- Peščanik - https://pescanik.net -

Ponos i patnja

Peščanik na Beograd Prajdu 2015, 16. septembra u CZKD-u, o Paradi ponosa, odnosu prema LGBT+ zajednici, ali i prema izbeglicama, govorili su: Biljana Srbljanović, Vesna Rakić-Vodinelić, Dejan Ilić i Boban Stojanović. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Samo do pre nekoliko nedelja najveća pretnja po opstanak Evropske unije bila je grčka kriza. Grci u nedelju izlaze na vanredne izbore koji mogu drastično da promene i tu zemlju i Evropsku uniju, ali to više nije nikakva vest. Stotine hiljada izbeglica koje su, posle nekoliko nedelja i nekoliko meseci putovanja od Sirije, Iraka, Avganistana, stigli na kapije Evrope, kao i ponašanje raznih Evropljana prema njima, doveli su u pitanje Evropu, ali ne njenu zajedničku valutu, nego nju kao zajednicu vrednosti o kojoj smo toliko govorili. Dovoljno ste ovih dana mogli da slušate o ponašanju pojedinih država, kao što je Orbanova Mađarska, prema tim nesrećnim ljudima.

Sada su se srpski mediji i političari, ovenčani slavom najhumanijih i najvećih Evropljana, o kojima bruji cela zemaljska kugla, upustili u verbalni rat sa Hrvatskom. Pa šta im je toliko teško da se humano, kao mi, ponašaju prema tim ljudima, kaže bolećivo Vučić. Vulin za to vreme preti Hrvatskoj međunarodnim sudom, zbog zatvaranja granice. Mediji se skandalizuju zbog tvrdog srca u Hrvata, a premijer Hrvatske Milanović je posle prvog punog voza sa izbeglicama zatvorio vrata svoje domovine i zaboravio na tisućgodišnju kulturu. Kad već ne sme da se dere na Angelu Merkel, na konferenciji za novinare je iznerviran prozivanjem iz Srbije Hrvatsku nazvao orlom, a Srbiju muhom. A problem je, osim naravno velikog priliva ljudi, to što su obe države, i Srbija i Hrvatska, ruine; što imaju političare koji nisu u stanju da se nose ni sa mnogo manjim problemima nego što je ovaj. Do pre neki dan, srpsko-hrvatski medijski rat se vodio povodom košarke – ko jeste, a ko nije pobedio Čehe, a sada su povod ljudi koji beže od terora. Njima je to skoro isto.

Dok je predsednik vlade u Americi, odakle nam šalje pozdrave cele američke administracije koja je očarana našim uspesima, dotle predsednik države radi na povećanju nataliteta, a tu stvar treba ubrzati, jer ovi nehrišćani nadiru u velikom broju. Predsednik i ženapredsednika.com prisustvovali su simpozijumu Udruženja ginekologa, na kome je predsednik ginekologiju opisao kao ‘znanje o ženi’ i pozvao ginekologe da se uključe u borbu za podizanje nataliteta. Predsednik u toj borbi ne računa na LGBT+ građane. Najviše što može i mora je da, zajedno sa celom vladajućom političkom garniturom, a i opozicionom, ne sprečava održavanje Parade ponosa zakazane za nedelju. Mada policija, Savet za nacionalnu bezbednost i ostala oružana sila još uvek nisu doneli odluku da li je šetnja od vlade do skupštine opasna po nacionalnu bezbednost.

Peščanik je, kao i prošlih godina, zajedno sa prijateljima iz Organizacionog odbora Parade ponosa organizovao razgovor koji ćete danas čuti. Govore gej aktivista Boban Stojanović, dramski pisac Biljana Srbljanović, koja će u nedelju proglasiti početak šetnje, profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić i izdavač Dejan Ilić. Govorili smo o LGBT+ pravima, sadašnjem odnosu države prema njima, ali i o izbeglicama, koje takođe u Srbiji imaju i neka prava koja im garantuje zakon, i ne bi morali, kao što se to sugeriše sa svih strana, da budu srećni što ih ne gađamo suzavcem i vodenim topovima.

Biljana Srbljanović: Mogu da kažem samo ovako, kao neko povezan sa ljudima iz LGBT+ sektora, u smislu da sarađujemo na raznoraznim nekim projektima, ali i u smislu da smo jedni drugima deo svakodnevnog života – da mi se čini da ta neka vrsta muka oko Parade ponosa ipak dolazi kao nekakvo olakšanje, zbog toga što ne postoji ona vrsta napetosti kao pre. Ta opasnost ipak nije neki mač nad glavom svima nama koji treba da izađemo tamo u nedelju, i mislim da je to ipak neka vrsta olakšanja i neki put ka normalizaciji toga da je Parada najnormalnija stvar na svetu, i da ona zapravo treba da bude jedno slavlje, a ne borba rovovska kao do sada.

