Šesnaesta je godišnjica genocida u Srebrenici i, kao i svaki put pred kraj prve i početkom druge dekade jula u posljednju deceniju i po, o ovoj temi se mnogo piše. Većina tih tekstova tiče se vrlo ličnih i bolnih ljudskih priča koje po ko zna koji put, iz perspektive njegovog krvavog vrhunca, ilustruju sav užas rata u Bosni i Hercegovini. Ima tu, međutim, i tekstova koji, usprkos silnom trudu i intelektualno-sentimentalnom prenemaganju njihovih autora, sa bolom konkretnih žrtava nemaju ama baš nikakve veze. Kao po pravilu, upravo se u drvenim i apstraktnim mudrovanjima takvih filozofa zna savršeno plastično ukazati ona avet u kakvu se uspomena na Srebrenicu nikad i nipošto ne bi smjela pretvoriti.
Pročitajmo rečenicu koja slijedi: “Sve to što se zbilo u Srebrenici u ljeto 1995. godine i ono što se zbiva nakon toga i što se ponavlja svake godine je, po svojoj biti, morbidno i teško razumljivo za normalnu, zdravu i moralom ispunjenu ljudsku pamet i osjećanje.” Zanemarimo li stilske neravnine, sa sadržajem ove rečenice nije se teško saglasiti. Problem je jedino u tome što to zapravo nije rečenica, nego fragment rečenice koju je napisao akademik Muhamed Filipović i objavio je u svojoj “katedarskoj” kolumni pod naslovom “Svijet nema autoritet iznad politike sile” u subotnjem Dnevnom avazu (devetog jula 2011). Cijela rečenica glasi ovako: “Sve to što se zbilo u Srebrenici u ljeto 1995. godine i ono što se zbiva nakon toga i što se ponavlja svake godine je, po svojoj biti, morbidno i teško razumljivo za normalnu, zdravu i moralom ispunjenu ljudsku pamet i osjećanje, posebno za osjećanja muslimana, koji imaju poseban odnos prema smrti i mrtvima, sasvim različit od onoga koji imaju kršćani.” Dobro, zaustavimo se malo, udahnimo duboko, pa pročitajmo ponovo cijelu Filipovićevu rečenicu. Kaže li on zbilja to što se čini da kaže? Kaže li on zaista da je morbidnost “svega što se zbilo u Srebrenici u ljeto 1995. godine” posebno morbidna i posebno teško razumljiva muslimanima, jer oni, eto, “imaju poseban odnos prema smrti i mrtvima, sasvim različit od onoga koji imaju kršćani”? Ovakve filipovićevske generalizacije odbojne su inače i same po sebi, ali su naročito (ili posebno) odbojne u ovakvom kontekstu. Manirom kakvog razvodnika, Filipović će u jednoj usputnoj frazi pokroviteljski istretirati više od tri milijarde ljudi: jedni su ovakvi, drugi su onakvi, s tim što ovakvi, je li, imaju “poseban odnos prema smrti i mrtvima”. Šteta što Filipović nije imao prostora da nam podrobnije objasni kakav je to poseban, a kakav neposeban odnos “prema smrti i mrtvima”. A opet, akademikova po(r)uka dade se jasno naslutiti. “Sve to što se zbilo u Srebrenici u ljeto 1995. godine” strašno je i samo po sebi, ali je posebno strašno zato jer su žrtve muslimani, pošto oni “imaju poseban odnos prema smrti i mrtvima, sasvim različit od onoga koji imaju kršćani”, tako rezonuje Filipović.
Svako ubistvo strašno je prvenstveno zato jer je žrtva ljudsko biće. Svaki masovni zločin strašan je prvenstveno zato jer su žrtve ljudska bića. Svaki genocid strašan je prvenstveno zato jer su žrtve ljudska bića. Koliko god da su zločinci birali žrtve na osnovu etničke ili vjerske pripadnosti, tragedija je uvijek prvenstveno tragedija ljudskosti, tragedija čovječanstva. Ne postoji u historiji neka religija, barem ako govorimo o kod nas popularnim “abrahamskim”, čijih pripadnika nije bilo i među ratnim zločincima i među ratnim žrtvama, sve sile ratova vođenih u posljednjih hiljadu i kusur godina. To naročito važi za muslimane i kršćane kojima se bavi Filipović, a čija međusobna historija, u globalnom smislu, vrlo često podsjeća na parafrazu one često zloupotrebljavane sintagme iz “Priče o kmetu Simanu”, gdje malo ovi jašu one, a malo oni ove. Važno je, međutim, napomenuti da ni Jevreji, usprkos svojoj paradigmatičnoj manjinskosti, nemaju vječnu rezervaciju isključivo za status žrtava, što se pokazalo u odnosu prema Palestincima u proteklih nekoliko decenija. “Sve to što se zbilo u Srebrenici u ljeto 1995. godine” najrecentniji je zločin takve vrste u Evropi. Problematičnost Filipovićevog umovanja možemo, međutim, ilustrovati i zamislimo li samo da neko, recimo, kaže: “Sve to što se zbilo u Jasenovcu za vrijeme Drugog svjetskog rata i ono što se zbiva nakon toga i što se ponavlja svake godine je, po svojoj biti, morbidno i teško razumljivo za normalnu, zdravu i moralom ispunjenu ljudsku pamet i osjećanje, posebno za osjećanja pravoslavaca, Jevreja i Roma, koji imaju poseban odnos prema smrti i mrtvima, sasvim različit od onoga koji imaju katolici i muslimani.”
Problematičnost takvog razmišljanja ponajviše se tiče činjenice da je ono bazirano na istoj logici na kojoj počiva i zločin, samo izvrnutoj. Iz perspektive ovog razmišljanja, kolektivitet kojem pripadaju žrtve je “poseban” tako što je posebno dobar, a iz perspektive zločinaca je također “poseban”, samo što to za njih znači da je posebno loš. Svijet “posebnosti” kolektiviteta je svijet u kojem se zločini ponavljaju kao u kaleidoskopu, kao u začaranom krugu. A posebni su zaista samo pojedinci. Svaka pojedina žrtva zaista je bila posebna, zaista je posebna, kao ljudsko biće. Dok god preživjeli filtriraju svoj pijetet prema žrtvama i imaju ga samo spram svojih sunarodnjaka, dok rezervišu suosjećanje prema članovima porodica žrtava samo ako ovi pripadaju istom narodu ili istoj vjerskoj tradiciji kao i oni, podjele će ovdje biti nepremostive. Dok temelj sućuti ne bude širi, dok ne bude zajednička ljudskost, dok ne bude važnije da je majka ubijenog sina – majka, a ne pripadnica tog-i-tog naroda, dok ne bude važnije da je silovana žena – žena, a ne pripadnica te-i-te vjerske zajednice, dok ne bude važnije da je poginulo dijete – dijete, a ne da potiče od roditelja takvog-i-takvog etnoreligijskog identiteta, neće ovdje ništa izići na dobro, a u simboličkom prostoru ovdašnje javnosti međusobno će biti bliži i zločinci i žrtve samo zato što pripadaju istom narodu, nego žrtve i žrtve iz različitih naroda. A to je ono po čemu je Bosna, u negativnom smislu, danas stvarno – posebna.
Oslobođenje, 12.07.2011.
Peščanik.net, 12.07.2011.