U više-manje pristojnim zajednicama ljetni su mjeseci uglavnom razdoblje „kiselih krastavaca“ – ne, međutim, i kod nas. Ovdje nikakve vrućine ne ometaju bavljenje kosturima iz ormara – prije svega zato što ih je toliko da, izgleda, nema ormara koji se može otvoriti s pouzdanjem. Do toga je pak došlo stoga što su takozvane dvije Hrvatske – crvena i crna – desetljećima u sporu o (gotovo) svemu osim o jednome; suglasne su u marljivome zapretanju „naših“ zlodjela, zločina posebice.
Namjesto lakih tema, nacija je stoga pod stalnim pritiskom „novih otkrića“ o zločinima (onih drugih) i vajkanja zbog toga što (oni) te zločine ne priznaju (ili ih, barem, ne priznaju s odgovarajućom dozom kajanja). Istina je da su ovakvi pokušaji da se („naši“) zločini svagda iznova relativiraju (npr. kao „izolirani incidenti“) odavno mnogima dojadili, ali istina je također i to da obje strane i dalje raspolažu obilatim rezervoarom nekritičkih privrženika koji će uvijek reagirati na isti način: „Pogledajte najprije što su oni činili!“ Dakako, zločinci pritom prolaze najbolje – ne dira ih se, dapače zaboravlja se na njih ako je ikako moguće.
Čemu služi Ustav
Da bi se nekako iskobeljala iz još jedne epizode ove trakavice, vladajuća je većina (tradicionalno principijelno i energično) odlučila netom aktualiziranu priču o zločinima iz prošlosti riješiti – ustavnim promjenama. Na koncu zato valjda Ustav i služi – da su u nj „zapišu“ u realnosti nerješivi problemi i tako „podignu na višu razinu“, pa tamo (simbolički) rješavaju, tj. zabašure. (U razdoblju „javne rasprave“ o prijedlogu ustava SFRJ, 1974., jedan je kasnije poznati slovenski funkcionar, a tada mladi aktivist, predlagao da se i „područje tehničke kulture uvrsti u Ustav kako bi ovo značajno polje aktivnosti naših samoupravljača dobilo odgovarajući tretman na najvišoj razini“.) Ni druga strana nije bolja, što se vidi iz insistiranja na tomu da se već postojeća zakonska odredba o (mješovitome) braku po svaku cijenu „uzdigne“ na ustavni plateau.
Riječju, sve je lakše i prihvatljivije, pa i najsloženiji institucijski pothvati, od „jednostavnoga“ sučeljavanja s realnošću prošlosti. A baš se o tomu i radi, jer svaka se iole funkcionalna zajednica zbiva kao trojstvo: zajednica interesa, zajednica simbola i zajednica sjećanja. Dođe li do poremećaja u bilo kojoj od njih, funkcionalnost je fundamentalno ugrožena.
Interesi
Interesi su u Hrvatskoj, na gotovo feudalni način, naširoko pojmljeni kao ružna, čak: nepristojna riječ, pa, konsekventno, i zajednice interesa – gotovo svaki nezadovoljni političar ili kulturnjak svojim će novinarskim prišipetljama zgroženo izjaviti: „protiv mene su interesne skupine“. Jer, pravi su ljudi, valjda, kreature posebnoga kova čije je djelovanje – takorekuć kantovski – motivacijski utemeljeno u bezinteresnome sviđanju, dok ostali prebivaju u glibu „raznih interesa“. Faktički interesi tim se lakše nameću javnosti – svagda, navodno, uobličeni po mjeri „najviših načela“.
Simboli
Zajednica je simbola decenijama gotovo istoznačna s jezikoslovnim raspravama. Trenutno se situacija čini posve sređenom – „oni“ su, u Jugoslaviji, „politički silovali jezik“, „mi“ ga pak, u Hrvatskoj, „poimamo u sociolingvističkome vidokrugu“ (prevedeno: „Jezik je dijalekt s vojskom i mornaricom“, kako je to svojevremeno zgodno ispričao Max Weinreich). Nepismenost pritom veselo raste, posebice među hordama progonitelja tuđica (dok su se, jadni, očajnički nastojali usredotočiti na opake srbizme, anglizmi su im – gotovo – pojeli sam predmet bavljenja). Preostao je kompromisni pravopis koji je, uglavnom, dosadašnje razlike među pravopisnim verzijama uvukao u novu, „jedinstvenu“ inačicu, a dileme su ostale (osim jedne – pravopisci su jasno pokazali da i jezik smatraju domenom u kojoj treba slušati želje crkve, tj. Crkve).
