- Peščanik - https://pescanik.net -

Poetika ale i vrane

Petnaest, možda trideset godina, neki čovek je prolazio istom ulicom i na jednoj od reklamnih tabli iznad vrata prodavnice svaki put čitao “veliki izbor sigov”, tj. veliki izbor sange (vrsta ribe). Kada je, najzad, reklamna tabla skinuta i prislonjena uza zid, on je prvi put posle toliko godina bez omaške pročitao ono što je na njoj stvarno pisalo: “veliki izborsigar”, tj. veliki izbor cigara. Ovaj primer se nalazio u Čehovljevoj Beležnici, a poslužio je ruskim formalistima, pre svih Viktoru Šklovskom, da ukažu na pojavu automatizacije u ljudskom mišljenju,odnosno da kasnije definišu pojam „dezautomatizacije“ u pesništvu.

Pretražujući nedavno globalnu mrežu u vezi sa imenom poljskog pisca Andžeja Stasjuka, naišao sam na link koji me je zaveo svojim pastoralnim naslovom, a uskoro i locirao na stranicu magazina Pečat, izravno pred uvodnik Milorada Vučelića od 16. septembra: Zinula ala i vrana na Srbiju. Kao što često biva u supermarketima, gde se usled velike ponude i šarenila ambalaža kupi i ono što se ne planira, tako se još češće na internetu pronađe i pročita ono što se na kioscima nikada ne bi ni tražilo ni kupovalo, ponajmanje čitalo. U slučaju Ala i vrana otišao sam korak dalje i ne jednom, nego još jednom pročitao tekst čijem je nazivu, prema autorovom priznanju, kumovao Vojislav Koštunica lično.

Istoga dana, dakle 16. septembra, sa zvaničnih prostorija na graničnim prelazima Brnjak i Jarinje skinuta je još jedna firma i prislonjena uza zid, neposredno kraj već zarđale table koja je skinuta nakon poslednjeg Miloševićevog ratnog poraza, u junu daleke 1999. godine, na kojoj je ćiriličnim pismom u dva reda bilo ispisano: Republika Srbija/Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija.

U Portretu savremenika, Miloš Vasić je 2005. u Vremenu objavio kratku, mada prilično slojevitu biografiju Milorada Vučelića, iz koje ne bismo mogli zaključiti da su ovom intelektualnom kapitalcu poznate beleške Antona Pavloviča, odnosno primer sa pravilnim čitanjem reklamnih tabli, pa čak i pograničnih znakova pored puta. Takođe se bez izuzetnog habanja mentalnih resursa ne bi moglo zaključiti da se ovaj čovek zavidnog količnika inteligencije tokom devedesetih bavio naučnim radom, i da je od te delatnosti uštekao impozantan količnik deviza na računima stranih banaka. Nipošto se ne bi moglo shvatiti da nije pohađao kurs etike na nekom od prestižnih inostranih koledža, jer ovde takvih nema.

Na novom radnom mestu kolumniste, ali u staroj ulozi ratnog direktora RTS, Vučelić kao da piše autobiografiju o drugima. Očigledno da ovom “sveznadaru”, nekadašnjem uredniku Književnih novina, nisu nepoznati stilski postupci (srpskih) avangardnih pesnika i književnika, ali oni u njegovoj upotrebi imaju sasvim drugačiju funkciju. Zamenom uloga “posmatrača” i “posmatranog”, agensa i pacijensa, na primer, pesnici su oneobičavali stvarnost i narušavali postojeću ravnotežu[1] . Uopšteno rečeno, Vučelić sličnim postupkom promene perspektive želi upravo suprotno – da u istu ravan smesti sebe, odnosno vlastitu političku i moralnu odgovornost, i sve druge političke aktere, tj. njihove odgovornosti, ma kojoj vladajućoj garnituri, osim, razume se, Koštuničine, oni pripadali nakon promene režima 2000. godine. Kao da je naprasno zaboravio sopstvene zasluge iz devedesetih, on danas optužuje vlast da krčmi jednu po jednu teritoriju, pa se još šegači i likuje što Srbija nije velika koliko Kina ili Rusija, jer bi u tom slučaju zauvek ostali na tronu. Vučelić je danas takođe zabrinut za običnog, malog čoveka i njegov život, jer se trenutna politička elita bezočno bavi preraspodelom novca iz njegove u sopstvene slamarice, kao da je načas smetnuo s uma kako se to radilo u zlatnom dobu sankcija i hiperinflacije. Pored toga, on oseća mučninu zbog sve većeg spoljnog duga Srbije, dobija aritmiju na pomisao da će uskoro, kao cena dobijanja kandidature za EU, još 150 hiljada radnika izgubiti posao. On zato upire svoje skupoceno novinarsko pero u izdajnike srpstva i Srbije, naročito u one što su izdali Kosovo i tamošnji srpski narod, seje ksenofobiju, aludirajući na NATO i njegove članice, koji je tek onako sručio sijaset bombi na jednu miroljubivu zemlju i njen još miroljubiviji režim, rasađuje i presađuje provereni hibrid zla po multietničkim i multikulturnim atarima Vojvodine i Sandžaka, jer su još jedino oni pretekli nakon Miloševićevih i njegovih osvajačkih ratova; bezmalo u stilu Vikiliksa otkriva korupciju i kriminal u najvišim državnim strukturama, lamentira nad javnim nabavkama koje će pred izbore biti predmet zloupotrebe, kao da smo u njegovo vreme javne nabavke i tendere transparentno pratili na prvom kanalu nacionalne televizije, plače kao Jeremija i upozorava na propast i nova poniženja srpskog naroda, apeluje na odbranu nacionalnog dostojanstva i morala itd. Drugim rečima, ruši koliko toliko izmenjene firme i pogranične table i upotrebom retorskih pitanja, koja imaju ironičan prizvuk i jedno prikriveno značenje, pokušava da vrati stare natpise i vrednosti.

