Poznati austrijsko-američki filozof i teolog Ivan Illich zastupao je tezu da sve ogromne institucije imaju tendenciju preći prag iza kojeg one postaju štetne i kontraproduktivne. Počinju, naime, stvarati više problema nego što su ih obećale riješiti. Inflacija institucija i pretjerani rast tehnologije guši i prekriva temeljne ljudske mogućnosti, poput dopuštenja da budem iznenađen, govorenja svojim jezikom ili umiranja svojom smrću.
Što se zapravo zbiva s institucionaliziranjem i birokratiziranjem određene etičke poruke Ivanu Illichu postalo je jasno na temelju Isusove parabole o milosrdnom Samarićaninu iz Evanđelja po Luki. Podsjetimo se. Jedan je čovjek putovao iz Jeruzalema u Jerihon. Na putu su ga napali razbojnici, ozlijedili, orobili ga i ostavili napola mrtva. Tim je putem prolazio neki svećenik, koji nije obratio pažnju na ranjenika, isto kao ni levit koji je kasnije onuda išao. Iza njih je došao neki Samarićanin (Samarijanac: za Jevreje su ljudi iz Samarije bili niži i prezreni soj, omraženi gotovo više od samih pagana) koji se ranjeniku sažalio. Previo ga je, digao na magarca i odveo u gostionicu, a drugi dan je krčmaru dao dva denara da se za nj brine obećavši mu da će na povratku platiti čitav njegov račun.
Nekoliko godina prije svoje smrti, 2. decembra 2002. godine u Bremenu, u svojoj radnoj sobi u Kreftlingstrasse, u razgovoru s kanadskim novinarom i prijateljem Davidom Cayleyom prisjetio se Ivan Illich kako je gotovo trideset godina prikupljao sve propovijedi o ovoj paraboli, počevši od III pa sve do XIX vijeka. Pri tome je otkrio kako je većina propovjednika novozavjetni tekst shvaćala upravo kao uputstvo kako se treba odnositi prema svome bližnjemu. U tekstu su vidjeli uspostavljanje nove regule postupanja i živu ilustraciju jedne etičke dužnosti. Ivan Illich vjeruje da je to gotovo sušta protivnost od onoga što je Isus tom parabolom htio.
Na temelju tog teksta i na temelju propovijedi o njemu Illich otkriva kako institucionaliziranje određenoga ponašanja uništava lično zalaganje, sposobnost donošenja odluka i trud oko promjene na samome sebi. Podsjeća kako je koncem IV vijeka kada je počelo osnivanje prihvatilišta za tuđince i beskućnike, Ivan Zlatousti (Ioannés Chrýsostomos) propovijedao protiv te prakse. Ne, dakako, zato što bi bio protiv pomoći onima kojima je pomoć potrebna, nego zbog nečega posve drugoga.
U prvim je kršćanskim porodicama, naime, bio običaj da porodica ima spremnu slamnjaču, svijeću i koru starog kruha za slučaj da Isus zakuca na vrata u liku tuđinca koji nema krova nad glavom. Takvo je ponašanje bilo sasma nepoznato i sasma neshvatljivo u Rimskom Carstvu. Ono je bilo obilježje kršćanstva koje je razbilo uske okvire pripadnosti. U trenutku kada se spremnost za milosrđe ili gostoprimstvo počela prebacivati na instituciju, Ivan Zlatousti je ustao protiv. Mislio je da će kršćanski dom prestati da bude kršćanski u trenutku kada prestane spremati postelju za Isusa u prolazu i kada mu svratište organizira neka institucija, a ne više glava porodice lično.
Isus je, ističe Illich, parabolom o milosrdnom Samarićaninu odgovarao farizeju na pitanje koje je glasilo: ko je moj bližnji? a ne na pitanje: kako se trebamo ponašati u odnosu prema bližnjem? Drugim riječima, nije riječ o etičkom zahtjevu kojega bi valjalo izvršiti zbog toga što postoje ljudi kojima je pomoć potrebna, nego je riječ o potrebi da ja uđem u živi odnos s drugim. Isus ne govori s namjerom da otvori oči za potrebne i siromašne. On želi otvoriti oči za ljudsku sposobnost stvaranja odnosa izvan i mimo okvira pripadnosti krvi, zemlje i kulture (jezika). Odnos ne nastaje tamo gdje sam ja nekome nešto dužan da činim, nego tamo gdje ja hoću da uđem u odnos. Samarićanin pomaže bez uključivanja religioznog razloga: dovoljna mu je nevolja čovjeka zapalog među razbojnike, i oko njega u tom trenutku kruži cijelo njegovo razmišljanje. Za Illicha je revolucija kršćanske poruke upravo u slobodi prepuštenoj pojedincu u određenju vlastitog “bližnjeg”, u njegovom slobodnom izboru, a ne u dužnosti ili zakonu.
Ovdje možemo dodati da je temelj kršćanskog etosa zapravo sloboda savjesti. Ako ne bi bilo slobode savjesti, ako Bog prvom čovjeku ne bi podario tu slobodu, ne bi bilo biblijske povijesti, ne bi bilo ni Krista ni samog kršćanstva. To što je Bog dopustio, naime slobodnu Adamovu odluku i time izvorni grijeh čovjekov, pokušava Crkva kao institucija spriječiti, unaprijed već ograničiti čovjekovu slobodu savjesti (odlučivanja). Biblijski rečeno: pretvarajući etički princip u pravni zakon, postavlja zakon pred ljubav, a pravo nad etiku. To je ne samo ne-kršćanska, nego upravo anti-kršćanska gesta. Jer sloboda savjesti prethodi svemu. Samo iz nje proishodi čovjekova etička odgovornost. Sloboda savjesti je temelj čovjekovog dostojanstva!
Ko nije bar jednom, pita se Ivan Illich, iskusio olakšanje kada je otkrio da postoje institucije koje problem koji mu je nametnut lakše, brže i djelotvornije rješavaju od njega samoga? Drugim riječima, rješavaju ga umjesto njega. No, upravo je to rasterećenje problematično. Jer dok nas oslobađa potrebe da sami odgovorimo zahtjevima ono nas istovremeno čini nesposobnim da na sebe preuzmemo odgovornost. Da bi neko bio moj bližnji ja trebam ući u odnos s njim, trebam preuzeti brigu za odnos, dotaknuti ga, investirati od sebe i svoga u odnos.
Značajan je dakako trud na, recimo poperijanski, dobrom funkcioniranju dobrih institucija. No, opasno je, tvrdi Ivan Illich, svoju odgovornost delegirati na institucije. U tom bi slučaju iz Isusove parabole valjalo izbrisati njenog glavnog protagonistu, Samarićanina. Njegov bi posao bolje i djelotvornije mogao obaviti gostioničar specijaliziran za prihvaćanje pretučenih. Mi bismo mu mogli pomoći zajedničkim sredstvima.
Milenijski pogled zapadnjačkog čovjeka upravljen je upravo na djelotvornu pomoć Samarićaninu. No pri tome zaboravljamo što se događa s nama kada svoju vlastitu odgovornost predamo u ruke institucija. Gubimo se, gubimo se kao ljudi. Tu se nahodi i uzrok tolikog današnjeg osjećaja bezizlaznosti i apatije, stanja bez alternative. Isusova parabola o milosrdnom Samarićaninu je davno iza nas, ali njena je prava lekcija ispred nas. Illichevim riječima: “Institucije imaju budućnost… ali ljudi nemaju budućnost; ljudi imaju samo nadu”.
Peščanik.net, 24.12.2010.