- Peščanik - https://pescanik.net -

Povijest se ne dade zaustaviti, tko shvatio shvatio!

Od pada Berlinskog zida, i simbolične “željezne zavjese” koju je oličavao, samo u Evropi su nastale 23 nove države, Crna Gora je bila 23., a Kosovo je dvadeset i četvrta po redu. Mnoge među njima, baš kao i Kosovo, nisu nikada u povijesti bile samostalne i nezavisne.


I SR Njemačka je oficijelno priznala Republiku Kosovo

Kako se upravo moglo saznati iz “vladinih krugova” u Berlinu, njemačka vlada je na njenoj redovitoj sjednici, održanoj u srijedu 20.02.2008. godine, odlučila priznati nezavisnu Republiku Kosovo. Time su stvorene pretpostavke i za uspostavljanje diplomatskih odnosa između dvije zemlje, kaže se u istim tim krugovima. Ovo je bilo prvo novo priznanje neke nove zemlje nakon njemačkog priznanja crnogorske nezavisnosti. U Berlinu se, inače, očekuje da će vlada Republike Srbije povući samo privremeno svoga ambasadora iz Berlina, ali da se neće odlučiti za prekid diplomatskih odnosa i za samoizolaciju.

U Njemačkoj je, inače, za priznanje neke nove zemlje neophodan zaključak savezne vlade, poslije kojeg slijedi pismo njemačkog predsjednika, u ovom slučaju upućeno od njemačkog predsjednika Horsta Köhlera predsjedniku Kosova Fatmiru Sejdiu. Pismo se diplomatskim putom i žurno uručuje na naznačenu adresu. Time je proces priznanja jedne zemlje kao “jednostrani pravni akt”, što priznanje i jeste, okončan.

No, obzirom na zapaljivost i “presedan” koji se krije u ovom činu, u Bundestagu se, kako je i najavljivano, u srijedu poslijepodne vodila žučna rasprava o njemačkom priznanju Kosova. Odluku njemačke vlade obrazložio je i branio – logično – njemački MIP i vicekancelar Frank-Walter Steinmeier (SPD). On je, pak, i ovdje ponovio ono što je proteklih dana ustvrdio u više navrata. Po njemu je, naime, nezavisnosti Kosova samo “kraj dugog i teškog procesa raspadanja nekadašnje Jugoslavije”. Već u Bruxellesu je u ponedjeljak precizirao da ova odluka ne može biti “modelom u međunarodnom pravu”. O tomu smo izvijestili, ali o tomu  se i dalje kontroverzno diskutira. Za jedne je ona “presedan” i/ili otvaranje “Pandorine kutije”, dok je za druge “početak normalnosti” na Kosovu i u regionu Zapadnog Balkana.


Ako ne znamo da radimo znamo da slavimo i/ili da se bijemo

U svezi nedjeljnog proglašenja nezavisnosti Kosova, te vala priznanja koje je potom uslijedilo, treba se stalno podsjećati na činjenicu da je Kosovo bilo i ostaje poluprotektoratom, s “nadziranom suverenošću”. Na to je u Strasbourgu i sinoć podsjetio komesar EU za proširenje Olli Rehn, jer se u ovoj euforiji na to skoro i zaboravilo. Uostalom,   na Kosovu je stacionirano 16.000 vojnika KFOR-misije, plus 1.000 britanskih vojnika za intervencije, a od prošle subote stižu na Kosovo i pripadnici EULEX-misije – najveće krizne civilne misije u povijesti EU.

Ima dosta i humora i cinizma i u činjenici da je Afganistan prvi priznao Kosovo. Time je, de iure i de facto, jedan poluprotektorat priznao drugi. Neupitno je, naime, da je i u Afganistanu i na Kosovu stacioniran NATO, pa ako se misije i zovu različito (ISAF i KFOR) time se ništa ne mijenja na stvari. Doduše, Afganistan je kroz povijest bivao već državom, a Kosovo nikad do sad. Uostalom, ne treba zaboraviti činjenicu da se na Kosovu i dalje radi o “nadziranoj nezavisnosti”, sukladno planu Mati Ahtisaarija, kojeg su Srbi odbili prihvatiti, hazardirajući kao i mnogo puta u povijesti.

