Odvratno mi je, odvratno mi je kad vidim ovaj narod… jebala ga majica. Pa EPS je državna firma, ti i ja plaćamo to, pa čekaj bre, pa mislim, zbog čega daješ majicu? Kome, imaš konkurenciju? Šta, ako nećeš kod EPS-a, kod koga ćeš da budeš? Mislim, taj narod je neobrazovan, primitivan, on se ne kupa, narod je često lud, manijakalan, ništa ne pamti, ne zna za koga da glasa i kad glasa uvek glasa za pogrešno, ne ume da čita, voli majice. Pa taj narod je sklon da za majicu promeni političko uverenje, eto, šta drugo da ti govorim. I drugo, mi taj narod znamo, mi smo deo tog naroda i mi smo taj narod videli u akciji svih ovih godina, pa nije to neki narod koji je pao s Marsa, pa taj narod je bio tu s nama sve ove godine, pa za koga je glasao – pa Šešelj, Milošević, Šešelj, Milošević, Koštunica, pa evo, glasao je.

Jesi videla kako izgleda majica? Pa ja kad bih je obukao ja bih zahtevao da me streljaju, pa zamisli, nosiš majicu na kojoj piše – Ne bojim se mraka, ja redovno plaćam struju. Pa, šta me interesuje, šta me bole dupe da li plaćaš struju ili ne plaćaš, uopšte me to ne interesuje, uopšte nije moj problem. Ja znam da je strah ove zemlje strašan, kod gomile penzionera specijalno, to se trči 10-og da se plati, ja kad pitam što – ma kako, ne znaš ti… Za šta ne znam – hapšenje, gotovo. Još kad im daš 2 odsto popusta, ako po temperaturi od 100 stepeni dođu i plate račun i ne dobijaju srčani udar, super je, veselje u pošti, svuda, 2 odsto je super. Pa jebo te, super, imaš majicu, puna kapa mesec dana sledećih. Još sad došlo leto, fudbalsko prvenstvo, letnja šema svuda. Evo, sad čujem kod vas, na vašoj stanici, od sutra gotovo, ne postoji više politika, nema više nikakvih emisija, ono malo što je bilo, kakvo god da je bilo, ujutru nema, letnja šema u zemlji potpuno, nema ništa više, ne postoji. Da je film neko snimio o svim ovim ubistvima u vojsci, pa bi rekao – čekaj bre, ovo je nemoguće, nemoguće da se ljudi ubijaju ili samoubijaju ili ih neko ubija, pa nemoguće da to se dešava već godinu, ne znam, dve godine se to dešava. Jebem mu mater, kao da je neka teorija zavere i kao da neki serijski ubica hoda Srbijom pa ubija ovako. Onda imaš objašnjenje, da su svi koji dođu u vojsku, ne znam, drogirani, iz propalih porodica, labilni, onda se ministar izvinjava, da je to izdvojeno mišljenje. I oni imaju kao teškoća sa regrutacijom. Pa naravno da imaju teškoća sa regrutacijom, pa ko je stvarno normalan da ode u vojsku. Da li još uvek ima čuvenih ispraćaja u vojsku? To mi je do te mere bizarno.

A kad je parlament ovakav, evo, kad ti je parlament ovakav sa njih troje, ovako sede ovde, troje njih sede ili dvoje, bilo je trenutaka kad njih dvoje u celoj sali sede. To je ono najviše zakonodavno telo, pa uče deca u školi, ti vojnici uče u vojsci, pa svi gledaju na televiziji, pa što bi iko imao poštovanje prema bilo čemu? Ti gledaj juče predsednika vlade, koga pominjem u 50 i nekom minutu razgovora, koji se vratio iz Engleske, gde mu je nešto rečeno, pretpostavljamo šta mu je rečeno sigurno i on juče na Kosovu izjavi da kao što svaki Srbin zna, Kosovo je bilo i zauvek će biti deo Srbije. Pa nije ni bilo, a tek neće biti, pre ću ja da obučem majicu Elektrodistribucije nego što će Kosovo da ostane u Srbiji, eto ti, a ovo prvo je nemoguće. Ali ta vrsta medijskog oduševljenja ovom izjavom, ja sam sinoć, koliko sam ja mentalno bolestan čovek govori činjenica da sam ja sinoć gledao dva sata na javnom servisu specijalnu emisiju o Kosovu sa Slobodanom Samardžićem. Dakle, ja sam prevazišao sve vrste mentalnih bolesti. To je neka priča o tome da se, to je zanimljivo, to je kao u Miloševićevo vreme, da se istina sporo, ali sigurno probija u sve pore tog zapadnog društva koje nas mrzi i da nije istina da su Srbi nezainteresovani za sudbinu Kosova, jer svaki Srbin, specijalno na Vidovan, oseća koliko je to bitno, koliko je to značajno. Onda pravda istorijska, međunarodna nauka, granice, ljudi, ne mogu, i zaspao sam posle toga, i ne čudi me, to nije više mučenje, to ovako kad gledaš, pitaš se – pa dokle?

