- Peščanik - https://pescanik.net -

Platforma za unapređenje javne prakse komemoracija u Republici Srbiji

Foto: Predrag Trokicić

Vladi i Narodnoj Skupštini Republike Srbije

Raspad Jugoslavije bio je praćen konfliktnim ispoljavanjem etničke/nacionalne raznolikosti nekadašnje jugoslovenske države. Za Srbiju, kao jednu od nacionalno najsloženijih država na Balkanu, povratak nacionalno-identitetskih sadržaja kao intenzivno prisutnih u javnosti, i dalje predstavlja izazov. Ti sadržaji su, razumljivo, neraskidivo povezani sa predstavama o prošlosti. Međutim, sve je jasnije da je neodrživo stanje u kojem ne postoji niti jedan integrišući faktor u kulturi sećanja u Republici Srbiji, koji bi povezao većinu njenih građana, različitog etničkog porekla. Ovaj nedostatak se može prevazići, ali prvi korak bi morala načiniti država. Ona je dužna da prepozna i uvaži pozitivne doprinose pripadnika manjinskih zajednica tokom istorije Srbije. Štaviše, Republika Srbija ima obavezu pijeteta prema žrtvama koje su pale na strani pripadnika manjinskih naroda, naročito u odnosu na situacije kada se i sama prema manjinama odnosila diskriminatorski.

U Srbiji je, kod pripadnika većinskog naroda, snažno prisutan doživljaj istorije Srbije kao istorije srpskog naroda, gotovo bez ikakvih saznanja o prošlosti manjinskih zajednica. Istorija Srbije kao države dezintegrisana je u partikularnim narativima nacionalnih istorija, shvaćenih u etničkom ključu. Pored različitih narativa o prošlosti, paralelni tokovi pamćenja počeli su da se ogledaju i u memorijalizaciji, odnosno uspostavljanju memorijalnog i spomeničkog nasleđa koje je u najvećoj meri etnocentrično. U demokratskom društvu je razumljivo i potrebno postojanje i takvih sadržaja. Ono što je nerazumljivo i opasno to je činjenica da ne postoje nikakvi integrativni pravci u kulturi sećanja, bez čega jedno društvo nema perspektivu.

Uočavajući ovako kratko opisan problem, Centar za istorijske studije i dijalog se nekoliko godina bavio istraživanjem raznih aspekata zajedničkog života pripadnika različitih naroda u Srbiji u njenoj novijoj istoriji. Posle istraživanja istorijskih dokumenata i uvida in situ u stanje spomeničkog nasleđa i imajući u vidu da je recentnom zakonskom regulativom koja se odnosi na ovu oblast, slobodni smo da predočimo sledeću

PLATFORMU

za integraciju kulture sećanja manjinskih zajednica u glavne tokove državnih politika na polju memorijalizacije oslobodilačkih ratova i mesta stradanja. U dokumentu predlažemo opšte principe na kojima bi trebalo da se zasniva ovaj proces. U prilogu su pojedinačni predlozi događaja ili ličnosti od značaja za manjinske zajednice. Ovi predlozi proističu iz ekspertskih mišljenja koja podnosimo u prilogu ove Platforme

I OPŠTI PRINCIPI

U cilju postizanja afirmativnog odnosa svih građana prema zajednici u kojoj žive, bilo da je reč o lokalnom nivou ili državi u celini, potrebno je ukazati i na vidljiv način obeležiti doprinose koje su pripadnici manjinskih naroda činili u cilju razvoja Srbije u miru i njenoj odbrani u ratu. Posle Drugog svetskog rata, u periodu socijalizma, često je izbegavano da se istakne nacionalnost žrtava – govorilo se o žrtvama fašizma. Kada je u kontekstu raspada socijalizma i Jugoslavije nacionalna identifikacija ponovo dobila konfliktnu dimenziju svuda su se predstavnici većinskih naroda počeli grupisati oko svojih žrtava, a žrtve manjinskih zajednica ostale su ili u drugom planu ili sasvim zaboravljene. To je tim veći moralni prestup, budući da su neretko upravo pripadnici većinskih naroda u toku ratova bili učinioci zločina prema manjinskim grupama. Nacionalne države nastale raspadom Jugoslavije, pa ni Srbija, nisu se u odnosu na tu činjenicu nikada nedvosmisleno odredile.

