- Peščanik - https://pescanik.net -

Pobunjeni građanin

Nebojša Popov, sankcije 1992, foto: Goranka Matić

Povodom smrti Nebojše Popova, znamenitog sociologa i antiratnog aktiviste

U prošli četvrtak (7. travnja 2016) u zrenjaninskoj bolnici prestalo je kucati plemenito srce dr Nebojše Popova, jednog od najumnijih, ali i najmoralnijih intelektualaca građanske Srbije. Duhovno neovisan i moralno nepotkupljiv, cijeli je život proveo u borbi za ostvarenje visokopostavljenih humanističkih ideala od kojih nije odstupao ni onda kada je zbog toga osobno bio izložen žestokim šikaniranjima, osporavanjima, društvenom marginaliziranju, javnom i političkom progonu. Mislim na Titovo vrijeme kada je Popov kao kritičar samoupravnog socijalizma bio nasilno izbačen sa mjesta asistenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu; pa onda na razdoblje početka 80-ih godina 20. stoljeća kada je kao disident bio jedan od organizatora tzv. Slobodnog univerziteta gdje su se predavanja održavala po privatnim stanovima, i na koncu prijeratno i poratno doba kada se kao protivnik Miloševićeva režima i njegove agresivne politike hrabro izložio i suprotstavio velikosrbijanskom fašizmu i nacionalističkom ludilu. Sustavno i otvoreno je kritizirao tzv. oficijalnu akademsku zajednicu Srbije zarad intelektualne izdaje; kritički oštro i elokventno (na)pisao je cijelu hrpu tekstova u kojima je elaborirao ideološko sljepilo i političko poltronstvo vladajuće nomenklature u kojoj su istaknutu ulogu igrale i njegove brojne, bivše kolege sa Beogradskog univerziteta.

Temeljni stav svekolikog stvaralaštva Nebojše Popova svodio se na jednostavnu tezu: samo nas istina može spasiti, a sve ostalo – ideološke magle, političke mimikrije, populizmi, narcisoidni nacionalistički mitovi, duhovna i religijska isključivost i moralno relativiziranje samo su izgovori za činjenje zla, opravdavanje zločina i na koncu retuširanje povijesti u duhu novokomponiranih, licemjernih naci(o)-interesa. Idoli su zamijenili ideale, ustvrdio je Popov i tu leže uzroci naše propasti. Stoga je zadaća svakog neovisnog intelektualca i građanina pružiti otpor tom „programiranom kolektivnom ludilu“ koje se pred našim očima rađa, raste i poprima monstruozne razmjere forsiranjem nacionalističkih frustracija, političkih spletki i raspojasanim bujanjem ksenofobija svih vrsta i oblika. U takvom društvu principi vrijede samo dok nam koriste; poslije ih odbacimo kao zmija kožu i sve ono što smo do jučer zagovarali, sada žestoko osporavamo i promoviramo neku novu „vječnu istinu“. Takvo stanje je nepodnošljivo za društveno zdravlje i ukoliko se ne učini radikalan otklon od takve politike, zajednica (p)ostaje „bolesna na smrt“.

Popov je bio jedan od ljudi koji se nisu dali politički pripitomiti (ni milom, a niti silom); već je sa gospodstvenom nadmoćnošću, superiorno razotkrivao i ismijavao sveprisutni primitivizam koji si je umislio da je kriterij za sve i za svakoga, a zapravo je cjelokupnu političku djelatnost svodio na duh i filozofiju palanke, spletkarenje ili otvorenu i grubu (pri)silu. Popov je stoga mislio kako mu je građanska i intelektualna dužnost aktivno se suprotstaviti tim zlogukim pojavama.

