- Peščanik - https://pescanik.net -

Posledice zabrane zapošljavanja u zdravstvu

Foto: Peščanik

Analiza uticaja zabrane zapošljavanja u javnom sektoru na dostupnost i kvalitet zdravstvene zaštite građana u Republici Srbiji sažetak je obuhvatnog istraživanja realizovanog u Fondaciji Centar za demokratiju (Povezujemo tačke/Connecting the dots, 2021). Analiza se odnosi na period od donošenja Odluke o zabrani zapošljavanja u javnom sektoru (2014) do 2020. i doprinosi razumevanju dostupnosti zdravstvene zaštite pre započinjanja pandemije Covid 19, koja je već uveliko osakaćene zdravstvene resurse dodatno pogoršala.

Od 2014. u Republici Srbiji se primenjuje odluka kojom je zabranjeno zapošljavanje novih radnika u javnom sektoru. Zabrana zapošljavanja trebalo je da važi do 31. decembra 2015, ali je produžavana u nekoliko mahova, poslednji put zaključno do kraja 2020. Nakon toga ostaje na snazi kontrola zapošljavanja koja se administrira preko Komisije Vlade Republike Srbije za davanje saglasnosti za novo zapošljavanje. Kao razlog uvođenja Zakona navedeno je smanjenje rashoda u javnom sektoru.

Ne postoje sistematski, argumentovani i pouzdani službeni izveštaji o efektima zabrane zapošljavanja u javnom sektoru. Nema dokaza da su ostvareni pozitivni efekti (povećanje efikasnosti rada, smanjenje viška i/ili nepotrebno zaposlenih, poboljšanje kvalifikacione strukture zaposlenih, smanjenje učešća administrativnih radnih mesta u odnosu na stručne poslove i slično) niti temeljnih istraživanja o negativnim učincima ove odluke (smanjenje kvaliteta i dostupnosti usluga za građane, smanjenje broja stručnih radnih mesta, arbitrarno donošenje odluka o ukidanju radnih mesta, nesrazmerno smanjivanja broja radnih mesta u pojedinim sektorima, itd). Parcijalni podaci ukazuju da su ovom Odlukom/zakonom posebno pogođeni sektori u kojima se ostvaruje direktna komunikacija i zadovoljavanje potreba građana – zdravstvo, prosveta, komunalna javna preduzeća i drugo.

***

U oblasti zdravstvene zaštite vidljivi su brojni negativni efekti.1 Težište u ovoj analizi je na prostornoj dostupnosti primarne i preventivne zdravstvene zaštite građanima Srbije.

U prvi plan smo stavili sledeće negativne posledice:

Veliki (i povećan) broj stanovnika na jednog lekara. I pre zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, Srbija je imala znatno nepovoljniji odnos broja stanovnika na jednog lekara (346 stanovnika/lekar) u poređenju sa prosekom EU (267 stanovnika / 1 lekar 2017). Na kraju 9. decenije 20. veka broj stanovnika na jednog lekara u Srbiji bio je 401 (1998). Za nešto više od 10 godina, taj odnos je znatno poboljšan tako da je 2013. iznosio 339 stanovnika na jednog lekara. Od donošenja odluke o zabrani zapošljavanja u javnom sektoru odnos se pogoršava, odnosno broj stanovnika na jednog lekara se uvećava: 2017. je iznosio 351, a 2019. 349. To je pre svega posledica smanjenja broja zaposlenih lekara u javnom sektoru. U periodu 2011-2017. broj lekara zaposlenih u javnom sektoru je smanjen za 5% (lekara opšte medicine za 18,2%, a lekara specijalista i na specijalizaciji za 2,5%).

