- Peščanik - https://pescanik.net -

Post scriptum

Basilika Sv. Petra u Vatikanu, foto: Flickr

Ne da mi papin baštovan mira, osuđen je na osamnaest meseci zatvora jer je poslodavca krišom i amaterski snimao, to mu beše malo pa ga je i potkradao, što se naravno kad-tad obelodanilo, jer nema ništa tajno što se neće doznati, i nema ništa skriveno što se neće poznati. Ovo isitnabog kači i Sv. oca: nema ništa skriveno što batler ne može naći i strpati u svoj džep, i nema ništa tajno što se mobilnim ne bi dalo snimiti i predočiti bilo široj bilo odabranoj publici. Ne znam šta je batler krao, novac ili papine stvari koje bi mu mogle doneti još veći novac, mada je teško zamisliti javnu aukciju gde konferansije viče: „A sada, pidžama Svetog oca sa kapicom za spavanje u istom dezenu!“ Ne znam ni šta je grešnik snimao, već neko vreme krajičkom oka opažam da je u Vatikanu neka afereta sa poslugom, ali se nisam zainteresovao, to je sitan kriminal i žuta štampa. Ne razumem osobu koja bi gledala šta jedan starac radi kad misli da ga niko od klera i od posluge ne snima. Kopka me, međutim, što bi prestupnik, naviknut ipak na zelenilo i na otvoren prostor, mogao biti pomilovan: neće, kažu, odležati tih osamnaest meseci ako mu junak njegovog dokumentarca i pokradeni velikodostojnik greh oprosti.

Dok se papa predomišlja baštovan će biti u pretpostavljam osveštanoj samici koju Sveta stolica, just in case, ima u nekome kazamatu, ali šta se to mene tiče, zar nemam ja svoju crkvu i svoju državu, zašto bi me kopkao slučaj Italije i Vatikana!? Gde poslasmo mi dva velikana, velikana, tačnije, i velinkanku, oboje iz DSS-a, profesora Vladetu tamo gde je palo snimanje i kraduckanje, a doktorku Sandu u Rim, premda bi njezinoj prirodi okrenutoj modi još više prijalo da je bila konzulka u Milanu. [Šta li je g. ambasador u Vatikanu radio tolike godine i šta je postigao? Bacio bih oko na njegov izveštaj, ako je taj svečani dokument dostupan javnosti: nije odobrovoljio našu crkvu da već jedared ugosti poglavara sestrinske hrišćanske crkve, to mu možda nije bio ni zadatak, ali ne vidim šta sam dobio plaćajući tolika leta gospodnja ambasadora u Vatikanu. Lično mogu bez papine posete, ali da sam katolik u Srbiji zeblo bi me oko srca: kakva je to moja i vera i kakav je moj položaj u Srbiji ako moj pastir ne sme da kroči tu gde ja ravnopravno živim?]

&

Znam (i ne znam; krhko je znanje, naročito moje) da je Vatikan i država, država u državi, tako nekako, ali zar time što leži u crkvenom krilu nekog rimskog CZ-a ne dovodi batler druge robijaše, koji su oštetili društvo ili neke civile, u neravnopravan položaj, i ko ga je uopšte osudio, interno-crkveni sud, ili pravi sud, zadužen za redovan lopovluk i nedozvoljenu trgovinu; drugo, za mene i važnije – zar nema samo šef države pravo da za 29. novembar pomiluje izvestan broj osuđenika?

Možda može i crkveni sud da utamniči nekog na godinu i po dana. Mislio sam, dosta je baštovanu neka pokora, toliko i toliko zdravomarija. U krajnjoj liniji držao sam da bi samouki paparaco mogao da ostane bez posla, njegov naredni poslodavac pitao bi ga gde je radio, tu i tu, smemo li da pitamo vašeg prethodnog employera kakav ste radnik i kakav ste opšti i umetnički dojam tamo ostavili?…

Ako je batler dopao samo crkvenog suda, da li ga čuvaju i dvore čuvari državnog zatvora ili Vatikan ima i svoju stražu i može pružiti kompletnu zatvorsku uslugu? Ako ga je pak osudio svetovni sud, kako veleoštećeni može osuđenika da pomiluje i da štaviše vrati na dužnost? To je vlastan da učini zato što je papa, ili zato što je on lično nagraisao?