Međutim, to pokazuje važan simptom u ovom društvu a to je da kada je ta vrsta sukoba, odijuma, govora mržnje, pretnji i organizovanja ektremnih desničarskih organizacija i navijača postojala – ona nije postojala sama od sebe. Jer gde su sad ti ljudi? Ti ljudi i dalje žive ovde, ti ljudi se i dalje nerviraju po nekim svojim mišjim rupicama, forumima i nekim svojim opskurnim organizacijama, ali nemaju onu logistiku koju su imali do pre, hajde da kažemo, možda godinu i po dana – jasnu logistiku, mobilizaciju, deljenje zadataka, dnevnicu i sendvič.

Znači, potpuno je jasno, po tome što nema te vrste pretnje, barem za sada je nema i nadam se da je neće biti, da niko nije izdao naređenje za njihovo spontano okupljanje. Jer nisu oni nestali, naprotiv. Njih je samo više nego što ih je bilo do sada. I mislim da je to stvar koju treba da imamo na umu, da država i dalje šalje signale i da to, kad ona odluči, može da se promeni: nemoj da se šališ, sutra mogu da ti ukinem privilegiju da ti ne radim o glavi, i za čas mogu da mobilišem iste ljude za koje svi znamo da postoje.

Postoji još jedan kao kišobran, a to je da se LGBT+ organizacije sada koriste u tabloidima za obračunavanje uopšte sa nevladinim sektorom, pa sad više nije pitanje gađanja po tom folkloru, kao ono seksulani čin između ljudi – kao da se LGBT+ pravo jedino svodi na seksualni odnos i ni na šta drugo. Više se ne gađa na to, nego se gađa na pare. Kao pare, pare, pare koje dobijaju nevladine organizacije, pare koje dobijaju iz inostranstva, pa onda dobijete naslove ‘Pederi se posvađali oko para’ i tako dalje. Znači postoji ta vrsta srozavanja u tu blatnjavu arenu LGBT+ organizacija oko parade, koristi se ovaj trenutak, ali pre svega zbog šire slike, a to je konačni obračun sa nevladinim organizacijama i čitavim tim sektorom, po starom principu: odakle njima novac, pratite tragove novca.

U tome prednjači Politika Ljiljane Smajlović sa svojim kolumnistima koji se redovno obračunavaju po tom principu. Na drugoj strani spektra imate baš prave tabloide, gde se mobilišu ljudi iz sektora vlasti devedesetih, kao Ljubiša Ristić, da sipa neke medijske bombe, informacije iz Vikiliksa, koje smo svi čitali još 2009, gde se spominju neka imena, neko je nekad bio u nekoj ambasadi i tako dalje, i to se prosipa kao neka vrsta kukavičjeg jajeta, da se novcem i uticajima stranih ambasada ovde sada diriguje. Čini mi se da je u stvari čitava situacija mnogo gora po čitav nevladin sektor, a samim tim i po nas.

Vesna Rakić-Vodinelić: Imam utisak da ovo spuštanje tenzije nije samo posledica ucenjivačkog kapaciteta vlasti, koja sasvim nesumnjivo kontroliše one koji su pravili najviše problema, nego da je to deo jeftinog načina da se prikupe određene pozitivne opservacije od strane organa EU ili eventualno i Saveta Evrope. Ima tu nekoliko odluka, kad je baš Prajd u pitanju, koje potpuno jasno definišu obaveze svake države. Tu je stvar potpuno jasna, i tu vlast nema onu široku marginu kao što ima kada su u pitanju ekonomska i socijalna prava, gde je Evropski sud za ljudska prava i gde je Konvencija takođe mnogo uzdržanija. Dakle, postoji jedan tvrd pravni okvir, i taj tvrd pravni okvir u ovom trenutku našoj vlasti nekako nije skupo da poštuje, tim pre što ima mehanizme da spreči one koji bi proizvodili nasilje.

E sad, što se tiče odnosa javnosti, ja sam pokušavajući da ustanovim koliko u našim rijalitijima ima primera diskriminacije, zajedno sa mojim sinom posmatrala to, možda po prvi put u životu, a i čitala ponešto od toga i mogla sam da vidim da se sada eksplicitni istopolni odnosi ili glume ili javno predstavljaju, sa verovatno idejom da svi budemo, makar i kroz to, uvučeni u svinjariju rijalitija, da se cela stvar prikaže kao neka obična svinjarija koju eto moramo da trpimo da bismo se približili otvaranju nekih poglavlja za ulazak u EU.