Sve smo to gledali na ovaj ili onaj način, više me uopšte ne interesuje da li je Kosovo, da li je Crna Gora, da li je Republika Srpska, da li je SAO Krajina… Sve smo to gledali, isti ti ljudi, isti ti ludaci, isti ti pogledi prazni, potpuno ubeđeni, mirni. Znaš, kad se on namršti, pa počne da šeta glavom, tu nema teorije da se nešto desi… Tako gledaš pa kažeš, pa jebo te bog, jebo te stvarno, pa jel’ ima kraja. Gledam prošle nedelje snimak, ne znam kako ja to uvek uspem da gledam, ne znam zašto, gledao sam snimak iz Doma sindikata povodom nekog dana za neku decu, i doveli su u Dom sindikata neku decu s Kosova. Ti da si čula pesme, to su deca, šta ja znam, 10, 11, 12, 13, 14 godina, Ivana Žigon je bila i, jebo te bog, krv, očaj, jad, spas, noževi, hoće da nas kolju, kolac, sloboda… Mislim, gledaš onu decu, pazi, mislim, jesu oni sa Kosova i imaju sigurno užasno puno iskustava i, što bi rekli, mali su, a znaju… Ej, daj makar taj jedan dan, daj taj jedan dan, daj, napravi neka dođe neka peva Minja Subota, jebo te, čak bih i njega podneo, jel’ me razumeš, jel’ mora svaki dan neka crnina, neke žene zabrađene, neki kočevi, neke slike… Pa šta stvarno očekuješ sutra od te dece, kad Kosovo ne bude ono što si mislio da će biti? Ovi sede ovde s onim popovima, jebo te, u prvim redovima… Kad ti kažem, svečanije nego u manastiru u koji Koštunica voli da ode zbog tišine i zbog samoljublja i samoizolacije… Strašno, strašno, ej, leto, bre, vrućina, treba izdržati samo to…

Mnogo stvari, moram da primetim, više nije stvar ni za zezanje, pa sve je za zajebanciju, a kad je sve onda ništa nije, onda mislim stvarno, sve je postalo bizarno. Neka se slušaoci Peščanika samo sete onoga što se dešavalo pre 21. maja u strašnim onim, užasnim najavama iz vlasti kako će Crna Gora proći ako, daleko bilo, a neće, bude izglasana nezavisnost i tako dalje… Neće, taman posla da je odmah prime u Ujedinjene nacije, to je proces koji će trajati godinama, po šalterima će da se vuku, nikad neće ući u OEBS pod ovim uslovima, sa ovom Milovom vlašću korumpiranom, nikada neće ući, niko od investitora neće ući u Crnu Goru, niko im od stranih državnika neće doći nikad. Pa posle objave Koštuničinih zvaničnih rezultata koji su valjda bili, ne znam, 5, 6. juna, pa nije prošlo tri nedelje, eto zastave Crne Gore pred Ujedinjenim nacijama. Evo, postali su za deset dana članovi OEBS-a, pa dođoše silni investitori… Da neko kaže sada odavde od tih ljudi – pa dobro, malo smo preterali, možda smo bili malo previše emocionalni, bila je neka vrućina, da nađu neki razlog, jebi ga, otkud znam, nek’ smisle nešto, promaja, stezala ih cipela, pojma nemam, nešto im se desilo, klimakterijum muški… Ne, bre, ništa, ništa… Crna Gora se pominje samo povodom jednog problema – neće Dinkić i država da dozvole da ovi prevedu automobile. Bilo šta, ali nema automobila. I sad, ne vredi ti da kažeš, pa čekaj, jesu ti ljudi krivi što je došlo do ove situacije, pa svaki normalan čovek koji je živeo u kakvoj god državi, pa on gleda ekonomski da kupi nešto jeftinije, što bi morao da kupi skuplje kad može da kupi jeftinije. Jel’ moglo da se kupi jeftinije – moglo, gde – u Crnoj Gori, pa kupili ljudi. Evo, zvoni telefon, opet nude majice, čekaj….