Sjećanje
No, zajednica je sjećanja ipak poseban problemski kompleks, jer „oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju“ (kako pogođeno reče George Santayana). Jednostavno rečeno, društva mogu – čak i sasvim komforno – prebivati u neistini (kako se mnogo puta pokazalo), ali količina energije koja je za to potrebna kad-tad dovodi do iscrpljivanja. U Hrvatskoj se pritom, za razliku od sretnijih nacija ne radi o tisućljetnim legendama (a legenda je „ostarjela spletka“, kako je to fino formulirao Jerzy Lec); domaće se zakrivanje prošlosti sustavno odnosi na posve nedavne zgode.
Nekoliko jednostavnih primjera upućuje na to da nacija koja se diči svojom „povjesnicom od stoljeća sedmoga“ živi u sustavnome potiskivanju prošlosti. Primjerice:
1. svaka iole obrazovana osoba može reći kojega je dana 1618. došlo do praške defenestracije kojom počinje 30-godišnji rat, ali nitko ne može reći datum početka rata u Hrvatskoj – ni pravno niti faktički;
2. oko 150 tisuća ljudi dobilo je od predsjednika Franje Tuđmana Spomenicu domovinskoga rata 1990.-1992., premda je 1990. Hrvatska funkcionirala u mnogome normalno u okviru SFR Jugoslavije, a rat svakako nije počeo prije ljeta 1991.;
3. 1990. je u hrvatskome katoličkom kalendaru bila jedinstvena godina u gotovo dva milenija, samo je te godine, naime, Božić bio 22. prosinca – jer ustav donesen toga dana neprestano nazivaju „božićnim“ (datum je, zapravo, bio jugoslavenski državni blagdan, čak štoviše: Dan armije);
4. prvom ratnom žrtvom službeno je proglašen hrvatski policajac koji je poginuo na Plitvicama na Uskrsnu nedjelju 1991., a ne njegov znatno ranije ubijeni kolega (koji je bio srpskoga podrijetla).
Primjera je, dakako, moguće naći još na stotine, ali obrazac je jasan; prošlost se tumači po modelu posjeta samoposluzi – uzima se ono što „nam“ se sviđa, ono neprivlačno ostavlja se u dućanu (bude li sreće, za „druge“). Tako se polira nacionalni identitet – posvuda, dakako, jer to je sastavnica svake konstrukcije kolektivnoga subjekta. No, i opet, u Hrvatskoj se to – za razliku od razvijenijih nacija – čini s povijesnim materijalom čijim su svjedocima mnogi njezini državljani, dapače, većina njih (kao što je, još uvijek, velika većina stanovnika starija od „najstarije države u Europi“).
Insistiranje na ritualima pritom, naravno, ne pomaže istini, kao ni glasovito već (Hobsbawmovo) „izmišljanje tradicije“; domaća se javnost postupno navikava da u laži živi i više no što je to za nacije normalno. Katkada zbog posve očitih ideologijskih razloga, katkada pak naprosto zbog nečije gluposti (koju su još gluplji – ili prestrašeni – stali opetovati). Izmišljaju se institucije za zaštitu legendi, oštro se napada one koji govore drukčije, a historija (historia rerum gestarum) se svakodnevno sve više razlikuje od povijesti (res gestae). Uostalom, Hegel već davno jasno vidi: „Iz povijesti narodâ možemo naučiti da narodi nisu iz povijesti ništa naučili“. Dakle, iste se gluposti (povijesno) ponavljaju – najčešće stoga što je prošlost zapravo nepoznata.
Reemitiranje tv-programa iz devedesetih
U hrvatskoj zbilji, pokazat će se niz (ne)zgoda koje, takorekuć zakonito, slijede iz ove prakse potiskivanja, a ono se, već kod Freuda, odnosi na tabuirane i opasne sadržaje (i upućuje na paralizirajuće posljetke po organizam koji potiskuje). Upravo se tako i može objasniti mnogo toga što karakterizira lokalne prilike. Tabuirano je, primjerice, već i govoriti o „našim“ (ovdje to znači: hrvatskim) zločinima; čak i SDP-ov ministar obrane najavljuje posebnost ovogodišnje proslave obljetnice pobjedonosne „Oluje“ znakovitim pozivanjem na (čini se, također pobjedničku) haašku presudu, iz koje slijedi: „ne može nam nitko reći da smo radili nevojničke stvari“. Porodice stotina civila poginulih nakon te akcije, od Gaćeleza do Une, trebale bi, izgleda, prihvatiti da se radilo o posve neobičnome masovnom samoubojstvu (možda genetski tipičnome baš za ljude srpske nacionalnosti).
