- Peščanik - https://pescanik.net -

Plavi taxi

Radio emisija 14.12.2012, govore: Milan Knežević i Saša Ilić.

Svetlana Lukić: Na Srbiju su se obrušile dve elementarne nepogode, jedna u vidu H2O u smrznutom stanju zvana sneg, a druga u usijanom stanju, koja se odaziva na Aleksandar Vučić.

Jedina poslovica o snegu koja se ovde prenosi transgeneracijski je – ne pada sneg da pokrije breg… Tragovi se najbolje vide na Horgošu: sa mađarske strane kilometarska kolona kamiona stoji na očišćenom autoputu čekajući da prođe srpsku zavejanu granicu. Dvoglavi beli orao se stopio sa snegom: za dva dana četvoro ljudi se smrzlo, hiljade su satima bile zavejane na drumovima, kamioni i cisterne su se klizali po autoputevima i stvarali haos, u Beogradu su ljudi satima čekali gradski prevoz i kamione za čišćenje i posipanje soli… To je jedna činjenica; druga je da su se svi, počev od premijera, ministara pa do gradonačelnika trudili da nešto urade. Vučić je, u svojstvu ministra odbrane, naredio vojsci da pomogne svom narodu; Dačić, u svojstvu ministra policije, policijskim upravama da pomognu svome narodu. Legendarni Drobnjak iz Puteva Srbije je stavio na raspolaganje narodu sve svoje resurse, a nije izostalo ni lepo ponašanje: čak se i ministar Mrka izvinjavao zavejanim građanima, a Đilas, tradicionalno, svojim Beograđanima…

U čemu je onda problem? U rasulu koje vlada u državi, u tome što je godinama stvaran sistem u kome je planski kidana svaka veza između ministarstava, stručnih službi, javnih preduzeća… Ovaj sneg koji nas je bacio na kolena je još jedan konkretan rezultat feudalizacije političkog sistema, shvatanja koalicione vlade, partijske države… Ko je zakasnio sa izdavanjem zabrane da se kamioni i šleperi kreću po ovakvom vremenu, ko je na drumove izveo kamione za čišćenje koji imaju izlizane gume, ko je kupio tramvaje sa niskim podom koji ostaju u garaži čim padne malo veći sneg, kako ministar Dačić naređuje policajcima da pomognu zavejanim građanima kada, kako nam juče javlja Sindikat srpske policije, 90 odsto službenih vozila, mimo zakona, vozi sa letnjim gumama, a većina nema ni obaveznu dodatnu opremu – prvu pomoć, trougao, lance za sneg i sredstvo za vuču vozila.

Naravno da se znaju odgovori na sva ova pitanja, ali problem je u tome što oni jedni druge ne žele da optužuju jer su i sami deo tog rasula, jer su im to koalicioni ili poslovni partneri, ili jedno i drugo, ili su im to politički neprijatelji koji bi mogli da telefoniraju u tužilaštvo, koje će im, kao i Miroslavu Miškoviću, jednoga jutra poslati plavi taksi sa rotacionim svetlima.

Upadljivo je da se niko nije obratio građanima, sa molbom ili pretnjom zakonom, da očiste sneg ispred svojih radnji i ulaza, niko se nije usudio da ih pozove na solidarnost ili odgovornost, jer znaju da kod građana nemaju nikakvog političkog, intelektualnog i ljudskog ugleda; ljudi su primili poruku koja im se šalje godinama – glasajte za nas a onda idite kući i čekajte poštara sa čekom za penziju ili platu, ćutite do sledećih izbora, mi, država, preuzimamo sve u svoje ruke, od budžeta do čišćenja snega ispred vaše kapije. Srećom da se niko nije setio da u ovom haosu izađe da štrajkuje i zakrči i ovo malo prohodnih puteva. Bila bi to slika koja dokazuje da su Maje svoj kalendar podešavale prema nama.

U poljskom gradu Šćećinu seljaci su danima štrajkovali tako što su svoje traktore vozili toliko sporo da je u gradu vladao haos, ali kada je pao sneg, uzeli su lopate u ruke i u znak solidarnosti sa svojim sugrađanima počeli da čiste sneg sa trotoara. Da li možete da zamislite tako nešto kod nas – da se neko ljuti na državu tako što pomaže svojim sugrađanima. U kom je stanju bila ona mlada Beograđanka koja je juče, promrzla, mokra i očajna što toliko čeka autobus, napala prvo vozača a onda bežeći od njega – i policajca koji je pokušao da je zaustavi? Da li su to ljudi koji će Aleksandru Vučiću dozvoljavati sve, opraštati sve i glasati za njega sve dok bude hapsio – koga god.

Juče je satima saslušavan Miroslav Mišković, a onda je zajedno sa sinom Markom, još jednim koji je nosio gajbice, vraćen u zatvor. Aleksandar Vučić se kao nepogoda stuštio na čoveka koga je Tadić do juče molio da, preko patriotskog poreza, vrati malo od onih para koje je pokrao od građana ove zemlje. Kao što se i očekivalo, umukli su svi oni političari, ministri, akademici, novinari i estradni umetnici koje je godinama pojio šampanjcem; oni su nevini koliko i Deltina dugogodišnja menadžerka Milka Forcan, arhetip srpske biznismenke. U strahu da rotaciona svetla ne zasvetle i pred njenom kućom, ona dodaje grančice na lomaču, pojavljuje se u medijima i cinkari svog Pigmaliona koji je, gle čuda, poludeo i nezakonito počeo da se bogati baš od leta gospodnjeg 2010. kada je ona, posle 18 godina služenja, odlučila da ga napusti.

Miroslav Mišković je tamo gde i treba da bude, ali problem je u tome što svaki ugovor koji je potpisao sa državom, a takvih je najviše, ima i drugu ugovornu stranu. Čiji su to potpisi? Oni su ovoj državi i društvu učinili mnogo veću štetu nego Mišković i sin. Ovaj trgovac voćem i povrćem je svoju imperiju gradio od 1991. do prekjuče. Mnogo je snega u tom vremenskom rasponu palo i mnogi predsednici i ministri su sedeli na njegovom kanabetu. Problem sa obimom i strukturom korupcije u čijem centru je Mišković je takav da bi Aleksandar Vučić morao da izgradi još jedno krilo Zabele da bi u njega stali svi Deltini politički i poslovni partneri. Po definiciji, ovo hapšenje je političko jer će Vučić morati da se zaustavi kod prvog ozbiljnijeg igrača iz svoje okoline, da ne bi pala vlada. Kao i posle atentata na premijera Đinđića, tzv. međunarodni faktor će se složiti da bi bilo kontraproduktivno i opasno po stabilnost zemlje da se krene na nekog Koštunicu. Može se desiti da u tim okolnostima isfrustrirani Vučić posegne samo za DS-ovim bivšim ministrima, što će dodatno pojačati utisak da je njegov osnovni motiv politička odmazda.

