- Peščanik - https://pescanik.net -

Politika identiteta i demokratija

Foto: Predrag Trokicić

U doba političke nestabilnosti, ekonomske neizvesnosti i preteće ekološke katastrofe s pravom strahujemo za budućnost moderne demokratije. Donald Trump, brexit, rastuća nejednakost, otapanje polarnih kapa, stagnirajuće nadnice, trgovinski ratovi, stvarni ratovi, izbeglice ostavljene da umru na moru – dok fašisti i njihovi simpatizeri sede u vladama i parlamentima zemalja razvijenog sveta. Pretnje su svuda oko nas, ali neke su posebno upadljive.

U poslednje dve sedmice u medijima smo imali sledeće naslove: „Da li politika identiteta ugrožava demokratiju?“, „Jedinstvo u podeljenosti: politika identiteta i pretnja demokratiji“, „Mogu li liberalne demokratije preživeti politiku identiteta?“ i „Politika identiteta nas uništava“.

U Britaniji se dnevno u proseku desi 1.400 seksualnih napada na žene, 25 zločina iz mržnje prema gej i trans osobama i 3 napada na muslimane zbog njihove vere. Ali fraza „politika identiteta“ se prošlog meseca češće pojavljivala u britanskoj štampi nego reči patrijarhat, homofobija ili islamofobija. Mora da je u pitanju ozbiljna stvar; bar tako tvrde neki ljudi aktivni na medijskim platformama.

Pronalaženje upotrebljive definicije ove sveprisutne pošasti nije jednostavan zadatak. Zavisno od pravca iz koga napad dolazi politika identiteta može biti: pozivanje na zajednički identitet kao što su rasa, rod ili seksualna orijentacija; svođenje politike na lično iskustvo; korišćenje identiteta za ostvarivanje dobiti za određenu društvenu grupu; ili ponekad prosto diverzitet, različitost, „feminizam“, „antirasistički aktivizam“ ili bilo šta drugo što nije eksplicitno povezano sa klasnom pripadnošću. Svako ko koristi ovaj izraz veruje da zna šta on znači. Ali ako zatražite da vam objasne na šta tačno misle često će se pokazati da je odgovor dovoljno širok da istovremeno obuhvati pokret sifražetkinja, Martina Luthera Kinga, Donalda Trumpa i katalonski pokret za nezavisnost.

Zahvaljujući nejasnoj definiciji i oportunističkoj primeni, ovaj termin se poteže bez previše razmišljanja, obično u apokaliptičnom tonu. Kao i multikulturalizam i politička korektnost, politika identiteta je jedan od onih izraza koji, ako vam se ne dopadaju, mogu značiti šta god poželite. Možda bi ga trebalo sasvim izbaciti iz upotrebe, jer više nije vredan ni napada ni odbrane – ne zato što uloga identiteta u politici nije vredna istraživanja, već upravo zato što postaje prepreka tom istraživanju.

Politika je neodvojiva od identiteta. Niko na ovaj svet ne dolazi iz vakuuma. Bilo bi apsurdno verovati da bih u slučaju da sam rođen kao devojčica u Bangladešu ili na nekom seoskom imanju u Rumuniji između dva svetska rata svet video ovako kako ga sada vidim. „Svako ljudsko biće u svakom istorijskom periodu… rađa se u društvu i oblikovano je društvom od najranijih dana“, piše E. H. Carr u Društvu i pojedincu. „Jezik i okruženje određuju karakter njegovih misli; svoje prve ideje uvek dobija od drugih… pojedinac bez društva je nemušt i bezuman“.

Problem je u tome što nisu svi identiteti jednaki. Što je moć koju određeni identitet pruža veća, to je manje verovatno da će nosioci te moći biti svesni da ona proističe iz identiteta. Niko me još nije pitao: „Kada si rekao roditeljima da si heteroseksualac?“ ili „Kako uspevaš da uskladiš česta putovanja i odgajanje dece?“, jer takva pitanja se heteroseksualnim muškarcima jednostavno ne postavljaju. Ono što se često osporava kao „politika identiteta“ zapravo se preciznije može opisati samo kao „politika“ koja proističe iz interesa neprivilegovanih grupa.