Možda bi bilo pristojno da odgovorim i na tvoje pitanje Svetlana, a to je otkud se sada pojavljuju neka druga poglavlja kao prioritetna u odnosu na poglavlja 23-24, koja su se računala kao prioritetna i koja smo svi mi, a nekako inspirisani primerom Hrvatske, to je najnoviji primer, smatrali da će biti prva otvorena. Verujem da se ne radi samo o tome da su organi Evropske unije svesni da se u domenu pavosuđa, ljudskih prava i bezbednosti nije ništa promenilo. Verujem da oni hoće da zatvore prvo ono u šta su sigurni, a sigurni su prvo u to da će Kosovo, kao što već i jeste, biti samostalna i nezavisna država, i sigurni su da će naša vlast nastaviti da koristi tu široku marginu stezanja penzija, plata – uz povećanja za nekoliko stotina dinara – i to je ono što je u ovom trenutku prvo od interesa za njih.

Moram da kažem da Srbija tu nije usamljena, kada primećujemo da organi Evropske unije prelaze preko mnogih eksplicitnih kršenja ljudskih prava da bi ostvarili neke druge real-političke ciljeve. Takvih država ima mnogo u Evropi. Pomenuću samo Gruziju i Azerbejdžan, gde niko ne obraća pažnju na novinare koji se osuđuju na drakonske vremenske kazne zbog lažnih i nedokazanih optužbi, u ime toga da se recimo obezbedi dovoljno nafte i gasa za Evropu.

Dejan Ilić: Čini mi se da je primer izbeglica, kao i primer svega što ima veze sa organizovanjem Parade i uopšte sa pravima ljudi u Srbiji, jedno pozorište. Ova vlast je pronašla neki način za koji prosto ne mogu da poverujem da ljudi i dalje na to nasedaju – prosto da izgovoriš neke stvari i onda neko to prihvati zdravo za gotovo i odjednom imaš nekakav navodni učinak od onoga što si rekao. To možemo da kažemo ovako: ‘izbeglice su dobrodošle u Srbiju’, i onda svi kažu ‘Srbija je divna zemlja, izbeglice su dobrodošle u Srbiju’. Ali šta se zaista događa, kao da nikoga nije briga. Ili evo, ‘sad nemamo više problem sa organizovanjem Parade ponosa, ti ljudi su izjednačeni po svojim pravima sa svima drugima’. Dakle, to se izgovori i više nikoga nije briga šta se zaista događa i kao sve smo rešili.

Mislim da stalno moramo da se vraćamo na ono što se zaista događa. Dakle, kako su izbeglice ovde dočekane? Gde su oni smešteni? Divno je što Srbija nije podigla žicu. Divno je što ne stoji policija i ne hvata ljude na granici. Dobre su bile pojedine izjave predsednika vlade, da moramo imati saosećanje prema tim ljudima. Sve je na površini bilo u redu. Hajde da vidimo šta se zaista događa i šta je realni učinak? Čim se pojavio nagoveštaj opasnosti da bi izbeglice u većem broju mogle da se zadrže u Srbiji i da ne mogu da nastave put dalje, odmah smo izvukli vojsku. Ministar – meni je smešno da tog čoveka nazovem ministrom za socijalna pitanja i rad, meni je to ministar mržnje, prosto čovek zadužen za širenje mržnje – je već juče reagovao na najavu mađarskih vlasti da će vratiti izbeglice iz Mađarske i rekao je ‘dobro, ako to urade, mi ćemo takođe izvesti vojsku na granicu’. Dakle, evo nama žica, evo nama vojske. Sve što je jeftino rešenje koje ne zahteva sistematski, naporan rad – sve može. Ako treba da damo tri pristojne izjave – pa progutaćemo knedlu i daćemo tri pristojne izjave. Ali ako treba nešto da radimo – e, nećemo to, jer u suštini i ne verujemo da treba to da uradimo.

Dakle, migranti su jasno rekli ‘mi nećemo ovde da ostajemo, mi ćemo se ovde zadržati par dana’. Oni po prirodi stvari ne mogu da prave probleme, jer im se ne isplati da prave probleme – i oni ostavljaju novac. Dakle, sve je idealno. Zašto biste podizali žicu, zašto biste izvodili policiju kada vam sve ide u prilog? Onoga trenutka kada se stvar zakomplikuje, kada postoji realna mogućnost da ćete time morati ozbiljno da se bavite, a to je da podignete ozbiljna prihvatilišta, da ozbiljno, sistematski rešite kako ćete izaći u susret potrebama velikog broja ljudi – tog trenutka vi, isto kao i svi drugi, posežete za žicom, vojskom i svime što treba da biste se od toga zaštitili. To što smo videli sa izbeglicama, ova vlada demonstrira apsolutno na svakom nivou, uz identičan mehanizam: ako nas to ne košta puno rada, ako možemo samo da lažemo i izgovaramo kako je sve u redu, i ako nismo prisiljeni da suštinski menjamo svoj pogled na svet, sve je u redu i sve može. Onog trenutka kad nešto mora zaista da se uradi, nastaju ozbiljni problemi.