Uslijedilo je, kako je bilo i najavljivano, priznanje Kosova od strane SAD, čime je povučen otponac na lavini koja je uslijedila (Australija, Albanija, Turska…), a tek slijedi u zemljama Evropske unije, u kojoj su to već učinile Francuska, Velika Britanija i danas Njemačka. Zemlje na Balkanu slijedit će, kako se čuje, uglavnom model ponašanja EU. Slovenija je trenutni predsjedavajući EU, pa će silom prilika slijediti velike zemlje EU, a i Hvatska je takvo što najavila, kao i Makedonija. Izvjesno je, također, da će i Crna Gora priznati Kosovo, dok je BiH “slučaj za sebe” i po ovom pitanju. Zbog be-ha unutarnjih napetosti i najbolje jeste pričekati s tim.

Ovdje konstatirajmo, pak, da je Srbija već propala s njenim hitnim  zahtijevom Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda da se izjava o nezavisnosti Kosova proglasi “ništavnom”. Ništa tu nisu pomogla rodoljubiva Tadićeva  zalaganja, niti vatrene filipike notornog  ruskog veleposlanika Vitalija ]urkina, vrijeme za pregovore je isteklo, a povijest se ne dade zaustaviti.

U međuvremenu je Srbija zahtijevala i zabranu prijema Kosova u OESS/OEBS. Vrlo je cinično pri tomu kako se mlađahni srpski MIP Vuk Jeremić poziva svo vrijeme na to da je Srbija vjerna principima i odredbama međunarodnog prava. Ali, ostavimo se toga, kažimo samo da je tako bilo u proteklih 15-20 godina ne bi ni bilo cijelog ovog cirkusa. Srbija i Rusija i Kina mogu, pak, spriječiti prijem Kosova u Ujedinjene narode, zbog prava veta kojeg Rusija i Kina imaju u Vijeću sigurnosti UN, pa time i u neke druge međunarodne organizacije i institucije.

U zemlji Srbiji su, inače, neredi, o njima se detaljno izvještava i na zapadnim televizijama i u drugim medijima. Ulicama Beograda se valjaju besprizorni, miting je zakazan za četvrtak, pa hajde ne pokaži se, mila ti majka, napadnute su prostorije LDP-a Čede Jovanovića, porazbijani su McDonalds i neki drugi zapadni simboli u gradu, napadnute su i slovenska i američka ambasada, pokušani su napadi na džamije i katoličke crkve u nekim gradovima u unutrašnjosti, na dva granična prijelaza između Srbije i Kosova spaljeni su jučer i kontejneri i zatečeni automobili, itd.

U Skupštini Srbije je u utorak, dva dana poslije “day d” i po tko zna koji put proglašena “ništavnom” izjava o nezavisnosti Kosova. Svi su ćutali, uključivo i oporbu, izuzev već   pomenutog Čedomira Jovanovića, koji je jedini održao razuman govor, u kojem je podsjetio da Kosovo nije izgubljeno u nedjelju, već nešto ranije, te da je u odobravanju sulude Miloševićeve politike na Kosovu učestvovala i sadašnja vlast, a tadašnja srpska oporba. Najupečatljivija njegova misao je – barem za mene – da se Srbi nisu nikad potrudili da upoznaju i shvate Albance, te da bi se Srbi morali konačno zapitati kako su to baš Francuzi evoluirali od tradicionalnih srpskih prijatelja u prijatelje kosovskih Albanaca? Da tomu nije kriva, eventualno, legendarna srpska arogancija!!!

Na Kosovu, pak, neizmjerno slavlje među Albancima, pa i nekim manjincima, možda i svima izuzev Srbima. Nitko nije, međutim, oduševljen nametnutom EU-zastavom za Kosovo, na kojoj se na plavoj podlozi vidi oblik Kosova zaokružen sa šest žutih zvijezda. Mi imamo svoju zastavu, onu pod kojom smo sve izborili, kažu kosovski Albanci, pri čemu misle na zastavu susjedne Albanije. Neki objektivni analitičari već upozoravaju da je sljedeći konflikt isprogramiran. U Makedoniji se među Albancima s velikom pažnjom prati sve što se zbiva i na Kosovu i u Albaniji. 

