- Peščanik - https://pescanik.net -

Politički harem

Elita i rulja

S ne malim zaprepašćenjem čitam esej Mirka Kovača o eliti i rulji. „Elita je gora od rulje” – primećuje prošle godine preminuli pisac. Veoma je mali broj intelektualaca koji u današnje vreme imaju smelosti da napišu jednu ovakvu rečenicu o eliti koja se bezuslovno priklanja vlastima. U diktaturi, ili u poludiktaturi, ćutanje inteligencije se daleko čuje, dok u višestranačkoj demokratiji dobija zloslutni naglasak, jer ko sme da tvrdi da su u ovom sistemu stvari slobode i pravednosti u redu. Samo što se danas ljudi ugnjetavaju i lišavaju pravde i pravednosti na jedan prefinjeniji, lukaviji način. O tome je govorio Mikloš Jančo u jednom intervjuu 2010. godine, a taj poduži razgovor s čuvenim rediteljem je repriziran na dan njegove smrti. U diktaturi su pravila igre bila poznata, znalo se tačno ko su proganjani i ko su progonitelji, podsetio je Jančo, međutim, u višestranačkom sistemu uloge su mutne, i zbog toga se nezavisni intelektualac, nezavisni stvaralac teško snalazi, jer ne može biti siguran ni u to s koje strane će ga zadesiti napad, osuda, politička intriga. Jedno je, međutim, sigurno: slobodu može da ugrožava, da je krši, ukida samo onaj ko raspolaže polugama vlasti. Tako je to bilo u jednopartijskom, i tako je to i u višestranačkom sistemu. Onaj ko to ne prima k znanju, i nehotično postaje saučesnik represije.

U znaku rezignacije

U Srbiji će sredinom marta biti održani prevremeni izbori. Eksperti predviđaju kratku i grubu kampanju, ali ja ne mogu da shvatim čemu grubosti, kad je pobednik – prema rezultatima svih istraživanja javnog mnjenja – poznat, dok opozicija razara samu sebe. Boris Tadić, bivši predsednik Demokratske stranke, pa potom njen počasni predsednik, istupio je iz svoje stranke i izlazi na izbore u sklopu nekakve nove stranačke koalicije. Ova vest me ne iznenađuje, jer Tadić – ipak – nije Đinđić. Posle 2000. godine smo se iskreno nadali da će sledeći izbori već omogućiti da glasamo za nešto, a ne protiv nečega. Ali te nade su se izjalovile. Martovski prevremeni parlamentarni izbori su opravdani samo iz jednog razloga: Srpska napredna stranka nije vladala poslednje dve godine u skladu s onim političkim programom s kojim je pobedila na izborima. Razumljivo je da sad želi da verifikuje svoj novi program, jedino neće to i otvoreno da kaže, jer ne želi da razočara svoje pristalice. Istraživači javnog mnjenja tvrde da većina birača kaže: u redu, neka bude prevremenih izbora. Problemi su zbilja ogromni. Račune iz devedesetih godina moraćemo još dugo da plaćamo. Mnogi se još nadaju da postoji neko brzo rešenje, međutim, više je onih koji su izgubili sve nade i sad se jedino trude da izbave decu, da bar njih pošalju nekud u inostranstvo. Nema atmosfere iščekivanja promene vlasti, nekakva rezignirana pomirenost sa sudbinom je osnovna karakteristika raspoloženja masa. Ton štampanih i elektronskih medija ipak potvrđuje predviđanja eksperata, jezik kojem pribegavaju sve je grublji, političari časte jedni druge krajnje neukusnim, nečuvanim atributima, dok se programi kako stranaka na vlasti, tako i onih u opoziciji, u suštini ne razlikuju. Čemu onda ova grubost? Letargična pomirenost pomalo obuzima i mene, počinjem da proklinjem svoju neodličnost, bunim se protiv svog sve snažnije izraženog osećanja nemoći. Susrećem poznanike, pokušavam doznati kako se oni osećaju. Danas posle podne razgovarao sam s jednim nezavisnim novinarem, s jednim muzeologom i s jednim informatičarem – ispostavilo se da i njih muče isti problemi. Nisam, dakle, jedini, ako je to neka uteha. Treba izdržati u ovoj izolovanosti, to je jedina šansa da vidim i više, i bolje. I u ovoj situaciji mi se čini da nam nisu potrebni novi izbori, nego nove ideje. A njih niko ne pominje, o njima nema govora. Boljitak, ali kako? Stvaranje novih radnih mesta, ali kako? Reforme, ali kakve? Nema preciznih, stručno utemeljenih odgovora.

Oslobađanje

Ako spoznamo, ako uvidimo svoje neuspehe, nećemo biti u zabludi. To je ujedno i uslov da se oslobodimo uloge koja nam je namenjena.

Kod kuće i u tuđini

Sina jednog mog daljeg rođaka čeka radno mesto u Nemačkoj. Kaže da više ne može podneti ovdašnja ponižavanja. Kakva ponižavanja, pitam. Pa to, kaže, što me primoravaju da ćutim. I ako se već mora ćutati, radije ću da ćutim u tuđini. Mogao bi da bude i pisac, pomišljam, ali, na svoju sreću, odabrao je bolju profesiju. Diplomirani je građevinski inženjer.

O vernosti

Vernost. To znači da pristajem na progonstvo.

Nagađanja

Duhovita beleška o Maksu Frišu u Noje Ciriher Cajtungu, o „neprijatnom piscu” koji je narušavao sliku koju su Švajcarci stvarali o sebi. U današnjem broju Danasa čitam vest da Savez vojvođanskih Mađara, u slučaju pobede Srpske napredne stranke na predstojećim izoborima, ne isključuje mogućnost da uzme učešća u novoj vladi. Jedan mladi beogradski politički analitičar me pita da li je vest verodostojna. Pojma nemam, glasi moj jedino mogući odgovor, i citiram Šandora Maraija, koji je našao za shodno da u svoj dnevnik zabeleži da sve što se dešava, i sve što će se desiti, treba podneti s najvećom dozom ravnodušnosti. „Ali je tačno i to, da se od ravnodušnosti može i umreti” – dodao je s njemu svojstvenom ironijom.

Politički harem

Ivica Dačić, na sednici predsedništva Socijalističke partije Srbije govori o tome da će posle izbora mnogi stranački lideri želeti da budu neveste Aleksandra Vučića. Konačno i nešto zabavno na početku ovogodišnje izborne kampanje. Kako stvari sada stoje možda će predsednik naprednjaka imati na raspolaganju čitav harem.

Autonomija.info, 07.02.2014.

Preveo Arpad Vicko

Peščanik.net, 08.02.2014.