Dragi oci i braćo, nakon našeg posljednjeg sabranja imam želju i potrebu da vam se obratim i na ovaj način, pisanim slovom, moleći Gospoda Isusa Hrista da me pomiluje i nadajući se u silu i dejstvo i blagodat Svetog duha da ćete razumjeti, ako ne moje riječi i misli, ono makar iskrenost srca koja iz njih progovara.
Isuviše bi bilo očekivati poslije svega da će ovo moje pismo donijeti velike promjene, tom mišlju se i ne zanosim, pogotovo znajući da je sve što ću napisati manje-više već rečeno. Ali mi se čini da sve to nije i zapisano, pa zbog toga – neka ostane i kao pisano svjedočanstvo posljednjih zbivanja.
Kao što znamo, Sabor na kome smo se sabrali 11. novembra 2008. bješe sazvan od Svetog arhijerejskog sinoda sa jednom primarnom temom, a to je molba Njegove svetosti patrijarha Pavla da se radi nemoći i bolesti oslobodi teške odgovornosti i svoje službe, te da se shodno tome izabere i novi patrijarh naše Crkve. Sabrali smo se na taj poziv Svetog arhijerejskog sinoda iz cijeloga svijeta, sa željom, nadom i velikom brigom razmišljajući o izboru novog prvojerarha naše Crkve.
Nemam želju da govorim o svim peripetijama koje su prethodile našem sabranju, niti o svim javnim šeprtljarijama koje su nastale povodom patrijarhove molbe, potpomognute novinarskim senzacionalizmom, i koje su umnogome bile odraz i našeg duhovnog stanja i (ne)zrelosti. Reći ću samo to da sam kao episkop Crkve Hristove na tom Saboru, kao i većina vas, konačno doznao da je patrijarh zaista i potpisao tu molbu u kojoj nas jasno moli da ga zbog bolesti i nemoći razriješimo dužnosti i izaberemo njegovog nasljednika.
Poštujući elementarnu ljudsku logiku i elementarnu crkvenost, činilo mi se najnormalnijim da – ako je već tu molba prvoga među nama, njegovom rukom potpisana, u šta smo se svi uvjerili i jednodušno prihvatili – trebalo je onda da molbu staroga, svetoga i nemoćnoga oca uvažimo. Potom bi uslijedile druge ozbiljne stvari, poput utvrđivanja načina izbora i konačno i sam izbor patrijarha. Tek tada, kada bi novi patrijarh zakazao Sabor, mi bismo konačno mogli da radimo po dnevnom redu, rješavajući goruća pitanja u našoj crkvi sa punim kapacitetom. Rješavanje složenih problema, kao što sam pomenuo, zajedno sa nizom svima dobro poznatih pitanja oko arondacija eparhija, izbora arhijereja i slično, ne može se u potpunosti riješiti u odsustvu prvoga, tj. Njegove svetosti.
Iako je nekolicina nas jasno i sa čuđenjem postavila pitanje: zašto su druge tačke na dnevnom redu, a ne ona bez koje ništa drugo ne može biti riješeno, od predsjedavajućeg, mitropolita Amfilohija, nismo dobili nikakav odgovor! A nakon toga je počela rasprava o prvoj tački dnevnog reda. Čula su se svakojaka razmišljanja, najčešće o neautentičnosti patrijarhovog potpisa (Lavrentije, Jefrem, Nikanor). O tome postoji pismena predstavka episkopa Jefrema, koja je do same srži dovodila u pitanje molbu Njegove svetosti i svako djelovanje Svetog arhijerejskog sinoda u vezi sa tom molbom. Na to je mitropolit Amfilohije odgovorio da je to uvreda i da je neprihvatljivo sve što je napisao episkop Jefrem, rekavši pri tom izričito da se patrijarh mora birati.
Njegov govor je zvučao kao glas zdravog razuma u situaciji koja je već počela da poprima razmjere neuviđavnosti po pitanju stvarne situacije u kojoj smo se našli. Govorili su i drugi (Ignjatije, Fotije, Maksim, Irinej), ne mnogo, ali razmišljajući u istom pravcu – da je “sve jasno i logično” i da nema potrebe za daljim objašnjenjima, nego da treba djelati. Međutim, desilo se nešto sasvim neočekivano. Na samom kraju poslijepodnevnog zasijedanja prvog dana rada Sabora, tačno u 19 časova, predsjedavajući mitropolit Amfilohije ustao je i rekao: “Pošto vidimo da većina nije za usvajanje molbe Njegove svetosti, neka naša odluka bude da umolimo Njegovu svetost da i dalje ostane na tronu SPC”.