Ako bude hteo Boban da nam kaže šta se od prošlogodišnje Parade do danas promenilo? Da li je položaj ljudi bolji nego što je bio svih onih godina kada je Parada bila zabranjena, i onda bismo mogli da vidimo šta je pravi učinak. Jeftino je organizovati Paradu. To nije problem, pogotovo ako imaš kontrolu nad ovim ljudima koji bi da spreče održavanje. Prosto kažeš ‘hajde, sad se smirite, nemojte da pravite nerede, ovo moramo da uradimo’. I vi se jedan dan stegnete, pustite to i sledećeg dana već radite sve kako je bilo i do tada.

Biljana Srbljanović: Mislim da je ovo važno pitanje zato što je s jedne strane LGBT+ zajednica ugrožena i fizički, i to ne samo od nasilja, nego i zbog toga što postoji strašna diskriminacija pri zapošljavanju, iznajmljivanju stanova, ulasku u studentske domove. Da ne govorim da istopolne zajednice starijih građana, penzionera ni na koji način nisu validne, pa kad jedan umre drugi nema nikakva prava na imovinu čoveka sa kojim je proveo 30 godina života. I toga smo svedoci. Znači, to je jedan ogroman korpus pitanja koji nije ni začeprkan ni taknut. Ali s druge strane, treba reći istinu, a to je da Parada sama po sebi ima ritualni karakter i ona sama po sebi ne rešava ništa. Ona je jedna vrsta magijskog procesa. Kod parade je bitan taj momenat katarze, taj kohezioni faktor između ljudi koji su došli. To je kao kad izađeš sa dobre predstave: za lošu možeš da nađeš hiljadu i jedan razlog zbog čega ti se nije dopala, a za dobru nemaš reči. Ti znaš da je to dobro, ali potrebno ti je mnogo više napora da kažeš zašto. E, pa to je taj trenutak koji mislim da svi osećaju nakon same Parade, pogotovo kad je ona uspela, i mislim da se to tako nekako, kao radijacija, širi i ubija te maligne ćelije mržnje i homofobije okolo. I nekako mislim da zahvaljujući Paradi više neće da se desi da te pesniče ako izgledaš kao karikaturalna slika gej mladića.

Ali htela sam da kažem Vesni oko samog prikazivanja homoseksualnih odnosa u rijalitijima, to je pornizacija homoseksualizma, zbog toga što je lezbijski odnos klasičan podžanr porno filma i to je čak i neka vrsta fetiša muškaraca, da imaju girl on girl action. Volela bih da vidim neku vrstu homoseksualnog odnosa između dva muškarca u rijaliti programu, na bilo koji način: poljubac filmski, s jezikom. Mislim da bi bili umlaćeni, od kamermana tamo, pa nadalje.

Dejan Ilić: Bez obzira na to što je Parada bila održana, mislim da ta radijacija koja je trebalo da uništi te maligne ćelije zapravo nije delovala. Moja poenta je bila sledeća: mi smo se sve vreme bavili pitanjem kako da se održi Parada. I prošli put kad smo razgovarali mi smo davali nekakve savete i meni se čini da smo pogrešili zato što smo verovali da razumnim postupcima možemo da dovedemo do rezultata koji će biti, sa racionalnog stanovišta, prihvatljivi. Čini mi se da ne živimo više u društvu gde je razum merilo delovanja, ili vodič za delovanje. I kao što sam ispričao ovo o izbeglicama, imam još nekoliko primera da pokažem da zapravo mi više ne možemo razumno da delujemo u ovom društvu, jer su javni prostor i politička scena napravljeni tako da razum više nije kvalitet, a pogotovo ne orijentir.

Imate najave novih izbora. Oni kažu da će na izbore izaći kao najbolja vlada u istoriji Srbije, ali će takođe izaći i kao opozicija. Mi smo najbolja vlada, imamo najbolje rezultate ikada, ali moramo da idemo na izbore da bismo se oslobodili loših ministara u vladi. I onda su oni i vlast i opozicija. Vi kažete ‘vi ste lopovi’, oni kažu ‘mi smo lopovi’, ali u sledećoj rečenici oni takođe kažu ‘mi smo najpošteniji’. I oni nemaju nikakav problem s tim, i vi niste više onaj koji kritikuje, jer oni sami sebe kritikuju. Oni kažu ‘vi nas kritikujete, ali mi smo sami svoji najbolji kritičari. Dakle, šta ćete nam vi?’