Takođe, važno je na primeren način obeležiti kako zajednička mesta stradanja, tako i mesta stradanja koja su od značaja za same manjinske zajednice. U tom pogledu je u naročito nepovoljnom položaju romska nacionalna manjina, koja je gotovo sasvim neprepoznata i nedovoljno zastupljena u svim aspektima kulture sećanja u Srbiji, sasvim nesrazmerno svom stradanju. Na mestima stradanja koja su inače obeležena često sasvim izostaje ili je marginalno prisutna romska etnička komponenta, iako su Romi bili među žrtvama (spomenik u Kopljarima, Topovske šupe u Beogradu, mesta stradanja u Zasavici, Šabačkoj tvrđavi, memorijal Bubanj kod Niša itd).

U obeležavanju događaja koji su vezani za događaje u Drugom svetskom ratu, potrebno je istrajnim društvenim dijalogom doći do što odmerenijih memorijalnih praksi, koje neće nositi opasnost od relativizacije događaja koji se obeležavaju i eventualne vrednosne konfuzije. U tom pogledu treba jasno istaći antifašističke tradicije kao vrednosni imperativ na kojem se izgrađuje moderno društvo u Srbiji. Te tradicije su nepotpune i neverodostojne ako ne uključuju i narative manjinskih zajednica. Tragična iskustva sa kraja rata i represija nad pripadnicima manjinskih nacionalnih zajednica (kao vid kolektivne odmazde zbog agresije njihovih „matičnih država“ na Jugoslaviju) svakako treba na dostojanstven način obeležiti i iskazati pijetet prema nevinim žrtvama. Sa druge strane, nije prihvatljivo da to postanu centralna mesta sećanja na period oslobođenja. Centralno mesto moralo bi zauzeti isticanje zajedničke borbe protiv fašizma. Bez obzira da li je reč o srazmerno malim grupama pripadnika nemačke, mađarske, albanske ili drugih manjinskih naroda u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske, njihov doprinos uvek treba na odgovarajući način pomenuti i istaći. Ekskluzivno nacionalizovanje antifašizma, njegovo svođenje samo na srpsku komponentu, na kraju vodi potpunoj dezintegraciji antifašističkih sadržaja na prostoru gde žive pripadnici manjina i nemogućnosti uspostavljanja bilo kakve integrišuće prakse u domenu kulture sećanja. Takav ishod je naročito paradoksalan upravo u domenu antifašizma, koji je istorijski bio internacionalan i široko inkluzivan.

Državni organi treba da pokažu naročitu senzibilnost i da promovišu obeležavanje događaja kojima se obeležava međuetnička saradnja, uspešne integracije ili međusobno ispomaganje pripadnika većinskog i neke od manjinskih grupa. Nesporno je da pripadnici nacionalnih manjina imaju svoja specifična obeležja, mesta sećanja, događaje i ličnosti koje smatraju značajnim. Međutim, obeležavanje i ugrađivanje narativa manjinskih zajednica u kulturu sećanja u jednoj zemlji mora da ima i vidljivost na državnom nivou. Tako se obezbeđuje i osetljivost pripadnika većinskog naroda u odnosu na nacionalne manjine i njihovu ulogu u istoriji, a time se postiže određeni nivo šire društvene kohezije. U tome ne bi trebalo da se oslanja na kvantitativne kriterijume, već pred sobom treba videti cilj postizanja što univerzalnijeg osećanja pripadnosti. U tom smislu je u kreiranju politike sećanja mnogo primerenije anticipirati štetne posledice stanja u kojem se manjinske zajednice osećaju otuđeno i nepriznato i ukoliko većinska grupa ne pokazuje zainteresovanost za ravnopravan tretman sugrađana druge etničke pripadnosti. Dodatni problem javlja se onda kada se „njihova“ istorija uvodi u „našu“ istoriju jedino kroz konfliktne sadržaje. To je siguran put u međusobno nepoverenje pripadnika različitih etničkih identiteta od kojeg nijedna višenacionalna zajednica ne može imati koristi. Srpska država još uvek ni na kakav način nije iskazala zahvalnost učešću manjinskih grupa u ratovima Srbije 1912-1918. godine. To se odnosi kako na Rome, tako i na regrute Muhamedanskih bataljona (pretke današnjih Bošnjaka i Albanaca) koji su 1915. godine pružili značajan doprinos odbrani Beograda i Smedereva. Na jedinom mestu komemorativnog obeležavanja učešća Roma u srpskoj vojsci za vreme Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata u Beogradu nebrigom države se došlo do toga da i to jedno mesto bude ugroženo od strane privatnog investitora.

