Nakon položene zakletve i održanog govora, novi američki predsjednik Barack Hussein Obama i prva dama Michelle Obama su otpratili Georgea i Lauru Bush do helikoptera kojim će ovi napustiti Bijelu kuću, Washington i kolektivnu američku grbaču. Prije ulaska u helikopter Predsjednik Obama se srdačno rukovao sa Bushom i poželio mu sve najbolje, a Michelle je sestrinski zagrlila Lauru. Potom se helikopter uzdigao iznad Capitola i oko milion i po prisutnih Amerikanaca, od kojih su mnogi glasno poželjeli Bushu sretan put u Texas, penziju i vražju mater, uz nadu da ga njihove oči nikad više neće vidjeti. Helikopter je Busha prebacio na stranice historije na kojima će on, bez sumnje, biti opisan kao najgori američki predsjednik svih vremena, vođa čija se vladavina može bez zadrške opisati kao sramotna katastrofa.
Promjena
Obamin srdačni ispraćaj je došao nakon trezvenog govora, njegovog prvog predsjedničkog, u kojem je on indirektno, ali nedvosmisleno održao bukvicu prisutnom Bushu i koji je jasno naglašavao prekid sa teorijama i praksama bushizma. U svom govoru, Obama je duboku finansijsku krizu pripisao pohlepi i neodgovornosti, spomenuo je izgubljene poslove i zapostavljene škole, domove zaposjednute od strane banaka, preskupo zdravstvo i zapuštenu infrastrukturu, kao i ratove u Iraku i Afganistanu koji ne idu baš najbolje. Došlo je vrijeme, rekao je, da se prestane sa djetinjarijama. Odbacio je strah i konflikt kao filozofiju vladavine i istakao da je izbor između “naše bezbjednosti i naših ideala” lažan. Obratio se svijetu, koji za Bushovu bandu nije postojao kao faktor politike, i utvrdio da se Amerika sastoji “od kršćana i muslimana, Jevreja i Hindusa, i onih koji ne vjeruju”, za razliku od Bushove Amerike koja je bila primarno kršćanska. Potvrdio je značaj nauke, koji su bushisti sistematski nipodaštavali, kao i neophodnost suočavanja sa globalnim klimatskim promjenama, “jer se svijet promijenio, a s njim se moramo mijenjati i mi”.
A ako smo išta naučili izborom Obame za predsjednika, onda je to da se Amerika može mijenjati. Uprkos sebi, izabrala je prvog afroameričkog predsjednika i time pokazala da je u stanju učiti na vlastitim greškama. Historijski značaj Predsjednika Obame ne može se, međutim, svesti na rasni presedan. Značajnije je to da je Obama radikalno obnovio vjeru u snagu američke demokratije, aktivirajući ono najbolje u Amerikancima i američkoj historiji, ono što je bushizam sistematski zanemarivao i suzbijao. Teško je nekome ko ne živi u Sjedinjenim Državama opisati količine uzbuđenja i intenzitet osjećanja koje novi Predsjednik budi i koji su prisutni na svakom koraku. Ako ta energija nastavi da hrani američki politički proces, moguće su svakojake transformacije – Amerika i svijet se onda možda i mogu promijeniti nabolje.
Niko, počevši od Obame, ne misli da će to biti lako. Svijet se rapidno mijenja, bez obzira na američke ambicije, a šteta koju je Bushov režim počinio je nemjerljiva. Dan Obaminog proglašenja je na Wall Streetu, recimo, bio katastrofalan – burzovni indeks je pao skoro pet posto, uglavnom zbog povećane nelikvidnosti banaka. Jedna od stvari koje ulivaju povjerenje u Obamine sposobnosti je njegova trezvenost, koja mu u kombinaciji sa njegovom inteligencijom, ne dozvoljava da se Amerikancima obraća kao dječurliji. Naprotiv, od njih očekuje da budu građani, da budu svjesni “cijene i mogućnosti građanstva” (the price and the promise of citizenship) i ulože pojedinačni napor u obnovi zemlje napaćene Bushovim mesijanskim idiotizmom. Ono što se od američkih građana očekuje je da sa Obamom stupe u “novu eru odgovornosti”.
Smanjiti skepticizam
Ostaje da se vidi šta će se u toj novoj eri dešavati. Saradnja između demokratske energije i trezvenosti je neophodna za bilo kakve promjene, ali i energija i trezvenost će morati potrajati da bismo se iz svega ovoga izvadili. Ukoliko se energija raspe, ili ukoliko se Obamina trezvena karizma pretvori u mesijansku nadobudnost, bushistički rak će metastazirati i dana Obaminog proglašenja ćemo se sjećati kao što se sjećamo predratnih novogodišnjih proslava kad smo se svi znali napiti i kad je izgledalo da će sve biti dobro. Otud je zadatak Amerikanaca da svoju energiju trezveno ulože, dok je Obamin zadatak da energično održi svoja predizborna obećanja, i odoli sistemskom iskušenju da ostanak na vlasti obezbijedi političkim, političarskim kukavičlukom. Ako je suditi po prvom danu, dobro je počelo: prije nego što je sa Michelle zaplesao na velikom balu povodom inauguracije, Predsjednik Obama je suspendovao vojne tribunale koji operišu u Guantánamu, a svi vladini odsjeci i agencije dobili su naredbu da do daljnjeg prekinu sprovođenje i primjenu odluka koje je Bush donio u zadnjih par mjeseci prije odlaska.
Mnogi od nas već decenijama slušaju, na nekoliko jezika, obećanja raznovrsnih političara koji nam govore da će sve biti bolje čim dođu na vlast. Na vlasti, naravno, oni vlast postanu, što će reći da im je prvenstveni cilj da to i ostanu. Zbog toga su mnogi od nas skeptični, a neki bogami i cinični, očekujući od svakoga neki oblik izdaje ili prevare. Predsjednik Obama je, međutim, neko ko zaslužuje smanjeni skepticizam, možda čak i potpuno odsustvo cinizma, ne nužno zato sto je on prvi afroamerički Predsjednik ili samo zato što nije Bush, nego zato što je njegov izbor posljedica demokratske transformacije sistema koju su na svojim leđima iznijeli američki građani. Ta se transformacija nije završila Obaminim govorom, niti odlaskom Busha u teksaški beznačaj. Ta će se transformacija morati nastaviti, inače nam nema spasa, a u sebi mora sadržavati mogućnost intenzivnog demokratskog pritiska. Sad kad smo ponovo građani, zadržavamo sebi pravo da od Predsjednika koji nam je obećao promjenu beskompromisno, svakodnevno zahtijevamo tu promjenu. Jer to je istinska cijena nove ere odgovornosti.
BH Dani, 23.01.2009.
Peščanik.net, 23.01.2009.