Posmatrano po regionima, smanjenje broja lekara je veoma neravnomerno. U Regionu Beograd broj lekara je smanjen za 2,4%, u Regionu Vojvodine za 4,7%, Regionu Šumadije i Zapadne Srbije za 3,2%, a najviše je pogođen region Južne i Istočne Srbije (minus 10,4%) koji ima najslabije indikatore razvijenosti. Prema istraživanju Nove ekonomije, na osnovu podataka Instituta „Dr Milan Jovanović Batut“ i Fiskalnog saveta, „u poslednjih 5 godina broj zaposlenih u zdravstvu smanjen je za gotovo 10.000 ljudi… doktora medicine je skoro 1.000 manje, a administrativno i tehničko osoblje smanjeno je za nešto oko 5.000 ljudi“. U istom prilogu navedene su procene predsednika Sindikata lekara i farmaceutaSrbije, da „trenutno u zdravstvu nedostaje između 3.500 i 4.000 lekara i oko 8.000 medicinskih sestara i tehničara, dok je u tom sektoru višak oko 15 odsto nemedicinskih radnika“.

Naročito su velike regionalne razlike u pogledu smanjenja broja lekara opšte medicine i broja specijalista i lekara na specijalizaciji: Region Beograda – 1,6% odnosno 2,6%; Region Vojvodine 25,5% odnosno 1,2%; Region Šumadije i Zapadne Srbije 16,4% odnosno 0,7%; i Region Južne i istočne Srbije – 24,5% odnosno 7,6%. Ovome treba dodati da je broj stomatologa u javnom sektoru smanjen za 26,7% (Region Beograda – 29,5%, Region Vojvodine – 22,8%, Region Šumadije i Zapadne Srbije – 21,6% i Region Južne i istočne Srbije 32,7%).

Ovo su brojevi zaposlenih u javnom zdravstvu i procenjene potrebe za lekarskim uslugama sa kojima je Srbija dočekala pandemiju Covid 19. Ovome treba dodati da se povećanje broja stanovnika na jednog lekara događa istovremeno kada Srbija beleži neprekidno smanjenje broja stanovnika (zbog negativnog prirodnog priraštaja i emigracije u druge zemlje) i kada se od 2015. kao zaposleni (lekari i medicinsko osoblje) računaju i oni van stalnog radnog odnosa (privremeno i povremeno zaposleni i zaposleni po ugovoru o delu), tako da ni ta promena u načinu evidentiranja broja zaposlenog medicinskog osoblja nije poboljšala odnos broja stanovnika na jednog lekara. I pored evidentnog deficita broja lekara u odnosu na broj stanovnika, sprovođenje zabrane zapošljavanja bilo je intenzivnije u sektoru zdravstva i socijalnog staranja u poređenju sa sektorom državne uprave, odbrane i obaveznog osiguranja.

U Grafikonu u nastavku prikazana je kriva kretanja broja lekara u Srbiji u periodu 2010-2018. Grafikon je preuzet sa sajta Instituta za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut“.

Grafikon: Broj lekara u Srbiji 2010-2018.

Broj zaposlenih u zdravstvu nastavio je da opada tokom 2018. i 2019 (smanjen je za 2.748 lica na nivou Republike).

Navedeni podaci odnose se samo na zaposlene lekare u javnom sektoru, ali ne i na lekare i stomatologe koji rade isključivo u privatnom sektoru. Razlog tome nije samo u nedostupnosti podataka o lekarima i stomatolozima zaposlenim u privatnom sektoru, nego, što je mnogo važnije, to što privatni sektor nije umrežen/povezan sa javnim sektorom. Obavezno zdravstveno i socijalno osiguranje građana ne pokriva usluge privatnog sektora (korišćenje zdravstvene legitimacije, sistem vaučera i slično), već se te usluge naplaćuju kao i svaka druga tržišna usluga. Drugim rečima, privatno zdravstvo nije integralni deo sistema javne zdravstvene zaštite u Republici Srbiji. S tog razloga, uključivanje podataka za privatni sektor bi samo zamaglilo realno stanje dostupnosti zdravstvenih usluga, pre svega zbog toga što su usluge u privatnom sektoru preskupe za većinu građana u Srbiji.