Ja sam se mesecima pre ovih takozvanih sankcija pitao stvarno dokle ide strpljenje Evropske unije kad je reč o vladi Koštunice. Ja bih voleo da upoznam kretena koji je osmislio takvu vrstu politike u kojoj se njemu stalno veruje. Ti možeš da kao predsednik vlade lažeš jedanput, lažeš dva puta, lažeš pet puta, lažeš 20 puta, pa mislim, kad je njima pukao film, pa naravno da će to onda sve da se završi na fudbalu, da će da nas zajebavaju što smo izgubili sa 6:0. Kako da ti kažem, ne postoji ni jedan drugi način na koji s ovom vlašću možeš razgovarati, ne postoji. Evo, neki naš kolega u Crnoj Gori, pre će on dobiti vizu, crnogorsku vizu za odlazak u Evropu. Meni to više ništa nije jasno, svaki moj pokušaj da obezbedim vizu na jedan normalan način, da ne moram da donesem 55 dokumenata i šta ja znam, da donesem bris svog polnog organa da vide oni da nisam zaražen da bih ušao u njegovu zemlju, i to svašta treba tu, to su potpuno ludorije. Čuo sam, recimo, bila je neka priča da će ne znam koja ambasada, italijanska mislim, imali su kao nekakav program, pojma nemam, za pomoć kao ljudima za dobijanje viza. Ja sam to nešto zvao telefonom, oni su me sve lepo saslušali, gde bih ja išao, kad bih išao, zašto bih išao, kao pitanje – a gde idete. A ja kažem – ne idem nigde, a što će vam viza – pa šta ako mi padne na pamet jednog dana da poželim da odem negde. E, pa kaže – ne možete vi da poželite da odete negde, nego morate da imate neki konkretan povod zašto idem negde. I tu je odmah došlo do, kako da ti kažem, rascepa. Da li oni stvarno veruju da bih ja sad u ovim godinama došao recimo u Trst i počeo u nekoj piceriji da perem sudove. Oterao sam sve u pizdu materinu, i ambasade i zemlje i sve, mislim, nisam kreten nego znam ko sve dobija vizu, ljudi bliski ovoj vlasti, ljudi iz vlasti demokratske, takozvane proevropske, to nema nikakav problem da dobije vizu.

Ja sam prošlog petka napravio jednu vrstu međunarodnog diplomatskog incidenta i to usred slobodarskog Zrenjanina, u kome se upravo te večeri održavao neki maturski bal. Znaš, dok smo mi na tribini razgovarali o promociji tolerancija različitosti na trgu su   pijani maturanti slavili sa nekim hevi-metal bendom koji je svirao pola Cecu, pola Brenu. Jedna potpuno bizarna slika. U Zrenjaninu sam prvi put video da na nekoj tribini učestvuje i neko iz ambasade. Bio je to neki treći, četvrti, peti sekretar iz američke ambasade, koji je došao da priča o toleranciji i pomirenju u Srbiji i Vojvodini. Možeš misliti, za tu priliku je specijalno pripremio neki papir. Tu su, bre, bili neki ugledni ljudi, ne govorim o sebi, nego profesor Perović iz Novog Sada, onda onaj filozof Alpar Lošonc, predsednik Udruženja novinara Vojvodine. I krene da priča ovaj sekretar ambasade, insistirao je da prvi krene s tim papirom. Okej, ajde da čujemo šta ima da kaže. I kaže on otprilike ovako, ne karikiram, to je ta ideja, kako Vojvodina, odnosno Srbija, odnosno vlada Srbije, otprilike može svakome da posluže kao ideal, primer sloboda, ljudskih prava, specijalno Vojvodina u kojoj se, kaže, nalazi jedan vibrant, dynamic society kakav on nigde nije video. I onda taj kaže da je Vojvodina užasno poznata i širom sveta i da je svoju istoriju gradila na neverovatnim detaljima kakav je, to on kaže, podatak da je u Vojvodini rođen Darko Miličić, košarkaš Orlanda. Tu se mi pogledamo, profesor Perović i ja, pogledamo se, mislili smo da je to trenutak poremećenosti kod ovog čoveka, privremeni, da se to neće ponoviti.

