- Peščanik - https://pescanik.net -

Podrška iz pozadine

 
Revolucija u Libiji se konačno završila baš kako je i trebalo. Ili, rečima Ivlina Voa: „Nekoliko uspešnih napada, nekoliko upadljivih hrabrih podviga pojedinaca na strani patriota, i živopisan ulazak u prestonicu“. Ovo je bila zapadna politika kada je u pitanju rat u Libiji – osim što je rat trajao duže nego što je planirano, i možda još uvek nije završen. Pobunjenici su se u ponedeljak probili do Zelenog trga i proglasili pobedu. U utorak, Saif al-Islam Gadafi, režimski princ-prestolonaslednik, provozao se u oklopnom vozilu kroz Tripoli, tvrdeći da su pobunjenici uvučeni u lukavu zamku.

Ali to i jeste problem sa ratovima i revolucijama: znaju da odstupe od zamišljene politike i zbune one koji su ih planirali. Nastavljaju se čak i onda kada je već trebalo da se završe. Prelivaju se na druge teritorije i dovode do novih sukoba. Čak i ratovi koji se završavaju svečanim ceremonijama predaje i detaljno razrađenim mirovnim sporazumima ponekad imaju neočekivani zagrobni život. Prvi svetski rat začeo je Drugi svetski rat, Drugi svetski rat začeo je hladni rat, a hladni rat začeo je rat u Koreji, i tako dalje.

Nije nužno da se revolucija u Libiji završi građanskim ratom. U isto vreme, ne postoji garancija da se to neće dogoditi. U oba slučaja, naše mogućnosti da utičemo na razvoj događaja su ograničene. Možemo pomagati pobunjenike, kao što smo to činili tokom čitavog sukoba: zapravo, oni su, pored vazdušne podrške NATO-a, u tišini dobijali i vojnu obuku od strane Francuza i Britanaca, kao i oružje i savete iz drugih evropskih zemalja i zemalja Persijskog zaliva, prvenstveno Katara. Međutim, mi ne možemo voditi njihov rat umesto njih, ne možemo ih ujedinjavati na silu, i ne možemo im pisati novi ustav. Naprotiv, u slučaju da postanemo previše uočljivi u Libiji, bilo zbog trupa na terenu ili zbog prevelikog broja savetnika sa tamnim naočarima, odmah ćemo postati još jedan neprijatelj. Ako pokušamo da umesto njih formiramo novu libijsku vladu, rizikujemo da ona postane nepopularna.

Ono što bi umesto toga trebalo da učinimo – da iskoristim jedan prokazani izraz – jeste da hrabro, ponosno i iskreno „vodimo sa začelja“. Na početku NATO intervencije, tvrdila sam da je Obamino najbolje oružje tišina – bez praznih obećanja, bez dramatičnih nastupa, bez pretnji. Neka rat bude i ostane njihov, ne naš. I rezultati su sledeći: pobunjenici koji su umarširali u Tripoli i mahali kamerama televizije Al Džazira izgledali su kao libijske, a ne zapadne trupe – zato što su to i bile. Fotografije pobunjenika koji gaze Gadafijevu fotografiju izgledale su mnogo autentičnije, i mnogo će bolje biti prihvaćene u Libiji i širom arapskog sveta nego fotografije marinaca koji 2003. ruše kip Sadama Huseina, pri čemu je glava kipa umotana u američku zastavu.

Za našu tišinu morala se platiti cena. Izostanak vidljivog vođstva Amerike – zapravo, izostanak vođstva bilo koje zapadne zemlje – možda je sjajno poslužio Libijcima, ali je bio katastrofa za NATO alijansu. Robert Gejts, američki ministar odbrane, nije bez razloga žestoko kritikovao evropske članice NATO alijanse u jeku ovog konflikta: nakon samo mesec dana od početka intervencije, slabosti alijanse bile su ogoljene kao nikada ranije. Evropske vojne snage koje su se uključile u konflikt istrošile su zalihe naoružanja i municije. Dve osobe koje su bile najistaknutije u zagovaranju intervencije, francuski predsednik i britanski premijer, skoro da nisu ni pominjali Libiju. Javne podrške intervenciji na Zapadu nije bilo zato što se vrlo mali broj ljudi za nju javno zalagao. Ovo nije dobar znak za budućnost. Međutim, ovo je naš problem, a ne problem Libije.

Na našu sreću, vođstvo sa začelja nije samo jedina opcija, već i najbolja. Ovo je bila njihova revolucija, ne naša. Sada je spremna da postane njihova tranzicija, ne naša. Mi možemo da pomognemo i da ponudimo savet. Možemo da ih uputimo na iskustvo drugih zemalja – Iraka, Čilea, Poljske – koje su takođe pokušale da izvrše tranziciju od diktature ka demokratiji, i koje mogu da ponude lekcije o tome šta treba raditi a šta izbegavati. Treba da održavamo nizak nivo očekivanja uz minimalna obećanja. Uostalom, mnogo toga treba da naučimo o libijskim pobunjenicima, njihovim plemenskim podelelama, njihovoj politici i ekonomiji. A kod kuće nam ostaje da nadoknadimo veliku količinu potrošene municije.

 
Slate, 24.08.2011.

Prevela Bojana Obradović

Peščanik.net, 26.08.2011.