Prava borba protiov korupcije u Srbiji uvek mora naići na nepremostiv problem, isti onaj zbog koga bi neko, i da je hteo da sudi ratnim zločincima, ratnim huškačima i ideolozima, morao da odustane, jer bi pola Srbije sudilo drugoj polovini, a na optuženičkoj klupi bi se među prvima pojavili Nikolić i Vučić. Pravo, sveobuhvatno kažnjavanje onih koji su zemlju prodali Miškoviću i ostalim maroderima značilo bi takav politički potres da ga država verovatno ne bi preživela, DS sigurno. Dok slušam kako se po kafićima i slavama prave spiskovi ljudi koje treba hapsiti, ne mogu da još jednom ne pomislim, sa gnevom, na DS: izručili su nas ovom čoveku koji je krenuo u juriš koji, ako ne bude kontrolisan elementarnim zakonskim i političkim normama, može biti takav da ćemo posle njega spuštati šalone u strahu od onih koji marširaju pod našim prozorima. Zbog toga “konstruktivno” krilo tzv. građanske Srbije tvrdi da se DS, LDP… moraju sačuvati po svaku cenu, da im se moraju oprostiti svi pokradeni milioni, svo pokradeno građevinsko zemljište i sve fabrike, sve odluke koje su nas dovele do toga da prvi veći sneg doživljavamo kao smrtnu opasnost. Da bi im se oprostilo, moraju prvo da traže oprost, ali pre svega da pokažu da sada, u ovom zagrobnom životu Srbije, znaju šta će sa njom. Dok se to ne desi, osim njihovih naopakih ustava i zakona, važiće i Hajneove reči – moramo oprostiti svojim neprijateljima, ali ne pre nego što bar neki od njih ne budu obešeni.

PS: Moguće je da će borba protiv korupcije završiti u snegu: Vučićev blindirani džip se isklizao i udario u banderu na Zelenom vencu. Živ je.

U današnjem Peščaniku slušaćete pisca Sašu Ilića i Milana Kneževića, predsednika Asocijacije malih i srednjih preduzeća. Najpre Saša Ilić.

Saša Ilić: Mislim da je došlo neizostavno vreme za neku akciju. Ta akcija mora da bude politička, kao i svaka akcija. Pitanje je da li ta akcija treba da bude usmerena ka pravljenju nove stranke ili se može odnositi na pokretanje nekih energija u civilnom sektoru. Meni se čini da je civilni sektor prilično obamro i da je bez ideja. Ako se pravi nova stranka, a vidimo da se sad ovih dana tu nešto događa, pojavio se i manifest Nove stranke koji promoviše Zoran Živković. Postoji jedna rečenica koja mi je bila zanimljiva, a to je da se ponavlja stalno ‘stali smo 2003, dakle kod atentata, i sad bismo da nastavimo iz tog 12. marta 2003’, a u međuvremenu se dogodilo mnogo stvari, dakle, prošlo je skoro deset godina. Mislim pre svega na uspon desnice.

Čitao sam ovaj manifest Nove stranke i ono što mi je palo u oči bilo je mesto obrazovanja, kulture i pozicije medija, kao i ljudskih i manjinskih prava na tom spisku potencijalnih stvari kojima bi se ta stranka bavila. To je negde, od 15 stavki to ide od 9, 10. mesta pa nadalje. Meni se čini da se u međuvremenu dogodilo nešto vrlo ozbiljno i da desničarske političke stranke i struje i procesi već operišu sa jednim velikim kapitalom, tako da ukoliko ne dođe do okretanja vrednosti u ovim novim političkim akcijama, onda one nemaju šanse. A šta se to dogodilo zapravo?

Dogodilo se da je Srpska pravoslavna crkva, uz neke stranke kao što su DSS, dobrim delom i radikali, potom naprednjaci koji su danas tu gde jesu, da su oni izvršili mobilizaciju mladog sveta u školi, pre svega na univerzitetu, i da su odatle izvukli jedan veliki potencijal koji mi danas imamo na sceni. Ukoliko se to ne uzme u obzir i ukoliko se ne krene ka tom problemu, da se vidi šta se to događalo na Beogradskom univerzitetu od 2001. godine do danas, ja mislim da sama ta priča o ekonomiji i privredi i ekologiji itd, da to pada u vodu. Jer s čim će operisati ta stranka? Sa ljudima koji su bili u LDP-u, pa su se razočarali u LDP, pa sad kao ‘aha, idemo u ovu novu stranku’, ili su bili u DS-u pa je i to propalo kao neko političko rešenje, pa idu u ovu. Međutim, u međuvremenu se dogodila još jedna bitna stvar, a to su te silne privatizacije, to je silna nezaposlenost, to su silni otkazi. Dakle, masa problema, i mislim da ovaj program ne uzima u obzir sve te probleme.

Takođe, zanimljivo mi je kada je obrazovanje u pitanju i taj Beogradski univerzitet, zanimljivo je šta se događalo na njemu od te 2000. godine do danas. Činjenica je da su fakulteti postali poligon za rad nekih omladinskih organizacija koje baštine ideologiju svetosavskog nacionalizma. To je počelo pre svega na Filološkom fakultetu ’99. godine, nakon bombardovanja, gde su osnovane Dveri srpske i koje su radile u okviru univerziteta, najpre na Filološkom fakultetu do 2002, potom na Mašincu; zatim Pravni fakultet, tamo je Nomokanon osnovan 2002. godine. Zatim Medicinski fakultet, organizacija sličnog tipa je tamo oformljena, mislim da se zove Vitez; pa Sveti Justin Popović na Filozofskom fakultetu i mnoge druge organizacije. I to je u početku bilo onako malo čudno, nije delovalo opasno, međutim, tokom vremena je došlo dotle da mi imamo 10 hiljada ljudi, mladih ljudi sa univerziteta koji izlaze na ulice pod pokroviteljstvom ministarstva pravde, dakle, tu se pojavio i ministar Nikola Selaković.

I sad se čovek pita kako se to dogodilo, kako je moguće animirati toliko ljudi. Naprosto se radi o tome da je neka platforma ideološka već pripremljena i da je moglo da se reaguje prilično brzo i da se okupi toliki broj studenata. Zanimljivo je s druge strane kako su pokušaji blokade fakulteta, štrajkovi na fakultetu, da je to išlo vrlo loše, da su zvali policiju, da su zvali državu da interveniše iako su ljudi tražili najnormalnije stvari, kao što je recimo smanjenje školarine. Dakle, oni su bili osuđeni najpre od institucije, dakle, od samih profesora, od dekana, čak su neki dobili i batine, da bi nacionalistički orijentisane organizacije koje na tim fakultetima legitimno deluju, organizuju se, imaju prostorije, imaju čitavu infrastrukturu, da bi one organizovale neke grupe i napadale te ljude tamo. Dakle, to je zanimljivo, šta se događa u tom obrazovnom sistemu, visokom obrazovanju i do čega to dovodi. I mislim da je to jedan proces sa kojim bi trebalo da se suoče ljudi koji će se baviti politikom i koji pretenduju da možda postanu ministri obrazovanja ili kulture ili medija. Dakle, ukoliko žele da dođe do ovih stvari koje su napred naveli moraju da imaju u vidu i ovo.