Uzalud je episkop Fotije govorio: “Sačekajte, da glasamo!” Uzalud se jasno čulo: “Zar se tako poštuje patrijarh?!” Uzalud je episkop bački Irinej rekao: “Ne možemo tako da završimo, sutra treba nastaviti o ovoj veoma ozbiljnoj temi.” Odluka je već bila donesena! Te noći je bilo i veliko veselje kod vladike banatskog u keliji. Sutradan je svečano objavljeno da je narod sa velikim olakšanjem primio vijest da je naš patrijarh i dalje Pavle.
I zaista, u narodu je stvorena slika i prije i poslije Sabora da postoje “zli” i “dobri” momci. Zli su oni koji hoće da smijene svetog, starog i nemoćnog, a dobri ga štite i brane od njih. Po prirodi stvari, narod se svrstao među dobre i za nemoćnoga. To je klasičan oblik medijske manipulacije i ovakva slika i ne bi mogla da se formira bez medija, koji su u tome zdušno pomagali, kako pisani, tako i elektronski.
Vjerujem da se sjećate da je baš patrijarh Pavle govorio da su najopasnije poluistine, one nam se potkradaju i kad ih nismo svjesni. O tome hoću ponešto da kažem, jer je puna istina da je veliki broj onih koji aktivno žive svoj crkveni život, i koji razumiju šta to u stvari znači bila tužna, postiđena i sablažnjena NAŠIM ČINOM. Svi koji sumnjaju u ovo treba da pitaju naše studente i mnoštvo drugih mladih ljudi, kao i onih starijih, koji se sabiraju u našim hramovima – tog jutra kada je vijest sa Sabora objavljena javnosti – oni su bili tužni i zabrinuti, i nama se čini s pravom. Još jednom smo, sada ne samo Sinod nego i cijeli Sabor, pokazali i pred njima i pred svim drugim ljudima koliko smo “ozbiljni” i “odgovorni” prema Crkvi kojoj služimo i prema društvu u kome živimo.
Jedan ugledan i učen mladi čovjek, koji čitavim svojim bićem živi u Crkvi, rekao mi je tog jutra da mu je sada sasvim jasno zašto smo izgubili i Crnu Goru i Kosovo i doživjeli takav poraz u Hrvatskoj: “Sad mi je jasno”, rekao mi je, “zašto sve više ozbiljnih ljudi neće ni da čuje riječ o Crkvi”. A mi i dalje uživamo u populističkom zamajavanju i govorenju o tome kako je “većina arhijereja” i “većina naroda” za neku odluku. Većina kog naroda? Većina je postala mjerilo! Gdje? U Crkvi!? Zar je to moguće! Kako bi sada trebalo da se sjetimo one molitve koju na svakoj liturgiji čitamo – da se iz sveg srca pomolimo “za grijehe naše i neznanja narodna”. U času kada je teatralno objavljena vijest o “narodnom oduševljenju”, čak i uvaženi mitropolit Amfilohije uzviknuo je: “Vox populi, vox Dei!” Podsjetio sam nas tada da to nije baš hrišćanski izraz, nego da je više paganska izreka, koja u jevanđeljskom kontekstu – ako imamo u obzir novozavjetno judejsko-narodno: “Raspni ga, raspni” – svakako ne može da stoji! Narod je žedan vode žive, živoga Boga, a mi arhijereji smo prvi pozvani da ih dovedemo do tog izvora, do bogopoznanja. I ne samo da smo pozvani, nego smo i odgovorni pred Bogom i pred ljudima da obavljamo svoju dužnost i da budemo u najmanju ruku “profesionalni”, da upotrijebim taj grubi, ali precizni poslovni izraz. Kao i bojazan od njegovog opozita – od diletantizma, od kog Bog neka nas sačuva.
