Odavno nisam na jednom mjestu, u samo jednom danu, tako precizno, jasno i bez ostatka dobio potvrdu gluposti, naivnosti i zapravo amaterskog višegodišnjeg zamajavanja vjerovanjem kako je drama Bosne i Hercegovine rezultat, pored ostalog, nerazumijevanja i nespremnosti tzv. međunarodne zajednice da shvati našu situaciju. Ili, njihovog neznanja temeljem kojeg su izgradili i nametnuli “pogrešan koncept” što nas evo satire. Istina je zapravo jednostavna. Ništa tu nije ni onda ni sada bilo pogrešno, već je od početka riječ o razrađenom projektu koji apsolutno uzima u obzir sve njihove potrebe i interese i ni najmanje ne haje za realnost kakvom je mi vidimo. Ili, ne daj bože želimo. Realnost ustvari i ne postoji mimo onoga što će oni svojim projektom proizvesti.
Na ovo bi sad kod nas mangupski kazali: “Ćao Kolumbo!”
Jasno, nije u pitanju otkrivanje Amerike, već naprosto pomalo nenadana spoznaja koliko se naš model postratne drame reciklira po svijetu i tamo gdje mu se ne nadate, u uslovima i na prostorima koji nemaju veze sa ovim ovdje a eto, imaju. I ne samo da imaju, već se ta naša poslijeratna sveukupna kalvarija u formi ogromnog novog businessa prodaje ubrzano i unosno unaokolo.
Priča se, u ovom slučaju, zove seminar ili konferencija ili okrugli sto ili univerzitetska rasprava ili ko zna kako, na temu “Syria – The Day After”.
Tema formulirana kao “Dan poslije” sugerira manje upućenima odmah i pitanje: poslije čega? Onima što koliko-toliko prate sirijsku dramu jasno je: Poslije intervencije kojom treba da se svrgne tamošnji predsjednik Assad i njegov mrski režim čiju nedemokratičnost i brutalna kršenja ljudskih prava Zapad i njihov podrepni dio Istoka ne mogu više da podnesu. U ovom kontekstu, dotični predsjednik se ne titulira više ni kao totalitarista već jednostavno i precizno kao “tiranin”. A kada će biti intervencija i ko će je tehnički izvesti, to se na pomenutim konferencijama ostavlja trenutno po strani, uz kratku napomenu kako na tome rade profesionalci čiji je to zadatak. Ima tu još puno nekakvih dilema, loših iskustava, nerazjašnjenih aspekata humanitarne trgovine itd, ali to u ovoj fazi realizacije koncepta nije važno. Važno je javno reafirmirati strategiju postratnog kapitaliziranja “sukoba” držeći se već testiranog modela. Posebno u zemljama koje nisu etnički, religijski i nacionalno homogene i zbog toga su za oslobodioce muka. Evropa za takve države ne zna rješenje ili je suviše sebična i konzervativna da ih zna, a Amerika ima korporativne interese da ga, kao, “ne zna”.
Uspjeršni teren i urnek za Siriju, na kojem se krenulo sa “pozitivnim propitivanjem” postkonfliktne realnosti postala je tako Bosna i Hercegovina.
U kratkom vremenskom periodu, evo po drugi put u Sarajevo dolaze “sirijski revolucionari” da uče na našem primjeru kako se rješavaju unutrašnje drame proizvedene “građanskim ratom” koji se, eto, desio. Pomenute revolucionare, naravno neovisne i slobodne, dovode instituti, fondacije, nevladine organizacije itd, kojima je, naravno, do promicanja demokracije. Poslije, vidjet ćemo. Dolaze baš u Sarajevo jer im je, kažu, model toliko adekvatan da čovjeku dođe da pomisli da su sve druge krvave storije poput Iraka, Libije, evo Sirije, doista skuhane u ne daj bože istoj kuhinji. Pa se tako i Sarajevo kao i Damask oslobađaju prethodnog totalitarnog režima na krilima narodne volje, Assad je kontekstualno isto što i Milošević, zločini u Hami, Homsu itd. su isto što i Srebrenica. Danas oficijelna BiH podržava sve američke i njima pripadajuće glasove u UN i šire o Siriji, BiH je konferencijski “Prijatelji Sirije” poput svih susjednih nam režima i konačno, sva naša iskustva u postratnoj izgradnji demokracije su toliko pozitivna da ih naprosto moramo prenijeti “sirijskim revolucionarima”.