Prema podacima Lekarske komore Srbije, ukupan broj licenciranih lekara u Srbiji je bio 28.413, odnosno 258 stanovnika na jednog lekara (pod pretpostavkom da je navedeni broj ažuran). Nema sumnje da je veliki broj licenciranih lekara zaposlen u privatnom sektoru i da bi njihovo uključivanje u brojeve koji se odnose na sistem javne zdravstvene zaštite samo zamaglilo stvarno stanje dostupnosti zdravstvenih usluga. Pored toga privatni sektor u zdravstvu koncentrisan je u (većim) gradovima, odnosno minimalna je verovatnoća da će privatni sektor u zdravstvu biti organizovan u seoskim naseljima, naročito onim saobraćajno slabo dostupnim i izolovanim sa siromašnim, većinom staračkim domaćinstvima.

Velike regionalne i teritorijalne razlike u dostupnosti zdravstvene zaštite

Velike su razlike između opština u pokazatelju broja stanovnika na jednog lekara. Raspoloživi izvorine omogućavaju da se razdvoje lekari zaposleni u domovima  zdravlja od lekara zaposlenih u bolnicama, kliničkim centrima i drugim specijalizovanim zdravstvenim ustanovama. Opštine u kojima je broj stanovnika na jednog lekara iznad proseka su, po pravilu, opštine koje imaju samo dom zdravlja kao jedinu zdravstvenu ustanovu. Drugim rečima, to su opštine sa velikim udelom seoskog stanovništva i većim brojem seoskih naselja čiji stanovnici su ne samo lišeni zdravstvenih usluga u samom naselju (s izuzetkom retkih seoskih ambulanti koje mogu, u najvećem broju, da pruže tek rudimentarnu zdravstvenu uslugu), nego imaju slabiji pristup zdravstvenoj službi u opštinskom centru zbog brojnih ograničenja (administrativna ograničenja, teško prohodni i neodržavani lokalni putevi, skup i neredovan javni prevoz, ako i postoji i slično).

U više od polovine (56,3%) opština u Srbiji broj stanovnika na jednog lekara je u posmatranom periodu povećan (bez opština u Beogradu, gde je takođe u jednom broju opština taj odnos pogoršan). Od 152 opštine, za koje su navedeni podaci, u 42,8% (2017) broj stanovnika na jednog lekara bio je dvostruko veći od proseka u Srbiji (više od 702 stanovnika na jednog lekara). U 13 opština, broj stanovnika na jednog lekara bio je veći od hiljadu. Ovi podaci pokazuju izrazito neravnomernu prostornu raspoređenost i dostupnost lekara opšte prakse, koji su ključni akter u preventivnoj i primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Pored toga, nadpolovično učešće opština u kojima je broj stanovnika u odnosu na jednog lekara dvostruko veći od republičkog proseka ukazuje na nisku dostupnost lekarskih usluga, naročito za veliki broj stanovnika u seoskim naseljima udaljenim od opštinskog centra, u kome se nalazi dom zdravlja. Ponovo ističemo da su posebno ugroženi i lišeni medicinske pomoći građani u seoskim naseljima, sa slabim saobraćajnim vezama i lošim lokalnim putevima do opštinskih centara. Ti ljudi su uskraćeni i za preventivnu i za primarnu i za specijalizovanu zdravstvenu zaštitu.

Važno je upozorenje koje nalazimo u projektu „Vladavina prava i trošenje javnih sredstava u zdravstvenom sistemu u Srbiji“, koji finansira EU, gde je navedeno i sledeće: „Treba imati u vidu i da približavanje Evropi neće mnogo izmeniti u načinu organizacije zdravstvenog sistema u Srbiji, jer je u Uniji zdravstvo uglavnom u rukama nacionalnih zakonodavstava, a samo je u nekim manjim delovima nadležnost EU. Zemlje članice EU odgovorne su za organizovanje i pružanje usluga zdravstvene zaštite, a EU zdravstvena politika služi kao dopuna nacionalnih politika i da bi se obezbedila zdravstvena zaštita u svim EU politikama.