I sad, ovih dana kada sam video da je ministar Selaković vodio faktički te studente, iako kaže da se slučajno našao tamo, pomislio sam ko je taj čovek, kako je on formatiran u obrazovnom smislu. Onda sam malo pretraživao, video sam da je recimo Štefanu Fileu odneo Dušanov zakonik iz 14. veka, prevod verovatno ćirilični, kako bi pokazao da Srbija ima svoje pravne tradicije koje baštini iz Vizantije. I onda sam malo počeo da tragam, video sam da je rođen ’83. godine, dakle, ’95. godine kad je završen rat u Bosni, potpisan Dejton, on je imao 12 godina. U vreme studentskog protesta ’96-7. on je imao 13 godina. Prvi momenat osvešćivanja mogao je da se desi ’99. godine, dakle bombardovanje, naš odnos sa svetom, ta usmena predaja koja dolazi iz porodice. Pad Miloševića je dočekao sa 17 godina. On je upisao fakultet recimo 2001, a 2002. na njegovom fakultetu osnovan je Nomokanon, koji počinje da radi punom parom tamo, da organizuje tribine, da dovodi i govornike tipa Nikite Mihalkova, Smilje Avramov, Konuzina, Toholja itd. Da bi na kraju postao asistent i nakon toga brzo ušao posle 2008. u Glavni odbor SNS-a i danas postao, dakle, ministar pravde.

Pogledao sam onda šta on radi na Pravnom fakultetu, on je asistent na predmetu koji se zove Nacionalna istorija države i pravo. I onda sam shvatio, gde dole piše ‘preporučeni tekstovi’ za one koji žele da uče kod njega da savladaju taj predmet, imaju Povelju Stefana Nemanje i imaju Dušanov zakonik. On je Fileu odneo obaveznu literaturu iz svog predmeta da mu pokaže kakve su te pravne tradicije u Srbiji. E sad, kada bi Štefan File mogao da čita Dušanov zakonik on bi video da u stvari tamo piše nešto što bi moglo da se odnosi i na današnju situaciju u Srbiji. U ne znam koliko prvih članova, malo sam to istraživao zbog ministra Selakovića, nalaze se članovi kojima se regulišu prava crkve, potom dolazi vlastela, to je o njihovim slobodama i pravima. Na kraju dolaze seljaci, robovi i ostali nesrećnici gde se govori o njihovim pravima, obavezama, kaznama.

Dakle, to ustrojstvo koje proizilazi iz tog Zakonika na neki način funkcioniše i danas. Imamo političku vlastelu koja ima velike slobode i operiše svim tokovima novca, iznad njih je jedino crkva, pa i akademija, dakle, oni imaju apsolutne slobode u ovom društvu i pravo da organizuju, pomeraju određene figure na tom šahovskom polju. I potom dolaze građani koji nemaju neka posebna prava ili ako žele da dođu do tih prava moraju ozbiljno da se pomuče da bi do nekih elementarnih prava došli. Dakle, to je to ustrojstvo, mi smo danas na toj poziciji, te i naš ministar u svojim istraživanjima prošlosti i tu nema nekog pomeranja dalje. Jednostavno, radi se o tome da se taj savremeni kontekst uopšte ne prepoznaje, ne čita se ili se čita iz nekog registra daleke prošlosti i onda smo opet u problemu, opet smo u sukobu sa okolinom i pitamo se šta dalje.

E, to pitanje šta dalje opet nas vraća, dakle, na to pitanje političke akcije koja se sprema ovih dana. Ono što mi se učinilo kao najracionalnije napisano u ovom manifestu je zapravo reforma izbornog sistema, i to bi bilo dobro da se neko izbori za to. Ove druge stvari izgledaju mi kao jedan spisak lepih želja, naravno, tu je uvek priča da mi želimo po evropskom standardu da odvojimo novac za kulturu, za obrazovanje, za ovo, za ono. Mi nećemo moći da odvojimo novac za kulturu po evropskim standardima nikada i to bi trebalo da se kaže ljudima, ova država to ne može. E sad, s druge strane, je l’ ova država ima para za kulturu? Ja mislim da ona ima para za kulturu. A šta se događa sa tim novcem? Pa, taj novac nekako klizi negde. E, onda moramo da se vratimo opet nazad i da vidimo koji ljudi odlučuju o tome i koja je to logika. Pa, to je upravo ova logika, dakle, imamo uspon desnice, imamo tu logiku i tu politiku koja utiče na raspodelu tog novca iz budžeta, kao što recimo ministar kulture kaže ‘izmeštene institucije sa Kosova vratiće se na proleće na Kosovo’.

Njihova produkcija košta, recimo, mi smo sad na Sajmu knjiga imali situaciju gde je Vulin na svom velikom štandu hteo da pokaže kolika je to književna produkcija svih tih fantomskih izmeštenih institucija sa Kosova. Ja kad sam video sve ono pitao sam se ko finansira sve ovo, kako to ide, gde se to prodaje na kraju krajeva, ko koristi te knjige. To je bio jedan ogroman štand, to su sve vrlo skupe akcije, oni imaju svoje prioritete i oni ne odustaju od njih. Oni za svoje odluke imaju jaku podršku, kada oni odluče da recimo sledeće godine proslave Milanski edikt, ja sam se zapanjio kad sam video da to traje 10 meseci. Mi imamo Niš, mi imamo Konstantinov krst, biće tu verovatno i izložbe i predstave i sabori, ko zna šta će sve tu biti. To užasno mnogo košta. Ko je doneo tu odluku? Ja ne znam, samo sam video odjednom predsednika, patrijarha i ostale, i oni su napravili konferenciju za novinare i rekli ‘to je državni prioritet, to ćemo uraditi’. Zašto ćemo uraditi to u tolikoj dimenziji? Taj novac će neminovno ići iz budžeta za kulturu. I sada mi imamo tu neke ljude u kulturi koji kažu ‘da, a za budžet za kulturu je odvojeno 0,62 posto od državnog budžeta’. Čak i od tih 0,62 uzeće se za neki reprint Jevanđelja, za pokrivanje neke crkve, a za programe vrlo, vrlo malo. I na kraju se pitam a za kakve programe, jer mi imamo sada situaciju da je desnica uzela i gotovo sve institucije, i ti programi su u skladu sa tom politikom.

Ja sam jednom putovao od Beograda do Beča vozom i tada sam imao jedan susret koji je bio vrlo zanimljiv. Bio sam u vagonu u spavaćim kolima, u minut pre polaska voza došao je čovek koji je uzeo taj gornji ležaj, imao je dva mobilna telefona koji su neprestano zvonili. Stalno je pričao, to je bilo pre nekoliko godina, Jeremić je uradio ovo, Tadić je uradio ono, Rasim Ljajić… Ja sam pomislio ‘ovaj čovek mora da radi u nekom ministarstvu’. Ja sam počeo da se dvoumim, kao da li je to ministarstvo za dijasporu ili je ministarstvo vera, i onda mi on kaže u jednom trenutku, kao imaće telefonski intervju posle ponoći, pa kao nada se da mi neće smetati. I onda je zvonio telefon, onda je on počeo da priča o organizaciji nacionalnih nevladinih organizacija. Probudio sam se ujutru, stajali smo negde u Mađarskoj, neka nedođija, pustoš, ja sam ustao, onda se budi i on. I naš razgovor počinje tako što on kaže, kao blago ovim Mađarima. Ja kažem ‘zašto’, kao oni su imali Hortija. Ja sam rekao ‘molim’, kaže ‘kako je on lepo rešio to jevrejsko pitanje, to je neverovatno’.