Oni vam na jedan vrlo smišljen način oduzimaju prostor da uopšte nešto izgovorite i pošaljete poruku koja ima nekog efekta. Nije opozicija slaba u Srbiji, nego je vlast preuzela na sebe ulogu i vlasti i opozicije. Pomirenje – sećate se šta je bilo sa Srebrenicom, pa onda sa obeležavanjem Oluje? ‘Mi nudimo pomirenje’, a onda ide sledeća rečenica: ‘jer smo mi politički najpromišljeniji i jedino mi imamo pravog državnika’. Istovremeno šaljete poruku ‘vi ste zaslužili sve što vam se dogodilo, jer ste lošiji od nas’. Odmah su vam pokrili ceo prostor. Poslednji primer su strani plaćenici. Pitao sam se ko je najveći strani plaćenik u Srbiji? Pa predsednik vlade. Kad on kaže ‘Angela Merkel je rekla to i to. To su Nemci, oni drže svoju reč. Kad oni nešto kažu, tako će biti. To su ljudi od reči, čestiti ljudi’ – to je sve super. Kad ja kažem ‘možda bismo mogli da se obratimo nekom na zapadu da nam pomogne’, odgovor je ‘to su ljudi koji su nas bombardovali’. Kako predsednik vlade može da bude strani plaćenik, a ja ne mogu? Koja je razlika između mene i njega?

Vesna Rakić-Vodinelić: Diskriminacija.

Dejan Ilić: Tako je.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ako već oni nisu racionalni, treba nekako mi da budemo što je više moguće racionalni. Ja se vraćam sada na problem sa izbeglicama. Jeste, sve je to lepo i krasno, pokazali smo nasmešeno lice. Mislim da je velika stvar što nisu bildovani nacionalistički mišići kao što je to učinjeno u mnogim drugim zemljama.

Dejan Ilić: Ali ne znači da neće biti.

Vesna Rakić-Vodinelić: Naravno. U ovom trenutku, hajde da kažemo, nisu, i to je za Srbiju veliko dostignuće. Ali to je dostignuće na nekom nivou nas, a ne na nivou izbeglica. Šta je država uradila za te ljude? Ko sa tim ljudima komunicira? Šta je Srbija kao država ovde uradila? Kao država, ona je podelila nekoliko paketića. Koliko mi imamo centara za prihvat azilanata? Imamo samo jedan stalni centar. I u tom zakonu o azilu postoji neki član 36. To je član koji se bavi privremenom zaštitom izbeglica u slučaju kada veliki broj izbeglica dođe u jednu zemlju i ne može se primenjivati redovni postupak tranzita i azila. Tada vlada Republike Srbije, po tom zakonu, treba da donese mere privremene zaštite. O tim merama privremene zaštite vlada se uopšte nije izjasnila. To je posao koji je ona mogla obaviti, na osnovu toga zakona, na jednoj sednici vlade, bez neke naročite pripreme. Dakle, čak ni to nije uradila.

Ko se bavi ljudima koji su tražioci azila ili koji su izbeglice u tranzitu kroz Srbiiju? Bave se nekolike nevladine organizacije. Mislim da tu treba da se pomene koje. To je Centar za zaštitu tražilaca azila, to je Beogradski centar za ljudska prava, to je Grupa 484. Bave se građani, u raznim centrima u kojima se izbeglice nalaze i zaista se bave na pristojan način. Dakle, bavi se ono što se zove nevladin sektor i ono što se zove civilno društvo. Ono gde država mora da se pojavi jeste slučaj kada te izbeglice budu vraćene iz Mađarske ili budu ostavljene, zahvaljujući Vulinu, na toj ničijoj zemlji između Mađarske i Srbije. E, to je nešto što ne može da zameni nijedna nevladina organizacija. Privremene mere za zaštitu izbeglica ne može da donese nijedna nevladina organizacija.

Tako da odgovor, racionalan, na sva ova zbunjujuća pitanja jeste ‘šta ste uradili?’ Zašto niste primenili član 36. zakona o azilu, koji je naše pravo? Zbog čega ga niste primenili? Šta vam je u tome smetalo?’ Ja mogu da naslutim šta im u tome smeta, jer primena toga člana obezbeđuje određena prava za izbeglice. Dakle, onda to više nije milosrđe, to je njihovo pravo, i onda i obaveza države prema tome.

