Prividno je lako pisati o odnosu nacionalizma i komunizma. S jedne strane stoji njihov nepomirljivi antagonizam, s druge mnoštvo uznemirujućih sličnosti. Lijepo je razmišljati i pisati o proturječjima. Užitak u paradoksu dio je intelektualne igre, ali ova tema izaziva tjeskobu.
Središnje proturječje tih doktrina, koje su tako nepopravljivo odredile našu sudbinu, nalazi se u njihovoj sposobnosti da jedna na drugu nasrnu s najstrašnijom verbalnom i fizičkom agresijom, ali i da ostvare sablasna i pogubna savezništva.
Nešto nije u redu. Ta priča se opire raspletu. I traje još uvijek, iako je komunizam nestao s historijske scene, ali kao da živi još uvijek, i kao nepomirljivi protivnik, i kao dijabolični saveznik nacionalizma. Nacionalizam, znamo, nije nestao sa historijske scene. Ustrajan u opstanku, sačuvao je i komunizam, u sjećanjima na njihove sukobe i u mučnini njihovih sličnosti.
Ne postoji problem u njihovom razumijevanju kada ih promatramo svakog ponaosob.
Komunizam. San o pravednom društvu. Mladenačka pobuna protiv zatečenog svijeta očeva. Humanistička odluka. Svijest o tome da je naša civilizacija uređena fatalno pogrešno, često surovo. Odluka da se nakon dvije hiljade godina, koliko je proteklo od Talesa do Hegela, svijet prestane tumačiti i da se konačno počne mijenjati. Užas s kojim siromaštvo promatra nepravdu. Nesposobnost da se podnese nepravda. Elementarna sila koja gazi sve pred sobom da bi na ruševinama izgradila nešto bolje. Kolona ljudi u plavim kombinezonima koja stupa kroz sivi velegrad, pjeva Internacionalu i vjeruje u posljednji i odlučni teški boj. A treba imati sluha za pjevanje Internacionale – rečenica u kojoj Krleža sažima i sumnju i vjeru. Komunizam je govorio o sebi kao o sjedinjenju svega najboljeg. Dijalektički. Ništa nije toliko sveto… Crveni horizont. Teška industrija. Elektrifikacija. Hidrocentrale. Ukroćena priroda. Pobijeđena priroda. Poštena inteligencija. Eksproprijacija eksproprijatora. Negacija negacije. Traktori. Hiljade traktora. Stotine hiljada traktora. Traktori bez rezervnih dijelova. Gladomor. Žitno klasje na grbovima. Nova heraldika. Novo doba. Novi čovjek. Sondiranje terena na Novom Beogradu. Boža Ilić. Vera Ignjatijevna Muhina. Radnik i kolhoznica. Kolhoznica ima neodoljivo poprsje, kao nova Nika sa Samotrake. Mosfilm. Ejzenštejn. Dječja kolica u Odesi. Crvena zastava na Reichstagu. Silovane Njemice. Mač revolucije. Molotov, Staljin i Ježov na fotografiji. Molotov, Staljin i retuširana praznina na istoj fotografiji. Mustafa Golubić sjedi u jednoj pariškoj kavani, pije buržoaski konjak i osjeća pištolj pod pazuhom. Joachim von Ribbentrop sjedi u Kremlju, pije gruzijski šampanjac, koji se čini dobar, jer on se u to razumije, i predlaže Staljinu da Sovjetski Savez pristupi Antikominterna paktu. Staljin lomi cigaretu i puni lulu. Smješka se. Kao deda. Ujutro pije čaj s limunom. Parafira spiskove. Trocki je jeo žive, kisele limune. Plašili su se skorbuta. Uspomena na ratni komunizam i građanski rat. Kardelja vješaju za noge u Glavnjači. Đilasa šibaju po tabanima. Nadi Dimić pile kosti. Bože, kako su ti ljudi bili hrabri. Kap Buharinove krvi na zastavi komunizma. Koba, zašto ti je bila potrebna moja smrt? Pisma iz Lubjanke stižu u kremaljsku kancelariju. On ih čita. Prosljeđuje Beriji. Još je Lenjin čitao molbe za pomilovanja: Ne strijeljati. Objesiti! Drug Staljin je pogrešno informiran. Bože, kako su vjerovali! Proizveli su više zabluda i razočaranja nego što ih historija može podnijeti.