Kad neko krene da razgovara sa vama i počne od toga, ja ne znam šta svaki sledeći korak donosi. On kaže ‘tako dobro rešen problem manjina da mi možemo samo da im zavidimo’. Ja kažem ‘koliko se ja sećam, Horti je vrlo rano uveo prve antisemitske zakone i da se to veoma loše završilo po tu populaciju u Mađarskoj’. On kao ‘ne, ne, to je bilo izuzetno, mi samo možemo da se ugledamo na njih’. I onda se čovek meni predstavi, on je član redakcije Dveri srpske i on putuje u Beč na poziv srpske pravoslavne opštine da tamo posle liturgije održi predavanje mladim ljudima. I ja sam se tada zapravo suočio sa tom unutrašnjom strukturom te organizacije, sa njihovom povezanošću sa Srpskom pravoslavnom crkvom i sa idejama koje su oni lansirali, šta se događalo iza zavese faktički, niko od nas nije odlazio na taj Mašinac pa da prati to ne znam kako podrobno. On je rekao da je bio u Torontu, bio je na Novom Zelandu, sad ide za Beč, jednostavno, oni se neprestano kreću. Da biste se kretali toliko, držali ta silna predavanja, organizovali ljude potrebna je neka finansijska potpora za to, neka infrastruktura. Oni su je dobili.

Ja kažem ‘da, znam, čuo sam, vi ste na Mašincu imali te velike tribine’. ‘Da, kaže, ali to nas više ne zanima’. Ta lepa priča, dakle, hiljadu ljudi dođe, čuje lepu priču i ode kućama, šta, vi ste se divno zabavljali, pa nas to ne zanima. Nas zanima onih nekoliko ljudi koji su došli da čuju tu priču i koji će nakon predavanja ustati i pitati ‘šta ja mogu da uradim za ovu stvar volonterski, zato što ja živim tu priču i hoću da doprinesem tome’. To mi je čovek rekao te 2008. godine u maju. Taj čovek je bio kandidat za predsednika Srbije na prošlim izborima. Kad sam se vratio iz Beča ja sam pričao ljudima, oni su rekli ‘pa, neće valjda to, pa nije to tako ozbiljno’. I onda se ispostavilo da je u stvari vrlo bitno, da oni mogu da naprave i savez sa sindikatom policajaca, oni mogu da upozore državu da je bezbednosno vrlo opasno ako se organizuje Prajd, oni mogu da naprave svoju porodičnu šetnju kad god hoće, ovi drugi ne mogu, ali oni mogu. Oni mogu da naprave svoje odbore po svim mogućim gradovima u Srbiji, oni mogu da naprave mrežu. Dobili su logistiku SPC-a i u jednom trenutku su došli dotle da su prerasli u partiju.

I ta podrška koju oni imaju nakon izgradnje te političke mreže ja mislim da je to užasno jako i da vreme njihovog delovanja tek dolazi. I ja postavljam pitanje budućim političarima ove Nove stranke Zorana Živkovića da li su svesni te političke snage, jer ako onda čujem isti odgovor kao i od ovih intelektualaca kojima sam to pričao ‘pa, da, ali oni su marginalni, mogu da se kupe itd’, ja se bojim da to ne stoji. Onda imamo humanitarni rad kod njih, imamo političko organizovanje, imamo njihove kongrese, sabore, kako se to zove, odnos prema Republici Srpskoj, odnos prema Kosovu, odnos prema EU. Dakle, sva ta pitanja su pokrivena i oko svih tih pitanja imaju konsenzus i imaju jaku organizaciju. To je vrlo ozbiljno postavljena politička snaga koja ima budućnost u ovoj zemlji ovakvoj kakva ona jeste. Taj čovek mi je pričao u vozu, oni su imali Štrahea na Mašincu, Hajderovog naslednika koji je došao i objasnio im kakva je stvar sa Kosovom. Dakle, ta mreža desničarska u Evropi je uspostavljena, ovo je samo mali komad, onaj koji mi vidimo.

I onda čujemo, ne znam, Jobik u Mađarskoj, Zlatna zora u Grčkoj, ali evidentno je da postoji ta mreža, njihova internacionala. Dakle, oni su spojili dve vrste aktivizma, levičarski aktivizam – ja hoću volonterski da radim, a s druge strane je ta mračna ideologija koja se valja iza toga. I takvo ustrojstvo, to savršeno funkcioniše, to je nezaustavljivo. I ako mi sedimo u salonu i pričamo o tome kako su to nebitne stvari, kako će to, ne znam, da zaglavi u nekom ćorsokaku istorije, mislim da neozbiljno shvatamo stvari.

Ja sam malo pratio akademiju nauka i njihov rad i meni se čini da tamo postoje danas dve struje, jedna struja je oko Hajdina, aktuelnog predsednika akademije, druga struja je oko Ćosića. Njegov glasnogovornik je pre svega Vasilije Krestić, tu je Matija Bećković, i to je to staro jezgro koje ima svoje političke, nacionalne planove još odavno. Svedoci smo, dakle, njihove realizacije, odnosno propasti. I postoji to krilo tehničke inteligencije. Sada postoji veliki animozitet između njih. Tomislav Nikolić je zatražio u jednom trenutku, kad je shvatio da nema prosto ideja kako to da se reši, on je pomislio ‘pa akademici valjda znaju, oni su pametni ljudi, oni su se tim bavili’. I otišao je tamo i Hajdin je rekao ‘Akademija se bavi naukom i obrazovanjem, a ne bavi se dnevnom politikom’. Ali bilo mi je interesantno šta je rekao Dobrica Ćosić, dakle, on je rekao da kasno dolaze kod njega, da su oni imali neke ideje i da on ne želi da participira ni u kakvoj vlasti i da je on disident. To je fantastično, on je disident, ali ono što je zanimljivo, ta akademija, to krilo oko Dobrice Ćosića, pa to krilo se bavi Kosovom već 50 godina. Dobrica Ćosić je još ’68. godine istupio sa tom platformom i njegova politika se sledila oko Kosova sve do dana današnjeg.

Sada, Ivica Dačić je naprosto primoran da kaže ‘pa ne znam, to su potpisali oni iz februara’, ali fakat je da je Tomislav Nikolić zapravo zatražio pomoć od istih onih aktera koji su celu tu stvar doveli dokle se došlo danas. I mislim da ne bi mogao da čuje ništa novo, kao što i nije čuo. A zanimljivo je to da je crkva istupila sa nekim memorandumom. Memurandum koji je opet pod nekim znakom pitanja, kao ‘je l’ mi znamo da li je originalni tekst koji je objavljen ili nije originalni tekst’. To se isto događalo i sa memorandumom SANU, ili je ovaj novi memorandum iscureo preko nekog, da li je preko Amfilohija. Ja mislim da tu nema velike razlike između oficijelnog i neoficijelnog teksta i mislim da je to vrlo blisko memorandumu Dobrice Ćosića.

Mi smo u poziciji onih ljudi koji čekaju mesiju koji će doći jednog dana i reći ‘ljudi, ja mislim da je stvarno bitno da to obrazovanje malo pogledamo, da vidimo šta se tu događa’. Ja mislim da je to nedopustivo. Ali tu je i pitanje za profesore univerziteta, one koji drugačije misle, da li možete da se suočite sa tom realnom slikom Beogradskog univerziteta, da priznate sebi šta se tu dogodilo i da vidimo koje su opcije. Je l’ to vredi nešto popravljati, menjati ili praviti nešto drugo? Postoje i opcije pravljenja paralelnih institucija, to je isto legitimna stvar. To je ono što može da se ponudi mladim ljudima. Tamo su, oni su nezadovoljni, ajmo da im ponudimo neke programe koje će pohađati mimo univerziteta. Ja mislim da je to fantastična stvar. Imamo mnogo ljudi koji su po inostranstvu negde na univerzitetima, pa oni mogu da budu dragoceni u svemu tome. Ako ne možemo da uđemo, ako je Beogradski univerzitet zatvorena priča možemo da radimo ovo drugo.