Slava Bogu, u posljednjih dvadeset godina u našoj crkvi dogodile su se mnoge divne stvari. Hramovi su najčešće puni, i opet, prije svega, puni mladih ljudi, što je danas, u vijeku afirmacije subjekta i izolovane samoposvećenosti, prava rijetkost. Štampano je i prevedeno bezbroj knjiga o kojima smo nekada mogli samo da sanjamo, i što je još važnije – one su našle svoje čitaoce u velikom broju. Mladi ljudi danas znaju šta je Crkva, razumijevaju teologiju i mnogi su u naučnom pogledu prevazišli svoje učitelje. Druga je stvar to što učitelji nekada to i ne vide, ali i to je valjda prirodno. Na hiljade je novokrštenih. Tih ljudi ima iz svih slojeva našeg društva i naročito mnogo ima obrazovanih. Njih nećemo moći da držimo u strahu od Crkve i da se krijemo iza Božjeg autoriteta. Jer ti ljudi nisu prosto “religiozni”, oni su hrišćani.
Nekima od nas to, izgleda, nije jasno i zato prelazim na konkretne probleme. Beograd je dvoipomilionski grad bez aktivnog episkopa, gdje se manipuliše bolešću našeg starog i nemoćnog Oca, a odatle slijedi dovođenje Crkve u stanje BLOKADE po svim pitanjima, nemogućnost redovnih zasijedanja Sabora, nemogućnost bilo kakve reorganizacije – A SVE TO “NA POLZU CRKVE I NARODA”. Kako ćemo ovo objasniti tim mladim ljudima, koji nisu bili baš presrećni zbog naše najnovije odluke?! Kao oni koji u Crkvu ulaze ponekad ili nikad, njihov crkveni život nije sveden na sentimentalno-psihološki nivo, niti su oni u Crkvi iz nacionalno-ideoloških razloga.
Nasuprot tim liturgijski aktivnim, svježim i odgovornim ljudima, kojih je svakim danom čudom Božjim sve više i više, stoje izanđali, potrošeni tužni ljudi izgubljene vjere, koji to nadoknađuju fanatizmom, strahom, sljepilom, divljenjem sebi – kao npr. jedan sablažnjeni i samozvani akademik i jedan propali pop-političar, nedoučeni profesor, i uz to moralista. Pokušavaju da se protive tom novom i svijetlom talasu ljudi koji dolaze. Glavna razlika između tih mladih ljudi i ovih koji upadaju kao razbojnici na svete liturgije (prikrivajući svoje bezbožništvo pjevanjem pobožnih pjesama i psevdohrišćanskim parolaštvom) u tome je što ovi prvi vole Crkvu i znaju šta je Crkva poštujući njenu jerarhijsko ustrojstvo, a ovim drugima nedostaje to zlatno zrno slovesnosti i nadoknađuju ga vjerskim fanatizmom.
Ponukan razgovorima i molbama velikog broja hrišćana pišem vam, braćo i oci – da njihov gnjev ne prepunimo i ne okrenemo ih protiv sebe. Hoćemo li ih primorati da zbog čuvanja ustrojstva i strukture same Crkve prave sabore i mitinge, na kojima zasigurno ne bi bilo po dva autobusa zbunjenih i sablažnjenih, nego mase odgovornih, slobodnih, zdravorazumnih hrišćana. Ne pada nam, naravno, na pamet da pokušamo da tako nešto iniciramo, nije problem, ali, i te kako smo uvjereni da je vrijeme da jasno kažemo da su narušeni red i poredak. I da mi već odavno, nažalost, kao jerarhija ispoljavamo nemoć dramatičnih razmjera.
Bez ikakvog valjanog razloga uveli smo vanredno stanje u život naše crkve, a zašto? Nije ni rat, niti glad, ni epidemija, niti šta slično posrijedi. Nego, umjesto da rješavamo probleme, mi ih godinama guramo pod tepih i odlažemo za neka druga vremena. Ponašamo se kao ljekar koji zagnojene rane, umjesto da otkrije i očisti, još više skriva i zatvara, da vremenom prerastu u otvorenu ranu na tijelu naše Crkve. Kao da nemamo volje ni snage za pokajanje, za preumljenje, ispravljenje… Naša saopštenja su uglavnom stereotipna, i biva to da nam se ljudi smiju govoreći da treba da prestanemo da lažemo i njih i sebe.