Nacionalizam. Herder. Fichte. Mazzini. Gaj. Garašanin. Znate li da smo Jedno? Znate li da smo svi mi, svi koji živimo na ovim prostranstvima od Alpa do Baltika, ili od Sicilije do Alpa, ili od Jadrana do Dunava, ili od Timoka do Une, znate li da smo Jedno? I mi, i oni tamo gdje je Drava. I oni gdje i kamenje govori talijanski – anche le pietre parlano italiano. U Dalmaciji. I mi iz zemalja Krune Svetog Stjepana. Ta kruna je čudotvorna. Ima nahereni križ. Svi smo mi jedno. Ali samo Mi. Vi koji niste naši, vi ste ništa, vi ste tuđi, vi ste nitko, vi ste izdajice. A mi znamo s izdajicama. Probudili smo se. Spavali smo stoljećima. Sad smo se preporodili. I oduvijek smo imali zlatni escajg. I uvijek smo znali koristiti beštek. Samo svojim jezikom služi se narod, da bi jezik narodu služio. Našim, jedinim i najčišćim od svih jezika. Dosta nam je tog ekavskog kreveljenja. Neće nam Židovi naplaćivati kamate i piti dječju krv. Neće nam Srbi govoriti o kozmopolitizmu da bi nas opet, naivne i dobronamjerne uveli u Strmoglaviju. Mi nismo mislili da oni baš budu sluge, ali mora se znati ko je gazda. (Pašić o Hrvatima). Megali Idea. Grčka do Smirne i Kavkaza. Bugarska do Ohrida. Memel. Strasbourg. I ostale Virovitice. Sasjekosmo sve. (Njegoš). Istraga vaša ili naša. Samo zato što je Hrvat. Samo zato što je Srbin. Mučeništvo. Patriotizam ne mrzi, on samo voli svoje. U Jasenovcu su mnogi postali schlank, javljaju neke zagrebačke novine 1942. Ili 1943.? Bombone u Srebrenici. Kraft durch Freude. Straža na Rajni. Deutschland erwache! Bazdi pivo, izbija znoj i natapa smeđu košulju. Kad su se tuširali? Znali su s tuševima. Kako je samo pod apeninskim suncem moglo biti vruće u crnoj košulji. Mussolini ha sempre ragione. Salata. On je Trofazni. Vrba. Morat ću da vodim život bez vođe, težak individualni život (Eichmann o sebi nakon 1945.). Nije so jedinjenje natrijuma i hlora nego je sol spoj natrija i klora. Put do Praga popločat ćemo češkim lubanjama. Slovenski je iskvaren srpski. Ne damo naše devize. Dvije stotine obitelji. Treći metak u dvorištu Vlade. Apis. Puniša Račić. Vlado Šofer. Zmija, Budala i Pacov. Naši dečki. Lora. Vukovar. Staljinova definicija nacije. Duhovna obnova. Dopolavoro. Vjekovna borba. Navijači. Ulica Domovinskog rata. Ulica Nikolaja Velimirovića. Zaostalost je naš početni intelektualni kapital. (Otac, alias Deda). Ubij Nijemca! (Ilja Erenburg). Mi nismo nacionalisti, oni jesu. A kad je vaš Božić? Ja imam puno prijatelja u Beogradu, ali… E, da su svi oni kao ti. On je pošten Albanac, znam ga. Zapad samo gleda svoje interese. Eia, eia, alala! Kiseli kupus bolji je od kavijara. Da, ali oni su prvi počeli. Matica. Akademija. Mi smo najstariji narod. Mi smo proizveli prvi torpedo. Mi smo Borg. Bit ćete asimilirani u Kolektiv. Otpor je uzaludan. (Arhineprijatelj Federacije u fiktivnom svijetu Zvjezdanih staza).
Previše znam o njima. Ne, ne hvalim se. I ovo malo što znam je previše. Postoje gradovi u kojima žive ljudi koji o komunizmu i nacionalizmu nemaju pojma. Ne, ne zagovaram blaženost neznanja. Zanima me kako život izgleda bez njih. Zanima me što se sve može u životu u kojem se ne zaoštrava klasna borba i u kojem nema nacionalnog dostojanstva. Zanima me što se sve može dogoditi čovjeku koji je, bez iskustva s komunizmom i nacionalizmom, imao toliko vremena da misli o nečem lijepom. Navodno je takav individualizam moguć u građanskoj, liberalnoj demokraciji. Sklon sam da tome povjerujem. Ne, ne zato što sam naivan. Vidim da se i komunizam i nacionalizam podjednako plaše demokracije i podjednako je mrze. Demokracija dakle ne može biti nešto loše.
Nema vjerojatno ničeg u historiji tako mučnog, tako neukusnog, tako prijetvornog, tako zbunjujućeg, a opet tako neminovnog, tako logičnog, tako uzajamno ovisnog i konvergentnog, kao što je savezništvo nacionalizma i komunizma, bilo da je taktičko, prešutno ili strateško. Oboje imaju zajednički cilj: da oduzmu čovjeku i vrijeme i slobodu da misli o nečem lijepom, ili da ga barem uvrijede.
I jedni i drugi stide se tog savezništva i kriju ga. Komunisti pragmatično. Nacionalisti instinktivno. Kako već biva u razlici između organiziranog i organskog.
Ne pitajte me da se stani-pani odlučim. Ne samo zato što mrzim prisilne izbore i, još više, situacije u kojima su takvi izbori nužni. Izabrat ću komunizam. Izbor je lak, ali je i ponižavajući.
Netko će reći da je situacija u kojoj treba izabrati između dvaju nacionalizama još strašnija. Nije. Od toga je bolja i smrt. Časna i lijepa. Ne treba mi utočište među nitkovima.
Peščanik.net, 21.12.2010.