Dakle, od koga ta inicijativa treba da dođe? Ona može da dođe iz civilnog sektora. To je vrlo ozbiljan posao i ja garantujem da bi tu postojali ljudi koji bi tu nešto radili, koji bi došli i sa jedne i sa druge strane i da bi iz toga nešto proizašlo. Pa, mi se recimo stalno pitamo gde su ti ljudi mladi koji će doći recimo da objave tekst u Betonu, da napišu neku kritiku. Ispostavlja se da vrlo mali broj ljudi to hoće da uradi. A u ovom drugom bloku ljudi hoće, dakle, nema problema, radićemo, idemo, to su bitne stvari.

Svetlana Lukić: Idemo na Merdare, idemo ovamo, idemo gde hoćeš…

Saša Ilić: Pa, nama neko da kaže sada da idemo na Merdare ili Jarinje, mi bismo rekli ‘hladno je, sneg je, nezgodno je, kako, čime’. Ja sad recimo tu vrstu energije iz ’68. prepoznajem samo kod nekih starijih ljudi, ti ljudi lagano silaze sa scene, koji su bili spremni da organizuju razne programe, da sa 60 godina odlaze na fakultete, da intervjuišu studente, da ih pitaju šta ih zanima, pa da li bi došli na neku radionicu koju organizuju u nekoj biblioteci, pa da traže mejlove od njih, pa da ih stave na neke mejling liste, pa da ih stalno bombarduju informacijama, da bi neko od njih zaista došao. Pa, to je fantastičan rad. Takvih ljudi je malo, mi ne znamo da ih cenimo, ne znamo da ih uposlimo i mislim da se tu gubi velika energija. I ne vidim u ovom planu, u ovom manifestu, ne vidim tu vrstu vizije, ideje kako treba raditi, gde naći ljude, koje su to ideje.Vladavina prava, pa sjajna stvar, evropski standard, naravno, ali kako ćemo doći do toga? Ja mislim da treba na dve stvari obratiti pažnju, to je univerzitet, obrazovanje i s druge strane, radnici, nezaposleni. To su dva uporišta, dve realne političke snage koje ovakvim programom ostaju potpuno zapostavljene.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije govori Milan Knežević, koji zastupa 140 hiljada malih i srednjih preduzeća i privrednika.

Milan Knežević: Po meni je ovo sistem koji nikad ne može evoulirati u funkcionalan zato što ga čini vlada koja je akcionarsko društvo, sastavljena od nekoliko partija koje unose svoj broj glasača u vladu, a onda svakodnevno zahtevaju da im se isplaćuju dividende. Meni su i nudili neke funkcije, i to visoko pozicionirane, ja sam im rekao da je za mene funkcija kazna. Drugo, u ovakvom sistemu je to besmisleno, da se osećam kao mornar koji bi sređivao kabinu na torpedovanom brodu. Nažalost, 99 posto drugih ljudi su došli u tu javnu, državnu upravu i vi sad imate tu narcisoidnu administraciju koja je sama sebi svrha. Vi uđete u opštinu i kažete ‘dobar dan’, ona kaže ‘ne može’. Ovo je zemlja u kojoj niko ne zna na šta ima pravo, jer ono što i imate prema zakonskim propisima pravo, to vam može već portir da ospori pri ulasku u neku instituciju. Njihovi politički puleni su uzeli sve što je profitabilno, prave se biznis planovi kroz različite uredbe i uredbe su praktično uređeni biznis planovi za ljude sa imenima i prezimenima, koji posle u to dolaze. U uređenoj zemlji uredba samo služi da vi premostite tzv. nedefinisanu pravnu belinu do vremena dok ne donesete zakon.

Mi smo u mandatu prošle vlade doneli 240 uredbi, 3.600 različitih rešenja i 7.000 nota. Znači, nikom nije bilo u interesu da donosi zakone. Kako je takav nivo korupcije moguć? Zar je moguće da neko stablo raste u dnevnom boravku i da se ne vidi da stablo raste? Kako je moguć Šarić, kako je moguć Mišković, kako je moguć Mile Jerković, kako je moguće da se kroz dve banke, Agrobanku i ovu u Kraljevu krade 700 miliona evra? Pa, mogli smo opismeniti nepismene sve, mogli smo socijalno zbrinuti najveći deo ljudi. Sistem se podešava isključivo na individualnu korist. Tako imate Fond za razvoj i Vojvodine i naš nacionalni Fond za razvoj koji milijarde deli, a da nikad za deset godina nije izvršen javni monitoring niti o utrošku sredstava, ni o načinu i tempu povrata. Trenutno 24 redakcije traže samo spisak firmi kojima su dodeljeni krediti, koji je tempo, koliko su vraćeni i zašto nisu vraćeni. Namerno se alociraju sredstva iz budžeta, izvan budžetske kontrole kroz razne agencije, kroz razne fondove, kroz razne podsticaje.

I najveća korupcija u Srbiji je ta što ste vi dobijajući jednu takvu kreditnu povlasticu davali stranci navodno prilog od 10%, onda se to tretira kao vaš lični prilog u gotovini i nemoguće ga je otkriti. Gledajte Republički fond za razvoj, i kad pogledate ko su prvih deset ljudi koji su to dobili, na prvom mestu 100 miliona Mišković, na drugom je Čović, na trećem je Perčević, na četvrtom je Miodrag Kostić. I nikad za deset godina nije izvršena terenska kontrola kako je taj novac utrošen. To su ti loši signali koji čine tu lošu beskonačnost, kad država koja treba bukvalno primerice da pokaže kako se mi trebamo ponašati ona bude generator i izvor najveći nezakonitosti. Može neko biti intelektualno na nivou pepeljare, on je tamo neki čuvar pečata koji vama to udari. Privreda nije ničiji interes i došlo je dotle da je danas 80.000 preduzeća i preduzetničkih radnji u blokadi duže od 180 dana. Privreda je nepovratno dužna 20 milijardi, mi smo doživeli privredni tranzicioni kolaps.

Mi ne znamo šta ćemo sa 170 preduzeća u restruktuiranju koji imaju 80.000 ljudi, kojima je za pet godina poslednjih samo država dala 4 milijarde. Mi ne znamo šta ćemo sa javnim preduzećima koja su postala socijalne ustanove i generatori najvećeg kriminala. Mi ne znamo šta ćemo ni sa nama privrednicima koji efikasno delujemo. I onda ti predstavnici vlasti prave te neke ikebane poslodavačke na koje mogu da utiču. Meni je jedan od ministara otvoreno rekao da mu nije uopšte stalo da ima za pregovarača nekog kao što sam ja, da oni imaju mnogo jeftinije pregovarače koje mogu da organizuju prema sopstvenim interesima za članstvo u pet upravnih odbora.