Zato je, eto, minulih dana u Bosnu stigla ekipa revolucionarnih Sirijaca iz rovova sa raznih američkih, britanskih i inih univerziteta na Zapadu, da sa lokalnim partnerom na “seminaru” za njih i nas objasne koje to “zablude” imamo u vezi sa zbivanjima u njihovoj zemlji. Zabludjeli su, po njima, osobito neki ovdašnji “intelektualni i lijevo orjentirani krugovi”. Objašnjeno nam je, tako, kako Sirija nije nikada bila “baasistička” zemlja, kako su Alawiti, Šiiti kojima pripada Assad, podjednako terorizirani od diktatora kao i Suniti, te kako je njegov režim ubio više Palestinaca nego Izrael! Za aktuelne krvave sukobe Palestinaca sa revolucionarnim slobodnim islamistima ovih dana u palestinskom izbjegličkom kampu Yarmouk kod Damaska oni, kažu, ne znaju. Došli su seminarci da nam kažu i kako je to tamo u Siriji “rijetko viđena vladavina jedne familije” što je, kako znamo, neviđen slučaj na demokratiziranom Bliskom istoku. Sirija je tu izuzetak od arapskih država saveznica zapadne demokracije u kojima ne vlada samo jedna familija, poput recimo Saudijske Arabije, Katara, Kuvajta, Emirata itd.
Slobodu svog djelovanja, organizacija što je dovela naše prijatelje željne napajanja postkonfliktne “dejtonske demokracije” u Bosni i Hercegovini, zahvaljuje moćnim demokratskim institucijama koje ih finansijski podržavaju. Prema njihovim vlastitim podacima u dokumentu kojim se prezentiraju, to su uz ostale King Faisal Center for Islamic Research (Saudi Arabia), Ford Foundation (USA), British Petroleum (UK), Alpha Bank itd.
Svi oni sada žele da nam kažu da smo u zabludi, “intelektualistički i ljevičarski”, jer eto baš ne vjerujemo tamošnjim istinama o revoluciji koju vode Al Qaida i od njih još ekstremniji inozemni džihadisti Al Nusre. I to uglavnom zapadno-istočnim korporativnim novcima i oružjem. Za dobrobit ljudskih prava i građanskih sloboda.
Učesnici sarajevskog seminara o iskustvima Bosne za “Dan poslije” u Siriji, svi ti članovi glasovitih međunarodnih organizacija, inicijativa, univerziteta i instituta za Bliski istok, od Pariza, preko Arkanzasa, Londona, Washingtona itd, otkrili su zapravo poražavajuću istinu. Taj veliki korporativni svijet ne odstupa u strategiji namijenjenoj Siriji ni za milimetar od one strategije koja se, sa intervencijama ili bez njih, ponavlja po svijetu uprkos dramatičnim rezultatima koje je proizvela svuda, i po ljudska prava i međunarodni poredak. Jadno stanje što je iznjedreno “daytonskim konceptom” u BiH temeljem plana da u konačnici rata ne smije biti vojnog pobjednika, dakle agresora i žrtve, da se preživjeli moraju podijeliti po etničkoj, religijskoj ili nacionalnoj pripadnosti, da se čitanje rata i zločina mora prebaciti na teren humanitarizma, da se individua mora eliminirati u ime krda, a da teritorija shodno interesu “mirotvoraca” mora biti podijeljena i fragmentirana – ponovo se nudi kao “uspješno rješenje”. Ono, naravno, nije u korist Sirije, već u funkciji političke, socijalne i svake druge lobotomije ove zemlje, kako bi se moglo uspješno i pogovorno gospodariti njenim resursima i terenom preko kojeg, uz ostalo, treba da prođu najznačajniji naftovodi i gasovodi sa Istoka na Zapad.