Politički zahvati u interpretaciju povijesti mogu biti kontekstualno i razumljivi s obzirom na neprekidnu grozničavu potragu za legitimacijom političkih poslova, a ona je, u domaćim okolnostima, locirana ponajčešće u prošlosti. No, na tomu se ne ostaje, otklon od sučeljavanja s prošlošću širi se društvom – mnoge su karijere zasnovane na „zagubljenim“ činjenicama, ugled mnogih na zaboravljenim mrljama. U Hrvatskoj stoga nije ni zamislivo da HTV, poput recimo slovenske javne televizije, iskoristi dio (žalosno nepopunjenih) kapaciteta svojega novog četveroprega za sustavno reemitiranje televizijskih „Dnevnika“ iz devedesetih (da se i ne govori o „Motrištima“, „Slikom na sliku“, itd.). Ili pak da se, konačno, učini javno dostupnom digitalizirana arhiva „Vjesnika“. Tada bi se – u retrospektivi – moglo doista vidjeti kakvi su nacionalisti bili mnogi današnji liberali, ljevičari, razni „javni intelektualci“ u vrijeme „dok je grmilo“, kakvi su plitki komunistički ideolozi bili neki od današnjih „usamljenih boraca za hrvatsku stvar“.
No, sve je to moguće samo ako se suočavanje s prošlošću doista pojmi kao ne samo moralna, nego i egzistencijska obveza društva. Kao uvjet da se oslobodi dio energije koja se (sa stajališta društva kao cjeline posve neproduktivno) troši na to da službena zajednica sama sebe doživljava ljepšom. Postoje za to dobro znani primjeri – ponajprije njemački u šezdesetima. Njihova je situacija bila nedvojbeno posebna, ali različita društva različite grijehe pomeću pod tepih na veoma slične načine – stoga je i postupak razotkrivanja možda moguće (barem dijelom) uzeti kao uzor.
Njemački poučak
Njemačku situaciju – koja je radikalizirana šezdesetosmaškim gibanjima – može se razumjeti kao nezadovoljstvo naraštaja koji je bio prinuđen živjeti u atmosferi u kojoj se o nekim temama naprosto „nije govorilo“ (ni u obitelji, a kamoli u javnosti). Obrat nastaje 1958. danas posve zaboravljenim filmom Wir Wunderkinder Kurta Hoffmanna, koji u satiričkoj maniri upozorava javnost na kameleonsku praksu bivših nacista u poratnoj (zapadnoj) Njemačkoj. Na drugome je kraju ovoga procesa jedna amerikanska komedija, What Did You Do in the War, Daddy?, Blakea Edwardsa, koja, ponajprije naslovom, upućuje na postupanje mladih onoga vremena. Pokazalo se je, naime, da je i okorjelim zločincima mnogo teže lagati vlastitoj djeci, no policiji, sucima ili novinarima.
Kod nas nije baš realno očekivati nešto slično – ponajprije stoga što se i ne radi o zločinima takvih razmjera. Ali, i zbog pretežito patrijarhalne strukture lokalne porodice koja mladima pokazuje da je znatno lakše i bezbolnije moralno osuditi šefa države ili vlade, nego vlastita oca ili strica. No, ne dođe li do takve pobune u obitelji, izvana ne treba očekivati neku pomoć. Domaća je dominatna klima, po svemu, u nedogled pripravna podnositi „kozmetičke neistine“, a EU i tako – od samih početaka – počiva na institucionaliziranome zaboravu prošlosti.
Upravo zato je i moguće da se političari igraju Ustavom, umjesto da se pozabave (svim) zločinima. Jer, dok jedni pripovijedaju o (i danas!?) „svenazočnim udbašima čiji se zločini ne procesuiraju“ istovremeno slaveći junaštvo „bugojanske skupine“, drugi (zapravo prvi, jer su parlamentarna većina) bi, kako se čini, najradije da tema naprosto nestane, jer ne znaju reći ništa drukčije od oporbe (kao da su, primjerice, kolektivno prespavali devedesete). Zato se, ma koliko paradoksalno zvučalo, i čini da će novi vladajući političari, ponosni na svoje kultivirano nepoznavanje problema, nastojati poučiti povijest o tomu kako stvari trebaju izgledati, kada već nisu u stanju učiti od nje.
Banka, 02.08.2013.
Peščanik.net, 02.08.2013.