Zar sud nije jedini merodavan da kazni ili da oslobodi optužbe? Lični stav žrtve zar je uopšte važan? To je kao kad bi mene gnevni čitalac smrtno ranio, sud ga osudio na dvadeset godina, ali ja sa odra šapnuo mome parohu da počinioca ipak puste kad meni budu davali pola godine – nevažno je šta ja kao teško ranjeni tj. ubijeni mislim o krivičnom delu. Možda sam u nedostojnom trenu osvetoljubivosti poželeo i smrtnu kaznu za moga dželata, sud bi me kako bi se danas reklo iskulirao i osudio bi otvaraoca vatre na vremensku kaznu; isto tako: ako ja želim da mu i samu pucnjavu i njene posledice oprostim, to je potpuno irelevantno! Ruska crkva založila se da pankerke ne budu drakonski kažnjene, ali sud se držao slova ruskog zakona i nije se obazirao ni na samog prvouvređenog Vladimira Vladimiroviča koji se takođe, gle, bio založio za milosrđe, ali je mesec-dva docnije kazao da su Pussy riot dobile šta su tražile!

Ali tako mislim da bi moralo biti i sa batlerom: ako slučaj nije ostao unutar vatikanskih zidina, a Sveti se otac naknadno sneveselio jer nije danas lako naći dobrog batlera, ništa Sv. ocu to kajanje ne vredi! Baštovana više ne može nikakvom enciklikom da vrati na dužnost i vsjo! Vodu koju si usuo u vino ne možeš više isuti.

&

Iskreno, lično ja pustio bih toga batlera i izrekao mu zabranu korišćenja mobilnog, fotoaparata, kamere i diktafona; o pomilovanju kome se nada razmišljam zato što će poglavari drugih crkava poželeti da i oni, a ne samo predsednici republika, pomiluju izvestan broj sveštenoosuđenika ili čak i regularnih kriminalaca koji su nedela počinili na crkvenom posedu; naš poglavar već je ispoljio prekomerni entuzijazam i staleško pokroviteljstvo, popa koji je napravio težak saobraćajni prekršaj uspeo je da smesti u manastirske odaje, iako je počiniocu po našem zakonu sledovao smeštaj u nekoj od državnih pritvorskih jedinica.

Post scriptum ili kako sam pre no što se u meni čestito i probudilo izgubio interesovanje za eseje iz pera nobelovca

Ne pratim ekonomiju, Nobelovu nagradu još manje, ali Paula Krugmana knjižio sam kao nekog ko je sa nama (s kim ‘nama’? pa svako je čuo izraz društvance oko ‘Peščanika’, izgovoren ne možda uvek ni sa dužnim poštovanjem), zapazio sam ga na sajtu i upamtio njegove nemački zvučeći generalije – Paul Krugman, Mirko Đorđević, ja…

Kad, pre nekog vremena vidim ga kako savetuje ljude sa kojima sam ja u vekovnoj i klasnoj neslozi, razumem da je došao na poziv, njegovo je da drži predavanja i da dadne neki umeren i rezervisan savet, čovek je profesor, to sam saznao nedavno, možda smo se i mimoišli u kampusu prinstonske univerze, jer posetio sam bio i tu slavnu ustanovu, pa opet mi ne beše pravo što ga vidim ne kod Borke nego u Klubu privrednika tj. kapitalista. Sreo se i sa našim cenjenim državnim glavešinama, to mu tek nije bio plus, iako bih kao podanik mogao od njegovih saveta da osetim možda i izvestan boljitak, u „Politici“ objavljuje naučni feljton u bog te pita koliko nastavaka (naš najstariji dnevni list obožava sve što je u nastavcima: to i samoj upravi mora biti izaziva osećaj duboke ukorenjenosti i budućnosti koje biće napretek)…

G. Krugman me je prestigao dobivši Nobelovu nagradu, stariji sam godinu dana od laureata, a nekada je bilo obrnuto: prvi put sam za tu nagradu čuo kad je dodeljena Ivi Andriću koji mi se činio starim, a možda i jeste bio star, meni je bilo deset godina, sad tu istu nagradu dobijaju ljudi mahom mlađi od mene, nema veze, kako je tako je.

Ali čak ni nobelovac ne može predvideti kojim će svojim gestom ili tezgom izgubiti čitaoca tj. osobu koja se već neko vreme oštrila da čita stvari iz njegovoga pera.

Peščanik.net, 08.11.2012.