U sledećoj rečenici ovaj čovek, taj iz američke ambasade, kaže da je Vojvodina toliko poznata i cenjena u svetu, da je čak i poznata i ugledna emisija Idol, znaš ono što je kod nas išlo na BK, ona emisija gde pevaju svi oni ludaci, bezveze, ono Amateri pevaju svom gradu, Mikrofon je vaš ustvari, mi smo to nekad imali, Mikrofon je vaš. E dakle, kaže on, kako su u mađarskom Idolu korišćeni vojvođanski motivi, neka vojvođanska pesma. Kad jedna takva ugledna i značajna emisija, kaže on, koristi vojvođanske motive, to nam govori kako je Vojvodina fenomenalna, u njoj je mir, bogatstvo, manjine se slažu, većine obožavaju manjine, svuda mir, pastorala, i sve to zahvaljujući srpskoj vladi. Kako da ti objasnim, što on više to priča, u meni nešto raste… Pre mene su govorili ovi drugi ljudi, oni su naravno sve to primetili, ali su sve to ugledni ljudi i neće da se zameraju. Oni su govorili da se manjine u Vojvodini tretiraju kao bezbednosni faktor. Profesor Perović je pričao o kleptonacionalizmu, o potrebi da se stvaraju mitovi da bi se više kralo. Pričali su sve to na jedan ugledan i normalan način, zato što su to takvi ljudi.

A onda sam ja stvarno osetio potrebu da čoveku kažem da je kreten, svađao sam se sa njim 20 minuta. U stvari, nisam se svađao, jer on nije imao šanse da se svađa sa mnom. Da se razumemo, nije bilo teorije da se on svađa sa mnom, stvarno sam poludeo. Pa čoveče, za koga je taj papir pisan, jel to za neke severne delove Norveške južno od Švedske. Kakav mir, kakva pastorala, kakav dynamic society, je li on pomahnitao, pa jel’ vidi gde je uopšte. A da, to je još rekao, mediji slobodni, fantazija, to je sve božanstveno. Onda ga ovi ugledni ljudi ubeđuju šta sve radikali rade po Vojvodini, sve mu to opisuju, i ništa, čovek napisao papir i gotovo. I naravno, pošto sam ga izvređao do mere koja je, kako da ti kažem, bila sramna, on se pokupio i pobegao. Ne možeš da veruješ, taj čovek je ovde godinu i po dana, pa da je došao prekjuče, pa da kažeš – zajebao se, ali on je godinu i po dana ovde i šta je uspeo da vidi. Nego mi čita neki papir koji je, kako da ti kažem, propagandni papir za uvlačenje u dupe… Kao pomenuo sam Darka Miličića, morate da me volite, pa vi ste divni, pametni, morate da me volite. Perverzija je da je tog dana američki ambasador, pojma nemam kako se već zove, Polt, jeste Polt, da je govorio potpuno druge stvari, kritikovao je vladu i sve to. Ovog sekretara sam pitao – jel’ radi u propagandnom štabu DSS-a, ne razumem. Vibrant, dynamic society u kojoj ljudi hoće da se pobiju za ovih 20.000 majica, jebo te, hoće da se pobiju za majicu. Pa, nemojte me zajebavati, stvarno.

Kad sam pomenuo da je ovo jedna od najstrašnijih i najgorih zemalja u Evropi, onda je taj Amerikanac ustao i rekao da ja nisam u pravu, kaže on, ima i gorih zemalja, kao imate Irak i imate Iran, kaže on. Hvala ti, prijatelju, na utehi, super ti je ta uteha, ali takva uteha se ne slaže sa papirom koji si čitao. I onda on meni kaže – način na koji vi pljujete vladu i mister presidenta vlade, kaže, bi u nekim zemljama bio dovoljan razlog da odmah budete uhapšeni, ali kaže, koliko ja vidim vi niste uhapšeni. Tad sam flipnuo, bilo bi u novinama – Petar Luković udario nogom američkog diplomatu. Pazi šta on meni kaže, da budem hepi zato što nisam uhapšen što sam kritivovao Koštunicu, i to je po njemu mera slobode Koštuničine vlasti u Srbiji. Ja mu kažem, i ovi drugi ljudi mu kažu, čekaj bre, čoveče, pa svi smo mi ovako protiv Miloševića govorili godinama na svim ovim tribinama, koje su samo iluzija neke slobode, to mi pričamo 20 godina, pa nas niko nije uhapsio. Da li bi to značilo, pita ga profesor Perović, da je Miloševićeva vlast bila demokratska. Ne, ovaj som, ništa. Kao, ma vi ste super, možete da pričate, divna je ova zemlja, evo, tu kao nema milicije, nema logora, nema batinanja, tako da treba da budemo srećni i presrećni zato što je on zaključio da je to sloboda. Ja sam, kao što znaš, učestvovao na stotinama tribina ali nikad nisam toliko flipnuo kao na ovoj. Odlepio sam, jer sam  prvi put video, kako da ti kažem, ne domaćeg kretena, nego međunarodnog kretena. Jebo te, kako da ti kažem, međunarodni kreten. Znaš, on je antireklama za sve što dolazi odatle, čak i Šormaz izgleda inteligentnije nego on.