***

Nebojša Popov rođen je 1939. u Zrenjaninu, a nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu, duhovni interes je usmjerio sociologiji, tako da je upravo iz ove oblasti 1976. doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao asistent na predmetu Opća sociologija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ali 1975. je zajedno sa grupom uglednih beogradskih, a vlastima nepoćudnih profesora bio udaljen s te visokoškolske institucije, nakon čega je pet godina uzaludno tražio posao. Ipak, vremenom, vlasti su mu dozvolile da se zaposli u Centru za filozofiju i društvenu teoriju (kasnije Institut…) gdje je proveo najveći dio svog radnog vijeka. Budući da nikada nije težio političkim funkcijama, a po riječima dr Vesne Pešić „znao je sve o politici“, cijeli je život posvetio problematiziranju temeljnih društvenih pitanja (veliki doprinos je dao istraživanju feminizma), društvenih sukoba, ali i promicanju opće dobrobiti. U svom radu pokušao je osvijestiti potrebu kako od podanika vremenom stvoriti građanina, jer samo tako se društvo može riješiti totalitarnih ideologema. U vrijeme krvavog raspada Jugoslavije istakao se kao veliki antiratni aktivist, i tu je veliku ulogu odigrao časopis „Republika“ („list za građansko samooslobođenje“) u kojem je Popov igrao jednu od vodećih uloga (pokretač časopisa, urednik i autor). U borbi sa stalnom financijskom oskudicom, najviše zahvaljujući ugledu i autoritetu dr Popova, časopis je dobivao potporu i donacije iz inozemstva što je usprkos svim (za)branama omogućilo njegovo izdavanje. Za tzv. Drugu Srbiju, „Republika“ je bila od velike važnosti, jer je bila jedini otvoreni prostor za sličnomišljenike koji su imali hrabrosti otvoreno i kritički prozvati Miloševića i osuditi njegovu diktaturu, te promovirati ideje slobodnog pojedinca u slobodnoj zajednici.

Svakako treba napomenuti da je Popov bio i jedan od utemeljitelja Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (1989), a u vrijeme najveće Miloševićeve popularnosti otvoreno mu se suprotstavio i u razgovoru oči u oči; pred tv kamerama tražio je od Vožda odstupanje s vlasti, jer sve narode bivše Jugoslavije uključujući i srpski, vodi u propast. Bio je i član Glavnog odbora Građanskog Saveza Srbije, stranke koja se pod vodstvom dr Vesne Pešić suprotstavljala ratnoj politici, koja je promovirala mirotvorstvo i demokratsko preuređenje Jugoslavije, a nakon njene propasti i Republike Srbije.

Jedan od najznačajnijih doprinosa dr Popova kao sociologa bio je uređivanje, danas već kultne knjige „Srpska strana rata“ (Beograd, 1996) u kojoj je sa 20-ak intelektualaca pokušao objektivno proučiti temu rata i srpske odgovornosti za taj strašni rat. To je bila knjiga otpora stihiji straha, mržnje i nasilja, a kako je pisao dr Popov u predgovoru ovog obimnog djela: „Želeo sam što je moguće preciznije utvrditi zašto neki ljudi pribegavaju sili, a neki joj se suprotstavljaju…“ Popov je vjerovao da će ovom knjigom potaknuti i ostale narode bivše Jugoslavije da naprave sličan projekt i ocjene vlastitu odgovornost za ratna zbivanja i strahote, ali na žalost do danas nitko na odgovarajući način to nije realizirao. Raspravljajući o uzrocima i načinima proizvodnje militantnih ideologija nacionalizma, analizirao je i devastiranje znanstvenih i kulturnih institucija koje su pod političkim pritiskom izdale svoju intelektualnu misiju i pretvorile se u logistiku „srpskog ratnog, osvajačkog pohoda“. Zajedno sa dr Kecmanovićem ustvrdio je kako u formiranju i forsiranju nacionalističke histerije ne igraju važnu ulogu samo složeni psihološki i socijalni procesi, već i naizgled banalne stvari poput beskrupuloznog razbojništva i općeg lopovluka. Mafijaški interesi političke mafije rezultiraju društvom u kojem dominira mafijaški klijentelizam u širokom rasponu od politike preko akademske zajednice i crkve pa do moćnih bankarskih i ostalih gospodarskih struktura. Stoga je Popov tvrdio: „Umesto da nacionalizam posmatramo uopćeno, valjalo bi ispitati kako on konkretno nastaje i postaje borbena ideologija“. Cijeli svoj stvaralački napor Popov je usmjerio upravo razotkrivanju te tajne, upozoravajući na tegobne traume koje nastaju ratom i na slabašne moći toliko nam potrebne katarze bez koje nema, niti može biti istinskog pomirenja na ovim našim prostorima. A, mirotvorstvo je bilo lajtmotiv njegovog svekolikog intelektualnog i političkog, odnosno civilnog djelovanja; stoga će odlazak dr Popova biti velik gubitak ne samo za Srbiju, već i za sve ljude dobre volje u cijeloj regiji.

Nova 1993: Nebojša Popov, Mirjana i Vesna Pešić, Stojan Cerović, Lula Mikijelj, Obrad Savić, Aida Ćorović… foto: Goranka Matić

Novi list, subota, 16. travnja, rubrika Pogledi

Peščanik.net, 25.04.2016.

NEBOJŠA POPOV NA PEŠČANIKU