Nije teško uočiti zašto desnica ima problem s tim. Suština njihovog programa je očuvanje i širenje postojećih privilegija. Kada borce za jednaka prava neki napadaju kao nosioce „politike pozivanja na nepravdu“ (grievance politics), ironija je u tome što i oni sami koriste metode koje kritikuju. Kada ustaju protiv liberalnih elita, feministkinja, migranata i muslimana, oni se predstavljaju kao ugrožena grupa. Trumpova predsednička kampanja je bila direktno usmerena na bele hrišćane u Americi – šta je to ako ne identitet?

Pometnja na levici je još veća. Oni koji se drže starih predstava o klasi tvrde da politika zasnovana na identitetu deli ljude, potkopava solidarnost i rasipa energiju na nevažne stvari nauštrb materijalno važnih pitanja kao što su nadnice i uslovi rada. To je fundamentalno pogrešno razumevanje identiteta, politike i klase.

Ako su žene u Britaniji plaćene 18 odsto manje nego muškarci, rod jeste materijalno važno pitanje; ako u Americi na svakih 100 dolara bogatstva u rukama belaca samo 5 dolara ide u ruke Afroamerikanaca, rasa jeste materijalno važno pitanje. Isto važi ako u vašoj zgradi nema lifta, a vi ste u kolicima. Takođe, ako ne možete da se venčate sa osobom koju volite i ostavite joj svoju penziju, seksualna orijentacija postaje materijalno pitanje. Ako ne možete da hodate ulicom bez straha da će vas policija zaustaviti, pretresti ili ustreliti, ili ako nemate kontrolu nad odlukama o svojim repoduktivnim pravima, to su materijalna pitanja. Prihvatanje razlika ne ugrožava solidarnost. Zapravo, uz veću inkluzivnost i bolju informisanost solidarnost bi trebalo da postane delotvornija. „Rad u beloj koži“, pisao je čupavi hipster politike identiteta Karl Marx, „ne može se osloboditi dokle god je rad u crnoj koži žigosan“.

To što uloga identiteta u politici ne doseže do problema koji mnogi pokušavaju da opišu ne znači da problem ne postoji. Ima ljudi koji mantru „lično je uvek političko“ zaista pogrešno tumače kao „emocionalno je uvek empirijsko“ i veruju da njihova nelagodnost, gađenje ili osećaj izolovanosti predstavljaju politički događaj po sebi, čime ukidaju kolektivni smisao identiteta, a politiku svode na lična osećanja koja su sasvim validna, ali retko doprinose raspravi.

Drugi veruju da identitet treba da određuje šta ćete činiti i kako ćete razmišljati i postupati. Ako glasate na određeni način, podržite određenu politiku ili iznesete određeni argument, mogu vas optužiti da ste antiamerički agent, Čiča Toma ili izdajnik svoje klase. Jedan jevrejski ekspert za državne politike rekao mi je jednom, samo napola u šali, da su Jevreji koji se ne slažu sa osnivanjem izraelske države „operisani“, da je „njihovo jevrejstvo amputirano“. U takvoj klimi identitet ne samo da definiše svaki argument nego i onemogućuje bilo kakav protivargument. Svako protivljenje može se ućutkati rečima: „Prošao sam kroz to, znam o čemu govorim“. Ideja da bi drugi koji su prošli kroz isto iskustvo mogli imati drugačije viđenje stvari ili da i oni koji takvo iskustvo nemaju mogu ponuditi korisne uvide gura se u stranu.

To su pitanja koja treba imati na umu kada se razmišlja o ulozi identiteta u politici. Kako smo odatle stigli do „pretnje liberalnoj demokratiji“? To je misterija. Sto godina pošto su neke žene u Britaniji stekle pravo glasa i 50 godina posle usvajanja Zakona o građanskim pravima u Americi, vreme je da se podsetimo da bez ljudi koji su se mobilisali na osnovu sopstvenog identiteta liberalne demokratije ne bi ni bilo.

The Guardian, 05.10.2018.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 06.10.2018.