Dejan Ilić: Sad je Boban tu, pa ti, siguran sam, znaš bolje, makar od mene. Šta se promenilo u ovih godinu dana? Ranije je bio problem da se održi Parada ponosa. Moja teza je bila da je bilo njima jeftino da održe Paradu ponosa, ali da se suštinski možda ništa nije promenilo u ovih godinu dana, i da je pozicija ista kao i onih godina kada Parada nije održavana.

Boban Stojanović: Ne znam šta se suštinski menja, ja bih samo referisao na tvoje pitanje, na taj momenat 28. septembra prošle godine, kada smo mi smišljali šta ćemo da uzvikujemo i koje parole ćemo da govorimo i poneli smo dva megafona, jedan kupili tamo kod Kineza nekoliko dana pre toga i nijedan nismo iskoristili jer je to odsustvo nasilja bilo zaprepašćujuće. Ne zato što nije bilo nasilja, to je super i kul, nego zbog te činjenice koju ti intuitivno znaš godinama, a to je da se to rešava telefonom.

I tu je sad moje i naše glavno pitanje, gde se to akumulira, ko time upravlja i od čega zapravo zavisi svaki moj dan, svaki naš dan. I zato smo mi govorili, kada smo sumirali da li ta Parada ima neki rezultat uopšte, da je jedan od glavnih rezultata činjenica da je ta vrsta nasilja uvek državno kontrolisana. Ono na šta smo navikli je da nekako kad se referišemo na državne institucije, to je sve super, sastanak može, zakon može, šta treba, dajte da rešimo, a onda to ništa ne živi.

Tvrdim odgovorno da naše institucije imaju 0,6 promila kulture ljudskih prava unutar sebe, i to je kad vas na primer ministar pozove i kaže ‘da te pitam, to transseksualci, to je kad im seku polne organe?’ Ja kažem ‘pa da, približno jeste’. Eto, to je taj nivo znanja koji postoji u institucijama. Mislim, mi smo imali to i 2010. sa onim nesrećnim Čiplićem. Dakle, mi pričamo, i on čovek govori LGBT, LGBT, i onda nas pita ‘šta to tačno znači LGBT?’ Ali to tako nekako funkcioniše kod nas. Očigledno je da su vrata institucija otvorena i sad je taj jedan ogroman zahvat kako to ispuniti sadržajem i od koga se taj sadržaj traži. Mi uvek sa ovim agencijama radimo to istraživanje neposredno, pred sam Prajd. Prošle godine je 10 posto ljudi u Srbiji reklo da zna nekog ko je gej ili lezbejka lično. Ove godine je to 18 posto. Znači, ima to nekog smisla. I zašto je to važno? Jer je poznavanje nas, finih ljudi, uvek u toj nekoj korelaciji sa povećanjem tolerancije, smanjenjem nasilja. Gej-strejt alijansa je radila svoj godišnji izveštaj. U odnosu na 2013, 2014. ima manje slučajeva prijavljenog fizičkog nasilja.

Ono što je tipično je da policija relativno dobro radi svoj posao, ali pravosuđe i tužilaštvo je druga stvar. Na primer, meni kad su drugi put napali stan, bili su polupani svi prozori kamenicama, a onda su iz tužilaštva rekli da oni to vode kao oštećenje tuđe imovine, tako nešto potpuno bezvezno, i da ako nema nikakve poruke onda to ne može da se smatra napadom iz mržnje ili ciljanim napadom, nego je to otprilike palo komšiji lonče i razbilo moj prozor. Potpuno isto to kategorišu.

Biljana Srbljanović: Zamišljam kako bi bilo fantastično u nedelju da imamo Prajd i da se spustimo dole do Autobuske stanice, da uđemo u Miksalište i da poželimo dobrodošlicu tim ljudima koji tamo čekaju u redu da uzmu hranu ili suvu odeću, i da se na neki način izmešamo, ali za to ćemo još morati da sačekamo da se stvarno steknu mnogi različiti uslovi. Ali mislim da je to potpuno jedno isto pitanje, a to je pitanje ne samo diskriminacije manjina, nego pružiti ruku čoveku u problemu. Mnogo volim kad Vesna Rakić-Vodinelić objašnjava zakonsku regulativu koja ovde ne samo da se ne poštuje, nego se ni ne poziva na nju. Mi smo u nekoj vrsti nekakvog pravnog vanrednog stanja što se tiče izbeglica. Ne postoji nikakva regulisana, sistemska odluka, jasna poruka vlade ‘na osnovu ovog ili ovog zakona postupamo’, ili ‘odbijamo da postupimo prema ovom zakonu’, nego pokušavaju da nam nametnu mišljenje da samo to što nema fizičkog nasilja, izbacivanja izbeglica, da smo samim tim okej.