Za temu o kvalitetu i dostupnosti zdravstvene zaštite treba pomenuti i izveštaj Delivering Quality Health Services: A Global Imperative for Universal Health Coverage / Kako do kvalitetnog zdravstvenog sistema: Globalni imperativi univerzalnog zdravstvenog osiguranja (WHO, OECD, World Bank Group, 5. juli 2018). U izveštaju se osporava često korišćen argument da je kvalitetna zdravstvena zaštita luksuz koji mogu da priušte samo bogate države: „To nije tačno. Izgradnja kvalitetnih zdravstvenih usluga podrazumeva (zahteva) kulturu transparentnosti, angažovanja i otvorenosti u raspravama o rezultatima, što je moguće u svim društvima – nezavisno od nivoa per capita dohotka… Građani i lokalne zajednice moraju biti uključeni u organizovanje, isporuku (delivery) i kontinuirano ocenjivanje kvaliteta zdravstvenih usluga s ciljem da se obezbedi kvalitetno zadovoljavanje zdravstvenih potreba u lokalnoj zajednici“.

Potrošnja na zdravstvene usluge

Srbiju karakteriše relativno visok udeo potrošnje za zdravstvenu zaštitu. Pozivajući se na podatke Svetske banke (podaci za 2016), Mihajlo Gajić tvrdi da je nivo potrošnje na zdravstvo (u odnosu na BDP) u Srbiji znatno viši kada se uporedi sa okolnim zemljama. Ovaj autor se poziva i na podatke Eurostata da je samo nekoliko država u EU imalo veću potrošnju na zdravstvo (u odnosu na BDP) od Srbije (Velika Britanija, Nemačka, Austrija, Holandija, Belgija, Švedska, Finska i Francuska). Autor dalje kaže: „Ono po čemu se Srbija razlikuje od ovih zemalja (a što je vidljivo i u Bugarskoj) jeste visok udeo privatnih troškova… Imajući u vidu da je sistem dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja u Srbiji rudimentaran, gotovo svi ovi troškovi su zapravo troškovi domaćinstava… Ovo upućuje na to da stanje u državnom sistemu zdravstvene zaštite kod nas nije dobro: ljudi do adekvatnih usluga ne mogu da dođu kod državnih lekara, pa zato idu da se leče privatno. Ovo je u svakom slučaju izbor koji ne preostaje svakome, već samo onima koji to mogu sebi da priušte… Državni troškovi osiguranja u Srbiji, gledajući zajedno i rashode finansirane preko obaveznog zdravstvenog osiguranja i one preko sistema opštih poreza, nalaze se negde na nivou proseka sličnih privreda… Po svemu sudeći, ne možemo da kažemo da se u naš zdravstveni sistem, u međunarodnom poređenju, ne ulaže dovoljno sredstava. Ali zato izgleda da se jedna od glavnih boljki našeg društva – nedostatak efikasnih državnih institucija usled nepotizma, korupcije, političkih nameštanja i loših upravljanja – uspešno zapatila i u našem zdravstvenom sistemu“.

U tekstu Hronične bolesti srpskog zdravstva nalazimo sledeće tvrdnje: „Sa gotovo 10 odsto udela u BDP, koliko odlazi na zdravstvo, Srbija je u proseku Evropske unije i u vrhu regiona… Međutim, iako Srbija ne zaostaje po troškovima za zdravstvo, već prednjači u regionu, posmatrano i relativno i apsolutno, stanje u zdravstvu Srbije je u studiji londonskog magazina Ekonomist objavljenoj prošle godine, ocenjeno kao kritično. Osnovni uzroci takvog stanja su… visok stepen korupcije u zdravstvu i sveprisutno neformalno plaćanje za zdravstvene usluge… Prema podacima Svetske banke, gotovo 40 odsto potrošnje na zdravstvo dolazi iz džepa građana, što je izuzetno visok udeo privatnih plaćanja, po čemu se Srbija nalazi u grupi najsiromašnijih zemalja sveta. Ujedno takvi parametri negativno utiču na jednak pristup svih građana zdravstvenim uslugama. Ostalih 60 odsto troškova za zdravstvo finansira se iz Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZS), što takođe plaćaju građani kroz obavezne doprinose za zdravstveno osiguranje, a (manji) deo dolazi iz državnog budžeta…

