- Peščanik - https://pescanik.net -

Pohvala nesnošljivosti

Kažu da je prošle nedelje slobodna građanka Milijana B. – svojevremeno poznata kao televizijska reality show zvezda, koja se od bezbrojnih anonimnih vikler-misliteljki razlikovala jedino po tome što su njeni vispreni šlafrok-sokak komentari prenošeni direktno na nacionalnoj televiziji – prošle nedelje uživo istovarila po “Vremenu” i po ovom skromnom kolumnisti pozamašnu komadešku svog misaonog procesa. Očevici se kunu da je bilo upečatljivo. Ne znam kako je bilo prisutnima u studiju nakon što je gospođica B. obavila radnju, ali sam siguran da su, kao i uvek, ceh morale da plate TV-čistačice koje su, kad se društvo razišlo, morale da uklone tu Milijaninu tvar iz studija, da je neko ne ugazi. Zamislite samo da neka turbo-rospija uleti štiklom u Zemni Ostatak Milijaninog “stava”, bruka i sramota!

Ali, nije to ono o čemu želim da vam pričam. Svako obavlja/vrši svoje potrebe tamo gde može, gde je naučio i gde mu dozvole; za osobe lišene urođene stidljivosti uvek se nađe neki Ljubazni Domaćin koji voli da pogleda i njušne tu vrstu intelektualne aktivnosti. Otuda (mi) je mnogo zanimljivije to što sam koji dan nakon te emisije dobio ponudu od jedne privatne novosadske televizije da uživo, u njihovom studiju, “ukrstim stavove” s gorespominjanom građankom; ni ovo, pak, ne bi bilo tako čudno da istu ponudu nisam dobio i neku nedelju ranije, od jedne prestoničke TV-stanice poznate po tome da se vojska stara o rasprostranjenosti njenog signala među svim plemenima jedne egzotične brdsko-primorske kneževine. Na moj zapanjeni upit da šta im pada na pamet i da sam ja dete iz poštene kuće, Pozivari bi obično promrmljali nešto o “diskusiji neistomišljenika”, i odustajali bi tek kada bih ih razložno upozorio na lako dokaziv fakat da je startni preduslov za bilo kakvo “neistomišljeništvo” posedovanje vlastitog mišljenja, a za vlastito mišljenje je pak neophodno posedovanje aktivnog i upotrebljivog “aparata za mišljenje”; iskusnija osoba lako prepoznaje takve, jer se prisustvo – baš kao i odsustvo – tog “pribora” nikako ne da sakriti. Ako u nečijoj javnoj delatnosti, pak, nisu uočeni tragovi prisustva te materije, bespredmetno je gubiti vreme na celu stvar.

No, ni ovo zapravo nije baš ono što želim da vam kažem; ono što me ovde uistinu zanima je problem obesmišljenosti dijaloške forme, onakve kakvom je zamišlja rasprostranjena domaća medijska pamet. Stanje u kojem se, naime, danas nalazi novopronađena srpska medijsko-društvena “demokratija” može se opisati kao tabula rasa: rođeni smo koliko jutroske, svet je malopre nastao iz prvobitne magme, Pamćenje je nepoznata kategorija; hajde, zato, da nekako iskonstruišemo vlastitu istoriju po slobodnoj volji i nahođenju razigrane mašte! Pa je l’ došla ta sloboda ili nije?! Sve je, drugim rečima, na “dijaloškoj” pijaci: ako ste, je l’ te, “demokrata”, nećete imati pametnija posla nego da se s istorijskim revizionistima svih vrsta ceo dan do podne tolerantno raspravljate i nadgornjavate oko toga da li se, recimo, uopšte zbilo ono za šta ama baš svi predobro znaju da se zbilo. Sećam se, jednom sam se, iz čiste kolegijalnosti, prevario i pristao da se pred kamerama s Moronom raspravljam da li je uopšte bilo opsade Sarajeva, jesu li to u Dubrovniku “ustaše palile gume”, da li se u Srebrenici dogodilo išta mimo toga da je čika-Ratko delio deci kisele bombone, i tome slično – umesto da gospodinu zavalim pedagošku šamarčinu i pošaljem ga u ugao da se isplače. No, pristao sam neoprezno na Pravilo Igre, te sam pravedno kažnjen time što sam se ljubazno kezečio i “tolerantno” debatovao s otelotvorenom Moralnom Retardiranošću. Onaj šamar, jakako, možete shvatiti kao figuru, pošto sam protiv ama baš svakog fizičkog nasilja, ali razumeli ste poentu, ne?! No, da li bi tako nešto bilo netolerantno? O, da. Da li ja to plediram za određenu vrstu netolerancije, čak nesnošljivosti? Upravo tako. Izdrilovani na petparačko, filistarsko shvatanje bontona, ljudi su ovde mahom nesvesni da je dosledna i sistematska “nesnošljivost” prema šovinizmu, fašizmu i istorijskom revizionizmu zapravo civilizacijski domet. Ili možda mislite da se, recimo, na nemačkoj televiziji uredno organizuju panel-diskusije predstavnika preživelih Jevreja i nostalgičnih SS-ovaca ne bi li se koliko-toliko utvrdilo da li je uopšte bilo tog vražjeg holokausta, ili je sve ipak bilo samo saveznička propaganda?! Ma, jok bre. (Neo)nacisti ćute i smrde po mišjim rupama, a dozvoljeno im je da “diskutuju” jedino sa policijom. Od mene, od “nas”, međutim, filistarska pamet – čiji je vrhunski domet tobože liberalna floskula kako svako-ima-pravo-na-svoje-retardirano-mišljenje – očekuje da se ljubazno i strpljivo smeškamo, na primer, Obliku Života koji dođe u Rex, na razgovor s Bernarom Anrijem Levijem, ne bi li mu skresao nešto o njegovoj, je l’te, poganoj jevrejskoj rasi koja je “neprijatelj čovečanstva” i želi da ga pokori. Ne bih se čudio da to ubogo stvorenje koliko sutra osvane kao vorholovska petnaestominutna zvezda u nekom talkshowu, sa sve glasanjem gledalaca o njegovim stavovima-na-koje-ima-pravo-bla-bla-bla…

Pre mesec-dva sudelovao sam na tribini o antifašizmu na novosadskom Filozofskom fakultetu. Jedan gospodin se javio za reč, ugušivši i ponizivši sve najbesramnijim fašističkim nagvaždanjem; ne želeći da domaćinima pravim belaja slušao sam ga pokorno pet, šest, sedam minuta… a onda sam ga zamolio da prestane, ili da ja izađem dok ne završi – što sam zatim i učinio. Tip me je, duboko konsterniran mojom netolerantnošću, upitao “gde mi je demokratska kultura” . Hm. Žalim, to ne držimo. Potrošio sam zalihe još 1991-1992, i od tada ih ne obnavljam. Još smo se tada – najkasnije tada! – razdvojili na one koji gledaju i one koji žmure, i ta su dva egzistencijalna iskustva neuporediva, ne mogu se mešati ni ukrštati. Radi se, dakle, još samo o tome da vidimo koje od njih je “pobedilo” famoznog 5. oktobra, pa da znamo jesmo li se dovinuli makar do “godine nulte”! Sve ostalo je nihilističko brbljanje, jalova taština, i nestaje u ništavilu jakože dim.

 
Čuvari bengalske vatre, Biblioteka XX vek, 2004.

Peščanik.net, 03.10.2007.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)