- Peščanik - https://pescanik.net -

Poraz desničarskoga morala

Brojni su glasovi posljednjih godina marno repetirali sve šire prihvaćeno stajalište da su ljevica i desnica arhivirane oznake koje ne korespondiraju s današnjom društvenom zbiljom, niti sa suvremenim intelektualnim senzibilitetom. Pritom se polazilo od niza posve uvjerljivih empirijskih nalaza – od toga da su i lijeve i desne političke stranke sve više pripravne na naguravanje u sredinu političkoga i svjetonazorskog spektra, preko toga da su sve češće promovirane još donedavno nezamislive kompilacije tradicijski lijevih i desnih političkih i/ili socijalnih stajališta, do toga da je sve manje javnih govornika pripravnih na ovo binarno svrstavanje. Ne slučajno, međutim, riječ je pretežito o raščlambama što ih formuliraju oni koji sebe smatraju stručnjacima za suvremene političke, ideologijske, kulturne, socijalne fenomene.

Ispod površine

Ispod pojavnosti se, međutim – ako se Kanta i ne uzima u obzir – koješta neopaženo zbiva. Čak i kada se u oficijalnome političkom spektru čini da lijeva i desna opcija blijede, konsekvencije njihova postojanja nastavljaju živahno funkcionirati „ispod površine“. Dvostoljetna politička egzistencija ljevice i desnice kao bitnih fenomena u životu političkih zajednica nije tek društveno proizvedena razlika u nadgradnji, nego je i sama, povratno, izazvala društvene diferencijacije.

Već i na posve pojavnoj razini netom završeni izbori za predsjednika SAD jasno su demonstrirali obrasce opreke ljevice i desnice, dobro poznate iz evropske povijesti. U izvorno bitnome, socijalnom postavu (iz ljevičarske tradicije: klasnom) razlika je među glavnim kandidatima – nasuprot uvriježenome shvaćanju –  bila znatno manja, premda je i ona bila prepoznatljiva.

Ma koliko desničari galamili, u ključnome taktičkom pitanju današnje globalizirane ekonomije – u odnosu spram bankarskoga kapitala – Obama nije pokazao neki ljevičarski višak u odnosu na mainstream (umjereno) lijeve argumentacije posljednjih godina. Vidi se to, uostalom, i po nezanemarivoj podršci koju je – ne samo financijski – dobio i iz Wall Streeta, premda je, dakako, ta podrška znatno zaostajala za Romneyevom. No, u skladu s novim vremenom valjda, do izražaja su posebice došle dubinske, u svakidašnjici ukorijenjene moralne razlike dvaju koncepata.

Poraz desnog paternalizma

Ono što se doista dogodilo 6. studenoga predstavlja težak poraz desnice (koji nije nužno i uspjeh ljevice) u onome osnovnome – u obrani nosivih vrijednosti milijuna pojedinačnih osoba i obitelji od desničarske autoritarnosti. Činjenica da su Obami pobjedu donijeli glasovi pripadnik(c)a etničkih manjina i žena višestruko je komentirana – Romney je kod biračica potučen sa 55:43 (što je, vjerojatno, korektnija interpretacija od trijumfalizma zbog Obamine pobjede). No, ono bitno nalazi se u pozadini puke statistike: gotovo dvostruko više žena nego muškaraca rangira socijalno-moralne probleme (poput izjednačavanja u plaćama, zdravstvene skrbi, pobačaja ili istospolnih brakova) kao bitne za svoje izborno opredjeljenje (nasuprot tomu, u Evropi se nerijetko događa da žene u biračkome tijelu, polazeći od interioriziranoga patrijarhalnog svjetonazora nadprosječno podržavaju baš konzervativne političke opcije).

Istoga su izbornog dana, u paralelnim postupcima, tri savezne države referendumima odobrile istospolne brakove, izabrane su nove senatorice čime se dospjelo do najvišega broja do sada (19 – još 1991. su bile samo dvije), New Hampshire je postao prvom saveznom državom koja je izabrala delegaciju sastavljenu isključivo od žena, izabrana je prva senatorica koja otvoreno govori o svojoj gay orijentaciji, prva senatorica japanskoga podrijetla i prva kongresnica koja će, u skladu sa svojom vjerom, zakletvu izreći držeći ruku na Bhagavad Giti. Kako su se posljednja dva izbora dogodila na Havajima, desno orijentirana TV stanica Fox news, proglasila je tu državu, ideologijski gledano ne bez razloga, „zonom katastrofe“.

