Prije točno pola tisućljeća završena je (ne i objavljena) jedna od najcitiranijih knjiga koje su ikada napisane o politici (a konkurencija je, dakako, ogromna). Machiavellijev Vladar je pritom mnogo više zloglasan, nego popularan, pa je njegova višestoljetna prisutnost u (nikako samo teorijskim) raspravama još impresivnija. Uza sve to, Machiavelli je visoko na listi pogrešno interpretiranih teoretika (s time da je dijapazon pogrešnih interpretacija njegove nosive intencije mnogo širi no što je to kod konkurenata slučaj).
Ključni je problem raznovrsnih interpretacija Machiavellijeva nauka vjerojatno najlakše sažeti glasovitom Wildeovom sentencijom: „Svako pristojno društvo počiva na laži, baš zato što je pristojno društvo“. Jer, Machiavellija se doista stoljećima doživljavalo kao autora koji „pretjeruje s istinom“, ponajviše su ga stoga napadali baš oni koji su činili mnogo više zla no što je kod njega bilo i implicirano. Friedrich Veliki (dok je još bio mali) mladalački nadobudno, uz pomoć znatno ciničnijega Voltairea, objavljuje knjižuljak pod nazivom Anti Machiavell, s nakanom da, ni više niti manje, „preuzme obranu čovječanstva od ovoga nečovjeka (Machiavellija) koji ga želi uništiti; prevari i poroku suprotstavi um i pravednost…kako bi protuotrov djelovao neposredno poslije otrova“. Nakon što je preuzeo vlast brzo je shvatio koliko se je bio zaletio – Voltaire kasnije zlobno, ali s pravom, primjećuje da se Anti Machiavell može nabaviti posvuda u Evropi, no ne i u Prusiji (gdje je, međutim, Vladar bio u prodaji).
O političkom zlu
Odmah po objavljivanju Machiavellijevu knjigu navodi Index librorum prohibitorum, s ne puno uspjeha u zaustavljanju njezina širenja, no bitno je pritom da se radi o razdoblju u kojemu (što danas i pape priznaju) politika Rimo-katoličke crkve ima sve bitne značajke upravo onoga što se smatra političkim makijavelizmom. Dapače, iste godine u kojoj Friedrich objavljuje svoj napad na Machiavellija, papinskom bulom indikativna naslova Regimini militantis ecclesiae osniva se Družba Isusova. Njezin je utemeljitelj Ingnacije Loyolski, prema mnogim prikazima, opetovano koristio formulaciju koja će, posve promašeno, biti proglašena sažetom lozinkom makijavelizma – „Cilj opravdava sredstva“; (približni) original: Exitus acta probat, formulira, međutim, već Publius Ovidius Naso (Heroides, II, 85).
Na ovoj se točki zapravo i razotkriva osnova interpretacijskih „nesporazuma“ (ali, nerijetko, zaista i zbiljskih nerazumijevanja) koji se, opterećujući dakako, naslanjaju na Machiavellijevo mišljenje. Ponajprije, i u najnepovoljnijem tumačenju, Machiavelli je pisao o političkome zlu (kod njega, već i s obzirom na epohu, nikako banalno shvaćenome), nalazio je, štoviše, moguće razloge njegove nužnosti. To su zlo, međutim, činili drugi, nerijetko, baš oni koji su Machiavellija proglašavali „poticateljem zla“.
Ono čime se Machiavelli doista bavi sažima se, brojnim pripovijestima nasuprot, u pitanje o javnoj nužnosti, tj. nužnosti koju res-publica egzistencijski nameće. Upravo zato ni o kakvu opravdavanju političkih poteza kod njega se naprosto ne može raditi, jer mnogo prije nastanka znanstvene fizike (kao rodonačelnice moderne znanosti), stoljeće prije Galilea, Machiavelli (i to baveći se politikom kao predmetom istraživanja) demonstrira osnove znanstvene metode, empirijski istražujući (ponajprije antropo-historijske) nužnosti koje određuju političke dogodovštine. (Utoliko bi većinu prikaza razvoja moderne znanosti trebalo korigirati uvažavanjem Machiavellijeva konceptualnoga doprinosa koji prethodi svim tehničkim i/ili prirodno-znanstvenim metodama. Bogdan Suchodolski je poodavno već pokazao i to da Machiavelli – skrivajući se kako bi prisluškivao političke pregovore firentinskih moćnika i tako spoznao narav procesa održavanja moći – uvodi empirijski pristup zbilji, čemu prethodi jedino Da Vinci, koji se kao gotovo dvometraš doduše nije mogao skrivati pod pisaćim stolom kneževa, ali je navodio svoje učenike da kradu leševe iz mrtvačnica kako bi studirali anatomiju – zbog umjetničkih, a ne medicinskih razloga.)
