Intelektualno-socijalno-politički (a svakako šminkerski) događaj godine zbio se je nedvojbeno nedavnim dolaskom Thomasa Pikettyja u Zagreb. Riječju, sama je knjiga, točnije: autorova nosiva teza, ostala u pozadini (pažljivo konstruiranoga) društvenoga događaja. Nije to ni neobično, niti skandalozno, radi se naprosto o mnogo puta iskušanome modelu zatupljujućega uspjeha; široki interes (ako ne i prihvaćanje) već i svojom širinom ublažava, pa i zatupljuje svaku (ma koliko izvorno radikalnu) oštricu prevratnoga mišljenja (ili poetike). S obzirom na (tako raznolik) značaj samoga događaja mnogi su prateći paradoksi pritom posve logični – ali i indikativni:
– i to što je Piketty, koji posve očito nema baš naročito mišljenje o filozofiji (u posljednjoj bilješci knjige prigovara filozofima – za koje inače ima simpatija – da ih jedva zanimaju pitanja o kapitalu i klasi, te ih koriste za dueliranja druge naravi), gostovao u veoma uspješnoj socijalnoj instalaciji nazvanoj „filozofski teatar“ (možda u naslonu na Baconovo poimanje „idola theatri“, lažnih pojmova „koji su ušli u ljudske duše iz različitih filozofijskih dogmi, a također i iz pogrešnih zakona dokazivanja“ – ali, barem, nisu neizlječivi);
– i to što je Piketty imao tretman rock-zvijezde, s neposrednim javljanjima izvjestitelja u središnji Dnevnik HTV-a, s time da je ulogu Ante Batinovića ovom prigodom preuzeo Željko Kardum koji je, uobičajeno priprostim stilom, arhivirao Pikettyjevu knjigu kao „science fiction“ (bjelodano pokazujući da ne zna što u knjizi piše, ili što je science fiction, ili, najvjerojatnije, nijedno od toga);
– i to što je voditelj razgovora, Srećko Horvat, htijući valjda naglasiti da je filozof, odlučio ne postavljati informirana pitanja;
– i to što je rečena filozofirajuća svečanost na daskama započela „filmićem“ Igora Bezinovića u kojemu su ama baš svi na ulicama proučili Pikettyja i imali mišljenje o njegovim tezama (što je iznenadilo i samoga glavnoga gosta, dakako neupućenoga u, višestruko nagrađivanu, Bezinovićevu dokumentarnu poetiku, koja – još od nesklapnih manipulacija u slavu nekadašnjih plenumaša – istinu uslikava kao pojavu načelno moguću samo u krugu familije i njezinih prijatelja);
– i to što je Pikettyja primio sam Premijer, njegov prilježni promotor u Hrvatskoj, premda je autor (očito uzaludno) ponavljao da knjigu nije pisao za političare;
– i to što je „tout-Paris“ bio te večeri bio nazočan u HNK, pa su narednih dana objavljivane galerije fotografija okupljenih kapital-celebova, premda se mnogi od njih intimno smatraju „alternativnima“ (dok je, zapravo posve pogrešno, nazočnost Josipa Manolića izazvala posebnu pažnju, jer se nekako smatra da mu tamo nije bilo mjesto);
– i, konačno, to što Pikettyjevo izlaganje – koje je zvukovno u mnogome podsjećalo na „It is I, Leclerc“, iz „’Allo, ‘Allo!“ – gotovo nitko nije mogao pratiti (osim, srećom, Lovre Škopljanca), ali, svejedno, gotovo nitko nije napuštao (privremeni) hram filozofije.
Ključne Pikettyjeve teze i u čemu se razlikuju od Marxovih
Ključne su Pikettyjeve teze u hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj) recepciji ipak ponajprije razumljene u odnosu na objektivno zadanu aktualnost dužničkih problema. Premda je njegov sažimljući naglasak u mnogome drukčiji: “Opći je zaključak ove studije da u tržišnoj ekonomiji utemeljenoj na privatnom vlasništvu, kada je prepuštena sama sebi,(…) , djeluju i snažne sile koje ju razdiru, koje predstavljaju potencijalnu prijetnju demokratskim društvima i društvenoj pravednosti, na kojoj ona počivaju. Glavna destabilizirajuća sila povezana je s činjenicom da stopa povrata na kapital (r) može u dugim razdobljima biti veća od stope rasta dohotka i proizvoda (g). Nejednakost r>g znači da bogatstvo akumulirano u prošlosti raste brže od društvenog proizvoda i plaća. Poduzetnik neizbježno postaje rentijer, sve nadmoćniji onima koji ne posjeduju ništa osim svojega rada. Prošlost proždire budućnost. Problem je ogroman i za njega ne postoji lako rješenje…”.