Evo samo nekoliko primjera očigledne nemoći:
– Javni nesrećni skandal sa episkopom vranjskim, kada je sve bilo prepušteno građanskom sudu i sudu javnosti, a mi, Crkva, do dana današnjeg ne učinismo ništa više do pilatovskog pranja ruku, niti smo stali uz njega niti mu sudili, niti ga opravdali, a što je moralo biti po Ustavu i kanonima
– Punih sedamnaest godina episkop Artemije, svjesno ili nesvjesno, naočigled svih gradi građevinu raskolničkog duha. Hrišćani monasi, mirjani, laici, klirici TO VIDE i jasno im je šta se dešava. A nama? I šta činimo?
– Episkop Nikanor banatski pred kamerama izopštava jednog neosporno KANONSKOG arhijereja Crkve, uz to jednog od najuglednijih, kako u našoj, tako i u svim pomjesnim crkvama, što i preosvećeni Nikanor zasigurno zna. Opet ćutimo!
– Mnogoučeni episkop Filaret na sablazan svih, nejevanđeljski i nehrišćanski štrajkuje glađu, i na tom mjestu posjećuju ga arhijereji, i na tom mjestu podiže se hram, crkva sablaznica, šta li? I sve to biva iskorišćeno u dnevno-političke svrhe
– Punih sedamnaest godina Pavlovom rukom i djelom zacijeljeni raskol u Americi ne zacjeljuje. Kao da se raskolnicima daje vremena da se uspostave
– Vjeronauka u Beogradu je pred fijaskom. A hram Svetog Save gradimo kao da je Skadar na Bojani
– Nije li čudno, na primjer, i to što je sa toliko gnjeva primljena predstavka episkopa Gerasima i Fotija o lustraciji?
Kad se podsjetim svih naših služenja nacijama, ideologijama i ljudima, skrivanja iza ideje srpstva, svetosavlja, nacionalne crkve, “čuvarke narodnog bića” itd. kojim izrazima se branimo od navodnih “nesvetosavskih” i kojekakvih drugih uticaja, a u stvari u licima episkopa projavljujemo nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena u kome nas je Bog postavio za pastire slovesnoga stada. Projavljujemo vidljivu nesposobnost da budemo Crkva. Jasno postaje, imajući naprijed rečeno u vidu, zašto je episkop Ignjatije braničevski za neke “jeretik” i “izdajnik vjere pradedovske” – upravo zato što on stalno insistira na tome da budemo Crkva. Postaje jasno i to zašto već skoro polovinu arhijereja toliko klevetaju i ogovaraju raskolnički sajtovi, nazivajući ih “izdajicama”, “vatikanskim slugama” ili “slugama CIA”. Zato što hoćemo da služimo našoj crkvi i nismo pod kontrolom UDBE ili BIA.
Jasno je i zbog čega sada od nas brane patrijarha Pavla, bolesnog i nemoćnog, onog kojeg su otvoreno i javno mrzili i oni koji ga sada spasavaju od dušmana, oni koji su ga htjeli živog zakopati. Zar je za nas vlast isto što i život? Mitropolit Amfilohije je i ovog puta pravio kompromis, koji je katkad dobar i koristan. Ono što je sad, nakon Sabora, jasno jeste to da pomirljivi ton visokopreosvećenog mitropolita nije bio kompromisan, vjerujem više nesvjesno nego svjesno, već potpuno i jasno opredjeljen za “status kvo”, za besporedak i nastavak postojećeg neporecivog haosa.
Zašto je tako bilo, barem meni, nije i ne može biti jasno. On je mudar i pametan… Neka dopusti, da mu kažemo kao “ludi Hrista radi…” (1Kor. 4,10). Moram, dakle, upitati najprije njega, pa onda i sve vas, oci i braćo – ima li kompromisa sa Hristom? Gospod i spasitelj naš rekao nam je sa bogočovječanskom revnošću: čuvajte se kvasca farisejskoga, a to je licemjerje! Oštre su riječi, ali nisu bezrazložne.
