- Peščanik - https://pescanik.net -

Poraz međunarodnog prava

Sudac Harhoff u svom pismu navodi ono što se već duže vrijeme u svim imalo bolje obaviještenim krugovima govori – Theodor Meron je postao grobar ICTY-ja direktno utičući na presude kako bi zaštitio od odgovornosti najviša vojna i politička rukovodstva najjačih svjetskih sila.

Jedno se Meronu mora priznati: maestralno je poredao sve kockice. Osim što je ICTY uspostavio standarde koji su u interesu velikih sila, donešene presude su zadovoljile i Srbiju i Hrvatsku, a Bošnjaci svakako ne mogu ništa bez suglasnosti Srba i Hrvata u BiH kojima je nažalost još uvijek bitnije šta misle “matice” od interesa vlastite domovine. Što su pri tome žrtvovane sve žrtve, i srpske i hrvatske i bošnjačke koga briga. Ukoliko sve ovo prođe bit će to najveći poraz međunarodnog prava. A o pravdi ne treba više ni govoriti.

Iako je skora sva stručna javnost osudila presude Gotovini, Perišiću i Stanišiću, u regionu su se našli i oni koji su ustali u Meronovu odbranu. Bogdan Ivanišević je nekoliko dana prije Harhoffovog pisma objavio tekst na Birnu u kome kritikuje sve one koji su kritikovali Merona, od Nataše Kandić, Sonje Biserko, Erica Gordyja, Dejana Anastasijevića, Borisa Dežulovića… do autorice ovih redova.

Ivanišević se najviše potrudio da pobije činjenice iz teksta Erica Gordyja. Nakon oslobađanja Stanišića i Simatovića Gordy je napisao tekst za NYT u kome je, između ostalog, naveo: “Mučno obrazloženje Tribunala u presudi na 800 stranica nudi neke fascinantne podatke. Potvrđuje da su zločini počinjeni, te ih opisuje do najmučnijih detalja. Imenuju se žrtve, imenuju se počinitelji, i u većini slučajeva postoji direktna veza između optuženih i neposrednih počinitelja. Nakon toga se odbija da budu osuđeni, s obrazloženjem da dokazi ne pokazuju da je podrška za kriminalce bila ’specifično usmjerena na počinjenje krivičnih djela’.”

Gordy pita: kako je sud došao do tačke u kojoj odustaje od ambicije da donese pravdu za žrtve i sada iskupljuje ljude koji su direktno usmjeravali one koji su činili zločine? Te navodi da “odgovor djelimično leži u odluci Tribunala iz februara kojom je Žalbeno vijeće oslobodilo generala Momčila Perišića, načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije koji je bio optužen za pomaganje u zločinima koje je počinila vojska bosanskih Srba.”

U nastavku teksta se bavi specifično usmjeravanim standardima koje je uspostavio Meron, a koji je citiran “kao glavni autoritet tokom čitanja oslobađajuće presude obavještajcima prošlog četvrtka… U povezanoj presudi novembra prošle godine, Žalbeno vijeće oslobodilo je Antu Gotovinu i Mladena Markača, dva hrvatska generala koja su bili optuženi za zločine nad srpskim civilima u Hrvatskoj zbog prekomjerne upotrebe sile. U suštini Žalbeno vijeće, također pod predsjedavanjem sudije Merona, utvrdilo je da ne postoji pravni standard koji omogućava sudovima da prave razliku između legitimnih i nelegitimnih vojnih ciljeva. Ovi dramatični obrti prate decenijsku praksu ICTY-ja koja je težila da se uspostavi vladavina prava nad vojnim i paravojnim aktivnostima u oružanim sukobima. Zajedno s nekoliko drugih presuda, prvostepene presude Perišiću, Gotovini i Markaču izgledale su kao putokaz za definisanje zapovijedne odgovornosti i zaštite civila… Vjerovatno nikada nećemo u potpunosti znati razloge zbog kojih su sudije odlučile da promijene kurs Tribunala i to u njegovim završnim koracima prije zatvaranja. Jedna mogućnost je da, dok uspostavljanje pravnih standarda izgleda u redu za male i marginalne države poput onih koji su uključene u jugoslovenski konflikt, to bi prijetilo fleksibilnosti moćnijih država koje će vjerovatno biti uključene u sukobe u budućnosti… Završni krug sudske prakse Tribunala predstavlja tužan kraj priče o sudu koji je osnovan sa malom nadom, onda ohrabrio mnoge, a zatim sve to odbacio… Konspiracija nije neophodna da bi se objasnilo da sudije predstavljaju države koji su ih nominavale za Sud i da je pravo konzervativna profesija”, pisao je Eric Gordy nakon presude Stanišiću i Simatoviću.

