- Peščanik - https://pescanik.net -

Pismo nimfe Kalipso Odiseju, kralju Itake

Ljubičasti su i jedri kao pûti tajne pehari cvjetova s Ogigije; sitne i kratke, mlake kišice poje sjajno zelenilo svojih šuma; nikakva zima ovdje ne zamućuje vode svojih potokâ.

Protekao je tek drhtaj usana od tvoga odlaska koji se tebi čini tako davnim, i tvoj glas koji mi s mora kaže zbogom i dalje nanosi bol mom božanskom sluhu u ovom mom neprolaznom sada. Gledam svakoga dana sunčeva kola što nebom jure i pratim njihovu putanju prema tvom zapadu; gledam svoje ruke nepromjenljive i bijele; grančicom povlačim crtu po pijesku kao mjeru uzaludna brojanja; potom brišem. Hiljade sam takvih znakova nacrtala i izbrisala, isti je pokret, isti pijesak, i ja sam ista. I sve.

Ti, naprotiv, živiš u promjeni. Tvoje su ruke postale koščate, zglobovi izraženiji, čvrste plave žile što su se granale na poleđini dlana sve su više poput čvornatih užeta tvoje lađe; i ako se dijete njima igra, plava užeta bježe pod kožu i dijete se smije i odmjerava spram tvog dlana majušnost svoje ručice. Tad ga spuštaš s koljena i vraćaš na zemlju jer je u tebi probudilo spomen iz dalekih godina, i sjenka ti je prostrujala licem: ali ono te veselo zove i galami oko tebe i ti ga iznenada ponovno uzimaš i postavljaš ga sjesti na stol ispred tebe: nešto se duboko i neizrecivo zbiva i dokučuješ, u prenošenju pûti, srž vremena.

Ali od koje je materije sazdano vrijeme? I gdje se ono stvara, kad je sve predodređeno, nepromjenljivo, jedinstveno? Noću gledam prostore među zvijezdama, vidim bezmjernu prazninu; i ono što vas smrtnike satire i odnosi, tu je samo stalni časak, bez početka i kraja.

Oh, Odiseju, kad bi se moglo pobjeći iz tog vječnog zelenila! Kad bi se moglo slijediti lišće koje požutjelo pada i živjeti s njime časak! Znati se smrtnom.

Zavidim ti na tvojoj starosti, i želim je: takav je oblik ljubavi koju osjećam za tebe. I snivam neku drugu sebe, staru, sijedu i oronulu; snivam kako mi snaga ponestaje, kako sam svakim danom sve bliže Velikom krugu u koji sve uvire i gdje se sve okreće; kako raspršujem atome što čine ovo žensko tijelo što ga Kalipso zovem. No, ostajem ovdje, pogleda uprta u more što se diže i spušta, osjećajući se slikom njegovom, i bolno trpim umor koji me pritišće i koji nikada neće biti ublažen – praznu stravu vječnoga.

Sa italijanskog preveo Mario Kopić

 

Lettera di Calipso, ninfa, a Odisseo, re di Itaca
Antonio Tabucchi

 
Violetti e turgidi come carni segrete sono i calici dei fiori di Ogigia; piogge leggere e brevi, tiepide, alimentano il verde lucido dei suoi boschi; nessun inverno intorbida le acque dei suoi ruscelli.

E’ trascorso un battere di palpebre dalla tua partenza che a te pare remota, e la tua voce, che dal mare mi dice addio, ferisce ancora il mio udito divino in questo mio invalicabile ora. Guardo ogni giorno il carro del sole che corre nel cielo e seguo il suo tragitto verso il tuo occidente; guardo le mie mani immutabili e bianche; con un ramo traccio un segno sulla sabbia – come la misura di un vano conteggio; e poi lo cancello. E i segni che ho tracciato e cancellato sono migliaia, identico è il gesto e identica è la sabbia, e io sono identica. E tutto.

Tu, invece, vivi nel mutamento. Le tue mani si sono fatte ossute, con le nocche sporgenti, le salde vene azzurre che le percorrevano sul dorso sono andate assomigliando ai cordoni nodosi della tua nave; e se un bambino gioca con esse, le corde azzurre sfuggono sotto la pelle e il bambino ride, e misura contro il tuo palmo la piccolezza della sua piccola mano. Allora tu lo scendi dalle ginocchia e lo posi per terra, perché ti ha colto un ricordo di anni lontani e un’ombra ti è passata sul viso: ma lui ti grida festoso attorno e tu subito lo riprendi e lo siedi sulla tavola di fronte a te; qualcosa di fondo e di non dicibile accade e tu intuisci nella trasmissione della carne, la sostanza del tempo.

Ma di che sostanza è il tempo? E dove esso si forma, se tutto è stabilito, immutabile, unico? La notte guardo gli spazi fra le stelle, vedo il vuoto senza misura: e ciò che voi umani travolge e porta via, qui è un fisso momento privo di inizio e di fine.

Ah, Odisseo, poter sfuggire a questo verde perenne! Potere accompagnare le foglie che ingiallite cadono e vivere con esse il momento! Sapermi mortale.

Invidio la tua vecchiezza, e la desidero: e questa è la forma d’amore che sento per te. E sogno un’altra me stessa, vecchia e canuta, e cadente; e sogno di sentire le forze che mi vengono meno, di sentirmi ogni giorno più vicina al Grande Circolo nel quale tutto rientra e gira; di disperdere gli atomi che formano questo corpo di donna che io chiamo Calipso. E invece resto qui, a fissare il mare che si distende si ritira, a sentirmi la sua immagine, a soffrire questa stanchezza di essere che mi strugge e che non sarà mai appagata – e il vacuo terrore dell’eterno.

 
Peščanik.net, 14.05.2011.