Fotografije čitateljki, Miljana Radivojević, East London street art

Fotografije čitateljki, Miljana Radivojević, East London street art

Kada je prethodna vlada rekonstruisana kao priprema terena za izbore, pretpostavljalo se da je izvestan broj ministara postavljen nekako marketinški, kao mehanizam pristupa onim slojevima koji tadašnjem prvom potpredsedniku vlade nisu naklonjeni. Tako se i tada novopostavljeni ministar kulture činio samo kao kanal prema (malo)građanskoj „eliti“, u kojoj napredna stranka kao najgore prolazi. Ali privremeni klovnovi ispadoše ključni elementi – kako to često najavljuje premijer – transformacije društva. Otuda baš Tasovac na čelu kuture: logično je da će premijer, koji potrebama kapitala prilagođava sve, za ministra kulture izabrati nekoga ko je umetnost komoditizovao na najgori i najopasniji zamislivi način. U komodifikaciji umetnosti on je sa mesta direktora filharmonije rabio kultur-rasističko malograđansku samozaljubljenost kroz kampanju „Hvala što ne dolazite“. Pre nekoliko dana na programu je i druga epizoda: nešto-kao-kampanja progurana kroz Nedeljnik i nazvana „Nije za svakoga“. A ove se dve marketinške dosetke toliko dobro nastavljaju da po sredi mogu biti samo dve varijante: ili je sadašnji VD toliko marketinški netalentovan kultur-rasista da nije uspeo da smisli ništa originalnije od kopiranja prethodnika, ili filharmonijom vlada „neko“ iz senke.

Obe kampanje eksploatišu razliku između nekakve „visoke“ i „niske“ kulture: fingira se antagonizam i kulturološki sukob nekih skorojevića i nekih starojevića,[1] sugerišući da filharmonija nije za svakoga, a u kontekstu prethodne kampanje i da nije nikakva šteta što skorojevići iz Strahinjića Bana u nju ne dolaze, te da su starojevići daleko dobrodošliji. Cilj i jedne i druge kampanje je u najmanju ruku paradoksalan: zahvaljujete se onima koji ne dolaze, a poručujete im da to uostalom i nije za njih. Čudno bi bilo čak i da kampanje ne sugerišu nešto krajnje banalno i netačno: kad dođete u filharmoniju na turu ozbiljne muzike, to ondak znači da ste vi nobles. Usput je postalo očigledno da kreator kampanje za sebe i svoju instituciju misli da su neupitno noblesonosni, što je iznimno prva osobina provincijalnog duha.

Kontekst u kojem se kampanja javlja je od ključnog značaja: usred ekonomske politike koja proizvodi fizički i ekonomski prostor za privilegovanu manjinu, javila se filharmonija i tržištu ponudila usluge izgradnje identiteta i instaliranja starojevićke patine. Politička agenda i politička praksa tako dolaze do potpunog sinhroniteta: izgradnja životnog prostora za bogatune i izgradnja njihovog identiteta preko prikrivanja primitivno-akumulacionog porekla njihovog bogatstva. Politička agenda koju Tasovac treba da ostvari je izgradnja uslova za naturalizaciju primitivne akumulacije kapitala, izgradnja klasnog identiteta novih bogataša te njihovo sejanje i ukorenjivanje u novom/starom Beogradu (na vodi). Jer ne zaboravite da su tri centralne građevine budućeg savskog Platoa, one bez kojih se Beograd na vodi ne uzima u usta: kula Beograd, šoping mol i… opera!

Opere, filharmonije i ostali „noblesi“ postaju tako ključni simbolički označitelji budućeg stanovništva centra. Stavljanje „visoke kulture“ u funkciju simboličkog označitelja i ukrasnog perja političke i ekonomske elite naravno nije ništa novo. Opere i filharmonije u kontekstu komercijalizacije kulture ionako uglavnom služe za izlaganje garderobe, nakita i statusa. To odlično znaju i oni koji ih koriste i oni koji ih projektuju, pa ih projektuju na načine koji omogućavaju intenzivnu socijalnu interakciju u vreme centralnog događaja – onog pre i posle muzičke izvedbe. Jednog dana neko će sigurno projektovati i filharmoniju u kojoj će koncertna dvorana biti nelicemerno izbačena.