Na razini proizvodnoga tkanja društvenoga tkiva indikativan je podatak kojim Piketty barata – da su radničke plaće u SAD-u danas u apsolutnim iznosima jednake onima s kraja 70-ih i početka 80-ih godina, dok su menadžerske odskočile i deset, pa i stotinu puta. Poratna je era bila donijela najmanje ekonomijske razlike među društvenim slojevima i skupinama u povijesti čovječanstva, jer su nakon Drugog svjetskog rata svi kretali praktički ispočetka (s izuzetkom ratnih profitera), no do danas su se te razlike geometrijskom progresijom povećale na štetu radništva.
Piketty u poimanju povijesno proždrte budućnosti nedvojbeno slijedi Marxov naputak – uz važnu, i uglavnom netematiziranu, napomenu da je njegov pojam kapitala znatno drukčiji od Marxova; za Marxa kapital nije, naime, „samo“ istovjetan s „bogatstvom“, kako to drži Piketty, nego se odnosi na novac („bogatstvo“) uložen u (tržišni) proces „oplođivanja“. Zato se, uz ostalo, na kraju balade i pokazuje da Piketty zaokružuje svoje istraživanje bez uvjerenja u povijesnu nužnost revolucionarnoga raspleta (a baš to je za Marxa bitno), pa rješenje (ni konceptualno) nije lako. No, otvorenost njegove raščlambe ne samo da protuslovi čestim prigovorima zbog utopizma, nego ostavlja mogućima i različita korištenja Pikettyjeva rada (što je nedvojbeno sukladno njegovoj nosivoj ambiciji). Jer, sama istraživalačka metodologija interesantna je tek malobrojnima, ključna pak teza o zaoštravanju socijalnih razlika čini se pak posve jasnim mnogima koji se nikakvim istraživanjima i ne bave. Ali, ono što se od formativnih intelektualaca Pikettyjeva kalibra očito traži u aktualnoj situaciji je naprosto: recept. Radi se, naime, o težnji da se stane na kraj krizi, ali sama je ta težnja sastavinom kulture sažetaka, u kojoj veliki romani prošlosti, ili slavni filmovi sadašnjosti, znanstvena otkrića, ali i tračevi, bivaju nužno sažeti u nekoliko „udarnih rečenica“ koje „pobuđuju pažnju“. Uostalom, i recentni znanstveni pogon, koji u mnogome živi od konferencija, simpozija, seminara i radionica, rutinski očekuje od govornika na budućim skupovima da (mjesecima, pa i godinama unaprijed) dostave „sažetke“ izlaganja – koja još i nisu napisana.
Pikettyjeva rješenja
Kada je, dakle, o recepturi riječ, Piketty „nudi“ zapravo dvoje: ponajprije, globalno oporezivanje kapitala (što je u najboljem – ili, za druge, u najgorem – slučaju dugoročni program, koji svakako implicira političku globalizaciju). Nesporazumi koji proizlaze iz skraćenoga (i preplašenog) čitanja knjige jasno se zrcale u članku G. Drljače u „Jutarnjem listu“ u kojemu se zabrinuti novinar pita hoće li i hrvatska vlast „pod utjecajem ‘Kapitala XXI. stoljeća’ krenuti tragom francuskog predsjednika Hollandea. Naime, drastično oporezivanje najbogatijih nije se pokazalo kao dobro rješenje za francusku ekonomsku stagnaciju…Hollande je morao priznati poraz svoje prvotne ekonomske politike temeljene na nekima od Pikettyjevih ideja koje su kao najočigledniju posljedicu imale egzodus bogatih francuskih obitelji…S njima je odlazio i francuski novac“. A kod Pikettyja je – već i naslovom (petnaestoga) poglavlja – jasno pokazano da se radi o „globalnome porezu na kapital“, jer je i sam autor (čak i prije mjerodavnoga upozorenja iz „Jutarnjega lista“) nekako shvatio da se podizanje nacionalnih poreza ne može očekivati kao racionalna politička odluka baš zbog globalne pokretljivosti kapitala (i kapitalista).