Znaš šta, živiš u jednom društvu u kome su na sve strane razne vrste domaćih ludaka i kao da nam nije dosta svih ovih morona ovde, još mi dođe na tribinu neko takav iz američke ambasade. Ma, jebi se, ma daj, oslobodite me toga. I on je kao na našoj strani, e, vala nije, e vala nije, kao što nije na našoj strani Miroljub Albijanić. Ne mogu da budem, kako da ti kažem, ne mogu ja da budem sa čovekom koji misli da je broj traktora u zemlji mera slobode. Naprosto postoje neke granice i ne mogu ja da budem neko ko će da sad da kaže – e, sad su G17 plus i  DSS deo demokratskog bloka, e, nisu. Izvini, nisu, i uopšte, ta ideja demokratskog bloka je potpuno imbecilna, do imbecilizma je glupa.

Svetlana Lukić: Jesi li video sastav delegacije, koja je išla kod Blera?

Petar Luković: Sastav delegacije je bio strašan, Aleksandar Nikitović, Dragan Jočić, Velja Ilić, Koštunica…

Svetlana Lukić: Sanda Rašković-Ivić.

Petar Luković: Da, strašno. Po nekim modnim detaljima, kao da je Erih Honeker 65. godine poslao delegaciju Istočne Nemačke u London. I bolje bi ta delegacija izgledala. Meni su izgledali strašno, apsolutno vizuelno potvrđuju predstavu o ljudima iz Srbije koji, kako da kažem, izgledaju čudno. Oni su ljudi od kojih se malo uplašiš. Zamisli, Velja Ilić u Londonu, ja kad sam to video, ja sam prebacio kanal, mene je bilo sramota, da budem najiskreniji, ja sam odmah prebacio, mene je blam. Zamisli, neko me zove i kaže – u jebo te, jesi video, ja kažem – nisam, bolje da mu kažem da nisam video. Video sam, nažalost sam video. Nikitović onaj, prvo nikad ne znaš ni ko je taj čovek, mislim, ti realno ne znaš ko je taj čovek, kao da ja znam ko je to, kao što ti znaš ko je, otkud znam… Veliki meštar neki koji vuče konce, nešto odlučuje o svemu. Velja Ilić, završili smo priču, dovoljno je samo – Velja Ilić. Velja Ilić će jednog dana ući u rečnik Srbije kao poseban pojam – on radi, on misli kao Velja Ilić, to će generacije da govore, to će biti simbol nečega. Jočić, jebo te bog, on je izgledao kao da bi uhapsio Blera na licu mesta, tako je bio dinamičan. Pazi, Vuksanović, ne, ali pazi, ja imam utisak da je bio zapanjen da postoji London i kako to tolike kuće velike. Možda je pomislio u jednom trenutku – možda ne bi bilo loše da budem gradonačelnik Londona, možda bih ovde uspeo, ako već u Beogradu nisam.

Sanda Rašković-Ivić koju je slušaoci Peščanika trebalo da vide kad je u Beogradu bio general Šura i tog trenutka sam, to stalno govorim, znao da je Kosovo definitivno izgubljeno, tog sekunda znaš da je Kosovo izubljeno. Zašto – e, zato što se Sanda Rašković-Ivić tog dana pojavila na razgovorima, pazi kao, pojavila se sa generalom Šurom, u čemu – u dugačkoj haljini bez rukava prepunoj žirafa. Imao si redove žirafa koje gledaju udesno, pijane žirafe gledaju udesno, onda malo ispod grudi jedne žirafe gledaju ulevo i dole sve žirafe u raznim pozama, dugačka onako haljina. Za svadbu kafansku, onako neverovatno, usko onako, vidi se malo ono nabijeno, volimo mi to, fino… Ona njena kosa kao Barbika neka, 58. godina… Pa ne, zamisli samo, molim te, evo, zamisli da si ti veliki šef neke velike sile i dođe ti Sanda Rašković u žirafama, koja govori o ljudskim pravima Srba na Kosovu.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Petar Luković. Petar Luković je u pravu kada kaže da nema logike da se prave letnje šeme, i to u ovakvoj zemlji. Mi nemamo drugo opravdanje osim – da nema ove letnje pauze, nije sigurno da bismo preživele, tako da nam je potrebno vremena da se malo regenerišemo. Vama hvala na razumevanju, ako ga imate, ako ga nemate, onda ništa. I od jednih i drugih zahtevam da mi čuvate Srbiju, makar u izmenjenim granicama, dok se ne vratim početkom septembra. Znači, početkom septembra ponovo Peščanik. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Emisija Peščanik, 30.06.2006.

Peščanik.net, 30.06.2006.