Zona katastrofe za desničare se svakako širi, no radi se i o njezinu rapidnome produbljivanju. Po strani od – inače nedvojbeno ključnih – ekonomijskih problema, većina građanki i građana jasno daje do znanja da odbija patrijarhalnost desnice, njezin gotovo neizbježni paternalizam. To, dakako, ima lijeve (ili, uvjetno lijeve) političke posljedice baš u specifičnim okolnostima amerikanskoga socijalnog konstrukta u kojemu su protoliberalne ideje svagda funkcionirale kao (nerijetko defanzivna) oporba spram vjerski konotiranih desnih svjetonazorskih sustava. Ali, i drugdje ovaj trend djeluje protudesničarski, već i zbog toga što su za mnoge SAD naprosto epohalni trendsetter. Uz to, anarhoidnu je ljevicu oduvijek karakterizirala fanatična odanost asimetriji, odbijanje nametanoga strukturiranja privatnosti.

Autonomija i autoritarnost

Slabi izgledi republikanaca ubuduće –  o čemu razglabaju stotine komentator(ic)a posljednjih dana – nisu toliko vezani uz nedostatak leadershipa (što god to značilo), niti uz demografijske promjene u SAD. Ugroženost je desničarske politike u narednome razdoblju odsudno vezana uz sve širu društvenu prihvaćenost autonomije (osobe, ali i obitelji) kao vrijednosti po sebi. Dakako, to slabi i autoritarnu ljevicu, no ona je u ovoj epohi postala tek folklornim dodatkom globaliziranoga političkog pogona.

Nasuprot zapjenjenim promicateljima moralne panike posljednjih desetljeća (sintagma baš slavi četrdeseti rođendan) 6. se studenoga nije pokazalo okretanje amerikanskoga puka homoseksualnim ili hinduističkim praksama, nego nešto drugo. Riječ je o pokušaju da se većinskom tolerancijom depolitiziraju privatni koncepti traganja za srećom (od Deklaracije iz 1776. prihvaćani kao „neotuđivo pravo“ ljudi). Drukčije rečeno, radi se o nastojanju pražnjenja javne sfere od privatnih vrijednosnih opcija, o njihovome sustavnom političkom neutraliziranju. Većina se zasigurno nije prekonoć promijenila u shvaćanju nosivih vrijednosti vlastitih života, ali se (postupno i, čini se, sigurno) ta većina mijenja u toleriranju drukčijih životnih stilova kod drugih.

Rečena opredjeljenja ne kazuju: „sviđa nam se to što čine“, nego, mnogo dalekosežnije: „neka to čine ako hoće, samo da ja ne moram“. Jer, prethodno navedene izborne „anomalije“ nemaju nikakav drugi zajednički nazivnik osim tolerancije na osnovi osviještenoga zastupanja autonomije, do čega, pak, najvjerojatnije dolazi zbog zasićenosti neprestanom političkom zloporabom nečega što velik broj ljudi intuitivno smatra privatnim, čak: intimnim, a svakako ne – političkim. Upravo je ova intuitivnost jamstvom dubine i dugoročnosti promjena koje se – fenomenalno – zaoštreno iskazuju na nedavnim izborima; nije riječ „samo“ o individualnim, nego i o obiteljskim vrijednosnim katalozima. Socijalno-psihologijski promotreno obitelj svjesno okupljena oko novih vrijednosti postaje uporištem za otpor donedavno patentiranim zastupnicima obiteljskih vrlina. Upravo je stoga moguće pretpostaviti da se radi o bitnim mijenama, to više što je, prema svemu sudeći, riječ o trendu, a ne tek o jednokratnome izbornom ponašanju.