Uz put, Pikettyjev je konkretni prijedlog hrvatskim vlastima bio uvođenje poreza na nasljeđivanje, koji ionako postoji u značajnoj većini država-članica EU. Premda je takav porez tradicionalni dio socijalističkih programa s ciljem ublažavanja socijalnih razlika i koncentracije bogatstva kod manjine, on, zapravo, ideal-tipski odgovara izvornome liberalnom programu. Jer, samo pod pretpostavkom otežanoga transgeneracijskog transfera bogatstva tržišna konkurencija može imati onu ulogu koju joj pripisuje liberalni svjetonazor. Dakako, nasljeđivanje naobrazbe i kulturnih navika, socijalnih i drugih veza nije moguće ublažavati porezom, ali značilo bi dosta već i to da se onemoguće enormne startne prednosti što ih nasljednici/e uživaju u svakome naraštaju (može to, doduše, imati i ne baš zgodnih posljedaka; niz engleskih romana pisanih nakon 1945. gotovo ritualno insistiraju na njima).
Drugo što Piketty jasno naznačuje kao moguću konsekvenciju već spomenute teze o oporezivanju kapitala svodi se na naizgled usputnu, takorekuć zdravorazumsku formulaciju (s početka XVI. poglavlja) – da, zapravo, postoje dva načina financiranja troškova vlasti: porez i dug. Upravo se ova dilema čini dalekosežno znakovitom (i) za hrvatske prilike.
“Domišljata zamjena za lance i bič koje koristi gonič robova”; tako je u svojem “Đavoljem rječniku” prije stoljeća i pol Ambrose Bierce definirao dug. Nije takvo negativno stajalište spram duga nepoznato ni u hrvatskoj narodnoj tradiciji, gdje postoji niz izreka o zaduživanju, a najpoznatija je svakako “Dug je zao drug”. Sve to kao da ne znaju ljudi koji vode državu, pa neprestano zaduživanje predstavljaju kao uspjeh (jer su „trenutno kamate najniže u povijesti“). A moralna indignacija spram zaduživanja (koja nekako preživljava i kod onih koji svakodnevno žive na dug), kao da skreće javnu pozornost s bitnih problema (o tomu je, dijelom, već bilo riječi u tekstu obavljenome 6. veljače).
Kako to, naime, iz Pikettyjeve postavke jasno slijedi: alternativa je za društva koja ne žele (daljnje) minimaliziranje državnih funkcija evidentna; zaduživanje ili oporezivanje. Drukčije rečeno, državni aparat će – sukladno stanovitome konceptu pravednosti pretočenome u zakon – oduzimati viškove (naj)bogatijima, ili će se (ne država, nego društvo u cjelini) neovisno o pravednosti, zaduživati kod bogatih (čineći ih bogatijima, a sebe siromašnijim).
O dugu
Impresivna knjiga Davida Graebera („Dug. Prvih 5000 godina“) uvjerljivo pokazuje paralelnu povijest čovječanstva kroz prizmu duga-dugovanja-otplate-otpisa(oprosta)-prostitucije, itd. Pritom je lako vidjeti i to koliko su površne frekventno korištene fraze o suvremenome „dužničkom ropstvu“ usporedi li ih se s realnošću funkcioniranja toga instituta u prošlosti. Nakon pažljive analize Graeber se, uza sve ograde, jasno zalaže za „svojevrsni biblijski jubilej, opći oprost: oprost koji bi se odnosio i na međunarodni i na potrošački dug. Bilo bi to korisno i zdravo ne samo jer bi donijelo olakšanje u toliko slučajeva istinske ljudske patnje nego i jer bismo se tako podsjetili da novac nije nešto neizrecivo i sveto, da podmirenje dugova nije bit moralnosti, da su sve te stvari tek dio ljudskih dogovora i aranžmana te da je demokracija, ako uopće nešto znači, mogućnost da se svi dogovore da se stvari drukčije urede“ (str. 488). Ovo, doista, jest utopija – no, kako je to s utopijskim mišljenjem i inače riječ, ona funkcionira kao konstruktivna kritika sui generis, kao kritika postojećega stanja dovedena do konstrukcije alternativne zbilje.