Gotovo je nemoguće da iko sa strane dođe do informacije gde novac građana tačno završi, kako se raspolaže tim novcem, niti je do sada urađena ijedna detaljna analiza modela troškova finansiranja u zdravstvu Srbije… Veliki problem zdravstva u Srbiji su i značajne razlike u kvalitetu i dostupnosti zdravstvenih usluga na celoj teritoriji zemlje, posebno izražene u odnosu manjih mesta i većih gradova, što dovodi do toga da svi koji mogu dolaze na lečenje u Beograd, čime se dodatno podstiču korupcija i nepotizam. Treba očekivati da će epidemija korona virusa verovatno povećati broj zaposlenih u sektoru zdravstva, što se može zaključiti prema informacijama u medijima. Predsednik Sindikata lekara i farmaceuta Rade Panić izjavio je kako u redovnim okolnostima nedostaje oko 2.500 lekara i 8.000 medicinskih tehničara.“

Restrikcije u zdravstvu pogađaju najugroženije, siromašne i marginalizovane. U anketi koju je Fondacija Centar za demokratiju sprovela u julu 2020, direktori malog broja domova zdravlja koji su prihvatili da učestvuju u anketi, su ukazali na sledeće posledice zabrane zapošljavanja: (1) smanjenje medicinskog kadra zbog zabrane automatskog zamenjivanja zaposlenih koji su otišli u penziju ili prekinuli radni odnos iz nekog drugog razloga; (2) smanjenje obima rada i/ili ukidanje pojedinih usluga (mobilne ekipe, kućno lečenje, hitna pomoć, gašenje seoskih ambulanti…); (3) preopterećenost zaposlenih i povećanje obima rada; (4) dodatno administriranje; (5) dodatno finansiranje rada doma zdravlja iz sredstava opštine. Direktori domova zdravlja su potvrdili opravdanost i važnost upotrebe mobilnih zdravstvenih ekipa za pružanje usluga na dnevnom nivou stanovnicima seoskih naselja.

Bilo je za očekivati da će epidemija korona virusa verovatno povećati broj zaposlenih u sektoru zdravstva, što se može zaključiti prema informacijama u medijima. Izjave zvaničnih predstavnika vlasti koje prenose mediji, kao i komentara zaposlenih u zdravstvu, članova sindikata i istraživačkih novinara ukazuju na kontradiktorne podatke, nekonzistentne izjave i tvrdnje, kao i na visok stepen arbitrarnosti i proizvoljnosti u donošenju odluka o zapošljavanju, kao i na dalje održavanje prakse o statusu ovih podataka kao državne tajne umesto kao podataka od javnog interesa koji nužno moraju biti javno dostupni i proverljivi, odnosno imati status javnog dobra.

Novo zapošljavanje i dodatno radno angažovanje u sektoru zdravstva u periodu 2014-2019.

Krajem jula 2020. Fondacija Centar za demokratiju uputila je dopis Ministarstvu finansija sa pitanjima o broju datih i broju odbijenih saglasnosti za novo zapošljavanje u zdravstvenim ustanovama u periodu 2014-2019. Od sekretara Komisije dobijen je 25. avgusta 2019. odgovor iz koga saznajemo:

– U periodu 2014-2019. od Komisije je zatraženo angažovanje ukupno 34.251 novog izvršioca. Od toga je data saglasnost za 18.353 izrvšioca (53.6%).

– Svi izvršioci za koje je data saglasnost primljeni su na neodređeno vreme.

– Nisu dobijeni podaci o tipu zdravstvene ustanove (dom zdravlja, bolnica, klinički centar, seoska ambulanta) za koje su tražene, odobrene ili odbijene saglasnosti.

– Ubedljivo najveći broj zahteva podnet je 2018. i 2019.

– Od ukupnog broja datih saglasnosti, izvršioci sa visokom stručnom spremom (pretpostavljamo da su to u najvećem broju lekari) činili su skoro jednu trećinu (32,3%), izvršioci sa višim obrazovanjem 8,6%, sa srednjim obrazovanjem 50,3%, a sa nižim kvalifikacijama 8,8%.

– Školska sprema izvršioca za koje je odbijena saglasnost je bila sledeća: visoka – 21.0%; viša – 9,9%; srednja – 58,2%; niža – 10,2%.