Tako da, dobili smo vlast koja je neprijatelj sopstvenog naroda. I sad vlast mrzi nas kao neželjene svedoke za ono što nam je učinila. I kad ja iziđem u javnost i kažem gospodinu Dinkiću da on ne može da nas leči, jer je on lekar koji nas je inficirao, on sistem vodi u pogrešnom pravcu verujući da privreda i ekonomija u jednoj zemlji imaju volan, pa kad vidiš da ideš u neželjenom pravcu, a ti skreneš. I zato nam i jeste tako, mi smo godinama prikovani na 85. mesto po poslovnom ambijentu, mi smo 174. zemlja po izdavanju građevinskih dozvola, mi smo poslednja zemlja u kojoj se čak 50% prometa roba i usluga obavlja na crno. To je strašno.

Mi smo i sad pokušali kroz Nacionalni savet da reagujemo, međutim, oni su u Nacionalni savet odabrali, kao što ste videli, pet tajkuna, pet ljudi iz Kluba privrednika. Pa, tu su Grujić predsednik, pa je Toplica Spasojević, pa je genijalna Jelena Krstović, pa je tu Perčević, pa su tu ljudi i predstavnici krupnog kapitala sa kojim mi u malim preduzećima nemamo ništa zajedničko. Pri čemu mala i srednja preduzeća koja sam ja zastupao sve ove godine zapošljavaju 56% od ukupnog broja zaposlenih i stvaraju 48% bruto društvene vrednosti, ali mi jednostavno nismo atraktivni za saradnju. Ovako formirana vlada kao akcionarsko društvo, sa takvom raspodelom javnih dobara i funkcija nikad ne može napraviti iskorak i boljitak, ne može izgraditi institucije, jer to bi značilo neki sopstveni salto mortale, da kažu ‘nećemo mi da vladamo, nećemo da zarađujemo, nećemo da hranimo svoje bolesne sujete lažnom važnošću, nećemo više da živimo u paralelnoj stvarnosti, nego suočićemo se danas sa milionom gladnih, sa milionom nezaposlenih, sa 700.000 nepismenih’.

Ne, privreda nije ničija briga. Ja sam pred zatvaranjem firme sa 160 zaposlenih, najverovatnije ću to uraditi. Firma nema dinara kredita, nema dinara duga, nikad u ničemu nije kasnila, ali baviti se biznisom u Srbiji postaje stvarno ponižavajuće, kao uostalom i baviti se mnogim drugim stvarima. Jedna od opštih pljački koja je postala nama svima uobičajena je inflacija. Naš novac u odnosu na prošlu godinu sada 15% manje vredi, ali i moja poslovna supstanca manje vredi. Drugo, ono što je najveće zlo ove zemlje i nas poslodavaca je činjenica da je vlada od crnog tržišta, znači i sive ekonomije, napravila zvaničan socijalni program. Ona tako amnestira milion i 200 hiljada ljudi koji ne plaćaju ništa. Treba razlikovati sivu ekonomiju i crno tržište, siva ekonomija je kad je neko pravno registrovan, radi na belo, a jedan deo odrađuje na crno, pa je to po zakonu siva ekonomija, i ona u zemljama EU se kreće u rasponu do 15%, maksimalno u Italiji, u zemljama na severu je minimalna. A crno tržište, to je fenomen naš protiv koga sam se ja takođe borio deset godina, gde se otprilike 35% prometa roba i usluga odvija bez bilo kakvih poreskih opterećenja. Pa vi imate advokate koji ne plaćaju ništa, lekare koji ne plaćaju ništa, 68 buvljaka koji ne plaćaju ništa, kineske centre koji ne plaćaju ništa. I ovde je već ušlo u jednu poresku konstancu da oni koji najviše zarađuju ne plaćaju ništa.

Na drugoj strani, ja imam 63% opterećenja poreza i doprinosa, što je najveće u Evropi. Imate apsurd da neko ko švercuje na kutiji kape u Knez Mihailovoj može danas da više zaradi nego što ja zaradim sa 160 ljudi. Ne što ja ne znam raditi, ja 22 godine radim uspešno, imam tehnološki izuzetnu firmu, nego zato što država kroz sivo tržište, nereformisanu državu, ogromnu javnu upravu, evo, sad se oni hvališu kako su ukinuli 130 parafiskalnih nameta, ali ostalo je još 150, pri čemu i to je napravljeno samo kao dimna zavesa, tako što su mi ukinuli 130 parafiskalnih nameta ja imam uštedu 10.000 dinara, a digli su mi porez na dobit, pa su time blokirali inostrane investicije. Pa su mi digli akcize i neposredno su mi podigli troškove poslovanja kroz gorivo. I oni su podigli PDV, smanjili su kupovnu moć građana, smanjili su mi koeficijent obrta. Gospodin Dinkić nam je ponovo svojom veštinom prodao ništa pod sve.

Tako da vi vidite državu koja je neprijateljski nastrojena prema onima koji stvaraju. Jedan moj prijatelj je otvorio u Los Anđelesu mesnicu i pokazao mi je čestitku gradonačelnika ‘Gospodine, grad Los Anđeles i ja smo vam zahvalni što ste zaposlili dvojicu naših sugrađana’. Zaposliti jednog jedinog čoveka i odgovarati za njegovu sudbinu i uzeti sudbinu njega i njegove porodice u svoje ruke je ogroman teret, a na drugoj strani imate te komunističke povike ‘truli kapitalisti, njima treba uzeti sve, ma oni zarađuju’. Vama kad uđe inspektor kao da je ušao drug Tito u pubertetu, zamislite, on je taj koji će vama sve da odredi, on je taj koji će vas da ponizi. O nama odlučuju ljudi, verujte, koji ništa ne znaju. Ja sam bio u vladinoj grupi kad me je imenovao i premijer Cvetković, razgovarao sam sa svim ministrima, nemoguće je razgovarati sa ljudima koji opisuju grad u kojem nisu bili. Ljudi ništa ne znaju o privredi, verujte, i oni donose sve zakone o privredi. Nijedno zakonsko rešenje, zakon o zanatstvu, mi smo jedina zemlja u Evropi koja nema zakon o zanatstvu. Ministar Dinkić nam kaže, mi napravimo javne rasprave, napravi se zakon, on četvrtu godinu stoji kod njega u fioci.

Svetlana Lukić: A zašto oni to rade? Već je potpuno jasno da se neki zakoni namerno ne donose.

Milan Knežević: Pa ne donose se zato što je imovina zanatskih komora vredna između 400 i 600 miliona evra. Niko ne istražuje u ovoj zemlji ko upravlja legatima srpskim, onda biste videli kako je ogroman potencijal te imovine dat ljudima potpuno beznačajnim i oni u miru u tamo nekoj svojoj zabiti ostvaruju ogromnu dobit. Država radi i vrši diskriminaciju svojih najboljih privrednika i građana. Pa, ja sam posuđivao lični novac da platim porez, nikad u životu jedan dan nisam kasnio. Oni sad proglase moratorijum, svi koji nisu plaćali oni im oproste dugove. Pa, građani koji ne plaćaju struju oni im otpišu struju, a ovi koji plaćaju struju oni su maloumni. Nemamo solidarnost, pa hoće li biti solidarnost kada EPS iduće godine propadne? Je li solidarnost kada EPS nije 28 godina napravio nijedan energetski potencijal? I zašto 800 miliona evra koje ukrademo u javnim nabavkama ne usmerimo na socijalna davanja ljudima koji nemaju? Zašto 400 miliona evra koje smo ukrali u Agrobanci i stotine miliona, miliona, miliona nismo zadržali unutar društvene kontrole, pa njima sanirali socijalne slučajeve? Ne može, ona ne može biti socijalna ustanova, u suprotnom je besmisleno, jer mi se svi ponašamo kao jedna porodica koja zna gde stoji novac u kući i svi krišom potkradaju jedni od drugih i na kraju kažu ‘došao lopov pa ukrao’. Biće nam kriv NATO, Evropa, bilo ko drugi. Mi uporno potkradamo sami sebe, uporno se udvarajući najlošijem u nama.