Nema sumnje da su vladajuće garniture od 2000. do danas izneverile očekivanja mnogih, ali kada se Milorad Vučelić, ovejani licemer, politički špekulant i još ponešto, usudi da ih kritikuje, onda ta kritika dobija posebno bljutav ukus.

U knjizi Pitanje krivice[2] Karl Jaspers kaže: Vernom sledbeniku nacionalsocijalizma, sada kada su njegove misli još apsurdnije nego što su bile u vreme nacionalsocijalističke vladavine, ne preostaje ništa osim da se hvata za srušene snove. Nacionalista smeteno stoji između besmrtnosti nacionalsocijalizma, kroz koju on gleda, i realnosti nemačkog položaja.

Ovaj opis je i posle toliko godina aktuelan i gotovo savršeno pristaje kolumnisti Pečata koji nipošto nije Stasjukov Beli gavran, njega ne privlači “funkcionalna” samoizolacija, ne zadovoljava ga preispitivanje sopstvenog života, on je, nažalost, samo jedna od mnogih srpskih “ala i vrana” koje još uvek nostalgično zevaju i grakću za godinama raspleta, smrti i razaranja. Mi se kao nacija ni posle 12 godina još uvek nismo ozbiljno pogledali u oči sa nasleđem te sumorne epohe Miloševićevog i Vučelićevog srpskog nacional-socijalizma. To je ključna razlika između posleratne Nemačke i posleratne Srbije.

I baš zato je moguće da likovi poput Milorada Vučelića, koji su po svoj prilici iz “nepoznatih” razloga trajno izbegli krivičnu odgovornost, uporno nastavljaju da promovišu svoje sumanute političke ideje.

Osim krivične, Jaspers razlikuje još i političku i moralnu odgovornost. Krivična i moralna odgovornost se vezuju za pojedinca, a politička može biti i kolektivna. Iako Vučelić danas zvanično ne obavlja nijednu političku funkciju, kao građani snosimo kolektivnu političku odgovornost za tragične posledice iz devedesetih, u kojima je, kao što je poznato, Vučelić imao značajnu ulogu i važan zadatak. I snosićemo je sve dok tvrdoglavo budemo odbijali da preispitamo nacionalnu prošlost i sopstvenu ulogu u njoj.

Jaspers kaže: Bez izuzetka, svi mi Nemci imamo obavezu da jasno sagledavamo pitanje svoje krivice, i da izvučemo zakljucke. Naše ljudsko dostojanstvo nas na to obavezuje. Pre svega, ne možemo biti ravnodušni prema mišljenju koje svet ima o nama kada znamo da smo deo čovečanstva – da smo prvo ljudi, pa tek onda Nemci. Još je važnije to da naš vlastiti život, čak i u nedaćama i nesamostalnosti, može zadržati dostojanstvo samo ako se držimo istinoljublja prema samima sebi. Pitanje krivice nije tek pitanje koje nam postavljaju drugi, to je pitanje koje postavljamo sami sebi. Odgovor koji sebi damo, predstavljaće temelj naše svesti o bivstvu i naše samosvesti. Za nemačku dušu to je sudbinsko pitanje. Samo preko pitanja krivice može nastupiti onaj preokret koji nas dovodi do ponovnog rođenja sa samog izvora našeg bica. To što nas pobednici proglašavaju krivim jeste činjenica političkog karaktera sa najvećim mogućim posledicama po naš život, ali nam ona ne pomaže u ključnoj stvari, u unutrašnjem preokretu. Tu smo potpuno sami. Filozofija i teologija pozvane su da osvetle pitanje krivice u svoj njegovoj dubini.

Dakle, ako se uskoro ozbiljno ne zamislimo nad individualnom odgovornošću, još petnaest, možda trideset godina, prolazićemo kraj iste reklamne table i svaki put ćemo pogrešno čitati natpis na njoj, bez moralnog prava da bilo koga okrivimo što nam još uvek visi nad glavama.

 
Peščanik.net, 22.09.2011.

———–    

  1. Stanislav Vinaver, Gromobran svemira, 1921.
  2.  Karl Jaspers, Pitanje krivice, Fondacija Konrad Adenauer, Beograd, 2009.