Gordyevo pisanje potvrđuju i depeše WikiLeaksa, a iz kojih je jasno da je predsjednik ICTY-ja Theodor Meron kontinuirano, od početka njegovog imenovanja 2001. za sudiju Haškog tribunala, o svemu što se dešavalo u ICTY-ju detaljno izvještavao uposlenike ambasade SAD-a u Holandiji. Radi se o periodu od 2002. do kraja 2004, kada Tribunal u Haagu prolazi kroz dramatične zahtjeve za što brži završetak rada, kada se donose rezolucije 1503 i 1534 Vijeća sigurnosti UN-a koje su odredile da se svi prvostepeni postupci trebaju završiti do kraja 2008, a drugostepeni do kraja 2010. Te rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a odredile su da se optužnice protiv najodgovornijih zločinaca na području bivše SFRJ ne mogu podizati nakon 2004.

Među depešama je izvještaj američkog ambasadora u Holandiji, koji je uputio američkom ambasadoru u Srbiji, u kome kaže da će “on (Meron) pozdraviti svaku dodatnu informaciju ili sugestiju”, a na kraju depeše se naglašava da bi “sastanak sa ambasadorom Montgomerryjem i brifing od strane Ambasade u Beogradu bio koristan…”

U depeši poslatoj iz Američke ambasade u Holandiji u junu 2003. navodi se da je Meron proslijedio nacrt rezolucije koju je sačinila Velika Britanija, te da je upravo Meron naglasio da je nacrt rađen po njegovim uputstvima, a da je preko službenika britanske vlade dobio prerađen nacrt rezolucije. Britanci su po Meronovim naputcima tražili u nacrtu rezolucije i razdvajanje funkcije tužitelja za ICTY i ICTR. Naime, u to vrijeme je Carla del Ponte bila tužiteljica i za Haški tribunal i za Sud za Ruandu. Kada je Del Ponteova započela istrage za zločine koje su počinili pripadnici aktuelne vlade u Ruandi ta ista vlada se obratila sa zahtjevom vladi SAD-a da se Del Ponteova smijeni ili ukloni sa mjesta glavnog tužitelja za Ruandu. Očigledno je Meron iskoristio taj njihov zahtjev da bi potencirao smjenu Del Ponteove, odnosno razdvajanje te dvije funkcije. Ustvari, Meron je iskoristio tu priliku da od američkih zvaničnika traži smjenu Del Ponteove s mjesta tužitelja ICTY-ja.

Meron je američku ambasadu u Holandiji obavještavao i o razgovorima koje je obavljao s određenim tužiteljima. U depeši koju je američki ambasador sačinio nakon sastanka sa Meronom navodi se da “predsjednik Meron poziva vladu SAD-a da se suprotstavi obnovi mandata Carle del Ponte”. Ambasador dalje piše da je oko toga Meron kontaktirao i pravni odjel UN-a.

Ne treba se čuditi da su sudije, uz podršku Merona, izdejstvovale promjenu Pravilnika o postupku i dokazima po kojem sudije mogu intervenirati, preciznije zahtijevati smanjenje optužnica što se i desilo na ICTY, a možda su najilustrativniji primjeri u slučaju Karadžića i Mladića.

Nakon presude Perišiću, Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu, u Danima je upozoravao da “Theodor Meron s dijelom sudija koji su ga podržali ili podržavaju oslobađa Perišića, a onda indirektno i Srbiju bilo kakve odgovornosti za zločine. Oni su napravili pravnu akrobaciju tumačeći da Perišić nije znao i nije mogao znati ili pretpostaviti da njegova trogodišnja involviranost sa RS-om nije za cilj imala činjenje zločina, dok je cijeli svijet svakodnevno gledao slike užasa iz Sarajeva i poslije iz Srebrenice. Za Žalbeno vijeće je to bilo pomaganje rata koje je legitimno u međunarodnom pravu. Stotine hiljada žrtava i milion protjeranih su usputna kolateralna šteta ratova, a odgovornost eventualno snose lokalni planeri i izvršitelji.“

I Florence Hartmann u intervjuu Danima kritički je govorila o Meronu nakon presude Perišiću navodeći: “Kriteriji koje primjenjuje Međunarodni sud pravde su izričito postavljeni 1986. godine kako Amerika ne bi snosila odgovornost za zločine koje su počinile snage Contras pomognute od strane SAD-a u Nikaragvi. Srbija je oslobođena optužbe za genocid u BiH velikom dijelom zahvaljujući upravo tim restriktivnim kriterijima. Vidimo sada da su na neki način i Perišiću išli u korist kriteriji drugoga suda, koji je za potrebe velikih sila, kreirao ’rupu’ u odgovornosti. Sada vidimo da kosovska četvorka očekuje da bude oslobođena od svake odgovornosti upravo po tim kriterijima. I to je tek početak. Uskoro ćemo vidjeti takve zahtjeve i pred Stalnim međunarodnim krivičnim sudom, u slučaju Bachira, predsjednika Sudana na primjer. A koliko će tek šefova država sada moći mirno pokrenuti krvoproliće bez brige?!” Hartmanova smatra da nakon posljednje afere oko Tribunala mora biti pokrenuta istraga oko uloge Merona, odnosno njegovog utjecaja na druge sudije.

BH Dani, 21.06.2013.

Peščanik.net, 20.06.2013.