Opunomoćenik EU za vanjsku poliiiku Javier Solana, koji je posjetio Kosovo u utorak, 19.02., pozvao je Kosovare da ogromnu slavljeničku energiju iskoriste u konstruktivnije svrhe. Ako ne znamo da radimo znamo da (se) bijemo, što bi rekao pokojni “vođa” S.M., iako  to nije nikakav srpski specifikum.


Evropska unija je, ipak, nešto naučila iz ex-yu tragedije

U prvom pasusu kratkih zaključaka sa sastanka MIP-ova EU o Kosovu, od ponedjeljka 18.02.2008. godine, se samo konstatira da je kosovska parlamentarna skupština proglasila nezavisnost ovog teritorija, inače se riječ nezavisnost – zbog izričitog protivljenja Španjolske i Cipra – više nigdje i ne spominje. U prvi plan se u ovoj simptomatičnoj izjavi ističe spremnost vlasti na Kosovu da se rukovodi principima demokracije, jednakosti za sve građane, da se bori za zaštitu srpske i svih drugih manjina, kao i očuvanja kulturnih i vjerskih vrijednosti na Kosovu.

MIP-ovi su se, također, suglasili da je Kosovo “slučaj za sebe”, to jest da ne može biti “model za međunarodno pravo”, kako reče Steinmeier, “jer je od 1990. godine bilo izloženo konfliktima, a već u dužem periodu je pod upravom međunaodne administracije”. 

Ovdje istaknimo, također, da su MIP-ovi zemalja EU u usvojenoj “zajedničkoj izjavi” progovorili i o “privrženosti pincipima Povelje Ujedinjenih naroda, Helšinskoj povelji o teritorijalnom integitetu i svim relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda”, iako je jasno i njima samima da su se upravo o sve te dokumente i principe ogriješili, pa ako i u dobroj namjeri?! 

Interesantno je, također, da su MIP-ovi EU izrijekom pomenuli i “okretanje novog lista” na Balkanu, što bi moglo značiti i nešto dobroga za sve, uključivo i za Srbiju i Kosovo i BiH.

Takvo što se dade zaključiti i iz riječi Javiera Solane: “Svi smo danas bili jedinstveni u stavu da je evropska perspektiva ovog regiona jedino pravo rješenje i zbog toga se smije kazati da smo danas imala dobar dan i za EU i za Balkan”.

Za zapamtiti je, ipak, kako je njemački MIP Steinmeier u Bruxellesu pokušao ublažiti gorku istinu da se priznanjem Kosova otvorila “Pandorina kutija”. Kako je već dotaknuto, on je govorio o tomu kako je Kosovo “poseban razvitak” u procesu raspadanja Jugoslavije, te da nije i ne može biti nikakav “model u međunarodnom pravu”. Upravo su zbog toga MIP-ovi zemalja EU u njihovoj zajedničkoj izjavi i kazali da “promjene granica u Evropi nisu niti poslije ove odluke dopuštene”.

Na kraju kažimo da je demonstriranim nejedinstvom i ovih dana Evropska unija počela sličiti na Evropsku zajednicu (EZ) s početku jugoslavenske drame, kada se nije mogla dogovoriti o jedinstvenom pristupu, nego je slala čuvene “trojke” za zamajavanje naivne yu i evropske javnosti, dok su ljudi u Hrvatskoj i BiH masovno umirali, a u Beogradu se uglavnom podržavao rat i slavili krvavi “uspijesi” u borbi zz očuvanje srpstva i “moderne federacije”.

Ergo, i na početku i na kraju raspada bivše SFRJ se EZ / EU slično ponaša, ali srećom i  po Srbe i Kosovare ne i isto. Jer, najgore bi bilo kada bi Kosovo ostao za sva vremena “zamrznuti konflikt” (frozen conflict), i to ne samo za Kosovuo i Srbiju, nego i za cijeli region Zapadnog Balkan, kojemu bi EU, pak, upravo sada morala ponuditi konkretniju evropsku perspektivu, što se i dade naslutiti iz nagoviještaja u Bruxellesu. I za Kosovo i Srbiju je sreća, ipak, i u tomu što su dole već stacionirane NATO-trupe i što dolaze “eurokrate” iz EULEX misije.

U toj sreći, ako to ona jeste, je makar dijelić i zasluga i nastradalih be-ha ljudi, kojih se nitko neće ovih dana sjetiti niti na Kosovu niti drugdje. Upravo u BiH je, naime, Evropska unija naučila kako oklijevanje vodi u masakre i genocid i  u neriješive “zamrznute konflikte”.