I sve bi se završilo ovde, da nije bilo jednog gafa – nužnog doduše. Mitski praziluk na najnovijoj reklami filharmonije viri iz: notne sveske. Teško da je moglo ispasti smešnije – kao posledica antagonizma u samom korenu projekta, dve se kampanje ispostavljaju kao dva koraka – jedan tragičan, drugi farsičan – u procesu aproprijacije „visoke kulture“ za proizvodnju centraške samozaljubljenosti: u prvoj kampanji praziluk je posejan, a u drugoj je iznikao i provirio (malne mi ne izlete „iz jedne frizure“). I dok je „stari“ cool imao zadatak (samo)reklamiranja nacionalne kulturne uzvišenosti, „novi“ cool ima zadatak reklamiranja noblesnosti i naturalizovanja položaja onih koji su u tranzicijskoj oluji nagrabili dovoljno novca da popodnevno hrkanje mogu obaviti u filharmoniji i uz Odu radosti[2] na uvce.

Pa ipak, možda ne bi bilo na odmet obavestiti direktora filharmonije, i manifestnog i latentnog, da filharmonija – kao ustanova kulture – pripada svima. Jer finansiraju je svi: i radnici i seljaci i privrednici i poslodavci i mali preduzetnici; i oni koji su iz Beograda i oni koji su iz Brovića i oni koji su iz Surdulice pa čak i oni koji gaje i jedu praziluk. Ali i pored toga što je finansiraju svi, pristup je omogućen samo nekolicini. Jer praksa komoditizacije institucionalizovane kulture i umetnosti nesumnjivo je deo procesa njihove ekskluzivizacije: „kulturno nasleđe“ se zauzima diskurzivno i/ili institucionalno, epitet visokog se prišiva prostornim (jer neki ljudi zaista ne mogu da žive u Beogradu), finansijskim (jer neki ljudi zaista nemaju novca za plaćanje kulture) i diskurzivnim (jer nekima praziluk viri ispod sakoa, pa filharmonija “nije za njih”) ograničavanjem pristupa. Distinkcija „visoke“ i „niske“ kulture tako nije ništa drugo do refleksija hijerarhijskog odnosa između klasno „visokih“ i „niskih“ ljudi.

Proizvodnja visoke kulture (šta god sad mi o njoj mislili) kao elitističke odraz je osnovnog načina sticanja bogatstva u savremenom kapitalizmu: nije ukidanje javnih servisa jedini problem – problem je njihovo ekonomsko i kulturološko dirigovanje prema privilegovanim kastama i eksploatisanje tih servisa zarad reprodukcije klasne razlike. Da parafraziramo Klauzevica: kulturna politika je postala kapitalizam nastavljen drugim sredstvima. Kada su u paru, institucionalizacija i komoditizacija umetnosti i kulture uvek su bili pokušaji njihove političke pacifikacije: umetnost je opasna i politički angažovana tek kada je van institucija (naravno, postoje i izuzeci) i tržišta (tu je izuzetaka ipak daleko manje). Tek kad joj se ograniči pristup (ekonomskim ili diskurzivnim sredstvima) „visoka umetnost“ (koja, čisto da podsetim, uvek nastaje kao niska umetnost – umetnost zabave i/ili političkog angažmana „od dole“) postaje „visoka“ – i time joj se nepovratno amputira subverzivni potencijal.

Peščanik.net, 26.03.2015.

———–    

  1. Ostavimo za trenutak problematični pojam po strani. „Skorojevići“ kojima luk viri ispod sakoa podrazumevaju neke „starojeviće“ kojima stil, jelte, teče venama. Možda vam se može učiniti i da je društvo skorojevića nesumnjivo simptom otvorenosti društva za neke nove ljude i društva u kojem je omogućena emancipacija i klasna mobilnost. To međutim ne znači da je ona omogućena svima, pa kao što ni jedna lasta ne čini proleće, nekoliko skorojevića ne znače emancipaciju.
  2. Oda radosti nije slučajno izabrana kao deo kampanje: i onaj ko nema pojma o muzici, možda čak i izvestan broj gostiju filharmonije, negde je za nju čuo i prepoznaće je na prvo slušanje. Nije ni čudo što je baš ovu melodiju Žižek uzimao kao primer vrhunske depolitizacije umetnosti: ona je u umetničkom smislu ispražnjeni označitelj. Tako je ona postala univerzalna himna: laća je se ko god pokušava da neke antagonizme razreši instaliranjem nekog novoizmišljenog identiteta.