Oci i braćo, pišem vam ovo pismo otvoreno i iskreno, kao što sam i na Saboru svagda iskreno govorio. Znam, nekada griješeći i kajući se, ali mi je i to milije nego i pravdu da činim neiskreno. Ne mogu, a da nas sve ne zamolim da se upitamo: zar je individualizam toliko prevladao u svijesti naših arhijereja da je važnija popularnost našega patrijarha u narodu, nego sama zajednica u kojoj je on predstojatelj? Nažalost, čini se da je naš otac i prvojerarh postao paravan iza kojeg skrivamo bezbroj sopstvenih nedostataka. Ne sumnjam da je svet, ali isto tako ne sumnjam da je smrtan, i prema tome otići će u zemlju od koje je i uzet (Post 3,19). A čvrsto se nadam i vjerujem da će ga odatle Gospod podići i u naručje Avramovo nastaniti. Ali, pitam se i pitam vas – kome činimo uslugu svojom odlukom o “umoljavanju za ostanak na tronu”? Da li svjatjejšem Pavlu, odbijajući NjEGOVU VOLjU I ŽELJU, da li Crkvi koja je, ponavljam, BLOKIRANA, da li narodu prestonog grada, ili pak određenom broju onih kojima haos odgovara?
Međutim, mi više nećemo moći da se skrivamo iza lica svetog i skromnog starca, našeg patrijarha, koji se trenutno, kako reče jedan od arhijereja, ne liječi na VMA, nego tamo stanuje na našu opštu sramotu. Pored tolikih manastira i konaka, gdje bi, možda, i u boljim uslovima mogao provesti ostatak svog zemaljskog života, ne zauzimajući mjesto nekom mlađem bolesniku.
Pretpostavljam i gotovo zasigurno znam, dragi oci i braćo, da sam vas uznemirio i narušio ovaj tzv. mir, prividni i nestvarni, koji moju jadnu dušu tako silno potresa. Onaj čije ime nosim, sv. Grigorije Bogoslov, naučio me je jednom rečenicom, od koje zemlja na kojoj smo drhti i duša koju nosimo trese se: “Bolji je rat nego mir koji odvaja od Boga.”
Moguće je da će na sve ovo neki od vas reći kako sam ja prosto mlad i ambiciozan, i kako hoću da budem na mjestu prvog. Ali, ja znam i vi znate da onaj koji bi htio da bude patrijarh mudro bi ćutao i gledao da se dopadne svima, no ja ne vjerujem u takav način života. Ne vjerujem tako u Boga i iznad svega stalo mi je do jedinstva Crkve. Kako veli sv. Dionisije Aleksandrijski: “Umrijeti da ne bi razderao Crkvu, isto je tako slavno kao i ne prinijeti idolima žrtvu.” Po mome mišljenju, prvo je i uzvišenije, jer se u tom slučaju umire radi dobra cijele Crkve, a u drugom radi spasenja svoje duše.
Patrijarh je garant tog jedinstva Crkve, zato se i borim da ga izaberemo što prije, tijela radi Hristovog koje se na zemlji u prvojerarhu vozglavljuje i bez njega se ne može, kao što vam je po ustrojstvu Crkve poznato, da ima život i da opstane. Nije to borba da izaberemo ovog ili onog, mene, Janka ili Marka – nego patrijarha. Nikad i nikome nisam rekao da li to hoću ili neću da budem ja, jer mi se i jedno i drugo čini krajnje neukusnim. Ali sam zato čuo i vidio da neki govorahu da ne žele da budu na tom mjestu, a sve čine da ga se domognu, i to me kao čovjeka i vašeg brata žalosti.
Zato želim da se u ovom važnom trenutku za istoriju i život naše Crkve sjetimo riječi Svetog pisma, i da za episkopa, pa i patrijarha biramo onoga koji, po riječima ap. Pavla, svojim domom dobro upravlja i ima poslušnu djecu sa svakom skromnošću. A ako neko ne umije svojim domom upravljati, kako će se moći starati za Crkvu Božju? (1Tim. 3,4-5). I naročito bih se usudio da dodam – da ne biramo one koji upadaju u tuđe domove i radije po njima vršljaju nego što se svojom kućom bave. To je ono za šta ću se, siguran sam, kao član ovog Sabora snažno zalagati.