Sumarno, podaci dobijeni od Komisije nisu upotrebljivi jer ne znamo za koliko lekara i ostalog medicinskog osoblja je odobreno zapošljavanje, a za koliko drugih profesija (administrativnih radnika, savetnika, pravnika, ekonomista i drugih) je takođe odobreno zapošljavanje.

Kako poboljšati prostornu dostupnost zdravstvenih usluga?

Ključna preporuka odnosi se na neophodnost smanjenja broja stanovnika na jednog lekara, a naročito u opštinama u kojima je taj odnos znatno iznad proseka u Srbiji. To su, po pravilu opštine sa većim udelom stanovništva koje živi u seoskim naseljima, kao i opštine/gradovi u kojima ne postoje specijalizovane zdravstvene ustanove (klinički centri, bolnice i drugo). Neophodno je utvrditi minimalne standarde u odnosu broja stanovnika na jednog lekara i obezbediti mere za njihovo ostvarenje. Uključivanje privatnog sektora u sistem zdravstvene zaštite bi zasigurno pomoglo u postizanju ovog cilja.

S obzirom na neprekidno osipanje broja stanovnika u seoskim naseljima, najpouzdaniji mehanizam, koji je već postao tradicionalan u mnogim oblastima socijalnih i kulturnih usluga u demokratskim sistemima zasnovanim na vladavini prava, su mobilne usluge. Svrha mobile usluge je da periodično (jednom ili dva puta nedeljno) ili po potrebi (po pozivu) dođe do korisnika u njegovo/no mesto stanovanja. Mobilne usluge koje sadrže vozilo sa ugrađenom opremom (laboratorija, stomatološka ordinacija, mamograf i drugo) i odgovarajući tim (lekar, medicinski laborant…) periodično ili po pozivu dolaze u naselje i rade ili u vozilu ili u objektima u naselju (ambulanta, pomoć u kući i drugo).

Nema razloga da se i dalje odlaže uključivanje privatnog sektora kao pružaoca usluga u javnom zdravstvu. To će, s jedne strane, proširiti ponudu zdravstvenih usluga i na taj način podstaći konkurenciju i podići kvalitet ponude zdravstvenih usluga, a sa druge će finansijske tokove u sektoru zdravstva učiniti transparentnijim. Uključivanje privatnog sektora može biti podsticajno za jačanje institucije kućnog lekara, kao i institucije kvartovskog lekara.

Od posebnog značaja za unapređenje zdravstvenih usluga u ruralnom području je povezivanje i zajednički programi na opštinskom nivou za nekoliko naselja, kao i na međuopštinskom nivou. Ovakve forme povezivanja i odgovarajući programi treba da budu praćeni prilagođenim formama saobraćajnog povezivanja izolovanih seoskih naselja sa opštinskim centrom ili susednom opštinom (subvencionirane usluge licenciranog taksi prevoza, korišćenje terenskih vozila i drugo).

Neophodno je doneti zakon o neprofitnim strukovnim organizacijama sa posebnim odredbama i normativima za organizacije osposobljene i akreditovane za rad u seoskim naseljima. Poboljšanje dostupnosti i kvaliteta zdravstvenih i drugih javnih usluga u seoskim naseljima je imperativna obaveza jer se radi o nadprosečno siromašnom stanovništvu, o stanovništvu koji ogromnim procentom pripada kategoriji ranjivih grupa i o stanovništvu sa slabim kapacitetima za međusobnu ispomoć i podršku (zbog visokog udela samačkih i staračkih domaćinstava, velike prostorne udaljenosti između domaćinstava, zapuštenih lokalnih puteva rizičnih za korišćenje, nepostojanja javnog prevoza ili njegovog funkcionisanja tek u rudimentarnoj formi, itd).

Autorka je profesorka (u penziji) Arhitektonskog i Geografskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i članica Upravnog odbora Fondacije Centar za demokratiju.

Peščanik.net, 17.11.2021.


________________

  1. Ponovo naglašavamo da analiza koja sledi nije uključila probleme nastale u periodu pandemije korona virusa.