Berlin, 20.02.2008.


Službeno priopćenje njemačke vlade povodom priznanja Kosova

U službenom priopćenju njemačke vlade u povodu donijete odluke o priznanju Kosova, s datumom 20. 02. 2008. godine, se kaže (doslovce vjerno originalu):

“Tri dana poslije Izjave o nezavisnosti Kosova odlučila je savezna vlada da međunarodno-pravno prizna ovu nekadašnju srpsku provinciju. Istovremeno uspostavlja Njemačka i diplomatske odnose s novom republikom.

Osam je godina stajala ova mala zemlja na Balkanu pod UN-protektoratom. Pri tom nije ništa ostalo nepokušano kako bi se postiglo riješenje putem pregovora između kosovskih Albanaca i Srba. To nije, nažalost, uspjelo. Savezna vlada je uvjerena: nakon višegodišnjih napora ne bi niti daljnji posrednički pokušaji imali uspijeha. Zbog toga je brzo priznanje Republike Kosovo, od strane što je više moguće država, sada jedina mogućnost donijeti trajnu stabilnost regionu.

Ministri vanjskih poslova Evropske unije su se savjetovali već 18. februara o Izjavi o nezavisnosti. U (njihovoj) zajedničkoj izjavi se kaže: Članice EU odlučit će same o njihovim odnosima s Kosovom, sukladno njihovoj nacionalnoj praksi i međunarodnom pravu. 

U one države koje su već priznale Kosovo ubrajaju se i Francuska, Velika Britanija, SAD, Australija i Turska.

Formalno priznanje slijedi s pismom saveznog predsjednika Horsta Köhlera njegovom kosovarskom kolegi Fatmiru Sejdiu. Ovo pismo faxira se od strane Službe predsjednika unaprijed njemačkom predstavništvu u Prištini. Tamošnji veleposlanik/ambasador Karl-Albrecht Wokalek hitno i osobno predaje fax kosovarskom predsjedniku. Originalno pismo donosi diplomatski kurir avionom do njemačkog predstavništva u Prištini. Od tamo se potom ono  nosi u službeno sjedište kosovarskog predsjednika. Put pisma od Berlina do prištine traje jedan do dva dana. Pri njemačkom predstavništvu u Prištini radi se za sada još uvijek o “Njemačkom uredu za vezu s Kosovom u Prištini” (Deutsche Verbindungsbüro Kosovo in Pristina). Sljedećih dana bit će, pak,  ono pretvoreno u veleposlanstvo/ambasadu.

Za većinu kosovskih Albanaca je nezavisnost razlog za radost. Kod srpske manjine izaziva ona, naprotiv, brige. Savezna vlada pazit će na to da Republika Kosovo garantira zaštitu ljudskih prava, a naročito zaštitu manjina.

K tomu želi savezna vlada Srbiju što je brže moguće privesti u Evropsku uniju.. 

Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda iz 1999. godine važi tako dugo dok je Vijeće sigurnosti UN ne promijeni ili je ne ukine. Na ovoj međunarodno-pravnoj osnovi su Ujedinjeni narodi svojevremeno i postavili ciljeve svoje uprave. To znači, između ostalog, da će međunarodni civilni predstavnik, koji je u isto vrijeme izvanredni opunomoćenik EU, i dalje nadzirati Kosovo. Njegova pažnja bit će pri tomu naročito usmjerena na kosovarske zakone i uredbe. Izvanredni opunomoćenik morat će ispitati da li su oni u suprotnosti s tzv.  statusnim rješenjem.

Policajci i pravnici iz Evropske unije trebaju pri tom pomoći Kosovarima izgraditi multietničku policiju, pravosuđe i upravu. I trebaju spriječiti da se  tlači srpska manjina.

Do sada najveća civilna misija u povijesti EU je već počela prošle nedjelje.  Svih 1.829 evropskih stručnjaka EULEX-misije bit će podržano i od domaćih 1.000 službenica i službenika. Njemačka će u ovomu sudjelovati supstancijalnim doprinosom.

NATO će i dalje ostati kao internacionlana sigurnosna prezentnost u Republici Kosovo i brinut će se za sigurnost”.

 
Berlin,

Peščanik.net, 21.02.2008.