Machiavelliju se, znano je, neprestance spočitava de-moraliziranje političkoga života; na užas onih kojima je trebalo vjerovanje u inherentnu moralnost političkoga zbivanja (kako bi se lakše osuđivalo nemoral) njegov je pristup posve hladan, objektivan. Volja je temeljni pojam političke egzistencije, moć je njezina štaka, produžetak, dapače: pojačalo. Upravo na osnovi toga on uvodi državu kao ključni politički pojam koji označuje ukupnost postupaka nužnih za o-država-nje nekoga stanja – termin je u gotovo svim evropskim jezicima vezan uz latinsku riječ status = stanje (stato, l’etat, Staat, state, estado), kod nas pak ima etimologiju još bližu izvornome značenju kod Machiavellija. Kao što se tek poslije Newtonova formuliranja zakona gravitacije može razumjeti fizika koja obuhvaća i svemir, tek se poslije Machiavellijeva uvođenja države u analizu zbivanja u političkoj zajednici može razumjeti institucijski koloplet bez kojega suvremena politika ne postoji. Kao ustanova koja osigurava trajnost moći, država je u punome smislu riječi autoreferentna; Hegelovim riječima (iz mladalačkoga spisa o njemačkome ustavu) Machiavellijev je doseg lapidarno određen: „Država nema nikakvu višu dužnost do održavanja sebe same“. Radi se o impersonalnosti političke moći, sažetoj u formuli „ragion di stato“ koja će biti stoljećima ponavljana – sve do Kissingera, primjerice, i opet, ponajčešće pogrešno, kao forma opravdanja državnih (zlo)djela, a ne kao uputa u njihovu (pretpostavljenu) neizbježnost. To je pak ono što Carl Schmitt (još dok se je prezivao i Dorotić) naziva „tehnicitetom“, tipičnime za Renesansu.
Machiavellijev republikanizam
Učinivši, dakle, politiku objektom (proto)znanstvenoga ispitivanja Machiavelli ju je doista morao objektivirati, osloboditi (auto)interpretacije sudionika, pa odatle logički slijedi i većina razloga (i „razloga“) zbog kojih je došao na zao glas. Utoliko za njega (nasuprot Sartreu ili Walzeru) ne postoji problem „prljavih ruku“ u politici, tako dugo barem dok ih se prlja u svijesti o javnoj nužnosti. Za razliku od brojnih filozofa Machiavelliju nije do toga da moćnici provode besane noći razapeti između moralnih normi i „duhovnoga životinjskog carstva“ u kojemu djeluju, važnije mu je da, dobro naspavani, narednoga dana opet racionalno funkcioniraju.
To je izazvalo – i izaziva – višestoljetna (pretežito prijetvorna) zgražanja, nedvojbeno zaoštrena time što je realnost uporno pokazivala baš one značajke koje su se kod Machiavellija činile najneprihvatljivijima. Jedna je od strategija koju su brojni autori poduzeli u nastojanju da firentinskoga velikana ipak nekako pripitome i učine podobnim za opću lektiru bila, dakako, u falsificiranju. Netko tko je, poput Gramscija, jasno vidio što su pretpostavke revolucionarne promjene svijeta, mogao je, baveći se (proleterskim) „modernim Vladarom“, jasno i hladno konstatirati da je Machiavellijev nauk poput mačevanja – „može se koristiti za različite svrhe“. Oni, pak, koji su svoje karijere vezali uz obuhvatnost nosivih ideologema uljepšavali su original. Sve do, nepodnosivo neodgovorno ideologizirane slike prošlosti u kojoj ispada da se kod Machiavellija radi o „konstitutivnoj moći koja treba utemeljiti demokratsku politiku“, jer se kod njega radi o „slobodi…koja sadrži stvarnu moć preobrazbe“ (Hardt, Negri, Imperij). I tako je još jedan veliki mislilac iz prošlosti prebačen na „našu stranu“, premda kod njega u raspravljanju o politici – da se kritika ovih jadnih falsifikata zadrži na razini metodičkih argumenata – glagolu trebati posve očito ima toliko mjesta kao kad bi Galileo ustvrdio da predmeti trebaju padati prema površini Zemlje. O demokratskoj politici i slobodi pojedinaca (koju su, poput Tuđmana početkom devedesetih, pobrkali s neovisnošću zajednice) doista nema potrebe posebice raspredati.