Na jednoj strani su vam tajkuni uzeli najveće prostore, tamo sve što je profitabilno unapred je kroz političke stranke već distribuirano. Vi uzmete, struju su prodavali Hamović i Lazarević, Mišković jedno preduzeće privatizuje u Subotici, jednim lokalom otplati 36 drugih lokala. Tamo gde su bile državne subvencije i krediti tu su bili njihovi poslovi. Sad se bore, između ostalog je borba bila i oko ministra poljoprivrede, jer se iz predpristupnih fondova EU očekuju velika sredstva, i oni se sad bore za dominaciju unutar poljoprivrede. Tako da vi po tome kako oni i šta kupuju, kako se ponašaju, vi tačno znate kuda će se kretati opšti ekonomski trendovi, ali sve bez male privrede. Evropska konvencija počinje rečenicom ‘Prvo misli o malom’. 99% ukupne privrede razvijenih zemalja čine mala i srednja preduzeća, to je taj kapilarni dotok sredstava i konekcija u koju vi unesete svoje preduzetništvo, svoj kapital, svoj motiv, svoju porodicu, a onda se konektujete na veće. Ovde proces ide obrnuto, ovde nikad malo preduzeće ne pređe u srednje, nego srednje spustite na preduzetnika. Zašto? Zato što je država do te mere narcisoidna i oni stalno zahvataju koliko njima treba.

Evo, sad kad smo govorili da je javna uprava preskupa, hajde, smanjite nešto od 130 agencija, oni su smanjili 7. Zamislite vi suludu tezu koja kaže – nećemo otpuštati radnike iz javnog sektora dok traje kriza. Kriza je nastala zato što ih ima mnogo. Drugo, sad oni kažu ‘neka nama naše krize, i ako je nema mi ćemo neku krizu proizvesti, jer nama naša kriza čuva radna mesta’. Mala privreda ide u kolaps, jednostavno neko ujutru ustane i napiše zakon, zakoni ne prolaze elementarnu demokratsku proceduru javne rasprave. I zato je jako teško u ovoj zemlji baviti se biznisom, stvarno je mazohizam i ja uobičajavam reći da sam za razliku od Sokrata uspeo i tu metaforu apsurda da unapredim i guram kamen i nizbrdo. Ujutru ustanem, verujte, i onda čekam da mi što pre padne ta lepota apsurda u krilo.

Među nama privrednicima postoji jedna maksima ‘Ne učestvuj na tenderu koji nisi namestio’. Srbija godišnje koristi 3,5 milijarde na javne nabavke. Ja sam predlagao premijeru Cvetkoviću da mu poklonimo na dar rešenje koje ima Južna Koreja. Južna Koreja ima softver na kojem vi objavite konkurs o javnoj nabavci, od početka do kraja ne postoji diskreciono odlučivanje, čak se ugovor sklapa elektronskim putem. Kod nas su javne nabavke izvor 90% korupcije, od toga da unapred kreiram, pa kažem ‘treba mi radni mantil koji ima 92,4% pamuka i 16,8% poliestera’, znajući da takva tkanina ne postoji. Ili se daju enormno male početne cene licitirane, a onda se kroz anekse ugovora to poveća od šest do osam puta. U javnim nabavkama možete svima avansno dati po tri godine zatvora, a do pet dokazivati. Ovde se javna nabavka namerno dovede u docnju kako bi onda došla u poziciju hitne nabavke, odnosno diskrecionog odlučivanja.

Svetlana Lukić: Sećam se, to je bilo i uoči Univerzijade.

Milan Knežević: Ja sam ratovao za 25.000 majica sa gospodinom Đelićem, izborim se da to ne ode na drugu stranu, on ujutru ustane i dodeli to isto Delti i ja se izborim da to ne ide nekoj drugoj firmi koja nije imala osnova, on da još gore, on da Delti. U Evropi postoji zakon po kojem vi ne možete ići u javnu nabavku ukoliko nemate obezbeđena celokupna sredstva na računu. A mi smo to promenili da se u javnu nabavku može ići ako imate planirana sredstva. Pa se onda namerno neki tenderi odugovlače kako bi se kroz anekse ugovora povećala višestruko cena. Most kod Beške je povećan za 50 miliona evra cena. Tako da se razvio celi jedan sistem koruptivnih radnji, jer tu sede stotine i hiljade ljudi koji dnevno nastoje da usavrše sisteme kako da izigraju zakonitost u javnim nabavkama. I ono što mene do ludila dovodi, da se konstatuje već godinama da u sferi javnih nabavki država bude oštećena, hajde, recimo između 400 i 600 miliona evra. Pa, 600 miliona evra je navodnjavanje, pa 600 miliona evra je socijalno zbrinjavanje, pa 600 miliona evra je desetogodišnji fond za kulturu i obrazovanje.

Ovaj zakon mislim da će doneti boljitak, a sad se opet događa još jedna stvar, ogroman je stampedo da se izvrše javne nabavke po starom zakonu, jer ako novi zakon stupi od Nove godine neće moći da se ostvaruje lična korist. Ja tvrdim da smo mi genetski mutirali i da kao narod ne potrebujemo državu kao krovno uređenje, jer negde smo svesni da nemamo ni materijala da taj proizvod napravimo, da nemamo intelektualnih, duhovnih i materijalnih potencijala da napravimo proizvod koji se zove država. Ako ne počnemo da to gradimo sve je ovo samo pisanje po vodi i mi ćemo jako brzo biti suočeni sa ogromnim problemima. Činjenica je da ćemo 2014. godine samo na ime kamata plaćati 2 milijarde i 400 miliona evra, da nam se predstavlja kako se podrazumeva da će neko nama posuđivati novac da mi vratimo 4 milijarde evra iduće godine glavnice. A šta ako nam neko ne posudi novac za glavnicu? Šta ako mi sada ne prodamo novo kolo obveznica državnih nekom od investitora? Mi ćemo doći u finansijski kolaps.