Želim da budem do kraja iskren prema vama, pa da kažem i ovo. Naš ministar vjera je sa ponekim od vas razgovarao o ovom pitanju, kao zreo i ozbiljan čovjek, koji kao hrišćanin i čovjek na odgovornom položaju u društvu ima uvida u istorijski trenutak u kome se nalazimo i sagledava kao pronicljiv um svu širinu i dubinu situacije u kojoj smo. Predložio je da taj koji će biti prvi ima vitalnost i energiju, da bude mlađi čovjek koji će imati snage da se sa pomenutim nosi i mnogi su mu to uzeli za zlo. Kao da čovjek kome je to i po zanimanju dužnost, a još čovjek sa takvim neporecivim kvalitetima, nema pravo da kaže svoje mišljenje? Izgleda da se sav naš konzervativizam i izolacionizam svodi na to da niko ništa ne smije da nam kaže, ni čak da misli i brine se. Za sve ono za šta imamo pravo da se molimo treba i da brinemo i promišljamo.
Nažalost, ponovo se među nama pokazala moć i želja vlasti – i ne samo da nije izabran neko po volji onih koji misle da vlast imaju, nego nije izabran niko. Želja bivših vlastodržaca ovog svijeta, oličena u dejstvu raznih “tajnih službi”, ispunjena je stoprocentno. Možda i u ovoj prilici očekuju da im čestitamo jer još uvijek vladaju situacijom, i nama nije problem da to i učinimo. A što se tiče tolikog pozivanja na narod na ovom Saboru, samo ću reći toliko da kad se već pozivate na narod, onda ga pitajte. Pitajte narod i vidjeli biste kuda bi vas/nas to odvelo.
Zato vas, braćo arhijereji, molim da otvoreno i iskreno govorimo o svemu, da bismo došli do sabornog jedinstva, da bi Hristos bio među nama, da se čuvamo toga što se, nažalost, uvuklo u našu crkvu, a što veliki Pavle izobličava: A ovo kažem zato što svaki od vas govori: Ja sam Pavlov, a ja Apolov, a ja Kifin, a ja Hristov. Zar se Hristos razdijeli? Da se Pavle ne razape za vas? Ili se u ime Pavlovo krstiste? (1Kor.1, 12-13) Ovdje bih rekao, da niko ne bude Amfilohijev ili Vasilijev, Artemijev i ne daj Bože Grigorijev, nego da budemo Hristovi. A svjedoci ste kako je na jednu moju ovakvu riječ reagovao vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije. Napravio je teatar od toga, vikao i govorio mi svakojake rđave riječi, a vi ste opet mudro ćutali. (I ja se pitam hoćete li da stvarno otvorim usta do kraja i u riječima razvežem čvorove o čijem postojanju svi decenijama znamo?!!)
Ovo vam pišem iz male, drevne eparhije koja ima 70.000 stanovnika i oko pedeset sveštenika, koju volim silnije od svega i koju nikada ne namjeravam svojevoljno napuštati. Pišem bolno vapijući da naš prestoni veliki grad (35 puta brojniji od naše eparhije) dobije episkopa i episkope, da nam se ne obrću stvari naopako, da ne optužujemo nekog sveštenika što vodi Crkvu, kao što je to bio slučaj prethodnih godina. Znam da ćete reći da mitropolit Amfilohije zamjenjuje oboljelog Patrijarha, ali ja ću vas upitati: a ko onda zamjenjuje mitropolita Amfilohija u njegovoj eparhiji? Znam takođe da su se sveti apostoli brinuli najviše za velike gradove: Jerusalim, Antiohiju, Aleksandriju, Atinu, Smirnu, Korint, Efes, Solun, Rim… jer su znali da iz tih gradova izvire sve i širi se svuda. Hrišćanstvo je, kao što znamo, vjera nastala u gradovima i njima prevashodno i pripada.
Neka se ne ljuti niko, ili neka se ljuti, ali da ne zađe sunce u gnjevu njegovom, vašem. Beograd je danas grad u kome naša crkva ne vrši svoje djelo i nema episkopa. Neko će reći da ima patrijarha Pavla – ali koji je na VMA već godinu dana. Sjećate li se da je isti Pavle svoje najbolje prijatelje, kada su oboljevali i zapadali u nemoć, a radi brige o njihovim episkopijama, još za njihovog života (mitropolita dabrobosanskog Vladislava i episkopa žičkog Stefana) penzionisao (zajedno sa saglasnošću svih na Saboru) i na te episkopije postavio episkope. Pavle je i te kako znao šta znači episkopija bez episkopa. To je nekada znao i mitropolit Amfilohije, boreći se sa sveštenim gnjevom da Episkopija zahumsko-hercegovačka dobije svoga episkopa, i uvidjevši u vremenu koje je uslijedilo kako je i njegova, tada jedna mitropolija CP stasala da na svojoj teritoriji formira još jednu eparhiju.