Nije, naravno, dvojbeno da je Machiavelli (i) republikanac (premda ga Rawls u jednoj mudroj fusnoti jasno odbija uzeti u obzir kao paradigmatičkog republikanca). Ma koliko se Skinner ili Pocock trsili, Machiavellijev republikanizam ne pogađa osnovu njegova prinosa historiji političkoga mišljenja (uostalom, Pocockov Machiavellian Moment, eksplicitno se odnosi na suočavanje republikanskoga poretka s vlastitom nestabilnošću; upravo je, dakle, nestabilnost pravi istraživačko-politički problem, a ne forma vladavine koja se s njome mora konfrontirati). Pripovijesti o republikanizmu kao bitnoj karakteristici Machiavellijeva nauma pogođene su, sažeto rečeno, otprilike koliko interpretiranje Marxa kao „mislioca komunističke budućnosti“ (nekoliko stranica posvećenih tomu, uglavnom u Kritici Gotskoga programa, ni po čemu ga bitno ne izdvajaju od tuceta socijalističkih pisaca epohe; povijesno-socijalna analitička metoda ga, međutim, doista oposebnjuje).
Dio je interpreta pokušao „spasiti“ republikansku priču rekursom na odnos Hannah Arendt spram Machiavellija. Ali, kod Arendt je očito da ga iznad svega cijeni kao autora koji interpretacijski neopozivo privilegira politiku u odnosu na moral, nasuprot dugoj tradiciji „obezvređivanja politike“. Za nju je on, drukčije rečeno, zastupnik stajališta prema kojemu osobni moral ne dostaje za prosuđivanje i razumno djelovanje u političkome polju. Sve ostalo je u sjeni njezina uvida u naznake „performativnoga razumijevanja politike kod Machiavellija“ (što sve više naglašavaju interpretacije njezinih bilješki za predavanja o Machiavelliju iz 1955.).
Dodatni je element koji se kolportira kod insistiranja na Machiavellijevu republikanstvu kao nosivoj odrednici onaj biografijski. On je doista (kao promatrač) u Firenzi preživio niz pobuna, vojnih intervencija, urota. Ono što je u svemu tomu na njega vjerojatno formativno utjecalo bilo je iskustvo koje prije gotovo stotinu godina Lozovina jednostavno formulira: „Netraženo oslobađanje od tiranije“, to što je „narod…iskalio svoj bijes na samozvanim osloboditeljima“. Nakon toga se Machiavelli okreće političkoj raščlambi koja odlučno polazi od tzv. negativne (ili pesimističke) antropologije, od pretpostavke prema kojoj ne samo da osobni moral ne konstituira okosnicu razumnoga političkog djelovanja, nego ni veliki („teški“) pojmovi poput slobode, pravednosti ili jednakosti ne jamče politički proces koji bi takvim idealima odgovarao.
Aktualna pitanja
Utoliko dio Machiavellijeva polazišta odlično formulira jedan, gotovo posve zaboravljeni autor (kojemu je godina na isteku također jubilarna), Ėtienne de la Boétie. Njegov Discours de la servitude volontaire razmatra upravo ono iskustvo s kojim Machiavelli započinje rad na Vladaru. Nastojeći pokazati kako tiranin uzurpira vlast nad ljudima, de la Boétie raspravlja o dragovoljnome ropstvu, nastojeći „objasniti kako se može dogoditi da toliko mnogo ljudi, tolika sela, gradovi i narodi katkada trpe jednoga jedinog tiranina, koji nema više moći no što mu je oni pozajmljuju, koji im može štetiti samo utoliko ukoliko su to oni pripravni trpjeti, koji ne bi mogao učiniti ništa zlo kada to ne bi radije trpjeli umjesto da mu se suprotstave“. To odgovara i Machiavellijevu iskustvenom stajalištu, zato se on i bavi stabilnošću državne vladavine kao bitnim problemom, koju, po potrebi, vladar čuva i protiv volje većine.