Sistem javnih obeležavanja značajnih ličnosti i događaja treba da uključi i istoriju manjinskih zajednica koja je od značaja u procesu njihove kulturne, nacionalne i građanske emancipacije. Ta istorija je istovremeno i istorija razvoja Srbije kao demokratskog i tolerantnog društva. U sistemu državnih praznika i sistemu javnih komemoracija u Srbiji ne postoji praznik kojim se obeležava princip nacionalne i građanske ravnopravnosti i kojim se ukazuje na tradicije sticanja i ostvarivanja građanske emancipacije. Dekret kneza Miloša Obrenovića iz 1858. kojim je proklamovana jednakost svih podanika bez razlike etničke i verske pripadnosti potpuno je zaboravljen jer je donet u kontekstu dugotrajne i mukotrpne borbe za građanska prava jevrejske etničke zajednice u Srbiji. A moglo bi se bez preterivanja reći da ovaj dekret-proklamacija, u našim okvirima, poprima značaj koji se u Francuskoj pridaje Deklaraciji prava čoveka i građanina.

***

Etnička šarolikost u jednoj državi uvek predstavlja izazov. Ne treba negovati iluziju o nekonfliktnim i harmonično usklađenim različitostima, bez kontroverzi i nesporazuma. Ipak, savremena država, ukoliko želi da bude funkcionalna zajednica, mora na svaki način nastojati da deluje u pravcu sopstvene izgradnje kao istinske domovine svih svojih građana. Uprkos nekim vidljivim pomacima, ne sme se prepustiti stavu da se na tom polju u Srbiji postiglo sve što je potrebno i moguće. Naprotiv, u tom pogledu Srbija je bliže početku procesa nego njegovom stabilnom toku. Istrajavanje na sadašnjim modelima kulture sećanja vodi u produbljivanje jednog nepovoljnog stanja koje karakteriše apsolutni partikularizam koji se samo produbljuje.

Prihvatanje stanovišta da je istorija manjinskih zajednica integralni deo istorije Srbije, afirmacija manjinskih kultura sećanja kao bitnih za samu Srbiju, a ne samo za konkretne manjinske zajednice, orijentacija na sadržaj i vrednosti, a ne na kvantitativne kriterijume (poput brojnosti manjinske zajednice, učestalosti primera koji se žele afirmisati, masovnosti neke pojave koja se želi obeležiti) i organizovanje nastave nacionalne istorije kao istorije Srbije, a ne isključivo kao istorije njenog većinskog naroda predstavljaju put i način da se izgrađuje demokratsko društvo, međusobno poštovanje i istinska ravnopravnost.

Postojeća zakonska regulativa (naročito Zakon o ratnim memorijalima i Zakon o Memorijalnom centru „Staro Sajmište“) pružaju dobar polazni osnov za politiku sećanja kakvu ovom Platformom sugerišemo. Međutim, ni dosadašnja zakonska rešenja, pa često ni odsustvo specifične zakonske regulative, nisu predstavljali nepremostivu prepreku onda kada se neko mesto sećanja želelo na dostojan način obeležiti.

Već dugo se u Srbiji nije čula, nekada često ponavljana, ali retko istinski oživotvorena poruka da je etnička raznolikost Srbije njeno bogatstvo. Jedino oživotvorena ova ideja može da razvoje osećaj pripadnosti jednoj širokoj zajednici koja, organizovana kao moderna država, teži da stvori uslove za sreću svih svojih građana: ne uprkos njihovim različitostima, već upravo zato što poseduje takvu raznolikost.

U Beogradu, 30. oktobra 2020. godine

Platforma je nastala u okviru projekta Mesta pamćenja i mesta stradanja. Topografija sećanja manjinskih zajednica u Republici Srbiji koji je podržala Fondacija za otvoreno društvo.

Centar za istorijske studije i dijalog (CISiD), 31.10.2020.

Peščanik.net, 02.11.2020.

REVIZIJA ISTORIJE