Ono što me strašno pogađa je lokalna vlast, i to ne samo u ovim eklatantnim slučajevima kao što je Kanjiža i tako dalje, nego i u samom Beogradu. Na primer prošlog četvrtka i petka, ona strašna kiša tokom noći – prirodno je bilo da dođe onaj Siniša Mali i da kaže ‘ljudi, otvaramo fiskulturne sale. Otvaramo sale, spava se ovde. Imate tuševe, ređam vam sve, imate toplu supu’. Ako ništa drugo, stalno gledam ono u Americi kako se dešava kad idu oni uragani. Šta prvo urade? Otvore fiskulturne sale. Pa vala toga imamo onoliko! I ono što mene posebno pogađa je da postoji već nametnut i prihvaćen diskurs ‘to Evropa od nas traži, daj da mi njih zadovoljimo’. I onda smo mi u jednom trenutku rekli ‘ćuti, pusti nek tako kažu’. I onda oni nevoljno kažu ‘evo šta sve moramo da uradimo, ali to je sve za neki viši cilj, oni to traže od nas’. Znači, skineš neku odgovornost sa sebe: ‘evo, ja sam domaćin čovek, ja nisam peder, ali Evropa to traži od mene i ja ću pokazati širinu i rukovaću se čak i sa pederom’. To u stvari mi vidimo od vlasti.

Međutim, ono što sada Evropa radi, pogotovo ovaj noviji talas pridruženih evropskih zemalja – to je tako strašna, neljudska poruka da mislim da je u ovom trenutku Evropa u najozbiljnijoj krizi otkad je Evropska unija. Znači ne postoji ništa od onoga na čemu se zasnovala ta skupina zemalja. To je pravo čoveka na život i na dostojanstvo. To je pravo čoveka na slobodu i slobodu kretanja. To je pravo čoveka da ga ne saplete mađarska fašistkinja da sa detetom padne na sred livade dok beži od policije. To je pravo čoveka da tog trenutka kad te saplete mađarska fašistkinja, ostali koji tu stoje uhvate tu fašistkinju i privedu je u policijsku stanicu. E, toga svega nema. I onda se mi sa druge strane zadovoljavamo time što je kod nas fini policajac Rafik iz Preševa koji zagrli dete i uteši ga. I on njima kaže ‘ja to radim svaki dan. Šta je bre vama?’ Drugim rečima, Rafik je normalan. On je normalan, ali to ne znači da smo mi svi normalni. Znači, mi se sada dičimo – i ne samo mi nego kao izašlo je na BBC-u – da srpski policajac miluje uplakano dete. Vau.

A što je najgore, nećeš da vidiš engleskog policajca da miluje arapsko uplakano dete, jer on to ne radi. I to je sada ono što je strašan problem, da smo mi suočeni sa našim okruženjem, koje je do juče barem bilo nekakva vrsta izgovora ‘oni to hoće, daj da ih zadovoljimo’, koji rade potpuno neljudske stvari prema izbeglicama, i to će nama vrlo lako biti dobar izgovor da mi radimo istu stvar.

Svetlana Lukić: Ako ste videli poslednje Orbanove izjave, to je već čist fašizam, kad postrojava one ljude i vodi ih u rat protiv izbeglica, hiljadugodišnje hrišćanstvo brani. Nežne reči koje su izbeglice čule ovde od strane domaćih vlasti su naravno mnogo bolje. Ali taj isti predsednik vlade je Rome koji treba da budu vraćeni iz Nemačke nazvao lenčugama, lažljivcima, parazitima koji bi mogli da rade, ali neće da rade; sopstvene građane koji su u očajnoj situaciji decenijama, oduvek. Njima ne treba rat, oni su stalno u ratu.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ono sa čime je Dejan počeo je odlučujuća stvar: bićemo fini, bićemo zlatni, ako to ne traje duže od dva-tri dana. I to je osnovni problem. Kad su izbeglice u pitanju, izbeglice sa Bliskog istoka i iz Afrike, nama je jasno da je Srbija tranzitna zemlja, da će strašno mali procenat ljudi uopšte poželeti tu da ostane. Kada je taj tranzit trajao nekoliko dana, dok ovaj zid nije bio kompletiran, je l’ tako, nije bilo nikakve tenzije. Sada kada je zid kompletiran, kada je Orban komandovao, kao zaista pravi fašista, nekom odredu koji se čak zove krstaši ili ovako nešto, zaista strašna neka jedinica – sada se postavlja pitanje kakva će biti reakcija vlasti, da li će to biti reakcija Vulin ili neka ipak malo pristojnija reakcija. I upravo u tome i leži odgovor na pitanje zbog čega taj isti premijer koji ide tamo, smeška se azilantima u parku, a ne razmišlja uopšte zašto su oni u parku, i deli te paketiće, zašto on naziva Rome lažnim azilantima, i ne samo to, nego preti da će im biti oduzeta socijalna pomoć ako se ustanovi da su u Nemačkoj tražili azil pa su odbijeni. Oni su državljani Republike Srbije. Njima socijalna pomoć, kao državljanima Republike Srbije, ne sme i ne može ni po kom osnovu, a pogotovo ne po jednom takvom osnovu, biti uskraćena. I to njemu mora otvoreno da se kaže: čoveče, nemoj da kršiš zakone države čiji si premijer! To ne smeš da kažeš, a nekmoli da uradiš.