Sirijci dovedeni u Sarajevo ovdje nisu mogli naučiti ništa što bi ih uvjerilo da velika inozemna mašinerija koja drma sudbinom njihove zemlje to radi u njihovu korist. Po koju cijenu su prodali svoju šutnju tim povodom, njihova je stvar. Domaćini su im ponešto od svega toga kazali. Odozgo prema dole, pojednostavljeno to izgleda ovako: Globalna geostrategija koja je utjecala na zbivanja u Bosni u posljednjoj deceniji minulog stoljeća, i ova današnja koja diriguje Sirijom, ni u putu se nisu srele. Korporativni i neoliberalni interesi kapitala i finansija onda na Balkanu i sada na Bliskom istoku poticali su i potiču iz različitih nakana. Regionalna slagalica na Balkanu onda i na Bliskom istoku danas porađale su drugačiju motivaciju za sukobe. Konačno, povjesne i realne specifičnosti Bosne i Sirije, tek na četvrtoj stepenici ove vertikale oko koje je pala krv, tolike su da tu čak ni humanitarni motivi nisu isti. Međutim, koncept velikih u “donošenju sreće” malima je isti.
Sve ovo znali su i organizatori čudovišnog traganja Sirijaca u Sarajevu za odgovorom na pitanje kako će lijepo i uređeno izgledati demokratska Sirija kada njihovi mentori, uz pomoć bezmalo istinskih ljudoždera pobijede u njihovoj zemlji. U tom kontekstu, doista je groteskno zvučala i izjava američkog stručnjaka sa Instituta za Bliski istok “National Defense University”, koji je mrtav hladan izjavio kako je zajednički cilj apsolutno svih snaga koje učestvuju u sirijskoj revoluciji – demokratska transformacija zemlje! A “revolucija” u Siriji prepoznata je kao borba za “humane i ljudske vrijednosti”.
Bilo kakav razgovor na ove teme uz drugačije argumente za pomenute organizatore budućnosti uzaludan je. Korporacije i “geostrategije” što vuku konce po svijetu nemaju odgovora na pitanje kako urediti složene zajednice u kojima žele da realiziraju svoje sasvim materijalne i opipljive interese. Izmišljeni su zato doktrina “humanitarizacije drame” i strategija “depolitizacije sukoba”, rješenje bez pobjednika na vojnom terenu i podjela da bi se obezbijedio mir i lakše vladalo. Kolonizacija u raznim vidovima nakon toga je olakšana. Puno žrtava mora da prati malo reakcija i uglavnom nimalo odgovornosti.
Kada to postignu, veliki smatraju da je projekat uspio. I onda ga krenu ponavljati po svijetu, a “uspjeh” pokazivati novim žrtvama kataklizme koja se zove “The Day after”. I sa Sirijcima, recimo, tim povodom dolaziti u Sarajevo.
Znam da su neki od gostiju potajno deprimirani otišli dalje, na nove seminare. Je li to zato što su dokučili da buduća sreća neće izgledati kako su očekivali, ili zato što im je u svemu padalo na pamet da ni za njih u toj sreći neće biti mjesta, ne znam. Sjećam se čemu smo se mi nekad nadali i šta smo dobili. I postali primjer za pokazivanje. Bi mi, zato, pomalo žao naših gostiju. Nas sam već prežalio.
Tekst objavljujemo uz dozvolu autora.
Novi list, 22.12.2012.
Peščanik.net, 21.12.2012.