Aktualnost je ovih pogleda na politiku osnovana analizom povijesnih zbivanja iz kojih se zaključuje da je ljudska narav nepromjenjiva i stoga doista „jenseits von Gut und Böse“. A baš s onu stranu dobra i zla, povijesnu prigodu (fortuna) za dobro zajednice koristit će samo onaj komu je dana posebna vrlina (virtù) da tu prigodu spozna kao privilegirani okvir za posebno djelovanje. Ako se doista ljudi ne mijenjaju u vremenu (barem kada je o javnim poslovima riječ) onda je svojevrsna znanstvena osnova za istraživanje svakako postignuta. Moguće je pritom, poput Diltheya, prigovoriti da se radi o nedostatno utemeljenim „generalizacijama na osnovi materijala što ga pružaju život i historija“, ali povijesne činjenice daju, u najmanju ruku, osnove za takvo razumijevanje konstantnosti ljudskoga (političkog) djelovanja.
Čak i ako se ta konstantnost ljudstva može prihvatiti (uza sve ograde), Machiavellijev se je interpretacijski naum ipak nasukao tamo gdje on to nije očekivao. Postulat racionalnosti političkoga postupanja s obzirom na moć doveden je – posebice u posljednjih dvjestotinjak godina – u pitanje nezaustavljivim napredovanjem ideologizacije politike. Kao poopćivo obećanje ideologija svakako proširuje mogućnosti da se politički zahvaća sve veći broj građana (ali i podanika). No, istovremeno radikalno mijenja sam smisao političke racionalnosti. Ako, primjerice, Machiavelli smatra razumljivim da vladar katkada mora eliminirati one koji ugrožavaju njegovu vlast (i stabilnost zajednice), s njegove bi pozicije bilo ipak nemoguće objasniti postupanje totalitarnih vođa dvadesetoga stoljeća. Jer, oni se, s jedne strane, pozivaju na (proizvedenu) ljubav mase privrženika/podanika, a, s druge, nemilice ubijaju tisuće ljudi koji ih ni na koji način ne ugrožavaju – samo zato što to slijedi iz njihovih ideologijskih zasada. Nema dvojbe da su Hitler i (posebice) Staljin u logorima pobili mnoge koji im ni na koji način ne bi smetali (pa i one koji bi im bili pripravni vjerno služiti). A to znači da metodička osnova političkoga funkcioniranja, racionalnost koja omogućuje znanstveni (gotovo i: tehnički) pristup zajednici – baš ono što mimo svih detalja, čini Machiavellijev pristup jedinstvenim – više ne može biti očuvana (uzmu li se i nacionalističke inačice suvremene politike u obzir, izvorna je racionalnost ovoga pristupa dodatno ugrožena s obzirom na nacionalističko parazitiranje na mobilizaciji – po pretpostavci rođenjem određenih – masovnih emocija).
Riječju, rasprava se o Machiavelliju uglavnom vodila u etičkome i antropologijskom vidokrugu, no dogodilo mu se je – kako je za političkoga teoretika valjda i red – da ga povijesno negira upravo politički razvoj. Činjenica pak da u Hrvatskoj o tomu (čak i u okruglome povodu) uopće nije bilo riječi, ne pokazuje, na žalost, da su ovdje rečeni problemi passé. Mnogo se prije radi o tomu da Machiavellijevo nikolinje nije korišteno kao doba darivanja, jer rijetki dar razumijevanja privilegiranosti politike u lokalnim okvirima nije interesantan. Nasuprot (inače veoma pogođenoj) obljetničkoj interpetaciji Michaela Ingantieffa, kod nas aktualno pitanje za političar(k)e nije „jesu li dovoljno makijavelisti?“. Pravo je pitanje, još uvijek, znaju li da se ono što rade zove politikom (mnogi od njih često – i ponosno – tvrde naime da se time ne bave, neovisno čak i o izvoru prihoda). A kada to, eventualno, spoznaju pojavit će se i pitanja ne samo o moralu i politici, nego – prethodno, a za sada posve netematizirano – o tehnikama političkoga postupanja. Jer tek kada se te tehnike (i njihove moguće posljedice) doista spoznaju, na red dolazi i mogućnost moralnoga (samo)ograničavanja.
Banka, 30.12.2013.
Peščanik.net, 30.12.2013.