Upravo to, autonomiju, dakle: subjektnost, autoritarna desna politička opcija naprosto ne podnosi. Pritom je riječ o pomacima koji su tek u dalekim konsekvencijama neposredno političke naravi. Mnogo se prije radi o – naizgled paradoksalnome – etičkome krahu onih koji bi da budu „moralna većina“. I mnogi od ljudi koji npr. prihvaćaju stroge naputke crkvenoga moralnog nauka uviđaju da je za svakidašnjicu mnogo bolje tolerirati one koji te naputke ne slijede. Argument pritom – za razliku od prigovora koje formuliraju radikalni desničari – nije konformističke naravi, ne radi se tek o taktici nezamjeranja. Riječ je o izvorno moralnome stajalištu osobe koja doista vjeruje u formativne vrijednosti vlastita života, o stajalištu koje, zbog samih tih vrijednosti stoga ne dopušta socijalni (ili čak: politički) pritisak kojim bi se te vrijednosti nametale ostalima, koji te vrijednosti ne dijele.

Domaća desnica

Domaća desnica nije, na žalost, sposobna ni pratiti svjetsku diskusiju, a kamoli sudjelovati u njoj, to više što je konzervativizam u Hrvatskoj i dalje tek mislena imenica. (Dva dana prije no što je izabran za predsjednika demokršćanske stranke, Karamarko je, primjerice, izvijestio javnost da više ne živi sa suprugom, no to mu očito nije odmoglo u izboru.) Ovdašnji namjesnik konzervativizma (koji, kada je između izbora oslobođen amaterske politike Velike stare stranke, i u SAD motivira neke od neupitno formativnih intelektualaca našega vremena) je rigidni nacionalistički autoritarizam.

Jedan od lokalnih aktivista moralne panike, neki je dan na lokalnoj televiziji glasom koji je odavao duboko zgražanje zapitao jednoga od svojih (istovrsnih) sugovornika: „Ne treba li se bojati da će permisivnost, koju nam ljevica i liberali sada nameću, nakon zagovaranja prava homoseksualaca preći na podršku pravima pedofila?“ Drukčije rečeno, ne budu li oni (hrvatski desni patrioti i sl.) branili žene od pobačaja, muškarce od homoseksualnosti, a djecu od pedofilije, u konačnici: obitelj od uništenja, tko će? Jer nitko se, ex definitione, ne može braniti sam od snaga zla – autonomija je dakle luksuz koji ljudima ne treba olako „poklanjati“.

Riječ je, dakako, o izvitoperenoj logici iskaza koji olako skače s homoseksualnosti na pedofiliju, premda su zagovornici prava homoseksualaca najčešće i prononsirani zagovornici prava djece na nesmetan razvoj – najčešće ugrožavan, činjenice to pokazuju, (doslovce) u krilu dviju ustanova do kojih je desničarima osobito stalo – obitelji i crkve.

Ne sasvim ozbiljno – ali ni posve neozbiljno – valja podsjetiti da su baš oni – i opet pretežito s desnice – koji su vehementno insistirali na čišćenju hrvatskoga jezika doveli do javne – i zakonske – zbrke koja ih sada potencijalno ugrožava. Izbacivši iz uporabe riječ porodica – kao navodno srpsku – ostavili su jedino obitelj u službenome korištenju. No, riječi govore već i same sobom; dok je porodica izvorno zajednica onih koji su vezani rađanjem, obitelj je značenjem naprosto zajednica obitavanja. Zato je – npr. u Srbiji – već i leksički nemoguće govoriti o homoseksualnoj porodici, dok – npr. u Hrvatskoj – legalno ili ne, odavno već faktički postoje brojne obitelji homoseksualaca, jer im to već i službena leksika omogućuje.)

Od izbora u SAD do domaćih smušenjaka put, možda, više i nije tako dug, ali razlika je golema. Tamo se događa nešto što je relevantno i za zbivanja ovdje, događa se moralni bankrot (najčešće, premda ne i isključivo desničarskoga) autoritarizma. Nije pritom na djelu nikakav isključivo (možda ni pretežito) politički pokret – još manje revolucija, ali kako davno pogođeno napisa (mladi) Marx: „i stid je početak revolucije“ (ili, u skromnijoj varijanti, barem nečiste savjesti).

Banka, 14.11.2012.

ZaMirZine, 19.11.2012.

Peščanik.net, 21.11.2012.