Jedini ljudi koji imaju šansu da dobiju azil, a državljani su Srbije, u prekomorskim zemljama, to su ljudi koji su proganjani zbog svog deklarisanog LGBT opredeljenja. I to je još uvek tako. Srbija se u tom pogledu ne smatra sigurnom zemljom. Dokle će se Srbija smatrati sigurnom zemljom kad su u pitanju drugi motivi za traženje azila, politički motivi ili ekonomski motivi, to ćemo tek da vidimo. Ono što mene zaista zabrinjava i plaši jeste što se od tih velikih država EU, ne mislim na ove novopridošle, taj pojam sigurne države sve više proširuje, bezobrazno se proširuje, što se to čini i od strane kancelarke Nemačke, na koju se očigledno naš premijer jako mnogo ugleda, i ta celokupna priča koja je nama započela pre nekoliko godina i bivala nam smešna, o protestantskom moralu i radnoj etici, može, naravno, da se izrodi i u nešto drugo, zato što ta hvale vredna protestantska radna etika ima i drugu stranu, i ta druga strana nije bila tako davno.

Dejan Ilić: Zašto se on razotkrio kada govori o Romima, a zašto uspeva da sačuva neku masku samo u prve dve rečenice, dok ne dođe do onoga ‘mi smo najveći Evropljani’ i ostalo? Zato što je ovo problem koji će morati da rešava, a ono je problem za koji se nadao da neće morati da ga rešava, i u tom smislu je zadržavao neki stepen pristojnosti. E sad, mene je malo zbunilo tvoje pitanje. Ti kažeš ‘mi možemo da očekujemo’. Ja mislim da mi ne treba ništa da očekujemo, da smo mi već dobili. Mi imamo predsednika države koji kaže da je to druga vrsta populacije. I onda, ako se pitate zašto ih zadržavaju tamo, na jugu Srbije – pa zato što je to isto druga vrsta populacije, pa će te dve druge vrste lepo da se slože. Mi smo stalno mislili da ćemo pod pritiskom spolja urediti, upristojiti ovu zemlju. Pa nećemo, jer i spolja ima ljudi koji su nepristojni.

Dakle, ili ćemo sami tu nešto uraditi ili nećemo. Ako se budemo oslanjali da će neko drugi da nas dovodi u red, bojim se da ti drugi u ovom trenutku pokazuju lice koje ne želim da vidim u Srbiji. Naravno da ga gledam svakodnevno, ali sad se pokazuje da je to isto lice i tamo negde preko. Ostavljeni smo ovde, kao što treba, kao što je to i red, da sami uređujemo zajednicu u kojoj živimo.

Boban Stojanović: Kao što je Biljana rekla, sad je super, još uvek prolazi park. Ide zima i ti ljudi će nam doći na naplatu, a to će značiti sale za fiskulturu, a to će značiti ‘gde će moje dete da vežba?’ I ja se bojim kada to dođe na naplatu, kada ti nesrećni ljudi nešto počnu da nas koštaju, prostora, vremena, ćebeta i tako dalje. I tu vidim moju obavezu i obavezu ljudi koji se bave ovim čime se ja bavim: da ne dozvolimo da Prajd opere mržnju prema izbeglicama u decembru. Sve manjine, a posebno mi koji smo sad u centru pažnje, moramo da zauzmemo stav. Jer će biti ‘mi smo dobri, imali smo Prajd, pa dobro, to su pojedinačni slučajevi prebijanja izbeglica’ i tako dalje. Zato što to jeste praksa u nekim evropskim zemljama; pokazalo se da tamo gde je gej zajednica bila problem, dolaskom novog fenomena islamofobije, oni su postali naši drugari: hajde pederi sa nama protiv muslimana.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Govorili su Boban Stanojević, Vesna Rakić-Vodinelić, Biljana Srbljanović i Dejan Ilić. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Foto: Vesna Lalić

Peščanik.net, 18.09.2015.

FOTOGALERIJE
IZBEGLICE, MIGRANTI
LGBTQIA+