Društvo u kojem živimo se rapidno mijenja iz dana u dan. Naša crkva se u savremenom svijetu susreće sa mnogim pitanjima na koja treba da da odgovore. Jedno od najaktuelnijih pitanja je i pitanje globalizacije, kao i mnoga druga pitanja koja se u tom procesu nameću. Da li je to zlo samo po sebi ili možda i mi kao Crkva možemo da utičemo na taj proces? Da li se pitamo kakav bi odgovor na ovo pitanje dali apostoli Hristovi, prvenstveno Pavle, koji se nisu skrivali od tadašnje globalizacije (Rimske imperije), nego su bili spremni na borbu i žrtvu i živote svoje položili da bi u toj i takvoj nehrišćanskoj i antihrićanskoj imperiji hrišćanske temelje postavili.
Na samom kraju bih dodao još nešto o čemu je već bilo riječi ranije, ali volio bih da i to bude deo ovog pisma i tako ostane zabilježeno. Neko se od vas sjeća, neko možda i ne – 2006. godine je u Peći služio službu patrijarh srpski g. Pavle, na kojoj sam stajao u priprati crkve, a služba se odvijala uz veliku nemoć načalstvujućeg našeg patrijarha. Kad smo se vratili u Beograd, na samom Saboru njemu lično i pred svima vama postavio sam tri pitanja rekavši:
Vaša svetosti,
1) Možete li da služite liturgiju?
2) Možete li da predsjedavate Saborom?
3) Možete li da vodite Sinod?
Nastao je muk. Odgovora nije bilo. Vi ste svi ćutali. Neki su me poslije grdili. Sada vas ponovo pitam isto:
Šta tačno znači to:
1) Da patrijarh ne služi svetu liturgiju?
2) Da ne predsjedava Saborom?
3) Da ne predvodi Sveti arhijerejski sinod?
I na kraju, uz ova tri, neka bude i dodato i sljedeće. Da li je to svetosavski, kada imamo u vidu da se sam Sv. Sava glavom povukao sa trona u 56. godini života, a kako on, tako i u svoje vrijeme sv. Arsenije, njegov nasljednik na tronu. Da li su time i oni možda “zlo donijeli” kako se danas neki izražavaju po pitanju povlačenja na pokoj patrijarha, pune tri decenije starijeg od njegovog svetog prethodnika Save i našeg crkvonačalnika?
Da, moguće je da će se opet primijetiti da sam grub i tako prenebregnuti moje riječi. Za sve to vrijeme Crkva “funkcioniše”, ili, kako reče neko na Saboru, “fantastično funkcioniše”. Čovjek, zamjenik, rukopolaže desetine, možda i stotine novih sveštenika. I to mu svi zamjeraju, a neće da mu kažu. Razmišlja li on da možda ipak neće biti on na čelu? Kakvu će uslugu napraviti novom arhipastiru? Kakav je to način/praksa? Kuda mi to idemo? Čule su se poluprijetnje. Episkop Vasilije pominje neku “bosansku crkvu”. Neki se boje da ako ne bude amfilohije Patrijarh, odvojiće Crnu Goru. Ja mislim da su to neslane šale…
Oci i braćo, još jednom oprostite, ali vas molim da pokažemo hrabrost i ljubav, inače će nas kompromiserstvo i kukavičluk dovesti u još nezavidniji položaj i niko nam neće biti kriv, osim mi sami sebi, i ne samo sebi. Nećemo se valjda i za ovo žaliti na novi ili stare “svjetske poretke”? Ako nema poretka u Crkvi, neće ga biti nigdje i narod – crkva će da strada, kao što je to sada slučaj. “Jer svi ovi besporeci po poretku nekome sljeduju” i taj poredak po kome sve sljeduje je struktura i hijerarhijsko ustrojstvo Crkve, koju je osnovao sami Bog, Gospod naš Isus Hristos sa Ocem i Duhom svetim u vijekove vijekova.
Vladika Grigorije
Peščanik.net, 11.04.2009.