Nisam ja tražio da meni država da nepovratni kredit, nisam tražio da mi da nepovratno zemljište, ja sam to sve platio, ali sam samo rekao da sa 63% poreza i doprinosa i ovakvom jalovom, neobrazovanom, nikakvom administracijom nije se moguće baviti biznisom i nije se moguće baviti biznisom u zemlji u kojoj je 50% crnog i sivog tržišta, u kojoj je pravosuđe takvo kakvo jeste, katastrofično, u kojoj vam dužnik kaže ‘tuži me, to je meni štednja od pet godina’. I ne vidim da država hoće uopšte da obavlja svoju plaćenu funkciju, pa nije to njeno milosrđe. Kad zaseda nemačka zanatska komora Angela Merkel simbolično sedi u drugom redu. Tamo je zanatlija i onaj koji stvara novu vrednost, to je čovek koji zavređuje najveći društveni ugled. Ovde kad stvarate i radite vi kao da ste kužni. I svako daje sebi za pravo iz državnih institucija da se na nama iživljava i mislim, ono što veliki deo mojih privrednika kaže ‘dosta nam je svega’. I zamisli, deo tih ljudi zarađuje 7.000 evra mesečno, nije problem, onaj ko se bavio biznisom 20 godina naći će načina, verujte, da sebi zaradi ili ima već takvu imovinu pa će je iznajmiti. Ja sada kada iznajmim butike u kojim radim imao bih deset puta veću zaradu nego što radim sa 160 ljudi. U ovom trenutku nije problem sada 80.000 firmi koje su blokirane, hajde da to transponujemo u neku drugu ravan, iza toga je 500.000 nesretnika koji ne znaju šta će sa svojim životima i kojima padaju kojekakve suicidne ideje na pamet. Privreda je dužna 20 milijardi evra, nikad ih ne može vratiti. I trenutno su sredstva koja dajemo za kamate bankama veće od dodate vrednosti koju pravi privreda.

I ono što mene do ludila dovodi je što se ne preduzima ništa da se menja struktura sistema. Ne može Napoleon ići od vojnika do vojnika i govoriti ‘znaš, ti si iza ovog drveta ako tamo neko naiđe’. Mi nemamo strategije dugoročnog razvoja, mi nemamo strategije kratkoročnog razvoja, mi nemamo strategije uopšte kud mi kao društvo hoćemo. I onda unutar tako anarhičnih odnosa i privreda koja treba da bude ekonomska matrica svih ostalih kretanja nažalost, tu je najveći izvor ljudske neslobode, jer biti dužan znači ne biti slobodan. Biti nezaposlen znači biti višak u društvu. Ma, nisu ljudi dabrovi pa samo da jedu da bi plivali. Onda vidite te idiote koji se iživljavaju sa tim rotacijama, kad prođu automobilima ja mislim da je rat izbio. I onda vidite ko izlazi iz tih automobila, ko su ti ljudi. Mi smo ovde napravili jedno Joneskovo pozorište apsurda, ovde više ne zna se ni ko piše scenario, ni ko glumi, ni koje mi predstave gledamo, šta smo mi u tim predstavama. Ta anarhija ima samo jedan epilog, epilog potpunog socijalnog, društvenog, političkog kolapsa.

Ovde se radi nečuvena stvar koju Dinkić promoviše, to je subvencionisanje zapošljavanja radnika, pri čemu 85% mase kapitala ide inostranim investitorima. Drugo, on se ponaša kao bankarski agent tako što on nezakonito, to je potpuno protivustavno, mi smo pokrenuli odluku ustavnosti takvog ponašanja, ne možete praviti diskriminaciju na tržištu. On moj novac, koji sam ja dao za bolji put, za bolje školstvo, za bolje zdravstvo, on moj novac daje da neko ovde započne posao dajući mu enormna sredstva od 5 do 10.000 evra. Nikad niko nije izmerio efekat takvih ulaganja. Pa, šta ti ljudi rade? Lično znam te ljude u tekstilu, pa kažu ‘mi imamo tri godine besplatnu radnu snagu, ako odlučimo da odemo mi pokupimo svoju tehnologiju i mašine, ode firma u stečaj’. Ovo što investiramo tako što dajemo od 5 do 10.000 evra, pri čemu diskriminišemo uglavnom domaću privredu koja, da bude ironija veća, mi ulažemo godišnje 3 milijarde evra, 50 puta više od inostranih investitora, ali se stvara jedna slika kako ko god dođe iz inostranstva mi ovde treba da sečemo vene što je on ovde otvorio i hvališemo se kako je jeftina radna snaga. Zakucavamo ljudske sudbine na 200 evra.

Firma koja je došla u tekstilnu proizvodnju u Sombor, prvi put sam to video, prošao sam celi svet, rade stojeći žene i pred sobom imaju po četiri mašine kako bi imali iskoristivost vremena 90%. Nikad u životu nisam video da neko šije osam sati i stojeći radi. Pa, šta to znači kad neko sada, platiš mu 10.000 evra po radniku da zaposli 30 radnika, a ja sutra da otpustim 160, to je besmisleno. To je potpuno besmisleno, kao što je besmislena teza da su firme koje povećavaju obim izvoza. I to nije tačno, to je notorna laž, jer sve te firme, kad Beneton šije u Nišu on 99% sirovina uvozi, Jura to što sklapa 90% uvozi. Znači, najveći neto izvoznici su 30 firmi koje su i neto najveći uvoznik. Da vi nekom date gotov novac da bi se on bavio preduzetništvom zaista je šizofreno i ludo, pri čemu ja u svojoj fabrici, koja je možda tehnološki najbolja na Balkanu, nemam prohodan put u centru Pančeva nego istovaram radnike stotinu metara ranije iz autobusa i pešačimo, nemamo gradsku rasvetu i ne mogu proći od pasa lutalica.

Oni ne razumeju notornu stvar, nezaposlenost je sistemski problem. Ako je nešto sistemski problem samo ga sistem može rešiti. Kako ga može sistem rešiti? Tako što će stvoriti uslove da meni pored 160 zaposlim stotinu, a da neko drugi započne svoj biznis u održivim okolnostima, pa da zapošljavamo svi. Jer, kad bi 400.000 privrednika zaposlilo samo po jednog jedinog čoveka mi bismo prepolovili nezaposlenost. Ali nemoguće je kada vas oni ubiju, pa vas pitaju ‘šta imate reći u svoju odbranu’. Jednostavan je zaključak – uređena država uređuje sve, neuređena država je pakao za sve.

Ti političari koji danas na sceni su relativno mladi ljudi, oni će doživeti suočavanje sa sopstvenim problemima. Znate, oni su kao faraoni, mislili su da je vreme beskonačno, a oni besmrtni i da nikad neće biti suočeni sa nekom odgovornošću. Doći će neko vreme u kojem će i ovi koji sada kovertiraju negativno ponašanje takođe biti suočeni. Vi vidite, svi agregati padaju, i šta vi očekujete – rast bruto društvenog proizvoda. Oni kažu biće 2%, ma, nema šanse da bude 2%. Ali mi smo naučili da ne živimo u vremenu u kojem živimo, nas su izdresirali da živimo od onog što se nije dogodilo. Ti mađioničari znaju da lažu.

Bio sam i za smenu te svilene demokratije, lažne u suštini, ljudi koje prezirem jer su oni znali, a izigrali nas. Ovi ne znaju i od njih ništa ne očekujem. Ovaj deo mali nas u nekom duhovnom, intelektualnom, privrednom izgnanstvu moramo se pomiriti s tim, sa životnom promašenošću. Ja ne verujem ni da moj sin ima šanse, mada ima sve potencijale i završio je ekonomiju i govori tri jezika, ako sam ja u dilemi da li da ga ostavljam u jednoj od najboljih firmi ili da mu govorim da bolje ide da bude portir u uređenom društvu, nego da živi ovde i ima novaca u društvu u kome ništa ne štima i da će se osećati kao čovek koji pečeno jagnje pronese kroz koncentracioni logor.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić, doviđenja.

Emisija Peščanik, 14.12.2012.

Peščanik.net, 17.12.2012.