Postoje, dakako, ozbiljni razlozi zbog kojih ovakvo stajalište nije prihvatljivo kao osnova „održive“ politike, ali ono neprijeporno upozorava na problem. U svakome slučaju uvjerljivije i dalekosežnije od novinskih „eksperata“ koji će hladnokrvno ustvrditi: „Ako se pročita knjiga Davida Graebera ‘Dug: Prvih 5000 godina’, onda je lako shvatiti da su od brončanog doba nakon epizoda s fiat novcem slijedila razdoblja žaljenja“ („Jutarnji list“, 2. ožujka). Jer, ovaj stav naprosto promašuje ono što Graeber doista tvrdi (kako je citatom i pokazano – a svako ozbiljnije čitanje bi to i potvrdilo). Ne slučajno, opet se pojavljuje zlosretni Gojko Drljača (ekonomijski mislilac koji je nedavno – ničim izazvan – izmislio novi pravac u ekonomiji „ortoliberalizam“) interpretirajući naprosto naopačke autora bitno orijentiranoga na relativiranje uobičajenoga (negativnog) moraliziranja dužničkoga statusa. Uostalom, jednako postupa i s Graeberovim stavom da je dužnički odnos neovisan o kvaliteti novca ili drugoga posrednika (radikalizirajući alternativnu varijantu dolazi se do popularnih teorija zavjera koje tvrde da je već odavno svaka jedinica svake valute zadužena, a kako se na dugove plaća kamata ne zna se odakle onda dolazi novac za kamatu kada je već sav postojeći novac zadužen – slijedi, dakle, propast svijeta…).
O moralnom hazardu
Drljača bi da svoj stav osnaži tvrdnjom da „u toj priči raznoraznih popuštanja i olakšavanja dužnicima, koju medijski bildaju Udruga Franak, razni Vilibori Sinčići, Udruga prezaduženih, velike i male stranke te, zadnjih dana, i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, nije dovoljno naglašeno pitanje moralnog hazarda. Zamislite svijet u kojem bi uvjeti osiguranja automobila bili takvi da bi svi mogli voziti neodgovorno jer će štetu pokriti osiguranje…Uz takva pravila igre gdje bi se svi mogli sudarati sa svima do mile volje ili ne bi bilo osiguranja ili vozača ili osiguravateljskih kuća. Takav nemogući svijet gdje se svi sudaraju sa svima, a osiguranje plaća idealni je primjer moralnog hazarda. Moralni hazard kod uzimanja kredita nije ista priča, logika je ponešto drugačija, ali mehanizam u kojem bi postalo prihvatljivo ići u zaduživanje jer će u slučaju masovne prezaduženosti političari riješiti taj problem na štetu vjerovnika ili nekog trećeg, a ne dužnika, funkcionira na isti način“.
Međutim, radikalno drukčije postavljena analiza (nedvojbeno značajno zastupljena u suvremenim raspravama) upućuje na sljedeće: „Gubitci nad kojima osiguranik nema kontrolu ne predstavljaju problem moralnog hazarda, jer reakcija osiguranika da bude oslobođen od rizika ne utječe na vjerojatnost gubitka“ (Alan Smart u zborniku „Ethnographies of Social Support“, ed. Markus Schlecker a. Friederike Fleischer, Macmillan 2013.). Jedna se od suprotstavljenih pozicija u „Jutarnjem listu“ reklamira kao po sebi neupitna, zdravorazumska, no njezine se slabe točke i ne uzimaju u razmatranje. Ponajprije, moralni hazard je, sa stajališta ekonomije, specifična situacija asimetrije informacija, npr. stanje u kojemu strana zaštićena od rizika ima informacije o svojim nakanama kojima druga strana ne raspolaže. Bilo bi odista zanimljivo vidjeti kako se to može primijeniti na poziciju ljudi koji su žrtve promjena odnosa među valutama, ili na vozače za koje bi Drljača pretpostavio da će se veselo sudarati (i povređivati) samo da napakoste osiguravateljima kojima bi – horribile dictu – i opstanak mogao doći u pitanje.
U smislu koncepta koji prije više od trideset godina uvode Giddens i Beck („društvo rizika“), moralni se hazard može nerijetko pripisati baš bankama i osiguravateljima (koji se, dakako, od toga – unaprijed – brane pripisujući ovo svojstvo svojim klijentima). Državni (tj. društveni) dugovi pritom su posebna vrst problema na koju Piketty uvjerljivo upućuje. Da bi njegova (još zadugo utopijska) koncepcijska intervencija imala smisla potreba je doista politička globalizacija. Njezina je pak aporija u tomu što ju se – tu i tamo za sada – nerijetko zaziva kao uvjet mogućnosti globalne kontrole. Ali, i moderne su države egzistenciju započele preustrojem represivnih aparata (uspostavom „legalnoga monopola sile“, rekao bi Weber) – „policijska država“ predstavljala je povijesno prvi korak modernim demokracijama. Utoliko je nedavna soirėe u HNK bila pravo mjesto baš za Jožu Manolića.
Banka, 17.04.2015.
Peščanik.net, 18.04.2015.